dr. sc. Dragan Zlatović*

Primljeno: 6.11.2015.

UDK:347.774(410+73)

Pregledni naučni članak

 

 

ANGLOSAKSONSKI SUSTAV ZAŠTITE OD NELOJALNE KONKURENCIJE

 

 

Autor analizira koncept zaštite od nelojalne konkurencije u anglosaksonskim pravnim sustavima. Koncept passing off je u samim temeljima sustava zaštite žiga u državama sustava. Bitni elementi tradicionalne passing off zaštite uključuje: 1) goodwill - slabo definiran pojam koji se odnosi na želje potrošača na kupnju robe zbog njihove asocijativnosti s robnim znakom, 2) lažno predstavljanje, i 3) vjerojatnost štete po goodwill kao rezultat lažnog predstavljanja. U SAD-u i Velikoj Britaniji zaštita od nelojalne konkurencije pokušava nametnuti određenu razinu poštenih postupaka u industrijskim i trgovačkim stvarima. U SAD-u oštećenik podnosi savezni zahtjev za zaštitu od nelojalne konkurencije iz paragrafa 43. (a) Lanhamonog zakona. Za razliku od povrede zaštitnog znaka, zaštita od nelojalne konkurencije ne podrazumijeva postojanje federalno registriranih znakova. U pravu Ujedinjenog kraljevstva nije uspostavljena opća zaštita od nelojalne konkurencije. U sadašnjem stanju razvitka common law ne poznaje opće pravo trgovca kojim bi se štitio od štetne nepoštene prakse njegovih konkurenata. Kao rezultanta, tijekom godina, zaštita passing off postala je bitan element u zaštiti od određenih oblika nelojalne konkurencije.

Ključne riječi: nelojalna konkurencija, žig, passing off, goodwill

 

I NACIONALNE KONCEPCIJE ZAŠTITE PROTIV NELOJALNE KONKURENCIJE

Institut nelojalne konkurencije zbog njegove složenosti iznimno je teško precizno odrediti kako u pogledu njegove juridičke prirode tako i oko položaja u pravnom sustavu. Nemoguće je nelojalne makinacije poslovne utakmice u svim njenim varijacijama obuhvatiti u točno fiksiranim činjeničnim stanjima, pak je potrebna općenita odredba. Ipak, okvirno prema negativnoj definiciji nelojalnu konkurenciju možemo definirati kao poduzimanje aktualne ili potencijalno štetne konkurentske radnje koja je protivna uobičajenom, od pravnog poretka priznatom, načinu tržišnog natjecanja.[1]

U komparativnom pravu, odnosno u nacionalnim zakonodavstvima država u kojima je suzbijanje nelojalne konkurencije (nelojalne utakmice) uređeno zakonskim propisima, općeprihvaćen je pristup ovom pitanju tako da se najprije dade jedan opći pojam nelojalne konkurencije, tzv. generalna (opća) klauzula, koja u stvari predstavlja definiciju tog pojma, a da se zatim, primjerično nabroje najčešća i najvažnija djela nepoštenog tržišnog natjecanja, poznata iz prakse sudova odgovarajuće države. Dakle, pojam nelojalne konkurencije obično se strukturno određuje primarno generalnom klauzulom, odnosno navodeći nezatvorenu listu imenovanih slučajeva. Obično se generalna klauzula određuje na način da se izričito propiše kako se pod nelojalnom konkurencijom (nelojalna utakmica, nepošteno trgovanje) podrazumijevaju radnje trgovca kojima se radi tržišnog natjecanja povređuju dobri poslovni (trgovački) običaji.[2]

Pravo suzbijanja nelojalne konkurencije je duboko ukorijenjeno u većini država svijeta, a posebice u europskim državama, koje imaju različit pristup i koncepcije regulacije i zaštite od nelojalne konkurencije.

Veća otvorenost tržišta, sloboda kretanja roba, usluga i kapitala, globalizacija proizvodnje i trgovine, te povezanost suvremenih gospodarstava izazivali su i pojave novih oblika nepoštenog ponašanja tržišnih konkurenata. Stoga su države nastojale prilagoditi svoja zakonodavstva kako bi se pružila adekvatna prava zaštita od nelojalne konkurencije, međutim njihova rješenja su se startno diferencirala u nekoliko mogućih koncepcija koje su se održale i do danas, unatoč težnjama za harmonizacijom prava sprječavanja nelojalne konkurencije na međunarodnoj i europskoj razini.

Hrvatsko pravo, slijedom tradicijskih rješenja i ranije državne i pravne pripadnosti, također je pratilo suvremene tendencije u ovom području. Kako bi pro futuro pravo suzbijanja nelojalne konkurencije u Republici Hrvatskoj bilo ustanovljeno na još višoj razini regulative i pravne prakse, nužno je izvršiti analizu i uvid u nekoliko različitih nacionalnih koncepcija zaštite protiv nelojalne konkurencije, posebice u pravnim sustavima država članica Europske unije.

Unutar država članica Europske unije možemo razlučiti četiri koncepcije pravnog, odnosno zakonskog uređenja zaštite od nelojalne konkurencije:

-zaštita izvan zakonske regulative u anglosaksonskim pravnim sustavima, unutar common law-a i posebnih instituta zaštite passing off (npr.V elika Britanija);

-zaštita u posebnim zakonima radi suzbijanja nelojalne konkurencije, koji sadržavaju odredbe o određenju nelojalne konkurencije putem primarne ili supsidijarne generalne klauzule i imenovanih slučajeva nelojalne konkurencije, uz odredbe o modalitetima sudske zaštite u ovim predmetima (npr. Njemačka, Slovenija);

-zaštita u općim zakonima o trgovini, gdje su implementirane odredbe o generalnoj klauzuli nelojalne konkurencije (koja može biti primarna ili supsidijarna) i egzemplifikativno navedenim slučajevima nelojalne konkurencije, bez razrade ostalih pitanja zaštite za koje je potrebno konzultirati druge opće zakone (npr. Hrvatska, Srbija);

-zaštita od nelojalne konkurencije kao posebnog oblika civilnog delikta u općim civilnopravnim propisima (npr. Italija).[3]

U nastavku dajemo pregled regulative i pravne prakse u svezi s nelojalnom konkurencijom u anglosaksonskom pravnom krugu, odnosno u Velikoj Britaniji i SAD-u.

II SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

A.    Osnove žigovnog prava i prava zaštite od nelojalne konkurencije u SAD-u

Prigodom razmatranja problematike nelojalne konkurencije prema pravu SAD-a nužno je uvodno razmotriti temeljna pitanja prava žiga kao najčešćeg predmeta radnji nelojalne konkurencije, te sukladno tome usporediti klasičnu sudsku zaštitu žiga zbog povreda toga prava, kao i zaštitu od nelojalne konkurencije prema saveznom i državnom statute law-u i zaštitu passing off sukladno common law-u. Žigovno pravo i nelojalna konkurencija u SAD-u uređeno je na federalnoj razini i na razini pojedinih saveznih država. U odnosu na nelojalnu konkurenciju svaka država nema posebno reguliranu nelojalnu konkurenciju kroz statute law. Iako za istu vrstu odnosa postoje dakle više pravnih poredaka, to ne isključuje visoku razinu njihove koordiniranosti tako da se mogu istodobno primjenjivati.

