Doc. dr Mijat Jocović*

 

Primljeno: 18.02.2013.

UDK: 343.2:336.7

Pregledni naučni članak

 

 

 

ZABRANJENE RADNJE U SLUČAJEVIMA INSAJDERSKE TRGOVINE

 

U ovom radu autor je analizirao zabranjene radnje u slučajevima insajderske trgovine. Polazna hipoteza rada je da je precizno definisanje svih elemenata insajderske trgovine preduslov za efikasno sankcionisanje zloupotreba povlašćenih informacija. Nakon objašnjenja značaja pravnog regulisanja i sankcionisanja insajderske trgovine, autor je opisao i objasnio zabranjene radnje u slučajevima zloupotreba povlašćenih informacija. Autor posebno naglašava činjenicu da se u uporednom pravu u protekloj deceniji često dešavalo da u sudskim postupcima dođe do odbijanja tužbenih zahtjeva i u slučajevima u kojima su postojale očigledne zloupotrebe insajderskih informacija. Razlog se često nalazio u činjenici da u pravnim izvorima nijesu precizno navedene sve zabranjene radnje insajderima, ili kada su navedene, nijesu precizno definisane. Cilj ovog rada je da ukaže na vrste zabranjenih radnji i na načine njihovog preciznog definisanja i sankcionisanja u uporednom pravu i praksi.

Osnovni zaključak do kojeg je autor došao tokom istraživanja i pisanja rada je da je u protekloj deceniji došlo do evolucije u razvoju ovog instituta. Klasične insajdere, direktore i ostala zaposlena lica u kompanijama, zamjenjuju profesionalni ulagači, čija je glavna djelatnost zarada na osnovu povlašćenih informacija. Za razliku od insajdera iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, koji naivno koriste povlašćenu informaciju bez detaljnijeg plana o izbjegavanju primjene zakona ili adekvatne pravne odbrane, ove kategorije su znatno opreznije i obučenije za radnje insajderske trgovine, tako da njihovo ponašanje širom svijeta dobija karakter organizovanog kriminala. Zbog toga uporedna zakonodavstva značajnu pažnju posvećuju preciznom definisanju zabranjenih radnji u slučajevima  insajderske trgovine.

 

Ključne riječi: insajderska trgovina, zabranjene radnje, insajderi, povlašćene informacije, sudska praksa.

 

1. UVOD

Vrijeme u kojem živimo s pravom se može nazvati era informacija. Fransis Bejkon (engl. Francis Bacon) je još prije 400 godina izgovorio danas često citiranu rečenicu - „Znanje predstavlja moć“ (engl. knowledge is power).[1] U svijetu finansija tačne informacije vrijede bogastvo, dok njihovo nepoznavanja može dovesti do velikih gubitaka. Na osnovu svog položaja u emitentu vrijednosnih papira, određene kategorije lica (članovi odbora direktora, izvršni direktori) dolaze u posjed informacija koje nijesu dostupne javnosti, a mogu da imaju uticaj na formiranje cijene vrijednosnih papira. Sa druge strane, lica koja nemaju direktan kontakt sa emitentom (računovođe, revizori, advokati, investiocioni savjetni, brokeri),  obavljajući na ugovornoj osnovi određene poslove, dolaze do istih informacija. Koristeći informacije u trgovini vrijednosnim papirima, oni imaju mogućnost da ostvare profit ili izbjegnu gubitak, dok je ukupna investiciona javnost onemogućena da učini isto iz jednostavnog razloga - ne posjeduje informacije. Slučajevi iz sudske prakse pokazuju da se u ulozi optuženih javljaju različiti pravni subjekti, od izvršnih direktora kompanija do osoba koje rade u štamparijama. Sve navedene kategorije lica spaja jedna zajednička nit: mogućnost da nepravično ostvare profit koristeći povlašćene informacije. Zbog navedenog, u uporednom pravu, licima koja imaju status insajdera zabranjene su određene radnje kojima se zloupotrebljavaju povlašćene informacije.

