Dr Davor Trlin*

UDK: 341.645.2(73)(4-672EU)

SUDSKA KONTROLA U SAD I NEKIM EVROPSKIM USTAVNIM SISTEMIMA

Moderna država osnov za organizaciju i funkcionisanje nalazi u ustavu. Ustavnopravna norma je načelnog karaktera, ona je uvijek početna i mora se razraditi, da bi se njena suština ispunila. Zakonom, kao opštim i autoritativnim pravnim aktima je izvršena razrada ustavne norme. U hijerarhiji pravnih akata, ustavnopravna norma ostaje iznad zakonske, u skladu sa principom „lex superior derogat legi inferiori“. Rad se, pored uvoda i zaključka, sastoji od četiri tematske cjeline. Prvo se objašnjavaju vrste ustavnosti zakonskih akata, da bi se pokazalo da sud u savremenoj državi nije jedini državni organ za ocjenu ustavnosti zakona. U drugom dijelu se predstavlja fundiranje sudske kontrole. Treći i četvrti dio su institucionalizovani oblici sudske kontrole u SAD i Evropi, a ova dva dijela zapravo predstavljaju alat za sigurniju ocjenu sličnosti i razlika između modela sudske kontrole u SAD i Evropi u petom dijelu, što je zapravo i bio cilj istraživanja.

Ključne riječi: Normativna hijerarhija, Ustavnost, Sudska kontrola, Vrhovni sud SAD, Ustavni sud

I UVODNE NAPOMENE

Sudska kontrola je procedura u kojoj je aktivitet legislative i egzekutive predmet nadzora (često i invalidacije) od strane pravosudnih organa države. Konkretni sudski organ određene države mora anulirati pravne akte za koje, u proceduri sudske kontrole, pronađe da su inkopatibilni sa pravnim aktima više pravne snage od njih. Sudska kontrola je primjer funkcionalne podjele vlasti u savremenim sistemima državne vlasti, gdje je sudska vlast jedna od grana državne vlasti. Princip sudske kontrole se u različitim sistemima interpretira na različit način, što za posljedicu ima različite poglede na hijerarhiju državnopravnih akata. Kao rezultat, procedura i domašaji sudske kontrole variraju od jednog pravnog sistema do drugog, a takođe i od države do države. Inkorporacija sudske kontrole u Evropi se odvijala sporo i čak danas neke države kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, odbijaju da dodijele svojim sudovima mogućnost „davanja konačne riječi“ o validnosti pravnih akata. S druge strane, i SAD i kontinentalna Evropa su usvojili sudsku kontrolu kao ustavni mehanizam zaštite svojih fundamentalnih prava (državnih javnih subjektivnih prava). U ovom radu bih, kao prilog nauci (komparativnog) ustavnog prava, opisao uslove koji su naveli Evropu da uvede sudsku kontrolu u svoj pravni sistem, te objasnio sličnosti i razlike u pravnom režimu ovog instituta u SAD i državama Evrope.

II VRSTE UTVRĐIVANjA USTAVNOSTI ZAKONSKIH AKATA

U teoriji ustavnog prava i u komparativnom ustavnom pravu postoje tri forme utvrđivanja ustavnosti zakona. Prvo je politička kontrola, gdje zakonodavno predstavničko tijelo utvrđuje validnost zakona koje je samo donijelo. Ovaj sistem je preovladavao u Evropi do 21. stoljeća, a ostaje princip u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske[1] i Holandiji,[2] gdje je supremacija legislative apsolutna. Drugi je sudska (jurisdikciona) kontrola, gdje je sud ovlašten da iz pravnog sistema ukloni zakone koji su u konfliktu sa ustavom. Na kraju, postoji i mješoviti sistem kontrole gdje sudovi nadziru jedan tip zakonskih akata, a politički organ ispituje drugi tip zakona. Ovaj metod je primijenjen u Švicarskoj, gdje federalni zakoni mogu biti kontrolisani samo u političkom procesu,[3] a kantonalni zakoni mogu biti kontrolisani isključivo od strane sudske grane vlasti.

 

III TEORIJSKE OSNOVE SUDSKE KONTROLE

Sudska kontrola je jedna od osnovnih karakteristika sistema državne vlasti Sjedinjenih Američkih Država[4], ali i drugih demokratskih država. Institut sudske kontrole se uvijek teorijski objašnjava u kontekstu dva paralelna pravna sistema (civil law i common law) kao i u svjetlu dvije teorije demokratije odnosno teorije kako bi sistem državne vlasti trebao biti postavljen – ideje supremativne legislative i ideje funkcionalne podjele vlasti.

Kao prvo, dva pravna sistema – civil law i common law imaju različita stajališta o sudskoj kontroli. Common law sudije su izvori prava, sposobni i ovlašteni da kreiraju nova pravna pravila, ali takođe i da odbijaju pravna pravila koja više nisu validna. U civil law-u, sudije su oni koji isključivo primjenjuju pravo i nemaju pravo i dužnost da kreiraju ili unište pravnu normu.

Drugo, teorija separacije državnih vlasti je druga teorija koja objašnjava kako bi demokratska država trebala biti organizovana. Ovu ideju, kao suprotnu ideji parlamentarnog suvereniteta je prvi zagovarao Monteskje (Montesquieu). Ideja je kasnije doživjela i svoju institucionalnu potvrdu u Sjedinjenim Američkim Državama, u presudi Vrhovnog suda SAD, u predmetu Marbury vs. Madison.[5] Podjela vlasti je zasnovana na ideji da nijedna branša (grana) vlasti ne bi trebala da bude moćnija od ostalih i da bi svaka od njih trebala da ima mogućnost uticaja na ostale, kreirajući na taj način balans moći između različitih grana vlasti. Ključni institut u ovoj ideji se naziva „kočnica i ravnoteža“ („checks and balances“). U Sjedinjenim Američkim Državama, sudska kontrola se, iako joj takva moć nije implicitno dodijeljena, smatra ključnom kočnicom ostale dvije grane vlasti, od strane sudske vlasti. Razlike u modernim demokratskim društvima dovele su do različitog pogleda na sudsku kontrolu, gdje su ona društva u kojima je aplicirano common law i ona u kojoj je izvršena funkcionalna podjela državne vlasti, upravo ona društva koja će prihvatiti sudsku kontrolu. S druge strane, mnoge države čiji su pravni sistemi zasnovani na principu supremacije parlamenta su postale svjesne mogućih opasnosti i ograničenja dodjeljivanja moći isključivo jednoj grani vlasti. Mnoge države civil law sistema su prihvatile određene forme sudske kontrole da bi suspregle tiraniju većine.

Još jedan razlog zašto se sudska kontrola mora razumijevati u kontekstu razvoja dva različita pravna sistema (civil law-a i common law-a) i dvije teorije demokratije (supremacije parlamenta i podjele vlasti) je da neke common law države nemaju sudsku kontrolu zakonskih akata. Iako je common law sistem primijenjen u UK Velike Britanije i Sjeverne Irske, ova država i dalje ima snažnu vezu sa principom supremacije legislative. Kao posljedica ove činjenice, sudovi u UK VB i Sjeverne Irske nemaju mogućnost da preispituju zakonske akte. Ipak, od kada je Ujedinjeno Kraljevstvo postalo članica Evropske unije postoji konflikt između principa supremacije parlamenta i pravnog sistema Evropske unije, budući da je taj pravni sistem opredmetio Evropski sud pravde Evropske unije nadležnošću sudske kontrole.