Sustav zaštite od nelojane konkurencije u SAD-u je iznimno složen, razvojan i temeljen u suodnosu statute law i common law koncepta pravne zaštite. Temeljne karakteristike ovog sustava su razvučenost pravnih vrela, posebnosti primjene common law-a u sferi delikata, izgrađen sudski koncept nelojalne konkurencije, povezanost zaštite od nelojalne konkurencije s pravom konkurencije u smislu antitursutovskih pravila, inkoropriranost međunarodnih konvencija u pravni sustav SAD-a, djelomična upravna zaštita kroz djelovanje Federalne trgovinske komisije i postupno izgrađivanje državne legislative.[4]

Federalno žigovno pravo u okviru statute law-a čine posebice temeljni propis tzv. Lanhamov zakon (Lanham Act) iz 1946. godine (15 U.S.C. )[5], Federal Trademark Dilution Act iz 1995. godine te Trademark Amendments Act of 1999. relating for dilution of famous marks.[6]

Prema američkom shvaćanju žigovi se dijele na robne žigove (trademark) pod kojima se podrazumijeva riječ, fraza, simbol ili oblik, ili kombinacija riječi, fraza, simbola i oblika, koji identifi    ciraju i razilkuju podrijetlo robe jedne strane od robe drugih, te na uslužne žigove (service mark), koji su u svom određenju isto što i žigovi, osim što oni identificiraju te razlikuju podrijetlo usluga. Ipak uvriježeno je da pojmovi “trademark” ili “mark” označavaju i pokrivaju termine i robnih i uslužnih žigova.

Registracija žiga u SAD-u, na federalnoj (saveznoj) i/ili državnoj razini, nije neophodna. Može se ostvariti pravo na žig na temelju zakonite uporabe žiga. Ipak, posjedovanje savezne žigovne registracije kod saveznog Ureda za patente i žigove (United States Patent and Trademark Office - USPTO) pruža neke prednosti, primjerice:

-                              konstruktivnu obznanu javnosti o registrantovu pravu na žig;

-                              pravnu pretpostavku registrantova vlasništva na žigu i njegovo ekskluzivno pravo na korištenje žiga u odnosu na robe i/ili usluge popisane kod upisa;

-                              sposobnost pokrenuti optužni postupak vezano za žig pred saveznim sudom;

-                              uporaba U.S. registracije kao temelja za traženje zaštite u stranim državama;

-                              mogućnost prijave U.S. registracije U.S. carinskoj upravi radi sprječavanja uvoza stranih krovotvorenih proizvoda.

Dakle, američko žigovno pravo poznaje dvije mogućnosti prijave žiga, prvo u slučaju kada prijavitelj još ne koristi žig, odnosno kada je prijavitelj već započeo uporabu žiga prije podnošenja prijave za registraciju.[7]

U prvom slučaju prijava za registraciju žiga će se temeljiti na bona fide namjeri za upotrebom žiga. To je poznato u literaturi kao "ITU (Intend to Use) application". Prije nego što USPTO registrira žig koji se temelji na bona fide namjeri uporabe žiga u trgovini, vlasnik mora:

-                              rabiti žig u komercijalne svrhe;

-                              prijaviti uporabu (tzv. Allegation of Use).

U drugom slučaju prijava se podnosi na bazi upotrebe, a ne namjere za upotrebom žiga. Potrebno je naglasiti da se kod obje vrste prijava iste moraju sadržavati navod da se žig upotrebljava ili ima namjeru upotrebljavati u trgovini, odnosno u pravnom i gospodarskom prometu.

Ovlaštenici obično u američkoj praksi koriste posebne žigovne simbole kako bi naznačili zakonito korištenje žiga. Žigovni simboli TM (trademark) i SM (service mark) upotrebljavaju se nakon što se postigne pravo na žig, kako bi se upozorilo javnost na svoje pravo, bez obzira da li je podnesena prijava USPTO-u. Ipak, savezni registracijski simbol "®" može se koristiti samo poslije nego USPTO stvarno registrira žig, a ne dok još po prijavi nije odlučeno (pending). Registracijski simboli mogu se koristiti samostalno sa žigom ili sa proizvodima i /ili uslugama popisanim u saveznoj žigovnoj registraciji.

USPTO ispituje prijave žiga za saveznu registraciju i ustanovljuje da li prijavitelj udovoljava uvjetima za saveznu registraciju. Ured ne odlučuje da li prijavitelj ima pravo na uporabu žiga (što je različito u odnosu na pravo na registraciju – op.aut.). Čak i bez registracije, može se još rabiti bilo koji žig prihvaćen da identificira podrijetlo roba i/ili usluga. Prijava za registraciju žiga mora sadržavati ime prijavitelja, naziv i adresu za korenspondenciju, slikovni prikaz žiga (“the drawing”), robe ili usluge za koje se štiti, naknadu za prijavu, temelj za upis, uzorak, te potpis prijavitelja.[8]

Zakoni koji uređuju tzv. Trademark Dilution, bilo savezni ili državni, su propisi koji štite žigove od povreda reputacije i od gubitka vrijednosti (tarnishment – izgubiti sjaj, okaljati, potamnjeti).[9] Ovi propisi ustanovljavaju prava koja se odnose na povrede žiga (trademark infrigement), ali drugačije u namjeri, djelovanju, dokazivanju i pravnom postupanju. Trgovina neovlaštene robe, koja je obilježena žigovima sličnima zakonitom titularu, može biti spriječena sa tzv. dilution propisima kada klasični žigovni propisi ne mogu biti primjenjivi. Dilucija je više slična odgovornosti za smetanje posjeda (the tort of trespass) i uređuje pravo žigovnom nositelju u krajnosti, bez potrebe ukazivanja na obmanu ili zamjenjivost, odnosno konfuznost na tržištu.

Žigovno pravo u SAD-u konstituirano je kao trgovčevo pravo da identificira svoje proizvode ili usluge sa jedinstvenom oznakom koji upozorava javnost da se radi o robama i uslugama koje potječu iz određenog vrela. Stoga je ono ustanovljeno da zaštiti potrošače od zabune glede podrijetla roba ili usluga, odnosno da zaštiti trgovčevo ulaganje u žigove što tvori goodwill, te da odvrati druge osobe od upotrebe ili stvaranja sličnih znakova za robe ili usluge koje se nalaze u direktnoj tržišnoj utakmici s trgovcem titularom žiga.

Pravo koje se bavi robnim žigovima naraslo je u mjeri koja mu omogućuje da posluži kao temelj za pokretanje sudbenih postupaka zbog: 1) razvodnjavanja (dilution) čuvenih žigova, 2) zamućivanja (blurring), 3) kaljanja (tarnishment), 4) lažnog iskazivanja podrijetla (false designation of origin), 5) passing off (palming off), 6) reverse passing off (reverse palming off), 7) krivotvorenja (counterfeiting) i 8) nelojalne konkurencije (unfair competition). Dakle, poduzimanje radnji radi sprječavanja nelojalne konkurencije predstavlja jedan od modaliteta sudske zaštite žiga od neovlaštenog korištenja u SAD-u.