Radnje u kojima pravni subjekti ostvaruju korist od činjenice da posjeduju informacije koje treća lica (najčešće njihovi konkurenti na tržištu) ne poznaju nijesu pojava samo na finansijskom tržištu. Ovakve radnje često se mogu sresti na tržištu rada, robe, na tržištu nekretnina i sl. Ipak, iskorišćavanje insajderskih informacija na finansijskom tržištu nije dozvoljeno. Kritičari zakonskog regulisanja i sankcionisanja insajderske trgovine često navode da je jedino na finansijskom tržištu zabranjeno korišćene povlašćenih informacija. U pravnoj i ekonomskoj teoriji ne postoji jedinstveno stanovište u odnosu na problem insajderske trgovine i posledice koje izaziva. Najglasniji protivnici insajderske trgovine u njoj vide oblike nepoštenosti, prevare, iskorišćavanja i pohlepe, ističući da ovakvo ponašanje kao nijedan drugi institut u pravu predstavlja neprihvatljivo lice kapitalizma.[2] Znatno umjereniji stav se nalazi u tezi da je insajderska trgovina aktivnost koja je suprotna vjernosti, efikasnosti i pravičnosti.[3] Sa druge strane, najčešće u ekonomskim analizama ovog instituta, nalaze se stavovi da je insajderska trgovina zločin bez žrtve, da bi dozvoljavanje insajderske trgovine imalo koristi za kompaniju, akcionare i investitore jer bi pojačalo informacionu efikasnost tržišta vrijednosnih papira i sl.[4]

Tokom istorije, mijenjao se stav investicione javnosti i odnos države prema korišćenju povlašćenih informacija u trgovini vrijednosnim papirima. Danas, u najvećem broju država, uspostavljanje efikasnog sistema zabrane korišćenja povlašćenih informacija predstavlja jedan od glavnih preduslova razvoja finansijskog tržišta. Ipak, detaljna analiza ovog složenog pravnog instututa pokazuje da se u ukupnoj javnosti u dovoljnoj mjeri ne razumiju svi elementi zloupotrebe povlašćenih informacija. Naime, za nastanak ovog instituta potrebno je da postoje: lice koje posjeduje povlašćenu informaciju (insajder), povlašćena informacija koja mora da ima određene karakteristike (neobjavljena, materijalna i sl.) i zabranjena radnja (trgovina, odavanje informacija ili podsticanje na trgovinu). U domaćoj pravnoj teoriji analizirani su pojmovi insajdera, povlašćene informacije i način sankcionisanja insajderske trgovine.[5] Međutim, u dovoljnoj mjeri nijesu osvijetljene zabranjene radnje insajderima. Cilj ovog rada je da ukaže na vrste zabranjenih radnji i na načine njihovog sankcionisanja u uporednom pravu i praksi.

2. ZABRANJENE RADNJE POZNAVAOCIMA POVLAŠĆENE INFORMACIJE

 

U uporednom pravu svim licima koja imaju status insajdera zabranjeno je vršenje tri radnje: trgovina vrijednosnim papirima na osnovu povlašćenih informacija, radnje objavljivanja povlašćenih informacija i radnje podsticanja trećih lica na osnovu povlašćenih informacija. Navedena zabrana nalazi se i u evropskom zakonodavstvu.

2.1 Zabrana trgovine na osnovu povlašćenih informacija

 

Lica koja imaju status insajdera najčešće koriste povlašćenu informaciju u kupovini ili prodaji vrijednosnih papira. Tokom istorije ova zakonitost se nije promijenila. Brojni su primjeri lica kojima je kupovina ili prodaja hartija od vrijednosti na osnovu povlašćenih informacija omogućila početni kapital i ugled u društvu. Prije više od dvjesta godina, porodica Rokšild je obezbijedila početno bogastvo koristeći, unaprijed od glasnika stečenu informaciju o pobjedi u Velingtonskoj bici nad Napolenom na Vaterlou. Ova informacija je podstakla gospodina Rokšilda da kupi vrijednosne papire koje je izdala Vlada Velike Britanije. Kada su vijesti o pobjedi javno objavljene, cijena hartija je drastično porasla, što je Najtanu Rokšildu omogućilo da prodajom ranije kupljenih vrijednosnih papira stekne ogromno bogastvo.[6] Osnivač dinastije Kenedi, koja je tokom prošlog vijeka bila jedna od najuticajnijih porodica u političkim i ekonomskim sferama u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljem tekstu: SAD), početnu moć u društvu stekao je zloupotrebama insajderskih informacija u jednom slučaju iz 1920. godine, kada insajderska trgovina nije bila zakonski regulisana u ovoj zemlji.[7] Od najstarijih slučajeva zloupotreba povlašćenih informacija od strane porodice Rokšild, do novih slučajeva, jedna karakteristika je zajednička: uzročno - posledična veza između postojanja povlašćene informacije i preduzimanja radnje trgovine.[8] Zabrana trgovine se odnosi na sva lica koja su znala ili su morala znati da posjeduju povlašćenu informaciju.

