dr Dragan Zlatović*
mr Maja Bilić**
UDK: 347.772:681.324.004.14
KOLIZIJA IZMEĐU OZNAKA ZEMLjOPISNOG PODRIJETLA I NAZIVA INTERNETSKIH DOMENA KROZ ANALIZU ODLUKE INTERNETSKE KORPORACIJE ZA DODJELU IMENA I BROJEVA (ICANN) O UVOĐENjU NOVIH GENERIČKIH VRŠNIH DOMENA „WINE“ I „.VIN“
Oznake zemljopisnog podrijetla kao jedan od oblika oznaka podrijetla (uz oznake izvornosti i oznake tradicionalnog ugleda) u sistematici prava intelektualnog vlasništva, uz žigove, industrijski dizajn te u širem određenju i nazive internetskih domena, spadaju u kategoriju znakova razlikovanja. Različiti pravni sustavi poznaju različita, u pravilu tri osnovna koncepta, zaštite takvih oznaka. Oznake zemljopisnog podrijetla zbog sve dinamičnijih kretanja na tržištu, sve češće dolaze u koliziju s drugim pravima intelektualnog, odnosno industrijskog vlasništva, primjerice s nazivima internetskih domena. Autori u ovom radu analiziraju primjere takvih kolizija i to kroz odluke Internetske korporacije za dodjelu imena i brojeva i Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo.
Ključne riječi: oznake podrijetla, oznake zemljopisnog podrijetla, oznake izvornosti, naziv internetske domene, ICANN, „.wine“ i „vin“ domene, UDRP pravila, „champagne.com“ domena
I OZNAKE ZEMLjOPISNOG PODRIJETLA
Oznaka podrijetla proizvoda pojmovno je svaki podatak na samom proizvodu ili na njegovoj vanjskoj opremi koji pokazuje iz kojega uže ili šire definiranog kraja taj proizvod potječe.[1]
Naziv podrijetla određen je nazivom zemlje, regije ili specifičnog mjesta i označava da taj proizvod potječe upravo iz tih područja, da ima posebnu kakvoću, koja se isključivo i u biti odnosi na to zemljopisno područje, drugim riječima, koja je određena ljudskim i/ili prirodnim čimbenicima. Oznake podrijetla koje se mogu pravno štititi ukazuju na kvalitativnu vezu proizvoda i područja proizvodnje.[2] Vrijednost oznake podrijetla počiva na svijesti i uvjerenju potrošača kako su proizvodi označeni oznakom podrijetla proizvodi s posebnim kvalitativnim svojstvima, čime oznaka podrijetla ima i jamstvenu funkciju.[3]
Oznake podrijetla jedna su od vrsta industrijskog vlasništva, te zajedno s robnim i uslužnim žigovima, industrijskim dizajnom (ranije modelima i uzorcima – op.aut.), čine prema odredbama posebnih zakona u području industrijskog vlasništva znakove razlikovanja.
Oznake podrijetla su: oznaka zemljopisnog podrijetla, oznaka izvornosti i oznaka tradicionalnog ugleda. Pravna zaštita oznake izvornosti kao intelektualnog vlasništva ostvaruje se provođenjem odgovarajućeg postupka registracije oznake koju provodi za to nadležno tijelo, odnosno u upravnim, građanskopravnim i kaznenopravnim postupcima.[4] Jednom registriranu oznaku izvornosti mogu zajednički koristiti svi proizvođači iz naznačenog područja, koji zadovoljavaju propisane uvjete. U pravilu se zahtijeva i registracija korisnika oznake kod odgovarajućeg nadležnog tijela.
U brojnim međunarodnim pravnim izvorima uređena je pravna zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti proizvoda. Oznake izvornosti predmet su zaštite industrijskog vlasništva i prema odredbama Pariške konvencije za zaštitu prava industrijskog vlasništva (čl. 1, točka 2). i Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (čl. 22).
Već u Pariškoj konvenciji za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883. predmetom zaštite industrijskog vlasništva određuju se oznake podrijetla ili oznake izvornosti, uz patente, korisne modele, industrijski dizajn, robne i uslužne žigove, trgovačka imena te suzbijanje nepoštene utakmice (čl. 1 st. 2 Pariške konvencije).