IV SUDSKA KONTROLA U SJEDINjENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA

Sudska kontrola u Sjedinjenim Američkim Državama nastao je više od jednog vijeka ranije nego evropski. Preteče sistema sudske kontrole[6] se mogu pronaći još za vrijeme engleske vladavine na području SAD-a, kada je engleski Kraljevski savjet (Privy Council) imao ovlasti da poništi zakone koje donose kolonije, ako bi ti zakoni bili protivni engleskim. Iz ovoga razloga pojedini autori tvrde da je „sjeme američkog sudske kontrole posijano u Britaniji“.[7]

Zakonom o sudovima (Judiciary Act) od 1789. godine je formirano savezno sudstvo i ovaj akt predstavlja najraniji dokaz o opštoj saglasnosti u pogledu sudske kontrole u SAD-u. Dokazivalo se da očuvanje nacionalnih interesa podrazumijeva i pravo federalnih sudova na kontrolu odluka sudova država članica, jer se time osigurava da države usklađeno tumače savezno pravo i poštuju prava SAD-a kao savezne države.[8] Član 25. Zakona o sudovima je propisao da,kada državni sudovi odbiju priznati potvrdu federalnih prava, Kongres povjerava zadatak Vrhovnom sudu SAD-a kontrole nad poštovanjem odredbe stava 2. Člana IV Ustava SAD-a, koja sadrži klauzulu supremacije, odnosno obaveze sudaca u državama članicama da za najviše pravo u SAD priznaju Ustav i zakona Sjedinjenih Država koji budu doneseni u njegovoj implementaciji, te sve zaključene međunarodne ugovore ili one koji budu zaključeni od Sjedinjenih Država.

Sudska kontrola je, kako sam naveo i objasnio u prethodnim redovima, u osnovi začeta kao prirodna funkcija pravosudnog sistema. Suprotno od evropskog pristupa, američki sistem sudske kontrole je pozicioniran u pravosudni sistem kao cjelinu. Ne postoji specifičan sud ili tribunal sa monopolskom jurisdikcijom da ispituje ustavnost zakona. I državni i federalni sudovi imaju tu nadležnost. Uz to, ustavni predmeti u Sjedinjenim Američkim Državama nemaju drugačiji status u odnosu na vrstu sporova, kao što su upravni ili trgovački. Priroda spora je irelevantna kada se može postaviti ustavno pitanje pred sudom u Sjedinjenim Državama, svi sudovi primjenjuju iste procedure, i kada odlučuju i o npr. validnosti nekog ugovora ili kada odlučuju o npr. pravu na abortus.

Budući da je sudska kontrola osnovna aktivnost sudova, ustavno pitanje se može pojaviti samo kada je pokrenut postupak i samo tada sudovi u SAD mogu da ispituju ustavnost zakona. Ne postoji apstraktna kontrola u američkom pravnom sistemu, budući da se sudska kontrola može provoditi samo u konkretnom slučaju pred, državnim ili federalnim, sudom.[9] Posljedica ovog, konkretnog metoda kontrole je ograničenje neustavnosti zakona samo na slučaj u kojem je kontrola primijenjena. Neustavnost zakona je restriktivna i važi samo za stranke u određenom, konkretnom slučaju. Međutim, doktrina stare decisis, nadomješta erga omnes efekat odluke o ustavnosti zakonskog akta jer određuje da interpretacija Ustava od strane Vrhovnog suda SAD obavezuje sve niže sudove. Na ovaj način se osigurava puna uniformnost u interpretaciji Ustava.

Sve do 19. stoljeća Vrhovni sud SAD nije koristio svoju moć ultimativnog i vrhovnog intepretatora Ustava. U predmetu Martin v. Hunter Lessee,[10] Vrhovni sud je preinačio odluku u kojoj je Apelacijski sud Virdžinije utvrdio da je sekcija 25 Judiciary Act od 1789. godine neustavna, budući da je ovaj akt proširio apelacionu jurisdikciju Vrhovnog suda na slučajeve u kojima je odlučivao najviši sud države Virdžinija i ostalih država, federalnih jedinica SAD-a. Prema stajalištu Apelacijskog suda Virdžinije Judiciary Act je postavio sudove jednog suverena (Virdžinije) pod direktnu kontrolu drugog suverena, što je prema mišljenju suda u suprotnosti sa prirodom federalizma. Vrhovni sud je u Martin v. Hunter Lessee predmetu zaključio da odsustvo revizione nadležnosti Vrhovnog suda SAD  u odnosu na odluke sudova država, čini da u federalnom sistemu postoje „posvađane i nesložne presude“.[11] Dok u kontinentalnoj Evropi, redovni sudovi nemaju jurisdikciju da odrede da li je zakon ustavan i stoga ne mogu da kažu šta je to ustavno, tj. šta je Ustav, u Sjedinjenim Američkim Državama je problem konflikta odlučivanja u kontekstu ultimativne interpretacije Ustava riješen na način da je dodijeljena mogućnost da revidira bilo koju odluku nižeg suda. Ovaj mehanizam je korektor odsustva erga omnes efekta presuda Vrhovnog suda, budući da takve presude obavezuju niže sudove.

Dakle, sudska kontrola je nadležnost sudija Vrhovnog suda SAD da rezonuju i zaključuju da li je zakon ustavan ili nije. U odluci Vrhovnog suda SAD u predmetu Marbury v. Madison od 1803. godine[12] je utvrđeno da je Vrhovni sud SAD ključni interpretator Ustavnog prava. Ovo je jedno od ključnih svrha te institucije. Mnogi socijal-politički mislioci su kroz historiju nisu gledali blagonaklono na činjenicu da vlast postavlja sama sebi granice, ali su drugi mislioci smatrali da ovaj mehanizam najbolje radi za narod, a ne protiv njega. Tretman Ustava SAD od strane Vrhovnog suda SAD kao „živog“ dokumenta kojeg se može tumačiti na različite načine kroz vrijeme, za dobrobit građana, ima brojne skeptike ali i one koji takav tretman podržavaju. Kao argument ovi posljednji postavljaju slijedeće pitanje – ko bi to, ako neki Vrhovni sud, da li možda narod, trebao raditi tako značajan posao?

Ako bismo analizirali stavove i ideje nekih od najznačajnijih političkih mislilaca u istoriji, našli bi da Platon, Nikolo Makijaveli (Niccolo Macchiaveli), Džon Lok (John Locke)... dijele različite poglede o sudskoj kontroli, kao i da daju različite odgovore na pitanje da li bi Vrhovni sud bio uspješan u njihovim idealnim društevno-političkim sistemima. Platon, jedan od prvih socijal-političkih mislilaca bi zasigurno našao ulogu Vrhovnog suda u sistemu državne vlasti u SAD idealnom.

Evoluciju federalnog sudstva u SAD možemo posmatrati u tri faze. Prva je dodjeljivanje moći sudske kontrole (o čemu je raspravljao ranije Hamilton u Federalistu broj 78) sudovima u slučaju Madison v. Marbury od 1803. godine. Ovo je osnovna moć koju sudska vlast ima u odnosu na zakonodavnu i izvršnu i ključna komponenta cjelokupnog sistema kočnica i ravnoteža. To je takođe i najefikasnije sredstvo osiguravanja ustavnog poretka – što je bio jedan od Hamiltonovih agrumenata dodjelivanja ove moći sudu. Ironija je da mehanizam očuvanja integriteta Ustava nije naveden u Ustavu SAD. Nekada praksa proizvede principe. Vrhovni sud sve do 1857. godine (slučaj Dred Scott v. Sanford) nije nijedan zakon Kongresa proglasio neustavnim, ali je zato proglasio neustavnim niz zakona državnih zakonodavnih organa. Nakon slučaja Marbury (1803. godine) i Dred Scott (1857) slijedi period koji otkriva raznovrsni ustavnopravni potencijal institucije sudske kontrole, a to se odnosi i na pojavu koja će kasnije biti oblikovana kao sudski aktivizam, evidentiranu prvo kod američkih sudija.[13] Može se osnovano zaključiti da, uprkos prvobitnim osporavanjima, od strane sudova država članica, prava Vrhovnog suda, ali i ostalih federalnih sudova, da proglašavaju zakone neustavnima, nije uopšte tokom 19. vijeka više smatran spornom.[14]

Činjenica da Vrhovni sud može oboriti savezne zakone, jer ih smatraju neustavnim dovodi do dva pitanja: (1) kako su došli do te odluke?, i (2) da li bi trebali to učiniti? Prvo pitanje ima vezu s tim kako su članovi suda izabrati za tumačenje Ustava SAD, ili bilo kojeg drugog zakona. Najjednostavnije, to se svodi na pitanje da li Ustav (ustavni jezik) treba usko tumačiti -  gdje riječi imaju ograničeno značenje - ili ih treba interpetirati široko – gdje se pretpostavlja da su riječi fleksibilne i da su tako predmet reinterpretacije? Drugo pitanje se odnosi na to da li bi sudovi trebali imati aktivan ili suzdržan pristup u ovoj nadležnosti? Da li oni sebe vide kao budnog čuvara ustavnog poretka i ne ustručavaju se oboriti bilo koji zakon ili izvršnu radnju koja krši njihovo razumijevanje te vizije, ili se oni sami moraju obuzdati budući da je riječ o ustavu, zakonima i drugim aktima koji su produkt veze biračkog tijela i njihovih predstavnika? Oba od tih pitanja su vrlo aktuelna u akademskoj zajednici trenutno i proizvode dobre teme za raspravu.