Prva asocijacija najvećem broju ljudi u odnosu na insajdersku trgovinu odnosi se na ostvarivanje profita. Preciznije, insajderi koristeći se položajem koji imaju, koristeći informaciju, trgovinom stvaraju profit. U odnosu na ovu činjenicu i mnoge zemlje opravdavaju zakonske zabrane insajderske trgovine. Ovakvoj percepciji doprinosi i medijska pažnja najvećih slučajeva insajderske trgovine (u gotovo svim slučajevima radi se o stvaranju profita insajdera).[9] Međutim, licima koja raspolažu povlašćenim inforamcijama nije zabranjena samo trgovina vrijednosnim papirima već i samo objelodanjivanje takve informacije trećim licima, kao i podsticanje trećih lica da trguju vrijednosnim papirima kompanija o kojima insajderi posjeduju informaciju.

U proteklim godinama, zbog učestalosti insajderske trgovine, javljaju se različiti slučajevi zloupotreba koji otežavaju otkrivanje i utvrđivanje odgovornosti. Posebno je učestala zloupotreba povlašćenih informacija u kojima učestvuju članovi porodice. Na primjer, posebnu kategoriju čine slučajevi u kojima povlašćene informacije zloupotrebljavaju bračni drugovi, srodnici i prijatelji. Zloupotreba insajderskih informacija od strane bračnih drugova često obuhvata slučajeve u kojima oba bračna druga imaju značajne uspjehe u karijerama, što im daje pristup insajderskim informacijama. Neki analitičari ove slučajeve nazivaju „slučajevi sa jastuka“ (engl. pillow talks). U okviru ove kategorije postoje dvije situacije: a) kada bračni drugovi trguju zajedno[10] i b) jedan bračni drug trguje na osnovu informacija koje mu obezbjeđuje drugi bračni drug.[11] Takođe, slučajevi u kojima su uključeni ostali članovi porodice mogu biti različiti. Nekada se dešava da otac učestvuje u zloupotrebi informacija sa sinovima,[12] dok neki slučajevi uključuju odnos otac - ćerka ili braća i sestre.[13]

2.2 Zabrana objelodanjivanja povlašćene informacije

Pored zabrane trgovine, u uporednom pravu je zabranjeno objelodanjivanje povlašćene informacije od strane insajdera. Ova zabrana je rezulatat saznanja da su treća lica, koja nemaju status insajdera, na osnovu povlašćenih informacija koje bi dobijala od insajdera, stvarala profit ili izbjegavala gubitak. Ova činjenica ima i sociološku dimenziju, jer se položaj u mnogim društvima koristi da bi se omogućilo bliskim prijateljima (najčešće članovima porodice sticanje profita ili izbjegavanje gubitaka).

U uporednoj praksi navedena zabrana je prihvaćena. Ipak, razlike postoje u odnosu na izuzeća od zabrane objelodanjivanja, u odnosu na razloge kada se može vršiti otkrivanje, krug lica kojima se mogu davati informacije i sl. Na primjer, u pravu Australije i Novog Zelanda lice koje je svjesno da posjeduje insajdersku inforamaciju ne smije je otkrivati trećem licu, direktno ili indirektno, ako zna ili bi trebalo da zna da će kasnije trgovati vrijednosnim papirom na osnovu dobijene informacije. Druge zemlje ne traže postojanje bilo kakvog uslova, već jednostavno obavezuju insajdere da ne odaju insajderske informacije, predviđajući izuzetke kada mogu da to urade. Sporno pitanje je da li lica koja objelodane insajdersku informaciju trećem licu da bi ga obeshrabrila, odnosno odvratila od insajderske trgovine krše zakon.

U pravu SAD primarni i sekundarni insajderi su odgovorni za otkrivanje informacija trećem licu, samo u slučaju da otkrivanje informacije znači i kršenje fiducijarne obaveze ili neke druge obaveze i ako je otkrivanje izvršeno sa ciljem sticanja profita lica kome se informacija otkriva. Međutim, u procesima preuzimanja ovo pravilo se ne primjenjuje. Bilo koje lice je odgovorno za otkrivanje insajderskih informacija kada postoji sumnja da će primalac informacije izvršiti trgovinu vrijednosnim papirima. Ipak, postoje izuzeci u slučajevima razmjene informacija učinjenih u skladu sa savjesnošću i poštenjem prema direktorima, savjetnicima, agentima ili zaposlenim u kompanijama koje učestvuju u preuzimanju u odnosu na pripremanje ponude za preuzimanje.