B.    Međusobni odnos saveznih i državnih zakona u SAD-u

Žigovna prava proizlaze iz običajnog prava (common law), saveznog statutarnog prava (Lanhamov zakon o žigovima“, 15 U.S.C. § 1051 i dalje) te državnih zakona (statute law, npr. Teksaški zakon o žigovima – Texas Trademark Act, Tex. Bus. & Com. C. §16.01 i dalje). U SAD-u čak i neregistrirani robni žig koji je postao osobit i karakterističan može biti zaštićen sukladno Lanhamovom zakonu i državnom pravu. Kada javnost deskriptivni znak gotovo isključivo povezuje s određenim proizvodom te se čini kao da je spomenuti znak postao svojstven, smatrat će se da je znak dobio „sekundarno značenje“ (secondary meaning) te ga je moguće zaštititi.[10]

Lanhamov zakon predviđa registriranje robnih i uslužnih žigova kod Ureda za patente i žigove (USPTO), kao i različita pravna sredstva, uključujući sredstvo namijenjeno borbi protiv povrede registriranih žigova (15 U.S.C. § 1114.1), tužbu protiv osobe koja koristi lažnu oznaku podrijetla ili lažne i obmanjujuće opise ili činjenične tvrdnje (15 U.S.C. § 1125.a.1.A) ili se bavi lažnom promidžbom (15 U.S.C. § 1125.a.1.B), kao i pravno sredstvo namijenjeno borbi protiv razvodnjavanja robnih ili uslužnih žigova (15 U.S.C. § 1125.c.).

Ustav Sjedinjenih Američkih Država ne jamči bilo kakva prava koja bi se odnosila na poštivanje robnih žigova, dok Lanhamov zakon ne daje saveznoj vladi isključivo pravo donošenja zakona u području robnih žigova, kao što je to slučaj s patentima i autorskim pravima, dok savezno pravo ni inače ne djeluje na način da subrogira državne zakone o žigovima ili državna žigovna prava. Prema tome, savezni i državni žigovni zakoni djeluju usporedno, izuzev u iznimnoj situaciji u kojoj bi se državni zakon izravno kosio sa saveznim zakonom. Važno je napomenuti da savezni sudovi ne raspolažu isključivom nadležnošću nad tužbenim zahtjevima koji se temelje na Lanhamovom zakonu. Državni i savezni sudovi istodobno su nadležni za tužbene zahtjeve zasnovane na Lanhamovom zakonu ( 15 U.S.C. § 1121; 28 U.S.C. § 1338.a.).

Ipak, tuženik uvijek može osporiti tužbeni zahtjev podnesen protiv njega na temelju Lanhamovog zakona pred državnim sudom, tvrdeći da je riječ o pitanju koje podliježe nadležnosti saveznog suda, na temelju odredbe 28 U.S.C. § 1441.a. ili da se radi o žigovnom tužbenom zahtjevu koji se temelji isključivo na državnom pravu, a ako stranke u postupku imaju različita državljanstva i vrijednost predmeta spora premašuje 75.000 USD, sukladno odredbi 28 U.S.C. § 1441.b. Nadalje, ako savezno pravo osigura pravnu zaštitu u pogledu žigovnog tužbenog zahtjeva koji je isključivo državne naravi (pri čemu se navedena pravna zaštita temelji na registraciji na saveznoj razini) te bude riječ o sudskoj odluci kojom se rješava bitno pitanje saveznog prava, predmet može biti upućen saveznom sudu.[11]

C.    Osnovni elementi povrede žiga referentni za nelojalnu konkurenciju

Pojam „povreda žiga“ (infingement) odnosi se na neovlaštenu upotrebu žiga bez dopuštenja titulara žiga (15 U.S.C. § 1114.1., Tex. Bus. & Com. C. § 16.26.a.). The Fifth Circuit (Savezni prizivni sud) raščlanio je pitanje povrede žiga na dvije faze. Prva faza iziskuje od suda da utvrdi da li tužitelj, u okvirima svoga žiga, raspolaže pravom koje uživa zaštitu. Žig uživa zaštitu ako je bitno distinktivan ili je riječ o žigu koji je stekao sekundarno značenje. Ako tužitelj ima žig za koji je osigurana zaštita, u drugoj je fazi potrebno utvrditi je li došlo do povrede. Povreda postoji ako se utvrdi „vjerojatnost zabune“ (likelihood of confusion) s obzirom na zamjenjivanje zaštićenog i spornog žiga.

Žigovno se pravo temelji na sprječavanju nastanka zabune s obzirom na robe i usluge koje se nude na tržištu. Pojednostavljeno rečeno, ako nema zabune, nema ni povrede žiga. Kod utvrđivanja da li je do zabune došlo, sudovi relevantnima smatraju sljedeće čimbenike:

-          vrsta robnog žiga koji je navodno povrijeđen,

-          sličnost dvaju žigova,

-          sličnost proizvoda ili usluga,

-          identitet prodajnih mjesta i kupaca,

-          identitet korištenih promidžbenih medija,

-          namjera tuženika,

-          svi dokazi stvarne zabune,

-          stupanj pozornosti primijenjen od strane potrošača,

-          opseg i narav izmjena napravljenih na proizvodu,

-          jasnoća i razlikovnost etiketa na prerađenom proizvodu,

-          mjera u kojoj bi bilo kakve slabije kvalitativne osobine koje se povezuju s prerađenim proizvodom tipičan kupac mogao poistovjetiti s proizvođačem.[12]

Nijedan pojedini čimbenik nije odlučujuće naravi te čak ni utvrđivanje vjerojatnosti zabune nije uvjetovano utvrđenim postojanjem većine spomenutih čimbenika. Pored nabrojanih, sud je, prilikom odlučivanja o tome postoji li vjerojatnost zabune, slobodan razmotriti i ostale relevantne faktore.

Kako bi dobio spor u kojemu se poziva na razvodnjavanje (dilution) žiga na saveznoj razini, tužitelj je dužan dokazati: a) da je žig za koji se poziva na zaštitu čuven i karakterističan; b) da je netko navedeni žig prisvojio nakon što je isti postao čuven i karakterističan; i c) da je navedena sekundarna upotreba doista za posljedicu imala razvodnjavanje na tržištu, odnosno naštetila vrijednosti čuvenog žiga.[13]

D.    Savezna regulacija nelojalne konkurencije

Odredbom § 43.a Lanhamovog zakona kodificirana je regulativa nelojalne konkurencije na saveznoj razini. Kriterij tužbenoga zahtjeva uslijed nelojalne konkurencije, kako je propisana odredbom § 1125.1 U.S.C., jest utvrđenje da li bi radnje tuženika „mogle dovesti do zabune“ (likely to cause confusion) s obzirom na izvor ili podrijetlo.[14] Namjera tuženika nije nužan element ovakvog tužbenog zahtjeva. Pitanje je da li tuženik svoje robe ili usluge nudi (passing off) kao robe ili usluge tužitelja, a uslijed znatne sličnosti dviju roba ili usluga, uzrokujući zabunu kod potencijalnih kupaca.[15]