V SUDSKA KONTROLA U NEKIM EVROPSKIM DRŽAVAMA

Evropske su države dugo bile protiv bilo kakve kontrole ustavnosti zakona, a posebno nisu dopuštale da ta kontrola bude u rukama sudskog organa. Određene države (primjer Holandije i Luksemburga) čak zabranjuju da sudovi vrše kontrolu ustavnosti zakona.[15] Otpor prema sudskoj kontroli ustavnosti je najbolje objasniti na primjeru Francuske, u kojoj je sudstvo, sve do 1789. godine, bilo sredstvo za očuvanje feudalnog poretka, gdje su sudije (sudske funkcije su bile u rukama plemstva) vršile nadzor podobnosti, ne i ustavnosti, zakona u odnosu na uspostavljeni feudalni poredak. Ovaj sistem kontrole podobnosti zakona je u ovoj državi prerastao u sistem kriminalizovanja odnosno zabrane bilo kakve sudske kontrole,[16] i potrajao je sve do formiranja Ustavnog savjeta Francuske (Conseil Constitutionnel), 1958. godine.[17]

Prvi ustavni sud u Evropi je osnovan 1920. godine u Austriji, formiran je na osnovu teorijskih postavki austrijskog pravnika Hansa Kelzena, autora austrijskog ustava iz iste godine. Ovaj ustav je etablirao sistem vlasti u kojem se kontrola ustavnosti nije mogla dodijeliti redovnim sudovima, jer je njome uspostavljen radikalan parlamentarni sistem. U tadašnjem austrijskom parlamentarnom sistemu vlasti je federalnu vladu birao donji dom parlamenta, a oba doma su birala predsjednika države. Izvršna vlast je bila odgovorna zakonodavnoj, a cijela državna uprava je bila obavezna da, u skladu sa načelom legaliteta, djeluje po zakonima koje je donio parlament. Iz tih razloga je bilo neophodno pronaći neki drugi državni organ, a rješenje je pronađeno u Ustavnom sudu. Možda i najvažniji razlog, a Hans Kelzen je zagovarao upravo taj argument za dodjeljivanje nadležnosti kontrole ustavnosti ustavnom sudu, je bilo federalno državno uređenje Austrije, gdje se jedan takav organ poput ustavnog suda vidio kao čuvar federalizma. Upravo zato je primarna uloga Ustavnog suda (Kelzen je zagovarao ovu nadležnost) bila pokretanje ex officio postupka kontrole ustavnosti propisa koje je trebao primjenjivati u toku svog postupanja. Sekundarna uloga Ustavnog suda Austrije je arbitriranje između legislative federacije i legislative federalnih jedinica (zemalja) u Austriji.[18] Vlada Austrije je imala pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom, za propise koje su donosili organi zemalja. U Austriji je 1929. godine Vrhovnom sudu i Upravnom sudu ustavnim amandmanom dodijeljeno pravo na pokretanje postupka kontrole. Ukoliko bi sud koji inicira postupak bio uvjeren u neustavnost propisa koji treba primijeniti i ako su prethodno sva ostala pravna sredstva iskorištena, onda je u svakom sudskom postupku teorijski pitanje ustavnosti moglo da bude postavljeno pred Ustavnim sudom Austrije.

Suprotno modelu Marbury v. Madison, gdje je Vrhovni sud SAD utvrdio da je djelokrug i dužnost pravosudnog sistema da kaže šta je pravo, bez obzira je li ili nije ustavno, redovni sudovi u Evropi ne posjeduju jurisdikciju da ponište zakon koji je u suprotnosti sa ustavom.[19] Zbog činjenice da je evropski sistem sudske kontrole u izvjesnoj mjeri povezan za principom parlamentarne suprematije i da je sumnjičav kada je riječ o dopuštanju sudijama da uklanjaju iz pravnog sistema zakone koji su na snazi, karijerne sudije u civil law državama obično ne mogu obarati zakone u sporovima u kojima sude: samo ustavni sudovi imaju ovakvu moć.

Npr. u Italiji redovni civilni, upravni ili trgovački sudovi proslijeđuju ustavna pitanja koja se tiču validnosti zakona, a koja im se pojave u postupku, ustavnom sudu.[20] U Njemačkoj, redovni sudovi također ne kontrolišu zakonodavstvo. Njemački Federalni Ustavni sud ima ekskluzivnu jurisdikciju da ocjenjuje zakonodavstvo odnosno da vrši apstraktnu kontrolu normi mogu pokrenuti: Savezna vlada, vlada jedne od saveznih zemalja ili jedna trećina članova Bundestag-a. Razlika između Ustavnog suda Njemačke s jedne strane, i upravnih i civilnih sudova, s druge strane je u principu enumeracije – nadležnost Ustavnog suda je determinirana pojedinačno reguliranim slučajevima, dok je nadležnost upravnih i civilnih sudova određena opštim klauzulama. Tako upravni odlučuju o svim javnopravnim sporovima koji nisu ustavnog karaktera, a civilni o svim građanskim sporovima. Dodatno, svako lice koje tvrdi da mu je osnovno pravo prekršeno, može podnijeti ustavnu žalbu panelu sastavljenom od troje sudija, koje odlučuje da li ima osnova da ustavna žalba bude raspravljana pred ustavnim sudom. U Francuskoj ne postoji uopšte ocjena zakona koji su na snazi. Francuski Ustavni savjet može da ispituje ustavnost isključivo predloženog zakona (tzv. prethodna kontrola ustavnosti zakona).[21] Da rezimiram, redovni sudovi u Evropi nemaju jurisdikciju da ocjenjuju zakone, a monopol imaju ustavni sudovi.[22]

Dalje, ovi moćni ustavni sudovi frekventno „nude direktne i specifične instrukcije kako neustavan zakon može biti re-draftovan u ustavnost. Ponekad mišljenja zapravo proizvedu draft zakonskog jezika za koji sudije kažu da ga smatraju ustavnim“.[23] Čuvena odluka o abortusu Ustavnog suda (tadašnje) Zapadne Njemačke od 1970. godine, osim što je poništila zakon koji je liberalizirao abortus u Zapadnoj Njemačkoj, expressis verbis je usmjerila zakonodavno predstavničko tijelo ove države da usvoji zakon kojim se kriminalizuje abortus.[24] U mišljenju Suda je navedeno: „Zakonodavstvo može izraziti pravnu osudu prekida trudnoće kakvu zahtijeva Osnovni zakon (Njemački Ustav) i kroz druge mjere osim prijetnje kaznom. Odlučujući faktor je da li cjelokupnost mjera koje služe zaštiti nerođenog života garantira stvarnu protekciju koja zapravo korespondira sa važnošću pravne vrijednosti koja se mora garantirati. U ekstremnoj varijanti, ako zaštita koju ustav zahtijeva ne može biti realizirana na neki drugi način, zakonodavstvo je obavezno da osigura usvajanje krivičnog zakona koji štiti nastanak i razvoj ljudskog života“.

Dakle, više od mogućnosti afirmisanja moći da poništava sve zakone nesaglasne sa ustavom, njemački Ustavni sud je sebi utvrdio i moć da prisili legislativnu granu vlasti da načini i usvoji zakone. Ovo je također slučaj i u Mađarskoj, gdje ustavni sud definira limite i sadržaj zakonskih akata u većini slučajeva. U stvari, mađarski Ustavni sud je možda i najmoćniji ustavni sud na svijetu. Ovo iz razloga jer ima veoma široko postavljenu jurisdikciju da ocjenjuje saglasnost svih pravnih akata sa Ustavom, a takođe da presuđuje da li je parlament narušio Ustav kada propusti da usvoji one zakone koje je obavezan da usvoji prema Ustavu. Uz to dodajmo i činjenicu da ove ustavne nadležnosti Ustavni sud Mađarske često koristi.