U odnosu na kršenje ove obaveze u uporednom pravu insajderi imaju lepezu mogućih odbrana:

·         ako je otkrivanje informacija izvršeno u okviru redovnog obavljanja profesije djelatnosti i dužnosti primarnih ili sekundarnih insajdera. U pravu Južne Afrike i u ovom slučaju se mora navesti u pisanoj formi da informacija koja se otkriva ima krakter povlašćene informacije. U sistemu odgovornosti u Engleskoj, zahtijeva se da dozvoljeno otkrivanje insajderske informacije treba da bude praćeno izjavom u kojoj se navodi da je inforamcija povlašćena i da primalac informacije ne smije trgovati vrijednosnim papirima emitenta na kojeg se odnosi dok ne postane javno dostupna;

·         u nekim zemljama insajder odbranu od optužbi može zasnivati na argumentu da nije očekivao da će otkrivanje informacije uticati da primalac informacije ili treće lice trguje vrijednosnim papirom emitenta. Ovakvom odbranom može se zaštiti insajder koji je odao informaciju trećem licu ne u sklopu redovnih dužnosti, profesije ili zaposlenja, nego iz trećeg razloga u koji ne spada odavanje radi trgovanja tog lica vrijednosnim papirom;

·         u engleskom pravu mogućnost oslobođenja postoji ako insajder može dokazati da, iako je očekivao da se može dogoditi da će primalac informacije trgovati vrijednsonim papirom, nije očekivao da će takva trgovina rezultirati stvaranjem profita ili izbjegavanjem gubitka.

U pravu SAD ne postoji direktna zabrana insajderima ako primalac informacije ne vrši trgovinu vrijednosnim papirom.[14] Na kraju, ova djelatnost je u poslednjim godina možda i najopasnija radnja insajdera. Odavanje insajderske informacije se vrši u zamjenu za procenat od ostvarenog profita, a nedozvoljene šeme insajdera koje su otkrivene u nekim slučajevima pokazuju da se radi o dobro organizovanim grupama koje ostvaruju milionske profite na ovaj način. Jedan ilustrativan primjer najbolje će ukazati na stvarnu prijetnju ovakve prakse za integritet tržišta. Tokom 2006. godine američka Komisija za vrijednosne papire (u daljem tekstu: SEC) pokrenula je postupak protiv 17 lica u slučaju Reebok, za koje je tvrdila da su učestvovali u međunarodnoj mreži zloupotrebe povlašćenih informacija i ostvarili nedozvoljeni profit u iznosu od 6,8 miliona evra, kradući informacije, između ostalih, od Merrill Lynch-a, Business Week-a i porote suda u Njujorku. Ovaj slučaj, vjerovatno kao malo koji do sada, pokazuje upornost i oštroumnost članova komisije u dugotrajnim postupcima otkrivanja krađa na tržištu kapitala, ali i neophodnost razmjene podataka u slučajevima insajderske trgovine. U ovom slučaju SEC je tvrdila da su dva fizička lica, jedan sadašnji i jedan bivši zaposleni u kompaniji Goldman-Sachs, učestvovali u složenoj i široko postavljenoj šemi, u kojoj su protivzakonito dolazili do povlašćenih informacija od različitih izvora, a zatim ih prosleđivali trećim licima koja su trgovala na osnovu njih u SAD i Evropi. Istragu je inicirala činjenica da je penzionisana krojačica iz Hrvatske izvršila nekoliko složenih trgovina opcijama kompanije Reebok International, Ltd. Samo dan nakon njene poslednje trgovine, Reebok je objavio da je prihvatio ponudu za preuzimanje od kompanije Adidas-Salomon AG. Ova činjenica je bivšoj krojačici dala mogućnost da stekne profit od dva miliona eura. Zbog nesrazmjernog, i u najmanju ruku sumnjivo ostvarenog profita, SEC je dala nalog da se zamrzne račun na kojem je izvršena trgovina. Dalja istraga je pokazala da je krojačica iz Hrvatske trgovala po instrukcijama svog nećaka Dejvida Pajčina, bivšeg brokera kompanije Goldman-Sachs, i Eugena Plotkina, njegovog saradnika u poslu i investicionog savjetnika u istoj kompaniji. Pored Plotkina i Pajčina organizaciju su činila i druga lica koja su međusobno bila povezena na nevjerovatan način. Funkcionisali su tako što su jedni dolazili do informacija, drugi trgovali na osnovu njih, a zatim dijelili profit.[15]