Nadalje, u Sporazumu o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva – TRIPS iz 1994. posebno se uređuje zaštita zemljopisnih oznaka, koja s obzirom na široko značenje ovdje upotrijebljenog pojma uključuje i oznake izvornosti. Tako se odredbom čl. 22 TRIPS-a zemljopisne oznake definiraju kao oznake koje identificiraju robu podrijetlom sa teritorija članice, ili regije ili mjesta na tom teritoriju, gdje je određena kakvoća, reputacija ili druga karakteristika robe bitno povezana s njenim zemljopisnim podrijetlom. TRIPS obvezuje države članice, uključujući Republiku Hrvatsku, da pruže i pravna sredstva zainteresiranim strankama radi sprječavanja: a) uporabe u bilo kojem smislu u određivanju ili predstavljanju robe koja bi naznačila ili sugerirala da dotična roba potječe iz zemljopisnog područja koje nije stvarno mjesto podrijetla na način kojim se zavarava javnost glede njenog zemljopisnog podrijetla; b) bilo koja uporaba koja je akt nepoštenog tržišnog natjecanja u smislu članka 10bis Pariške konvencije, i to protiv zemljopisne oznake koja bi, premda doslovno vjerodostojna glede teritorija, regije ili mjesta iz kojeg potječe roba, ipak u javnosti mogla stvoriti pogrešan dojam da roba potječe s drugog teritorija.[5]
Učinkovitija i preciznija zaštita upravo oznaka izvornosti proizvoda i usluga uređena je u Lisabonskom sporazumu za zaštitu oznaka podrijetla i njihovu međunarodnu registraciju iz 1958. g., prema kojemu se oznake izvornosti registriraju kod Međunarodnog ureda WIPO-a u Ženevi, na zahtjev države članice u ime fizičke ili pravne osobe koja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, ima pravo koristiti takvu oznaku, te se države članice obvezuju štititi međunarodno registriranu oznaku izvornosti sve dok je ista zaštićena u državi podrijetla.[6]
Za razliku od ostalih oblika intelektualnog vlasništva kao što su patent, žig i industrijski dizajn, nacionalni sustavi prava koji reguliraju ovo područja mogu se znatno razlikovati od države do države i imaju različitu pravnu tradiciju.[7]
U pravilu razlikujemo tri osnovna koncepta zaštite takvih oznaka podrijetla: kroz postojeći sustav zaštite žigova, odnosno kroz zaštitu kolektivnih i jamstvenih žigova (npr. u SAD-u), posebnim propisima kojima se štite pojedine kvalificirane oznake zemljopisnog podrijetla (npr. u Meksiku) i kroz sustav zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla kao sui generis prava, kakav pristup je zastupljen na razini Europske unije i u Republici Hrvatskoj.[8]
Na proizvodima se oznaka izvornosti često koristiti uz znak ili logotip proizvođača (koji može biti zaštićen žigom), kako bi se istovremeno naglasio individualni karakter i zajednička osobina pripadnosti proizvoda.
Za razliku od europskog sustava zaštite koji uređuje isključivo zaštićene oznake podrijetla za poljoprivredne i prehrambene proizvode, zaštita oznaka izvornosti, kao uostalom i drugih oznaka podrijetla, moguća je za sve proizvode i usluge u Republici Hrvatskoj.[9]
Postupke za zaštitu oznaka izvornosti za određene kategorije proizvoda i to poljoprivredne i prehrambene proizvode (hranu) provodi Ministarstvo poljoprivrede u skladu sa Zakonom o poljoprivredi („Narodne novine“, br. 30/15; dalje: ZOP).[10] Dakle, kategorije proizvoda za koje možemo registrirati i zaštititi oznaku zemljopisnog podrijetla odnosno oznaku izvornosti kod Ministarstva poljoprivrede, uz vina i jaka alkoholna pića uključuju i poljoprivredne proizvode za ljudsku prehranu (meso i iznutrice, mesni pripravci i proizvodi od mesa, sirevi, jaja, med, ostali mliječni proizvodi, masti, maslac, margarin, ulja, voće i povrće, žitarice i proizvodi, ribe, školjkaši, rakovi i njihovi proizvodi, začini, vinski ocat), prehrambene proizvode (pivo, napici dobiveni od biljnih ekstrakata, kruh, pecivo, kolači, slastice i drugi pekarski proizvodi, tjestenina, senf, sol) te poljoprivredne proizvode (sijeno, esencijalna ulja, cvijeće i ukrasno bilje, vuna, pamuk).[11]