Suprotno od američkog sistema kontrole, gdje je pitanje ustavnosti određenog zakona pokrenuto u konkretnom postupku pred redovnim sudom, evropski sistem sudske kontrole karakterizira kompatibilnost zakona sa ustavom, sudska kontrola u mnogim državama Evrope koje su prihvatile civil law se odvija bez obzira na postupak rješavanja nekog spora pred redovnim sudom. Nakon što se pitanje ustavnosti zakona pokrene, ustavni sudovi u Evropi nastoje da razriješe ustavno pitanje upoređujući zakon koji se dovodi u sumnju sa odredbom ustava, nezavisno od činjenica iznesenih ili utvrđenih prethodno u postupku pred redovnim sudom. Ustavno pitanje u ovakvim državama nije samo element sudskog postupka već poseban postupak. U konačnici se ustavnost zakona razmatra na opšti način, bez uzimanja u obzir konkretnih okolnosti u bilo kojem slučaju.

Odluke ustavnih sudova u evropskom sistemu imaju dejstvo erga omnes. Apstraktna kontrola legislative ima moć da anulira zakon ili neku odredbu zakona. Ona obavezuje sve grane vlasti. Suprotno sudskoj kontroli u SAD, gdje odluka Vrhovnog suda ima restriktivan domet, u evropskom sistemu, odluka ustavnog suda ima moć da učini da zakon nestane iz pravnog sistema. Iz ovog je razloga Hans Kelzen označio ustavni sud kao negativnog zakonodavca.

Budući da u civil law sistemima ne postoji princip stare decisis, ideja dodjeljivanja eksluzivne jurisdikcije ustavnom sudu je postala esencijalna. Da je moć da nadziru ustavnost zakona data svim sudijama (i redovnih sudova i ustavnog suda), došlo bi do pojave različitih odluka i javila bi se pravna nesigurnost, pa čak i pravna anarhija, što bi imalo negativne posljedice po cijeli društveno-politički sistem. Predvidljivost i uniformnost su nepotrošni alati za svaki pravni sistem, i sistem kontrole bez doktrine stare decisis bi onemogućio djelovanje ove dvije vrijednosti.

Pravna edukacija profesionalnih sudija igra u civil law sistemima veliku ulogu u načinu začetka i odvijanja sudske kontrole u Evropi. Sudije redovnih sudova u mnogim civil law državama se konstituišu u separatnu profesiju, različitu od pravne prakse zastupnika (advokata, pravobranilaca i tužilaca). Obično su sudije u ovim sistemima selektirane kroz veoma striktan ispit poslije diplomiranja na pravnom fakultetu i nakon čega imaju specijaliziraniju edukaciju koju provode posebne institucije, prije nego što budu imenovani na pravosudnu funkciju. Ovo je u kontrastu sa obukama common law sudija. Poslije ove „druge“ edukacije, sudije se najčešće imenuju da rješavaju sporove manje vrijednosti, prije nego što dosegnu više pozicije u svojim karijerama. U ovim sistemima imenovanje sudija nije politički akt već više tehnička selekcija najkvalifikovanijih kandidata za nosioce pravosudnih funkcija.

Tradicija Rimskog prava nalaže da se mora nastojati da se pravni sistem izoluje od politike, religije, ekonomije i svega ostalog što nije čisto pravo. S tim u vezi, sudije redovnih sudova ne bi trebale igrati neku veću ulogu u definiranju političkih tema. Ovo je preciznije pravo i dužnost (supremativne) legislative. Zadatak sudija je jedino da profesionalno i tehnički primjene pravna znanja, metode i instrumente koje samo oni posjeduju. Dodjeljivanje ovlasti kontrole posebnom sudu je bila jedina alternativa. Sudska kontrola zahtijeva jedinstven pristup u odlučivanju o pitanjima opšte ustavne politike, i smatralo se da sudije redovnih sudova nemaju ovu posebnu kvalifikaciju. Kreacija ustavnog suda izvan pravosudnog sistema je bio jedini način da se različita znanja i vještine iskoriste.

Još jedan razlog za formiranje posebnog suda koji će nadzirati zakonodavstvo je činjenica da više nije moguće govoriti o funkcionalnoj diobi vlasti u tradicionalnom smislu (kao ni u Sjedinjenim Američkim Državama).[25] Mnoge države u Evropi su, kao posljedice doktrine supremativne legislative usvojili parlamentarni sistem vlasti. U ovim sistemima značajne ovlasti su u rukama premijera (predsjednika vlade), koji je obično član parlamentarne većine, pa u tim državama nema striktne podjele vlasti budući da su, pored izvršnih i neke zakonodavne ovlasti skoncentrisane u osobi premijera.[26] Da bi se kontriralo velikoj količini moći skoncetrisanoj u legislativi, „četvrta“ grana vlasti je morala biti formirana da bi nadzirala tu vlast. Bez „odvojene“ grane vlasti, manjine u parlamentarnim sistemima bi bile nezaštićene zbog činjenice da redovni sudovi nisu imali nadležnost da provjeravaju akte legislative niti da štite individualna ljudska prava i slobode.

Imenovanje sudija redovnih sudova u civil law državama nije direktno pod političkom kontrolom, ali u brojnim državama ovog pravnog kruga, imenovanje sudija sudova koji su nadležni da ocjenjuju ustavnost zakona jeste dio političkog procesa. U Njemačkoj, prema članu 94 (1) Temeljnog zakona, polovinu sudija Federalnog Ustavnog suda bira Bundestag a polovinu Bundesrat.[27] U Francuskoj član 56 Ustava propisuje da će se Ustavno vijeće sastojati od devet članova. Jednu trećinu će imenovati Predsjednik Republike, jednu trećinu Predsjednik Narodne Skupštine, i jednu trećinu Predsjednik Senata.[28] Na ovaj način, dodjeljivanjem zvaničnicima izabranim od strane naroda ovlasti da imenuju sudije, u nekim civil law državama Evrope se daje legitimitet za sudsku kontrolu ovakvim sudovima. Ovo takođe važi i za Sjedinjene Američke Države. Jedna od najvećih dilema Ustavnog prava Sjedinjenih Američkih Država proizilazi iz činjenice da Ustav u narodu crpi suvereni autoritet, a da narod bira svoje predstavnike, i da je ustavni princip koji je u koliziji sa ovim – interpretiranje Ustava pod doktrinom sudske kontrole, gdje sudovi imaju konačnu riječ nad političkim procesom. Sudska kontrola u Sjedinjenim Američkim Državama je mehanizam u kojem sudovi mogu učiniti nevalidnim odluke Kongresa i Predsjednika.

VI SLIČNOSTI I RAZLIKE

Bez obzira na nesumnjive razlike između dva sistema, obje forme kontrole posjeduju sličnosti. Prva i osnovna je isključivanje iz pravnog sistema neustavnih propisa. Dalje, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država i evropski ustavni sudovi igraju važnu ulogu u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda od zadiranja organa državne vlasti (posebno zakonodavne), čime se smanjuje problem navodne neligitimnosti ovih državnih organa. Drugo, u oba sistema sudovi koji obavljaju sudsku kontrolu nastoje da naprave balans između centralne vlasti i nižih političko-teritorijalnih jedinica,[29] posebno u federalnim državama (uporediti nadležnosti Vrhovnog suda SAD i Ustavnog suda SR Njemačke).[30] U konačnici, ovakvi sudovi služe kao posljednja instanca koja provjerava održavanje principa kočnica i ravnoteža, održavajući princip fukcionalne podjele vlasti. Razlika ima više.

1. U američkom sistemu postoji decentralizacija sudskog sistema, gdje se svim sudovima daje nadležnost da vrše sudsku kontrolu. Razlog za ovo je common law pravni sistem, gdje su se sudije uvijek smatrale kreatorima prava. U evropskom sistemu, izvršena je centralizacija sudske kontrole. Najveći razlog je civil law tradicija. Samo jedan sud, odvojen od redovnog sudstva, ali i od ostalih grana državne vlasti, u većini evropskih država vrši sudsku kontrolu. On se naziva u Evropi ustavnim sudom. Jedna varijanta decentralizacije sudske kontrole je izvršena u Švicarskoj, gdje sudovi mogu vršiti samo kontrolu nad propisima koje su donijele kantonalne vlasti (ne i savezne).