Načela nelojalne konkurencije na razini savezne regulative osnov su pravne zaštite kojom se zahtijeva otklanjanje povrede koju nanosi bilo koja osoba koja, s obzirom na bilo kakve robe, u trgovini koristi riječ, pojam, naziv, simbol, lažnu oznaku podrijetla ili lažan opis ili činjeničnu tvrdnju, odnosno opis ili činjeničnu tvrdnju koja dovodi u zabludu, a koji će vjerojatno prevariti ili uzrokovati zbunjenost ili pogreške s obzirom na pripadnost, povezanost ili vezu takve osobe s drugom osobom ili s obzirom na podrijetlo, pokroviteljstvo ili odobrenost njegovih ili njenih roba, usluga ili komercijalnih aktivnosti od strane druge osobe.[16]

Temeljni elementi za pokretanje ovakve tužbe zbog nelojalne konkurencije jesu:

–        tuženik je iznio lažne činjenične tvrdnje o robi;

–        te su tvrdnje prevarile ili su mogle prevariti značajan udio potencijalnih kupaca;

–        prijevara (obmana) je bila značajna, s obzirom da joj je bila namjera utjecati na odluke o kupnji;

–        tuženik je svojim proizvodima trgovao na međudržavnoj razini;

–        kao posljedicu svega, tužitelj je pretrpio ili će vjerojatno pretrpjeti povredu.[17]

Odredba §43.c Lanhamovog zakona pruža osnovu za podnošenje tužbe na saveznoj razini iz razloga razvodnjavanja žigovnog prava ostvarenog na saveznoj razini(15 U.S.C. § 1125.C). Jednako kao i kod državnim pravom reguliranih temelja za pokretanje sudskog postupka s naslova razvodnjavanja žiga, od tužitelja se očekuje da dokaže uvjetovanu razinu čuvenosti ili distinktivnosti konkretnog žiga. Zapravo, i sam zakon se izrijekom referira na slučajave kada je tuženikova sporna upotreba započela nakon što je žig postao čuven.

Lanhamov zakon donio je u smislu zaštite od nelojalne konkurencije bitan pomak jer podrazumijeva nelojalnu konkurenciju u najširem smislu, kako je to zastupljeno u poslovnoj praksi i općem mijenju, te se referira na međunarodne konvencije u ovom području prije svega Parišku konvenciju i Panameričku konvenciju o industrijskom vlasništvu[18] , odnosno upostavlja nadležnost saveznih sudova i primjenu saveznog prava neovisno o državljanstvu stranaka i visini vrijednosti spora.

Uz Lanhamov zakon svakako treba navesti i Zakon o Federalnoj trgovinskoj komisiji (FCTA) iz 1914. dopunjen 1938., a koji sadrži odredbu o nelojalnim metodama konkurencije u trgovini i nelojalnim, odnosno prijevarnim radnjama i postupcima u trgovini koje se proglašavaju nezakonitim. Ovim zakonom i praksom Federalne trgovinske komisije u bitnome je legislativno obogaćen sustav zaštite od nelojalne konkurencije, u odnosu na do tada prevladavajući i limitativan modus zaštite passing off.[19]

Ovdje se radi o upravnoj zaštiti po kojoj u slučaju nelojalne konkurencije Ured za konkurenciju FTC-a može izreći pravne mjere zaštite i to nalog za prestanak obavljanja zabranjene radnje (cease-and-dessit order), zathjev za izricanje sudske novčane kazne za slučaj nepoštivanja naredi FTC-a, mogućnost pokretanja posebnog sudskog postupka radi izricanja posebne novčane kazne za prekršaj kojim su povrijeđeni interesi potrošača, te mogućnost pokretanja sudskog postupka pred federalnim sudom distrikta u ime potrošača kada je nalog FTC-a postao pravomoćan.

E.    Passing off zaštita u SAD-u

Prema državnom pravu, passing off (ili palming off) kao osnova tužbenog zahtjeva u biti je tužbena osnova u postupcima za povredu žigova koja proizlazi iz common law-a. Navedeni se prekršaj temelji na neovlaštenoj upotrebi tužiteljevog robnog žiga ili robnog naziva.[20]

A prima facie, slučaj passing off-a postoji kada tužitelj dokaže: 1) da je njegov robni žig stekao sekundarno značenje i 2) da će korištenje tuženikova žiga vjerojatno uzrokovati zabunu u javnosti s obzirom na izvor proizvoda. Sekundarno značenje znači da robni žig ili robni naziv označava konkretan proizvod koji javnost zatim povezuje s konkretnim proizvođačem. [21]

Test vjerojatnosti nastanka zabune primijenjen u postupcima s naslova povrede robnih žigova na temelju saveznog prava slično se primjenjuje i na postupke za povrede robnih žigova pokrenute prema državnom pravu.[22]

Tužitelji koji uspiju sa svojim tužbenim zahtjevima ovlašteni su naplatiti naknadu štete koja je nastala kao posljedica passing off-a.[23] Opseg naknade štete koja tužitelju stoji na raspolaganju u postupcima s naslova nelojalne konkurencije na temelju passing off-a obuhvaća izgubljenu dobit koju je nužno dokazati do razumne mjere.[24]

U sudskoj praksi nalazimo slučajeve kada je sud zauzeo stajalište kako je moguće dosuditi i novčanu kaznu (penale) ako se utvrdi da je tuženik svojevoljno sudjelovao u passing off-u.[25] Tužitelj koji je uspio u sporu također može tražiti izdavanje sudskog naloga.

Jurisprudencije država u okrilju SAD-a unutar common law doktrine prepoznaju zaštitu passing off kao modalitet zaštite u slučaju povreda žiga, u kojem kontekstu tužitelj mora dokazati da se robe ili poslovi jednog trgovca prezentiraju kao robe, odnosno poslovi drugog trgovca.[26] Također je nužno da tužitelj dokaže kako u takvim slučajevima javnost može biti dovedena u zabludu, odnosno biti obmanjena.[27]

Prema državnom pravu, nelojalna konkurencija je okvir za statutarne i nestatutarne slučajeve radnji koje se javljaju izvan redovitog poslovnog ponašanja i koje su u suprotnosti s poštenom praksom u industrijskim i komercijalnim stvarima.[28] Kako bi dokazao odgovornost za nelojalnu konkurenciju tužitelj mora prikazati da tuženik počinio neovisan delikt ili drugu nezakonitu radnju koji se sukobljavaju s tužiteljevim poslovima.