Za ostale kategorije proizvoda i usluga[12] ova je materija uređena Zakonom o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga (“Narodne novine”, broj 173/03, 186/03, 76/07 i 49/11; dalje: ZOZPOIPU) i Pravilnikom o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga („Narodne novine“, broj 72/04, 117/07, 66/11), a sam postupak za zaštitu ovih oznaka izvornosti provodi Državni zavod za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske.[13]Europski parlament utvrdio je 2015. godine Prijedlog Rezolucije o mogućem proširenju zaštite oznake zemljopisnog podrijetla Europske unije na nepoljoprivredne proizvode kojom se predviđa podnošenje zakonodavnog prijedloga u cilju uspostave jedinstvenog europskog sustava za zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla nepoljoprivrednih proizvoda kako bi se u potpunosti iskoristili ekonomski učinci zaštite prepoznatljivosti i kvalitete tih proizvoda, potrošačima pružile pouzdane informacije o mjestu i metodi proizvodnje te sačuvali znanje i radna mjesta povezani s tim proizvodima, kao učinkovito doprinijeti borbi protiv krivotvorenja, zloupotrebe oznaka zemljopisnog podrijetla i drugih nepoštenih praksi koje dovode krajnjeg potrošača u zabludu i koje su osobito štetne za mikropoduzeća te mala i srednja poduzeća.[14]
Oznaka izvornosti (Protected Designation of Origin – PDO) je naziv područja, određenog mjesta ili, u posebnim slučajevima, zemlje koji se rabi za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz tog područja, određenog mjesta ili te zemlje i čija je kakvoća ili čija su svojstva bitno ili isključivo nastala pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i njezina se proizvodnja, prerada i priprema u cijelosti odvija u tom zemljopisnom području.[15] Oznakom izvornosti smatra se i naziv koji nije administrativni zemljopisni naziv određene zemlje, regije ili mjesta, a koji je dugotrajnom uporabom u gospodarskom prometu postao općepoznat kao naziv proizvoda koji potječe iz tog područja, ako ispunjava propisane uvjete (čl. 3 ZOZPOIPU).
Za razliku od oznaka izvornosti, oznakom zemljopisnog podrijetla (Protected Geographical Indication - PGI) štiti se naziv regije, određenog mjesta ili, u posebnim slučajevima, zemlje koji se rabi za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz te regije, mjesta ili zemlje te koji imaju određenu kakvoću, ugled ili drugo svojstvo što se pripisuje tom zemljopisnom podrijetlu i čija se proizvodnja i/ili obrada i/ili priprema odvija u određenom zemljopisnom području. Oznaka zemljopisnog podrijetla je i neka druga oznaka kojom se označava proizvod ili usluga koji potječu s određenoga zemljopisnog područja, ako ispunjava navedene uvjete (čl. 2 ZOZPOIPU).
Uz oznaku zemljopisnog podrijetla i oznaku izvornosti treći oblik zaštite se odnosi na oznaku tradicionalnog ugleda ili zajamčeno tradicionalni specijalitet (Traditional Speciality Guaranteed – TSG). Tradicionalni zemljopisni ili nezemljopisni nazivi koji se rabe za označavanje proizvoda ili usluge koji potječu iz neke regije ili iz nekoga određenog mjesta mogu se registrirati kao oznake izvornosti, ako taj proizvod ili usluga udovoljava zakonskim uvjetima.
Proizvod se iznimno može štititi oznakom izvornosti ako oznaka ima dokazano tradicionalno obilježje, iznimnu reputaciju i dobro je poznata i kada sirovine za proizvodnju tog proizvoda potječu s područja šireg ili različitog od područja prerade, pod uvjetom da je područje proizvodnje sirovina ograničeno, da postoje posebni uvjeti za proizvodnju sirovina te da postoji sustav inspekcijske kontrole kojim se osigurava nadzor ispunjenja posebnih uvjeta.
Oznake zemljopisnog podrijetla u sistematici prava intelektualnog, odnosno industrijskog vlasništva spadaju u kategoriju znakova razlikovanja, uz žigove, industrijski dizajn te u širem određenju i nazive internetskih domena. Po prirodi stvari temeljna funkcija ovih znakova je razlikovna (distinktivna) funkcija, koja sugerira potrošaču izvor proizvoda, odnosno usluge i pomaže isključivanju mogućnosti zabune na tržištu u fair uvjetima trgovanja. Često ovi znakovi mogu doći u koliziju, što se posebice odnosi na odnos žigova i oznaka zemljopisnog podrijetla, te odnos žigova i naziva internetskih domena.[16] U nastavku rada analizirat ćemo moguće kolizije između oznaka zemljopisnog podrijetla i naziva internetskih domena u svjetlu prakse alternativnih načina rješavanja sporova (engl. Alternative Dispute Resolution – ADR).