2. Druga razlika je ona koja se tiče imenovanja/izbora sudija. Sudije sudova na federalnom nivou vlasti u SAD se biraju na funkciju „za dobra vladanja“ (što praktično znači doživotno), a sudije sudova saveznih država mogu imati mandate ograničene na vremenski period, ali mogu biti ponovno birani. Sudije Vrhovnog suda SAD imenuje predsjednik SAD, a potvrđuje Senat prostom većinom glasova. U najvećem broju država Evrope sudije Ustavnog suda imenuje zakonodavno predstavničko tijelo. Ukoliko je parlament bikameralan, češće imenovanje vrši predstavnički dom (Poljska, Slovenija), nego gornji (Ruska Federacija), a ima i država (SR Njemačka) u kojima oba doma parlamenta biraju po osam sudija (ukupno 16).[31] Postoje tri načina imenovanja sudija evropskog ustavnog suda: monokratski, sistem izbora običnom većinom i sistem izbora kvalificiranom većinom.[32] Monokratski postoji samo u Francuskoj, gdje, na neobnovljivi mandat od 9 godina, trećinu sudija bira predsjednik, a po trećinu predsjednik svakog doma parlamenta. Još je rjeđi sustav izbora sudija ustavnog suda običnom većinom. Ni u jednoj državi se u totalitetu na ovaj način ne biraju sudije ustavnog suda. U Bugarskoj se samo četiri od 12 sudija bira na ovaj način. U najvećem broju slučajeva u evropskim državama se biraju sudije kvalifikovanom većinom, iz razloga nastojanja uključivanja opozicije u proceduru selekcije. Pored parlamenta, u evropskim državama postoje i slučajevi da predsjednik države imenuje sudije Ustavnog suda, a takođe i neki drugi državni organ, najčešće vlada. Parlament u ovim državama (npr. Austrija, Španija, Češka)[33] samo predlaže sudije ili daje saglasnost na njihovo imenovanje. U Evropi postoji i mješoviti sistem izbora sudija ustavnog suda, gdje Ustavni sud ima 15 članova, od kojih po pet imenuju predsjednik republike, oba doma parlamenta na zajedničkoj sjednici, te najviši redovni i upravni sudovi. Ovaj, mješoviti sistem, u kojem u imenovanju sudjeluju tri grane vlasti, primijenile su i Rumunija, Bugarska i Srbija.[34] Najvažnija razlika u izboru sudija Vrhovnog suda SAD i evropskih ustavnih sudova je u trajanju mandata. U Vrhovnom sudu SAD je taj mandat praktični doživotan, a u Evropi je to izuzetak (samo se u Ustavni sud BiH i Ustavni sud FBiH imenuju sudije do navršene sedamdesete godine života),[35] a pravilo je vremenska ograničenost; u većini država mandat čak ne može ni biti obnovljen. Iako su imenovanja sudija u oba sistema eksplicitno politička, u Evropi je to ipak manji slučaj, jer se često za sudije ustavnih sudova imenuju univerzitetski profesori.

3. Pokretanje postupka sudske kontrole ustavnosti je u Evropi restriktivnije regulisano  nego u američkom modelu. Dok u američkom modelu, svako može pokrenuti postupak ocjene ustavnosti određenog propisa, pod uslovom da je primjenom tog propisa toj individui nastala konkretna šteta,[36] ovlaštenja za pokretanje inicijative za ocjenu ustavnosti propisa mogu imati različiti subjekti-predsjednik države, vlade, određeni broj zastupnika u predstavničkom tijelu, sudije redovnih sudova... Postoje tri evropska modela pokretanja inicijative za ocjenu ustavnosti propisa: francuski, njemački i italijanski. U Francuskoj postupak ocjene ustavnosti određenog propisa sa zakonom mogu pokrenuti: Predsjednik Republike, premijer, predsjednici domova zakonodavnog tijela ili najmanje 60 zastupnika ili senatora. Ovdje treba naglasiti da je pravo parlamentarne manjine da inicira navedeni postupak uvedeno tek 1974. godine i da je najčešći način pokretanja postupka ocjene ustavnosti propisa pred Ustavnim savjetom u Francuskoj. U Italiji najčešće inicijativa za ocjenu ustavnosti propisa dolazi od strane sudaca redovnih sudova,[37] onda kada prilikom rješavanja slučaja posumnjaju da propis kojeg trebaju primijeniti nije u skladu sa ustavom. Postupak ocjene ustavnosti propisa u Italiji mogu pokrenuti i vlada Italije i pokrajinske vlade. Ukoliko određena osoba smatra da su joj djelovanje nekog javnog funkcionera, posebno sudije, povrijeđena prava zagarantovana ustavom, ona može, ukoliko je prije toga iscrpila sva ostala pravna sredstva, podnijeti Saveznom Ustavnom sudu, ustavnu žalbu. Najčešće će u jednoj evropskoj zemlji biti primijenjena kombinacija ova tri tipa. Tako npr. sama SR Njemačka koristi sva tri modela, a samo Francuska ima primijenjen čisti francuski model.

4. U američkom je sistemu pravilo da se kontrola ustavnosti („konkretna kontrola“- concrete review) vrši nakon stupanja propisa na pravnu snagu. Izuzetak od ovog pravila je kada treba na slučaj primijeniti zakon koji je tek nedavno stupio na snagu, gdje sudovi udovoljavaju takvom zahtjevu ukoliko se ispune tri uslova: da se radi o tužiteljevim ustavnim pravima, da je vjerovatno da će tužitelj uspjeti u sporu i da bi tužitelj pretrpio nepopravljivu štetu, ako to sud ne bi učinio.[38] U Evropi je primijenjen najčešće princip kontrole ustavnosti propisa nakon što oni stupe na snagu („apstraktna kontrola“ – abstract review). Međutim, u brojnim evropskim državama do kontrole ustavnosti propisa može doći i prije stupanja na snagu. Tada je tendencija da se postavljeno pitanje rješava bez ili sa malo osvrta na slučaj u kojem je došlo do kontrole. Tako npr. u Italiji kada sudac u slučaju koji rješava posumnja u ustavnosti propisa koji treba da primijeni, on pokreće pred Ustavnim sudom pitanje je li taj propis ustavan ili ne. Ustavni sud tada ne ulazi u rješavanje konkretnog slučaja, već ispituje saglasnost odredbe/i propisa sa Ustavom. U Francuskoj je prema Ustavu od 1958. godine bila moguća samo prethodna kontrola ustavnosti propisa, Ustavni savjet nije mogao ocjenjivati ustavnost propisa nakon njegovoj stupanja na snagu. U julu 2008. godine došlo do izmjena ustava Francuske V Republike, od kojih je najznačajnije uvođenje a posteriori ustavne kontrole nad legislativom,[39] gdje prijedlog za ocjenu ustavnosti mogu isključivo podnijeti samo dva sudbena tijela - Državno vijeće (Conseil d'Etat) i Kasacijski sud (Cour de Cassation), a sudije nižih sudova samo mogu da podnesu prijedlog ovim tijelima, ne i Ustavnom savjetu[40]. Ukoliko bi u ovoj a posteriori ocjeni ustavnosti propisa, propis bio proglašen neustavnim, prestao bi važiti danom objave odluke Ustavnog savjeta u Službenom glasilu.[41] U Njemačkoj građanin, koji smatra da mu je povrijeđeno određeno ustavno pravo, a da je prije toga iscrpio ostala pravna sredstva, može uložiti Saveznom ustavnom sudu ustavnu žalbu, gdje ovaj organ može da prilikom rješavanja konkretnog slučaja, utvrdi da je određeni propis protivustavan i da ga stavi van snage.

5. Vrhovni sud SAD jako rijetko donosi odluke jednoglasno. Razlog je što sve sudije dolaze iz različitih političkih stranaka; neke imenuju predsjednici republikanske a neke predsjednici demokratske stranke. Česta su izdvojena mišljenja sudija u Vrhovnom sudu SAD. Za razliku od američkog modela sudske kontrole, u Evropi su izdvojena mišljenja sudija ustavnih sudova rijetkost. Ovo je posljedica i činjenice da se u Evropi sudije ustavnih sudova najčešće imenuju u zakonodavnom predstavničkom tijelu i to često kvalificiranom većinom, gdje se o imenovanju sudija moraju saglasiti najznačajnije političke stranke, uključujući i one u opoziciji. Na sjednicama ovih državnih organa suci nastoje snagom uvjerljivosti argmentacije uvjeriti jedni druge u ispravnost odluke. Zato se u velikom broju slučajeva odluke u evropskom modelu donose jednoglasno. Postoje i ustavni sudovi u kojima je donošenje izdvojenih mišljenja sudija zabranjeno (primjer Italije). U nekim državama (Njemačka i Španija)[42] je donošenje izdvojenih mišljenja dozvoljeno, ali se sudije internim normama obeshrabruju da ih donose.