Početno se nelojalna konkurencija (unfair competition) odnosila samo na povredu trgovačkih imena (trade names, tvrtka), odnosno neregistriranih robnih znakova na kojima je pravo stečeno korištenjem (common law trade marks).[29] S vremenom je sudska praksa prihvatila načelo pravičnosti kao temelj zaštite od nelojalne konkurencije. Sudska praksa potrvdila je kako se koncept unfair competition u najvećem broju sluačajeva izjednačava s passing off. Pravo nelojalne konkurencije utemeljeno na passing off ima za cilj zaštititi poštenog trgovca i njegovo poslovanje, kazniti nepoštenog trgovca koji ugrožava poslovanje svog konkurenta nepoštenim radnjama i zaštiti javnost od zabune i prevare. Posebno je bitno ukazati na proširenje okvira passing off , gdje se zamijenio standard „misrepresentation“ (nedozvoljeno predstavljanje) sa standardom „misappropriation“ (nedozvoljeno prisvajanje), odnosno omogućeno traženje sudske zaštite od nelojalne konkurencije za takvo nedozvoljeno prisvajanje.[30]

Pokretanje sudskog postupka zbog nelojalne konkurencije pretpostavlja postojanje relacije konkurencije između tužitelja i tuženika, međutim ovo stajalište je sudska praksa proširila podvodeći pod common law zaštitu i u sluačju onih radnji koje nisu posuzete u konkurentskom odnosu, ne sadrže u sebi odrednice imenovanog delikta te se ne mogu podvesti pod neki propis koji bi barem sporedno uređivao problematiku konkurencije.[31]

 

III UJEDINJENO KRALJEVSTVO VELIKE BRITANIJE

A.    Posebnosti prava zaštite od nelojalne konkurencije u Velikoj Britaniji

Posebnosti pravnog sustava u Velikoj Britaniji, karakteriziranog dominatnošću common law-a i precedentnog prava[32], onemogućili su razvitak doktrine nelojalne konkurencije u zakonodavstvu i jurisprudenciji. Nelojalna konkurencija se doduše usputno spominje, ali nije prerasla u poseban institut, iako je Velika Britanija pristupila najvažnijim međunarodnim konvencijama u području prava industrijskog vlasništva, posebice Pariškoj konvenciji.

Iako ne postoji poseban institut i prateća doktrina nelojalne konkurencije, ovo područje ipak nije u cijelosti izvan pravne regulative i zaštite. Postoje određeni propisi statute law-a koji reguliraju određena pitanja nelojalne konkurencije (primjerice Trade Mark Act iz 1994.[33], Competition Act iz 1980., Trade Description Act iz 1998.[34], Consumer Protection Act iz 1987., Control of Misleading Advertising Regulations iz 1988. i dr.), odnosno primjenjuje se common law i equity o odgovornosti za civilni delikt (the law of tort).[35]

Dakle, ovo pravo je bitno različito od europskog kontinetalnog prava upravo u činjenici da ne postoji cjelovito uređenje nelojalne konkurencije niti pravila koje bi uređivalo poštenost tržišnog ponašanja i koje bi se moglo označiti kao generalna klauzula. Stoga u Velikoj Britaniji ne možemo govoriti o pravu suzbijanja nelojalne konkurencije kao cjelovitom i zaokruženom području.[36]

Ipak zaštita od nelojalne konkurencije u Velikoj Britaniji započinje primjenom instituta pasing off. [37]

B. Passing off i nelojalna konkurencija

Praksa passing off [38] znači da jedan trgovac daje kupcima dojam da je njegova roba zapravo roba drugog trgovca koji ima izgrađen goodwill.[39] Također se javlja kad jedan trgovac upućuje na to da je njegova roba jednake kvalitete kao i ona drugog trgovca ili kad jedan trgovac stvara dojam povezanosti s drugim trgovcem. Kad postojeći trgovac ima renomiran i popularan proizvod ili uslugu, drugi će se trgovac nadati da će iskoristiti goodwill koji je formiran u tom proizvodu ili usluzi navodeći kupce da zabunom kupe njegovu robu umjesto robe prvog trgovca. Prvi trgovac trpi gubitak u prodaji jer kupci kupuju robu od trgovca koji čini passing off, vjerujući da je njegova roba jednaka ili jednake kvalitete kao i roba izvornog trgovca. Kad roba drugog trgovca nije jednakog standarda, postoji dodatna šteta jer će kupci pretpostaviti da roba lošijeg standarda potječe od prvog trgovca. Prema tome, dolazi do gubitka u prodaji kojeg prati gubitak ugleda.

Pošteni trgovci zaštićeni su od takvih aktivnosti institutom passing off-a.[40] Passing off je delikt (tort), koji pruža common law zaštitu žigovima i get-up-u[41]. Ovaj oblik djelovanja rabi se kad je žig neregistrirani žig ili kad se žig ne može registrirati. Za registrirane žigove, vlasnik može pokrenuti tužbu za passing off kao i za povredu žiga. Na sudu će ishod biti isti, tj. mora postojati ravnoteža između zaštite vlasnikova goodwilla i zaštite interesa drugih legitimnih trgovaca. Interesi potrošača također se moraju uzeti u obzir.

C. Razlika između zaštite zbog povrede žiga i passing off-a

Kad se žig registrira, zaštita od povrede je automatska. Žigovi su oblik osobnih nematerijalnih dobara i njihova uporaba od strane drugoga, bez titularovog odobrenja, znači miješanje u apsolutna prava titulara prava žiga.

Općenito je prihvaćen stav u anglosaksonskom i američkom pravu kako su registrirani žigovi, prijave za registraciju žigova te u državama u kojima im se pruža zaštita i neregistrirani žigovi oblici vlasništva. Kada su u pitanju neregistrirani žigovi, govori se o goodwillu koji se veže uz žig, a zaštita se pruža kao zaštita takvog goodwilla, a ne samog neregistriranog žiga. Common law sustav zaštite prava industrijskog vlasništva ne prihvaća gledište po kojemu postoji vlasništvo na ime ili znak, jer su sve opisne riječi načelno dostupne svima, pa se nečije isključivo pravo na uporabu tih riječi promatra samo kao prolazna kategorija koja ovisi o mnijenju zainteresirane javnosti o konekciji tih riječi ili znakova s određenim poduzećem ili trgovcem. U tom smislu Lord Parker u predmetu Spalding v. Gammage rezimira kako „čak i u slučaju onoga što se ponekad naziva common law žigovi, vlasništvo, ako uopće takvoga ima, tzv.vlasnika je po svojoj prirodi prolazno i postoji samo tako dugo dok je znak distinktivan za određenu robu u očima javnosti ili dijela javnosti.“[42]

Titularu žiga je dovoljno dokazati egzistenciju prava na žig, dok s druge strane, tužitelj u sporu u vezi s passing off-om mora dokazati postojanje goodwilla kako bi imao pravo na tužbu. Common law kako običajno pravo štiti poslovni goodwill povezan s robnom markom ili get-up-om, pa je zaštita koju pruža passing off potencijalno šira. Poslovni goodwill može pokriti naziv dotične robe ili usluga, poslovne metode, get-up i marketinške stilove.