2.3 Zabrana  podsticanja na trgovinu

Ako hipotetički zamislimo direktora koji posjeduje važnu povlašćenu  informaciju, koja mu sa sigurnošću može donijeti profit ili mogućnost da smanji gubitak, možemo pokušati da pretpostavimo način njegovog razmišljanja. Danas, u vremenu jačanja insajderske trgovine, ne može se računati na neznanje, lakomislenost ili pohlepu na osnovu koje bi odmah, bez razmišljanja, kontaktirao brokera i dao mu nalog za kupovinu ili prodaju vrijednosnog papira. Oni su upoznati da su mehanizmi otkrivanja insajderske trgovine razvijeniji u odnosu na šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka, i da je, zahvaljujući visokim profitima, svijest javnosti o potrebi kažnjavanja pojačana. Međutim, opet je teško zamisliti da će lice koje je po prirodi preduzetnik i želi da izvuče maksimim iz svega čim raspolaže, ignorisati da mu svakodnevne prilike za ostvarenje profita prolaze. U tom slučaju, stoji mu na raspolaganju da nađe mehanizam za koji zna da se teže otkriva putem kojeg će omogućiti njemu bliskim licima da ostvare profit.[16] Zakonodavstva širom svijeta zabranjuju insajderima podsticanje trećih lica da trguju vrijednosnim papirima.[17]

Insajder će biti odgovoran, iako vjeruje da lice kome je odao informaciju neće trgovati ili ako je savjetovao drugo lice da savjetuje treće (indirektno kršenje pravila o insajderskoj trgovini). U pravu Australije ne zahtijeva se da postoji fiducijarna obaveza između lica koje posjeduje informaciju i lica koga podstiče na vršenje radnji u vezi sa insajderskom ranjom, već su insajderi odgovorni za podsticanje trećih lica da trguju na osnovu insajderskih informacija, osim ako se ne primjenjuju zakonska ograničenja. U pravu SAD, primarni i sekundarni insajderi su odgovorni za preporučivanje i podsticanje da treća lica trguju vrijednosnim papirima samo ako krše fiducijarnu ili sličnu obavezu prema izvoru informacije. Kao i slučaju otkrivanja informacije, insajderi imaju mogućnost odbrane u sudskom postupku dokazivanjem da bi isto postupili i u situaciji da nijesu posjedovali insajdersku informaciju. U engleskom pravu  insajderi imaju mogućnost odbrane ako dokažu da ostvareni profit ili izbjegnuti dobitak nema veze sa njihovom radnjom odavanja informacije ili ako vjeruju da je informacija dovoljno javno objelodanjena da se izbjegne činjenica da neke kategorije lica mogu ostvariti prednost na osnovu insajderske informacije. Većina zemalja, kao i u slučaju otkrivanja insajderskih informacija, ne zabranjuje podsticanje trećih lica da ne trguju vrijednosnim papirima.[18]

 

3. KRITIČKI OSVRT NA ZAKONSKO UREĐENJE ZABRANJENIH RADNJI  U PRAVU CRNE GORE

 

Pravo Crne Gore ne određuje precizno zabranjene radnje insajdera. Umjesto precizne norme kojom se određuju zabranjene radnje insajderima, crnogorski zakonodavac koristi nepotrebno komplikovanu formulaciju. Naime, u čl. 102 st. 1 Zakona o hartijama od vrijednosti Crne Gore navodi se da, nijedno lice bilo da posluje sa hartijama od vrijednosti ili savjetuje drugo lice, ne smije koristiti povlašćene informacije.[19] Iz navedenog se stiče utisak da je pravna norma nepotpuna, jer se uopšte i ne pominju zabranjene radnje. Neprecizno ili nepotpuno regulisanje zabranjenih radnji može stvoriti pravne probleme, odnosno dati prostor insajderima da vrše određene pravne radnje, koristeći povlašćene informacije bez straha od eventualnog sankcionisanja. Zabrana se ne odnosi samo na kupovinu i prodaju vrijednosnih papira već i na druge oblike raspolaganja hartijama od vrijednosti. Prilikom formulisanja ove zabrane treba biti posebno oprezan, jer kupovina ili prodaja nijesu jedini pravni osnovi sticanja ili otuđenja vrijednosnih papira. Pored kupovine i prodaje, ova zabrana se odnosi i na druge oblike raspolaganja vrijednosnim papirima. Na primjer, poklon, razmjena, zaloga, pozajmljivanje vrijednosnih papira su oblici raspolaganja koje je neophodno sankcionisati ako ih vrše insajderi sa namjerom sticanja profita ili izbjegavanja gubitka. Pozitivno pravo Crne Gore direktno ne pominje ni druge dvije zabrane koje poznaje uporedno pravo – zabranu saopštavanja povlašćene informacije i zabranu podsticanja na trgovinu. Navedene zabrane su direktno navedene u srpskom pozitivnom pravu. [20]