6. U Vrhovnom sudu SAD se odvijaju javne usmene rasprave. Sudije slušaju stavove suprotstavljenih stranaka i učestvuju u raspravi. Međusobno se ne sastaju i ne pokušavaju jedni druge uvjeriti u ispravnost određene odluke. Umjesto toga komuniciraju pismenim predstavkama u kojima iznose svoju argumentaciju. Ove predstavke su kasnije podloga za izdvojena mišljenja. Evropski ustavni sudovi u pravilu raspravljaju na nejavnim sjednicama. Ustavni savjet Francuske nema mogućnosti za usmenu raspravu, u Njemačkoj i Španiji je ona jako rijetka, a u Italiji se održava. U Italiji sudac izvjestilac kratko izlaže slučaj pred ostalim sudijama, a onda na red dolaze izlaganja advokata. Sudije u italijanskom Ustavnom sudu nakon toga na nejavnoj sjednici raspravljaju o slučaju i nastoje jedni druge uvjeriti o ispravnosti donošenja određene odluke. Ovakve rasprave u italijanskom ustavnom sudu mogu trajati danima.

7. Odluke u evropskom modelu djeluju erga omnes, a u američkom inter partes. Kada bi u evropskom modelu redovni sudovi mogli odlučivati o ustavnosti propisa, došlo bi do velike pravne nesigurnosti, jer njihove odluke nemaju snagu precedenata. S druge strane, odluka suda u SAD-u i drugim common law državama može da bude promijenjena od strane višeg suda, a ako se to ne desi, ona dobija pravnu snagu sličnu zakonskoj. Ukoliko drugi sud ne nađe da je određeni propis neustavan, i primijeni ga, obično viši sud preuzima rješavanje i donosi konačnu odluku.

8. Posljednja je razlika u abritriranju između različitih grana vlasti, gdje Vrhovni sud SAD nema nadležnost da rješava ove sporove, i uvijek izbjegava da ih rješava, i kada se pojave i kada bi mogli nastati, dok evropski ustavni sudovi imaju ustavom dodijeljenu nadležnost rješavanja takvih sporova.[43]

VII ZAKLjUČCI

U radu smo vidjeli da ni politička ni pravna tradicija Evrope nisu faktori koji bi omogućili adopciju sistema u kojima bi redovni sudovi vršili kontrolu ustavnosti zakona. Supremacija parlamenta i uloga sudova u starom režimu (ancien regime) je onemogućila da cijela sudska vlast može biti opredmećena sa nadležnosti da ukine zakonske akte. Navedeni uslovi su zahtijevali da posebna grana države vlasti ima nadležnost sudske kontrole.

Ipak, nisu sve države Evrope prihvatile ideju suprematije sudstva. Kako je navedeno ranije, u UK Velike Britanije i Sjeverne Irske i Holandiji nema suda koji bi ocjenjivao zakone koji navodno nisu u skladu sa ustavom. U Švicarskoj Federalni Vrhovni sud kontroliše samo kantonalne zakone. Federalno zakonodavstvo se kontroliše samo kroz političku proceduru. Ideja da ne bi samo sudovi već i segmenti ostalih grana vlasti trebali interpretirati ustav nije bila imanentna samo Evropi. Koncept supremacije sudstva u periodu konstrukcije ustava je prouzrokovao debatu i u državi u kojoj je prihvaćeno da je sud isključivi interpretator ustava. Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) je svojevremeno iznio tezu da bi prihvatanje stava koji daje isključivo sudijama pravo da interpretiraju Ustav SAD, načili sudsku vlast despotskom granom vlasti.

Može se osnovano zaključiti da je sudska kontrola legislative dodatni alat za očuvanje ustava, budući samo da vlast može da provjerava vlast. Odluka kome povjeriti nadležnost kontrole – sudovima ili drugim granama vlasti zavisi od pravne tradicije države. U državama u kojima se sudska vlast smatra najmanje opasnom granom vlasti po politička prava ustava, sudska kontrola je prirodna posljedica sistema državne vlasti. Tako je Aleksandar Hamilton u časopisu „Federalist“ broj 78, na stranici 397 iznio mišljenje da je sudska vlast bez poređenja najslabija od tri odjeljenja državne vlasti, da nikad ne može s uspjehom napasti ostale dvije i da je sva neophodna briga potrebna da ju omogući da se odbrani od njihovih napada. U Evropi, gdje su dugo vremena sudovi bili pod sumnjom, kreacija posebnog suda koji bi kontrolisao legislativu bila je ključna da se uspostavi ravnoteža problemu legitimiteta sudova.

Bez obzira na ove nesumnjive razlike, i u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, sudovi imaju važnu ulogu u očuvanju individualnih sloboda. Potreba za efektivnom kočnicom većine u parlamentu je glavna snaga koja tjera različite pravne sisteme da dodijele svojim sudovima – ustavnim ili redovnim- nadležnost da kontrolišu zakone koji se protive ustavu. Čak i u evropskim državama gdje je nadzor legislative politički, a ne sudski, Sud pravde EU je dramatično promijenio koncept suprematije parlamenta, omogućavajući tako tim državama da garantuju ljudska prava i osnovne slobode.

Kako je u časopisu „Federalist“ broj 51. navedeno: „od velike je važnosti u republici, ne samo da čuva društvo od ugnjetavanja njegovog upravljača,već i da čuva jedan dio društva od nepravde drugog dijela“. Da bi se ovaj zadatak obavio, ustavni sudovi se smatraju najadekvatnijom granom vlasti i zato trenutno postoji u većini država svijeta njihov pravni monopol da odrede šta ustav mora biti.

Postoje brojne razlike između američkog i evropskog modela sudske kontrole. Može se reći da i među evropskim ustavnim sudovima postoje razlike u karakteristikama sudske kontrole ustavnosti i zakonitosti, a da jedina sličnost među u evropskom modelu ta što posebni ustavni sudovi obavljaju funkciju sudske kontrole. Međutim, sličnosti je sve više, ova dva modela su se približila. Ustavni sudovi u Evropi obavljaju sve više funkciju zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

 

 

 

Davor Trlin, LLD*

JUDICIAL CONTROL IN USA AND SOME EUROPEAN CONSTITUTIONAL SYSTEMS

Summary

The modern state finds the basis for the organization and functioning in the constitution. The constitutional norm has a principle character, it is always the inital and should be developed in order to fulfill its core. By law, as general and authoritative legal acts, developing of constitutional norms is done. In the hierarchy of legal acts, constitutional norm remains above the law, in accordance with the principle of "lex superior derogat legi inferior". This paper, in addition to introduction and conclusion, consists of four themes. The first explains the types of the constitutionality of legislation, in order to demonstrate the court in the modern state is not the only state body to review the constitutionality of laws. The second part presents the foundation of judicial review. The third and fourth part are  institutionalized forms of judicial review in the USA and Europe, and these two parts are actually the tool for safer evaluation of the similarities and differences between the models of judicial review in the USA and Europe in the fifth part, which has actually been the target of research.

Key words: Normative hierarchy, Constitutionalism, Judicial Review, US Supreme Court, Constitutional Court

 

 


* Autor je viši stručni saradnik u Javnoj ustanovi Centar za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ulica Halida Nazečića broj 4., 71 000 Sarajevo, e-mailovi; davor.trlin@cest.gov.ba i davor.trlin@gmail.com

[1] Jedan od razloga, pored sistema zakonodavne supremacije kako najvažnijeg,  zašto se Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije nikada opredijelilo za sudsku kontrolu ustavnosti zakona, odnosno kontrolu ustavnosti i zakonitosti drugih akata državnih organa, je i taj što ova država nema pisanog ustava, već izvore njenog ustavnog prava čini nekoliko segmenata: Common Law, nepisana pravila-konvencije, bitni dokumenti (npr. Magna Carta iz 1215. godine i Act of Settlement iz 1701. godine) i radovi pravnih autoriteta.