Kako je precednetna sudska praksa bitni izvor prava u Velikoj Britaniji, spomenuti ćemo dva slučaja koja sažimaju razliku u pruženoj zaštiti. U prvom slučaju[43], Gornji dom britanskog Parlamenta (the House of Lords) je odbio dopustiti registraciju oblika slavne bočice Coca-Cole jer je bio zabrinut da će tako nastati monopol u ovakvoj vrsti boca. Ipak, u drugom slučaju, sud je spriječio tuženikovu uporabu plastične boce nalik na tužiteljev plastični limun u sporu u vezi s passing off-om.[44] Registracija oblika boca kao žigova sad je dopuštena po Zakonu o žigovima iz 1994.           Drugi primjer, odbijena je registracija jedne boje kao žiga[45], ali u drugom slučaju[46], tužitelj je uspio dobiti zaštitu za passing off crvenih celofanskih omota za slatkiše. Opet, jedna boja sada može ostvariti registraciju kao žig pod pretpostavkama Zakona o žigovima iz 1994. Prema tome, zaštita dana u passing off sudskim predmetima čini se širom, premda se pokazalo da ju je teško upotrijebiti za zaštitu reklamnih kampanja.[47]

D. Povijesni prikaz primjene instituta passing off

Tradicionalni oblik passing-off-a je kad tuženik daje kupcu dojam da je prodana roba zapravo roba tužitelja. Drugim riječima, kad tuženik lažno predstavlja (pass off) svoju robu kao robu tužitelja. [48] Može se utvrditi i da tuženik lažno predstavlja (pass off) jednu kvalitetu tužiteljeve robe kao robu neke druge kvalitete. [49]     

Nadalje, passing off može se upotrijebiti kako bi se osiguralo da se roba proizvodi u skladu s kvalitetom koju sugerira naziv.[50]          Međutim, nakon što tuženik postigne goodwill u vlastitom proizvodu, koristeći se tužiteljevim nazivom, bit će ga vrlo teško spriječiti.[51]

E.    Uvjeti za tužbu za passing off

Tradicionalno, minimalne uvjete za uspješnu tužbu za passing off utvrdio je Lord Diplock u sudskom sporu iz 1979.godine. [52]

Dakle, uvjeti koje treba ispuniti kako bi se opravdano pokrenuo postupak passing off zaštite pred sudom jesu a) lažno predstavljanje (misrepresentation) , b) koje počini trgovac u trgovačkom poslovanju, c) svojim potencijalnim ili krajnjim kupcima robe ili usluga koje isporučuje, d) a za koje se smatra da šteti poslovanju ili goodwillu drugog trgovca u smislu da je to opravdano predvidljiva posljedica i d) koje nanese stvarnu štetu poslovanju ili goodwillu trgovca koji pokreće tužbu ili će do štete vjerovatno doći (u tužbi quia timet –op.aut.).[53]

Tih pet uvjeta drugi istaknuti sudac Lord Oliver[54] sveo je na tri i to a) postojanje tužiteljeva goodwilla, b) lažno predstavljanje, i c) štetu (ili očekivanu štetu) tužiteljevu goodwillu ili ugledu.[55]

U pogledu trgovačkog imena (trade name), britanski common law ne definira ovaj institut, međutim njegovo stjecanje proizlazi iz uvjeta za utvrđivanje povrede u smislu passing off .

Tako je Lord Fraser utvrdio određena pravila dokazivanja u passing off slučaju povrede ugleda tuđeg trgovačkog imena, kada je bitno dokazati minimalno sljedeće činjenice:

-da se poslovanje tužitelja ogleda od prodaje ili uključuje prodaju u Engleskoj kategorije robe (class of goods) na koju se određeno trgovačko ime primjenjuje;

-da se radi o kategoriji robe koja je jasno određena i da se na domaćem tržištu u svijesti javnosti ili dijela javnosti jasno razlikuje od drugih sličnih kategorija robe;

-da uslijed uglednosti robe postoji goodwill;

-da je tužitelj nositelj goodwilla koji predstavlja znatnu vrijednost (substantial value);

-da je nastala ili je očekivati nastanak znatne štete (substantial damage) tužiteljevom goodwillu kao posljedica tuženikovog komercijaliziranja robe koja se nelojalno označava trgovačkim imenom s kojim je povezan goodwill.[56]

1. Tužiteljev goodwill

Tužitelj mora izgraditi goodwill povezan s robom ili njen get-up. Goodwill je definiran kao potpuna korist (prednost), u čemu god bila, ugleda i veze tvrtke koji su se stvarali godinama poštenim radom ili su stečeni izdašnim trošenjem novca.[57] Drugim riječima, to je vjerojatnost da će se kupci stalno vraćati zbog kvalitete i ugleda robe ili usluga koje trgovac prodaje. To upućuje na ugled koji se gradio tijekom vremena, pa tužitelj koji je tek počeo trgovati vjerojatno neće uspjeti u tužbi za passing off. [58]

Ipak treba svaki slučaj promatrati odvojeno ovisno o specifičnim okolnostima. Ako je, na primjer, održana intenzivna reklamna kampanja, goodwill se može steći u relativno kratkom vremenskom razdoblju, čak i ako roba ili usluge na koje se odnosi još nisu dostupni.[59]            Iako goodwill upućuje na trgovinu, passing off se može upotrijebiti za zaštitu nekomercijalnih aktivnosti.[60]

Goodwill se može teritorijalno sagledavati[61], tako ako tvrtka ima državni ili međunarodni ugled, tada je uspješna tužba za passing off vjerojatnija.[62]  

2. Lažno predstavljanje - misrepresentation

Lažno predstavljanje (misrepresentation)[63] ne mora biti namjerno da bi tužba za passing off bila uspješna, a nedužnost u lažnom predstavljanju ne može predstavljati adekvatnu obrana u sporu. Međutim, tuženikovo gledanje na stvari utječe na naknadu koju će dodijeliti sud.[64] Ipak, postoje tri bitne obrane kod tužbi passing off a to su korištenje vlastitog imena[65], pošteno konkurentsko korištenje i zastara.[66]

Lažno predstavljanje može se odnositi na podrijetlo robe, njezinu kvalitetu, ili čak na način na koji se proizvodi. Većina slučajeva odnosi se na lažno predstavljanje po pitanju podrijetla i kvalitete.[67]

Prema case law-u utvrđuje da bi lažno predstavljanje trebalo dovesti, ili će vjerojatno dovesti, do zabune kod dijela potrošača. [68]

Da bi bilo osnove za tužbu za passing off, prijevara mora biti više nego trenutačna i s posljedicama. U slučajevima gdje su bile pobrkane poruke, dominantna poruka je ona koja se računa i nije dovoljno tvrditi da pažljivi osjetljivi čitatelj nije mogao biti zaveden. Ako je vjerojatnost zabune marginalna, tužitelji će trebati stvarni dokaz zabune.[69]

U slučaju koji se odnosi na proizvode široke potrošnje na visoko konkurentnom tržištu, šteta mora uslijediti nakon zavaravanja i može se pretpostaviti.[70]

Prema tradicionalnom stajalištu, bilo je nužno da tuženik i tužitelj budu u istom području poslovnih aktivnosti prije negoli se smatralo vjerojatnim da bi zabuna dovela do povrede goodwilla. Ova kvalifikacija spriječila je neke pojedince da zaustave neodobrenu uporabu svoga imena. Ako se tužitelj i tuženik bave različitim djelatnostima, smatra se malo vjerojatnim da će kupci biti zavedeni na način koji bi naštetio tužitelju.[71]