 

4. ZAKLJUČAK

 

U poslednjim godinama, zbog učestalosti insajderske trgovine, načina na koji određeni insajderi ostvaruju profit, broja lica koja učestvuju u nekim slučajevima i visine ostvarene zarade, sa punim pravom se može govoriti o stvaranju posebne profesije - insajderske trgovine. Naime, između različitih lica se stvaraju mreže na osnovu kojih se razmjenjuju i koriste povlašćene informacije u zamjenu za procenat od ostvarenog profita. Ova praksa predstavlja najveću prijetnju za integritet tržišta i izazov za regulatore tržišta širom svijeta. Klasične insajdere, direktore i ostala zaposlena lica u kompanijama, zamjenjuju profesionalni ulagači, čija je glavna djelatnost zarada na osnovu povlašćenih informacija. Za razliku od direktora kompanija iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, koji naivno koriste povlašćenu informaciju bez detaljnijeg plana o izbjegavanju primjene zakona ili adekvatne pravne odbrane, ove kategorije su znatno opreznije i obučenije za radnje insajderske trgovine, tako da njihovo ponašanje širom svijeta dobija karakter organizovanog kriminala.

U uporednom pravu postoje različiti pristupi prilikom određivanja elemenata bića djela insajderske trgovine. Ipak, nameće se zaključak da je precizno određenje elemenata bića djela preduslov za sprečavanje insajderske trgovine i zajednički nedostatak koji u velikom broju zemalja, već na prvom koraku, sprečava ili ograničava efikasnu borbu protiv lica koja zloupotrebljavaju povlašćene informacije. Neprecizno i nepotpuno definisanje elemenata djela stvara pravnu nesigurnost i daje mogućnost oslobađanja odgovornih lica bez obzira na očigledne zloupotrebe, pa pravni sistemi često predstavljaju najbolju zaštitu insajderima. Ovo pravno pitanje je važno za Crnu Goru, jer crnogorsko pravo ne sadrži precizno određenje zabranjenih radnji. Zbog svega navedenog, smatramo da je sljedećim zakonskim promjenama u ovoj oblasti potrebno posvetiti pažnju i ovom pitanju i preciznije ga regulisati.  

 

Mijat Jocović, Ph.D

University of Montenegro, Faculty of Ecomics Podgorica

 

PROHIBITED ACTIVITES IN INSIDER TRADING CASES

Summary

 

In this paper, the author has analyzed the prohibited activities in insider trading cases. The main assumption is that the precise definition of all the elements of insider trading is a prerequisite for effective sanctions for misuse of privileged information. After explaining the importance of regulation and sanctioning of insider trading, the author has described and explained the prohibited activities in cases of misuse of privileged information. The author emphasizes the fact that in comparative law in the past decade often happened that the lawsuits are rejected where the obvious abuse of insider information exists. The reason is often found in the fact that the legal sources are not accurately listing all prohibited insiders’ activities, or when given, are not precisely defined. The aim of this paper is to highlight the types of prohibited activities and the ways to precisely define and sanction the same in comparative law and practice.

The main conclusion which the author made, during the research and writing of the paper, is that in the last decade has witnessed an evolution in the development of this institute. Professional investors, whose main activity is based on the profit made by privileged information, are replacing classic insiders, directors and other employees in companies. In contrast to the insiders of the seventies, who naively used privileged information without a detailed plan for the avoidance of law enforcement or adequate legal defense, the above mentioned categories are much more cautious and better trained for insider trading actions, so that their behavior around the world has the character of organized crime. Therefore, comparative laws devote considerable attention to the precise definition of the prohibited activities in cases of insider trading.

Keywords: insider trading, prohibited activities, insiders, privileged information, judicial practice.