[2] „Ustavnost Akata Parlamenta i ugovora neće biti kontrolisani od strane sudova“: član 120. Ustava Holandije.

[3] Ovaj politički proces je etabliran Sekcijom 113 švicarskog Ustava. Federalni zakoni moraju biti podvrgnuti očitovanju građana putem referenduma ako je usvojena peticija koju je potpisalo 50.000 građana. Tako da su svi federalni zakoni ili usvojeni na referendumu ili su ostali nedirnuti referendumom, prije nego što su stupili na snagu.

[4] U Sjedinjenim Američkim Državama, sudska kontrola se smatra prirodnom funkcijom pravosudnog sistema, koji datira još prije vremena usvajanja Ustava SAD. Vidjeti: The Federalist No. 78, at 398 (Alexander Hamilton) (Max Beloff ed., 1987) („It is rational... to suppose that the courts were designed to be intermediate body between the people and the legislature, in order... to keep the latter within the limits assigned to their authority“). Neslužbeni prijevod: („Racionalno je... pretpostaviti da su sudovi dizajnirani da budu medijacijsko tijelo između naroda i zakonodavnog tijela, s ciljem... da ove druge održi u granicama koje su dodijeljene njihovoj nadležnosti“).

[5] 5 U. S. 137 (1803).

[6]M. Cappelletti,Judicial Review in Comparative Perspective, California Law Review, 58, 1970, 1020.

[7] J. Steamer, The Legal and Political Genesis of the Supreme Court, Political Science Review, 01/1962, 77, 1962, 555-559. Up. sa: K. Hall (1989), The Magic Mirror: Law in American History, New York, 1989, 21.

[8] B. Friedman, The Politics of Judicial Review, Texas Law Review, 84, 2005, 2.

[9] Ova shvatanja su afirmisana u stavovima sudije O' Connor u predmetu Allen v. Wright,468 U.S. 737 (1984).

[10] 14. U. S. (1 Wheat.) 304 (1816).

[11] U ovom predmetu je Vrhovni sud SAD poništio odluku Apelacionog suda u Virdžiniji u sporu koji je uključivao pravo Britanca Philip-a Martin-a na jedno zemljište u Virdžiniji. Vrhovni sud je poništio odluku jer je smatrao da država Virdžinija nije uspjela dokazati svoje pravo na isto zemljište. Najviši sud Virdžinie je smatrao da je odlučivanje Vrhovnog suda u tom slučaju izvan njegove jurisdikcije i odbio je izvršiti odluku Vrhovnog suda, te je proglasio neustavnim član 25. Zakona o sudovima iz 1789. godine, prema kojem Vrhovni sud ima pravo kontrolisati odluke koje su donijeli najviši sudovi saveznih država, a naročito one koji se tiču primjene federalnog prava. Sudac Vrhovnog suda Story je u svom izlaganju istakao značaj nadležnosti Vrhovnog suda da odlučuje u krajnjoj instanci jer je to bitno zbog jednoobraznog odlučivanja koje sprečava da zakoni i sam Ustav imaju različitu interpretaciju u različitim državama. U vezi s tim je i potvrdio važnost i validnost navedenog člana 25. Šire: S. L. Paulson, Contitutional Review in the United States and Austria: Notes on the Beginnings, Ratio Juris, 02/2003, 16, 2003, 225. i 226.

[12] U ovom predmetu je William Marbury, kojeg je Predsjednik John Adams imenovao za mirovnog suca u Distriktu Columbia podnio tužbu Vrhovnom sudu SAD-a, jer mu odluka o imenovanju nikada nije bila dostavljena. U tužbi je Marbury zahtijevao od suda donošenje sudskog naloga (writ of mandamus) kojim bi se naredilo novom državnom sekretaru James-u Madison-u da Marbury uruči imenovanje. Vrhovni sud je odlučio da William Marbury ima zakonsko pravo na imenovanje, ali je predsjednik Vrhovnog suda John Marshall ipak smatrao da Sud ne bi trebao izdati takav nalog državnom sekretaru jer je Zakon o sudovima, koji je u članu 13. Vrhovnom sudu SAD-a davao takvo pravo, bio neustavan, budući da je povećavao nadležnost Vrhovnog suda izvan njegove izvorne ustavne nadležnosti iz člana III Ustava SAD. Iz ovog je razloga Marshall proglasio taj dio zakona neustavnim konstatirajući da zakon kojeg je donio Kongres ne može davati veće ovlasti nego što to Ustav čini. Marshall je zaključio „Pa ako je zakon protivan ustavu: ako se i zakon i ustav odnose na određeni slučaj, tako da sud mora odlučiti taj slučaj u skladu sa zakonom, ne obazirući se na ustav; ili u skladu sa ustavom, ne obazirući se na zakon: sud mora odlučiti koje od tih sukobljenih pravila odlučuje u tom slučaju. To je sam bit sudske dužnosti. Ako će dakle sudovi poštivati ustav; a ustav je iznad bilo kojeg običnog akta zakonodavnog tijela; ustav, a ne takav običan akt, mora odlučiti slučaj na koji se oba odnose.“: Marbury v. Madison 5 U.S. 137, 177-178 (1803).

[13]P. Bačić,Ustavna demokracija i sudska uzurpacija ustava, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 3, 2009, 596.

[14] S. Sokol, B. Smerdel, Ustavno pravo, Zagreb, 2006., 174.

[15] J. Ferejohn, P. Pasquino Constitutional Adjudication: Lessons from Europe, Texas Law Review, 07/2003-2004, 82, 1674.

[16]R. F. Utter, C.Lundsgaard, Judicial Review in the New Nations of Central and Eastern Europe: Some thoughts from a Comparative Perspective, Ohio State Law Journal, 03/1993, 54, 577-578.

[17] P. Pasquino, Constitutional Adjudication and Democracy. Comparative Perspectives: USA, France, Italy, Ratio Juris, 01/1998, 11, 44.

[18]T. Oehlinger, The Genesis of the Austrian Model of Constitutional Review of Legislation, Ratio Juris, 02/2003, 16. 208.

[19] Član 89. Ustava Savezne Republike Austrije propisuje: „Sudovi nisu ovlašteni da ispituju validnost objavljenih zakona, uredbi i ugovora. Bude li se sud ustručavao od primjene uredbe na bazi sumnje da je suprotna ustavu, podnijeće aplikaciju Ustavnom sudu za poništavanje ove uredbe. Bude li se Vrhovni sud ili sud druge instance nadležan da presuđuje ustručavao od primjene zakona na bazi sumnje da je isti neustavan, podnijeće aplikaciju Ustavnom sudu za poništavanjem tog zakona.“

[20] Član 134. Italijanskog Ustava daje Ustavnom sudu ovlaštenje da odlučuje o: pitanjima koja se tiču ustavnog legitimiteta zakona i akata koji imaju pravnu snagu, a koje su usvojili država i Regioni; o konfliktima koji su se pojavili zbog alokacije nadležnosti između grana vlasti države, između Države i Regiona, i između Regiona; o optužbama protiv Predsjednika Republike, u skladu sa normama Ustava.

[21] Vid.: član 61. Ustava Francuske.

[22] Vid.: član 163 španskog Ustava.

[23] M. Shapioro, A. Stone, The New Constitutional Politics of Europe, COMP. POL STUD., 26, 1994, 397, 404.

[24] Od velikog broja stručnih i naučnih radova na temu ustavnog regulisanja abortusa vidjeti npr. : K. L. Schepelle, Constitutionalizing Abortion, u Abortion politics: public policy in cross-cultural perspective  (eds. M. Githens, D. McBride Stetson), 1996, 29, 39.

[25] Slučajevi Martin v. Hunter's Lessee (14 U. S. 304 (1816), Humphrey's Executor v. United States (295 U. S. 602 (1935), Morrison v. Olson (487 U. S. 654 (1988), Buckley v. Valeo (424 U. S. 1 (1976) i Bowsher v. Synar (478 U. S. 714 (1986). U SAD „nezavisne agencije“ se mogu smatrati četvrtom granom vlasti koja zahtijeva drugačiji sistem kočnica i ravnoteža.