Međutim, ako tužitelj ima izuzetan ugled, u zemlji ili u svijetu, tada se passing off može dokazati čak i kad tužitelj i tuženik posluju u različitim područjima aktivnosti.[72]

Neka područja aktivnosti možda se tradicionalno razlikuju, ali u očima potrošača postoji veza i sudovi to počinju uvažavati.[73] Potreba postojanja zajedničkog područja aktivnosti da bi se dokazala šteta imala je negativan učinak na komercijalnu praksu character merchandisinga.[74] Pod pojmom merchandising se, kraj njihovog primarnog korištenja, podrazumijeva i sekundarno plasiranje na tržište izmišljenih figura, stvarnih osoba, imena, naziva, zaštitnih obilježja nekog proizvoda, logoa, elemenata opreme, dizajna i slika, i to izvan njihovog stvarnog područja djelovanja i pojavljivanja, a u svrhu bolje prodaje roba i usluga.[75] Character merchandising je praksa korištenja imena i/ili slike (image) popularnog lika (bilo realnog ili izmišljenog) radi promocije na drugačiji način svakodnevnih materijalnih proizvoda.[76] Također se character merchandising može definirati kao primjena (adaptacija) ili popratna (sekundarna) eksploatacija, od strane kreatora fiktivnog lika, moguće i virtualnog lika[77] ili stvarne osobe ili jedne, odnosno više ovlaštenih trećih osoba, bitnih osobnih obilježja (kao što su ime, pojava, slika u javnosti, izgled i dr.) lika u odnosu na različite robe i/ili usluge, sa namjerom stvaranja kod potencijalnih potrošača želje za stjecanjem tih roba i/ili korištenja tih usluga upravo radi potrošačke sklonosti i vezivanja za te likove. Tu se imena ili slike slavnih likova, stvarnih ili izmišljenih, stavljaju na robu svakodnevne potrošnje da bi se ona bolje prodavala.[78]

Od kada je britanski Trade Marks Act iz 1994. godine proširio doseg što može biti registrirano kao žig, osobe su započele prijavljivati radi registracije žiga svoja imena, karikature i druge grafičko-slikovne prikaze i druge identifikacijske znakove.[79] Nedopuštena upotreba ovih žigova može se stopirati tužbom zbog povrede žiga (infringement action).Tako i vlasnici fiktivnih likova mogu prijaviti za zaštitu imena i čak i slike tih likova kao žigove.[80]

Međutim, sudovi počinju napuštati strogi pristup u svezi s zajedničkim, odnosno različitim područjem aktivnosti u području character merchandisinga.[81] Spor Taverner Rutledge v. Trexapalm Ltd (1977) RPC 275 uključuje poznatog televizijskog detektiva Kojaka, poznatog i po sisanju lizaljki. Tužitelj je proizvodio lizaljke slične u uzorku onima koje je koristio televizijski lik te ih je nazvao “Kojakpops”. One su brzo postigle tržišni ugled preko imena proizvoda, iako nisu još stekli licenciju od televizijske kompanije odgovorne za seriju. Tuženik je započeo proizvodnju sličnih lizaljki nazvanih “Kojak lollies”, pod licencijom dobivenom od vlasnika prava na televizijsku seriju. Tužitelj je podnio tužbu zbog passing off-a. Premda se stječe dojam da tuženikova licencija, sa svojim klauzulama u svezi kontrole kvalitete proizvoda, ilustrira poslovnu vezu između tuženika i vlasnika prava na ime, u drugu ruku ipak nije utvrđeno postojanje aktualnog ili očekivanog zajedničkog područja djelovanja između tuženika i vlasnika televizijske serije.

Presuda u sporu Mirage Studios v. Counter-Feat Clothing Co. Ltd (1991) FSR 145 pokazuje sudsko priznanje da je javnost dobro upoznata sa praksom character merchandisinga. Tužitelj je stvarlac poznatih “Teenage Mutant Ninja Turtle” likova. Isti također proizvodi i trži crtane filmove, filmove i video izdanja sa ovim likovima. Dio djelatnosti tužitelja je i licenciranje reprodukcija likova na robe prodavane po stjecatelju licencije.Bez tužiteljevog dopuštenja, tuženik je proizvodio crteže likova humanoidnih kornjača, koji su po izgledu slični tužiteljevim likovima ali nisu doslovne reprodukcije. Tuženik je licencirao ove crteže proizvođačima odjeće radi reproduciranja na T-shirt i drugu robu. Do izazivanja zabune na tržištu došlo je u ovom slučaju stoga što bitan broj potrošača očekuje i zna da kada je poznati televizijski ili animirani lik reproduciran na proizvode, da je takva reprodukcija rezultat licencije ustupljene od nositelja autorskih prava ili vlasnika drugih prava na tim likovima. Sve dok javnost asocira robe sa kreatorima likova, podcjenjivanje imagea fiksiranjem Turtle slika na manje vrijedne robe ili lošiji materijal može bitno umanjiti vrijednost licencnih prava. Ova odluka je dobro primljena među praktičarima i teoretičarima, kao i među poštenim trgovcima.Kako se ardi o novijoj odluci postavlja se pitanje utječe li ona snagom presedana na slučajeve kakve smo vidjeli u ranijim sporovima glede imena Kojaka i ABBA. Čini nam se da se ipak radi o različitim situacijama, jer se u ranijim sporovima radilo o imenima, odnosno nazivima, a ne o crtežima ili slikama.[82]

U sporu Halliwell & Others v. Panini iz 1997. godine, svjetski popularna pop grupa “The Spice Girls” nije imala uspjeha u sprječavanju publiciranja kolekcije naljepnica koju je pustio u promet Panini po nazivom “The Fab Five”. “The Spice Girls” su nastojale da zaustave treće osobe od eksploatiranja njihova imena i imagea za ekonomske dobitke. Paninijeve naljepnice su u direktnoj utakmici sa njihovim službenim naljepnicama i drugim proizvodima u svezi s tim. Grupa je to tvrdila jer da kolekcija naljepnica nije sadržavala izjavu da kolekcija nije službeno autorizirana, te će javnost biti u zabludi vjerujući da se radi o službenoj kolekciji naljepnica. Sud je odbio tužbu zbog passing off –a jer da nije utvrdio postojanje konfuzije u ovom slučaju.Također je konstatirano da to što su proizvodi službeni ili ne, nema utjecaja na potrošače.Ipak, dok Panini ne označava svoje proizvode kao službene, ne postoji niti passing off njegovih naljepnica kao službenih proizvoda, pa nema niti kršenja zakona u ovom slučaju.[83]

3. Šteta

U passing off sporovima tužitelj mora dokazati štetu ili vjerojatnost štete. Šteta ne mora nužno biti određena.[84]

Posebno je štetu teško dokazati u slučajevima kada se passing off zaštita traži u odnosu na određene proizvode povezane s određenim mjestima, a koji mogu biti zaštićeni i pravom Europske unije. Na primjer, Uredba Komisije 1576/89 EEC ograničava uporabu zemljopisnih naziva za žestoka pića poput viskija.[85]