[26] Primjer bi bio sistem državne vlasti UK Velike Britanije i Sjeverne Irske, gdje premijer ima ovlasti da zaključuje sporazume sa međunarodnim subjektima, koji pod izvjesnim ograničenjima mogu imati snagu zakonskih akata. On imenuje članove sudske vlasti.

[27]Vid.: čl. 94. stav 1. Temeljnog zakona SR Njemačke.

[28] Vid.: čl. 56. Ustava Republike Francuske.

[29] Uporediti: odluku Vrhovnog suda SAD New York v. United States, 505 U.S. 144 (1992).

[30] Veliku ulogu u javnom sistemu SAD ima Vrhovni sud SAD. Ovaj sud se sastoji od predsjednika (Chief justice) i 8 sudija. Vrhovni sud ima funkcije koje u većini drugih federacija ima ustavni sud. On arbitrira između federacije i država, te između pojedinih organa državne vlasti. Ovaj sud raspravlja i sve slučajeve eventualne neustavnosti zakona ili ustava država, a takođe razrješava i kolizije oko prava koja proizilaze iz ustava, zakona ili ugovora. Dakle, kao dopuna principa diobe vlasti javlja se mogućnost sudske vlasti da ukine bilo koji akt zakonodavne i izvršne vlasti koji je u koliziji s Ustavom. Isto tako, ovaj sudski organ može odobriti određeni zakon koji na prvi pogled nije saglasan sa nekom ustavnom odredbom, ali će se on ipak primjenjivati. Dakle, Vrhovni sud može tako izvršiti preraspodjelu nadležnosti u SAD, tako što federaciji dadne neku funkciju koja prije nije bila u njenoj nadležnosti. Vrhovni sud štiti individualna i kolektivna ljudska prava. Pravne posljednice utvrđene neustavnosti zakona (ova funkcija, iako je najvažnija funkcija ovog suda, nije navedena u Ustavu), je njegovo poništavanje. Zato se za Vrhovni sud SAD kaže da je negativni (prikriveni) ustavotvorac. Vrhovni sud SAD daje  mogućnost da se u različitom vremenu istom ustavnom tekstu daje različito tumačenje, zavisno od toga koja je garnitura na vlasti. Vrhovni sud SAD sudi i u prvom i u posljednjem stepenu (ima tzv. „originalnu jurisdikciju“) u svim slučajevima koji se tiču ambasadora, javnih ministara i konzula, kao i u onim u kojima je jedna parnična stranka država. U svim ostalim slučajevima iz svoje nadležnosti, ovaj sud je apelacioni sud i odlučuje konačno. Savezni ustavni sud SR Njemačke odlučuje: 1. o tumačenju ovog ustava u sporovima povodom obima prava i obaveza nekog najvišeg saveznog organa ili drugih učesnika kojima su ovim ustavom ili poslovnikom nekog najvišeg saveznog organa dodijeljena takva prava; 2. kod razlike u mišljenju ili pri postojanju sumnje u formalnu ili stvarnu saglasnost saveznog prava ili zemaljskog prava sa ovim ustavom ili u spojivost zemaljskog prava sa ostalim saveznim pravom, na zahtjev savezne Vlade, vlade jedne savezne zemlje ili jedne trećine članova Saveznog vijeća; 2a. kod razlike u mišljenju o tome da li jedan zakon ispunjava pretpostavke člana 72. stav 2., na zahtjev Vijeća zemalja, vlade jedne savezne države ili narodnog predstavništva jedne zemlje; 3. kod razlike u mišljenjima o pravima i obavezama savezne države i zemalja, posebno kod provođenja saveznih zakona od strane zemalja i pri vršenju saveznog nadzora; 4. o ostalim javnopravnim sporovima između savezne države i zemalja, između različitih zemalja ili unutar jedne zemlje ukoliko nije otvoren neki drugi put pravne zaštite; 4a. o ustavnoj tužbi koju svako može podići tvrdnjom da je državna vlast povrijedila jedno og njegovih osnovnih prava ili jedno od njegovih prava iz člana 20. stav 4., te člana 33., 38., 101., 103. i 104.; 4b. o ustavnim tužbama opština i opštinskih zajednica radi povrede prava na samoupravu iz člana 28. nekim zakonom, kod zemaljskih zakona, i to samo ako ne može biti podignuta tužba pred zemaljskim ustavnim sudom; 5. u svim ostalim slučajevima koji su predviđeni ovim zakonom. Savezni ustavni sud će odlučivati i o slučajevima koji mu budu povjereni nekim saveznim zakonom. Saveznim ustavnim sudom mogu zemaljskim zakonima biti dodijeljeni na odlučivanje ustavni sporovi unutar jedne zemlje.

[31]Bundestag ne bira neposredno sudije već formira elektorsko tijelo koje ima 12 članova, a koje je izabrano proporcionalno stranačkom sustavu Bundestag-a, prema D'Hondt-ovoj metodi. S druge strane, Bundesrat bira neposredno osam sudija. Predsjednika i potpredsjednika, biraju oba doma naizmjenično. Sudije se biraju na mandat od 12 godina i ne mogu biti birani ponovo. Uporediti: Član 94. Temeljnog zakona SR Njemačke od 1949. godine i članove 1-9 Zakona o saveznom ustavnom sudu od 1951. godine.

[32]J. Ferejohn, P. Pasquino Constitutional Adjudication: Lessons from Europe, Texas Law Review, 07/2003-2004, 82, 1677. i 1678.

[33] Vid.: član 147 Ustava SR Austrije; član 159. i 160. Ustava Španije i član 84. Ustava Češke Republike. Samo je Češka od evropskih država u potpunosti preuzela američki model. U ovoj državi se, od strane predsjednika Republike, uz saglasnost Senata, drugog doma parlamenta, imenuje 15 sudaca Ustavnog suda, na period od 10 godina.

[34] Vid.: član 172. stav 2. i 4. Ustava Srbije.

[35] Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine jesu produkt američke ustavne doktrine. Međutim, od svih parametara upoređivanja američkog i evropskog sistema sudske kontrole, jedino trajanje mandata sudija odgovara američkom. Po svemu ostalom ova dva ustavna suda odgovaraju evropskom modelu sudske kontrole.

[36] U američkoj ustavnopravnoj teoriji se slučaj definiše kao „spor u kojem jedna od konkurirajućih stranaka tvrdi da je pretrpila štetu primjenom neustavnog zakona ili drugog javnog akta“: A. Stone Sweet, Why Europe Rejected American Judicial Review and Why it May Not Matter, Michigan Law Review, 08/2003, 101, 2770.

[37]J. Ferejohn, P. Pasquino Constitutional Adjudication: Lessons from Europe, Texas Law Review, 07/2003-2004, 82, 1688.

[38]A. Stone Sweet, Why Europe Rejected American Judicial Review and Why it May Not Matter, Michigan Law Review, 08/2003, 101, 2772 i 2773.

[39] F. Fabbrini, Kelsen in Paris: France's Constitutional Reform and the Introduction of A Posteriori Constitutional Review of Legislation, German Law Journal, 10/2008, 9, 1299.

[40] Vid.: član 61. 1. Ustava Francuske.

[41]Vid.: član 62. Ustava Francuske.

[42] Preko 90% odluka Saveznog Ustavnog suda Njemačke je doneseno jednoglasno, a u samo 10% odluka Ustavnog suda Španije su bila izdvojena mišljenja. Upor.:J. Ferejohn, P. Pasquino Constitutional Adjudication: Lessons from Europe, Texas Law Review, 07/2003-2004, 82, 1690.

[43] Tako Savezni Ustavni sud Njemačke ima nadležnost da rješava sporove koji nastanu zbog različitih mišljenja ustavom ustanovljenih tijela, odnosno u sporovima između federacije i zemalja kao i u sporovima između pojedinih zemalja. Ovaj organ može rješavati sporove koji nastanu na području određene zemlje, ako ne postoji tijelo koje bi takav spor razriješilo. Italijanski ustavni sud rješava sporove koji nastanu na osnovu raspodjele nadležnosti između razlitičih državnih organa, između državnih i regionalnih organa, kao i između regionalnih organa.

* Higher Associate at the Centre for Education of Judges and Public Prosecutors in Federation of Bosnia and Herzegovina.