U postupcima tužitelj može upotrijebiti niz metoda da dokaže zabunu koja dovodi do gubitka prodaje ili umanjivanje ugleda. Jedna metoda jest uporaba anketa. Međutim, sudovi obično nisu impresionirani time kao sredstvom pribavljanja dokaza. Ako se koriste ankete, one bi trebale biti propisno provedene, inače bi sud mogao odbiti rezultate.[86]

Razmatrajući rezultate ankete, sudac Whitford odredio je sljedeće smjernice koje ostaju referentne za buduće slučajeve :

-anketirane osobe moraju se odabrati tako da predstavljaju relevantan presjek javnosti;

-veličina uzorka mora biti statistički značajna;

-anketa mora biti provedena pravedno;

-sve provedene ankete moraju se u cijelosti objaviti (to jest, bez uljepšavanja);

-svi dani odgovori moraju se objaviti i biti dostupni tuženiku;

-ispitanicima se ne smiju postavljati pitanja koja navode na odgovor;

-ispitanike se ne smije navoditi na nagađanje koje inače ne bi razmotrili;

-upute ispitanicima moraju se objaviti;

Ako odgovore treba kodirati za računalni unos, upute za kodiranje također se moraju objaviti.

Prema tome, dobre statističke metode mora pratiti otvorenost i otkrivanje. Tužitelji mogu iskoristiti i „trap orders“ , kada tužitelji izvrše narudžbu za izvornu robu nadajući se da će im tuženik umjesto nje isporučiti drugu robu.

Između delikta nanošenja štete ugledu i passing off-a u britanskoj pravnoj praksi izgrađen je institut štetne obmane (injurious falsehood). Ta se radnja katkad naziva zlonamjerna neistina ili trgovinska kleveta. Povezana je s passing off-om jer je to drugi oblik zaštite za goodwill trgovca. To je i oblik nanošenja štete ugledu jer je tuženik navodno klevetao poslovanje drugog trgovca.[87]

Za štetnu obmanu tužitelji mogu pokrenuti odgovarajući sudski postupak zaštite, dok za nanošenje štete ugledu ne mogu. Tamo gdje postoji preklapanje, savršeno je prihvatljivo da tužitelj ima osnovu za tužbu za štetnu obmanu i uživaju pogodnosti pravne zašite.[88] Da bi uspio, tužitelj mora dokazati da je tuženik zlonamjerno iznosio lažne tvrdnje o robi ili uslugama tužitelja, s ciljem nanošenja štete. Samo reklamno napuhavanje koje upućuje na to da je tuženikov proizvod neznatno bolji od tužiteljeva proizvoda obično nije dovoljno.

Ako je tuženikova izjava o tužiteljevoj robi istinita, nema osnove za tužbe, pa je teret dokazivanja da je izjava neistinita na tužitelju. [89]

Tradicionalno je tužitelj morao dokazati posebnu štetu, kao što je pad prodaje. Dokaz o znatnom padu prometa bio je dovoljan.[90] Potreba da se dokaže posebna šteta promijenjena je odredbom čl.3. Defamation Act-a iz 1952. Nema potrebe da tužitelj dokaže posebnu štetu ako je tuženikova izjava bila smišljena sa svrhom da tužitelju nanese novčanu štetu, a objavljena je u pisanom ili drugom trajnom obliku ili je smišljena da tužitelju nanese novčanu štetu s obzirom na bilo koji ured, zanimanje, zvanje, trgovinu ili poslovanje koje tužitelj ima u vrijeme objavljivanja.

Šteta koja može biti dosuđena po tužbi za passing off obično se zasniva na stvarnom pretrpljenom gubitku ako se on može izračunati. Šteta se može izračunati i na osnovu tantijema, drugim riječima, iznosa koji bi tuženik platio da je ishodio licenciju za uporabu tužiteljeva imena ili žiga. U praksi, tužitelj radije odabire sudsku zabranu kojom se sprječavaju tuženikove aktivnosti, a najučinkovitiji tip zabrane je interlokutorna zabrana, odnosno zabrana zatražena prije odluke o glavnoj stvari.[91]

F.     Nadležnost sudova i druga procesna pitanja

Tužbe radi passing off zaštite mogle su se pokretati kako pred okružnim sudovima (county court) tako i pred Visokim sudom (the High Court), sve dok u predmetu McCain International v Country Fair Foods (1981) RPC 69, Prizivni sud (the Court of Appeal) nije zauzeo stajalište kako je najpozvaniji u ovim slučajevima odlučivati Časni odjel Visokog suda (Chancery Division of the High Court). Kao i u drugim sporovima glede prava intelektualnog vlasništva, tužitelj koji podnosi tužbu passing off je zainteresiran prvenstveno i najprije da zaustavi tuženikovo djelovanje što je hitnije moguće. Naknada štete u ovim sporovima je ipak na razini drugorazrednog zahtjeva. Ako tužitelj uspije zaustaviti tuženikove aktivnosti već s prethodnim, odnosno privremenim mjerama, malo je vjerovatno da će se slučaj nastaviti na raspravi. Obično, tuženik tada neovisno o svom stavu glede slučaja, preferira promjeniti svoje ponašanje u tržišnoj utakmici, odnosno marketinški pristup nego da se suzdrži od plasmana svojih produkata dok predmet ne bude odlučen u raspravnom postupku. Ako se dokaže passing off, mogu se ostvariti uobičajena obeštećenja, poput naknade štete ili predaja tužitelju sporne robe.[92]

Često se tužbeni zahtjevi zbog povrede žiga i passing off – a sjedinjuju u jedinstvenoj tužbi. Ipak, treba voditi računa kako je doseg sudskih zabrana u ova dva slučaja različit. Kod povrede žiga naložiti će se apsolutna zabrana daljnjeg vršenja povrede žiga, dok se u slučaju passing off naredba odnosi na sprječavanje marketinga roba i usluga bez jasnog razlučivanja od tužiteljevih roba i usluga.[93]

 

 

Dragan Zlatović, LLD

 

 

COMMON LAW CONCEPT OF PROTECTION
AGAINST UNFAIR COMPETITION

 

Summary

 

The author analyzes the concept of protection against unfair competition in the Anglo-Saxon legal systems. The concept of passing off lies at the heart of the system of trademark protection in the common law countries. The essential elements of a traditional passing off claim are: 1) goodwill-an ill-defined term that refers to the consumer's desire to purchase goods because of their association with a mark, 2) misrepresentation as to source, and 3) a likelihood of damage to goodwill as a result of the misrepresentation. In the USA and the UK unfair competition, attempts to enforce a certain level of honest practices in industrial or commercial matters. In USA an injured party brings Federal unfair competition claims under section 43(a) of the Lanham Act. Unlike trademark infringement claims under the Lanham Act, unfair competition claims do not require any federally registered marks. There is, in English law, no recognised general tort of unfair competition. In its current state of development the common law does not recognise a general right in one trader to complain of damaging dishonest practices commited by his competitors. As a result, over the years, the law of passing off has become an important element in preventing some forms of unfair competition.

Key words: unfair competition, trademark, passing off, goodwill