II PRAVNA ZAŠTITA NAZIVA INTERNETSKIH DOMENA
Mnemonički oblik Internet domene (Internet Domain Name) je nematerijalno dobro koje ima funkciju označiti mjesto u virtualnom kibernetičkom prostoru na kojem se nalazi određeni informatički sadržaj na Internetu. Funkcija adrese u virtualnom prostoru u neposrednoj je svezi sa funkcijom informatičkog sadržaja na toj adresi. Mnemonički oblik Internet domene pretežno ovisi o dispoziciji, odnosno izboru konkretnog subjekta.[17]
Ne postoji jedinstveni svjetski registracijski postupak niti jedinstveni organ za odlučivanje nego je uspostavljena horizontalna i vertikalna podjela poslova kod priznavanja naziva Internet adresa. Pri tome organ koji odlučuje vodi računa da se ne mogu pojaviti dvije iste Interneta drese, s time da pravo na naziv se stječe po pravu prvenstva prijave (tzv. „firstcome, firstserved“).[18]
Ako se navedeni sadržaj odnosi na određeni proizvod ili uslugu, Internet adresa ima obilježje trgovačkog znaka, te u tom slučaju može doći do povreda ranijeg žiga ili tvrtke druge osobe, odnosno do kolizije ranijeg žiga i naziva domene jer ovakva kohabitacija nije moguća. Ova kolizija rješava se sukladnom primjenom općih pravila žigovnog prava te zabrane i suzbijanja nelojalne konkurencije.[19] S obzirom da jedinstveni virtualni kibernetički prostor ne poznaje teritorijalno načelo i državne granice, dolazi do nesuglasja s načelom teritorijalnosti kao jednim od temeljnih načela žigovnog prava, odnosno s činjenicom da se djelo nelojalne konkurencije utvrđuje u svakoj državi na temelju nacionalnog prava te države. U konkretnim situacijama može doći do izazivanja zabune na tržištu, odnosno do razvodnjavanja tuđeg čuvenog žiga.[20]
Česte su pojave i tzv. cybersquatting-a, kao novog modaliteta povrede žiga na Internetu. Cybersquatting postoji, kada osoba, koja registrira naziv domene, koji sadrži žig, to čini u lošoj vjeri s namjerom ostvarenja profita od tog žiga i kada registrira, neovlašteno trguje ili koristi naziv domene, bilo u izvornoj ili u razvodnjenoj formi.[21]
Dakle, kod Cybersquatting radi se o pojavi kada određena osoba registrira naziv domene koji u sebi sadrži tuđi žig, u namjeri da ga proda nositelju tog žiga, koji je zakasnio u registraciji takvog naziva domene u svoje ime. Cybersquatting je registracija, u spekulativnom cilju, imena Internet domene koji sadrži identično ili slično prenesen žig ili drugi znak razlikovanja zaštićen od strane drugih nositelja, od strane osobe koja nema nikakvo pravo nad nekim žigom ili drugim znakom razlikovanja. Do ovakve nedopuštene registracije naziva Internet domene dolazi radi ciljane kasnije prodaje imena domene titularu prava intelektualnog vlasništva nad tim znakom, radi sprječavanja titulara prava intelektualnog vlasništva da koristi taj žig kao naziv Internet domene ili u cilju uporabe prepoznatljivosti znaka radi privlačenja korisnika Interneta na stranice (web site) počinitelja povrede.
Trenutno se ujednačavaju pravila za razrješavanje ovakvih sporova, posebice uz pomoć dokumenata Uniform Domainname Dispute Resolution Policy (UDRPPolicy), Rules for Uniform Domain Name Dispute Resolution Policy (UDRPRules) i Supplemental Rules for Uniform Domain Name Dispute Resolution Policy, koji su doneseni od strane WIPO-a.[22] Ovaj postupak može se pokrenuti samo u slučaju registracije i uporabe naziva internet domene mala fides[23], međutim uz ovakve arbitražne postupke moguće je u slučaju kolizije naziva Internet domene i tuđega žiga voditi sudske postupke sukladno žigovnom pravu i pravu suzbijanja nelojalne konkurencije, o čemu svjedoči bogata francuska i američka judikatura u ovim slučajevima.[24]
U doktrini ovaj se postupak određuje kao arbitražni postupak, iako on to nije jer se radi o posebnom administrativnom modelu rješavanja sporova, koji je bitno različit od arbitražnog postupka, posebice stoga što se radi o prisilnom postupku, odnosno što se izvršenje odluke donesene u tom postupku može anulirati pokretanjem sudskom postupka u kojem će se takav spor ponovno rješavati.[25]
ICANN (Internet Corporation for Assigned Names and Numbers - organizacija koja upravlja sustavom imena internetskih domena) od početka 2013. godine omogućava kreiranje novih generičkih vršnih domena (Generic Top-Level Domain, skraćeno: gTLD) čiji broj je do sada bio ograničen. Paralelno, stvoreni su mehanizmi kojima se nositelji verbalnih žigova mogu preventivno obraniti od potencijalnih povreda prava iz žiga putem Interneta, do kojih će doći uslijed spomenute ekspanzije generičkih vršnih domena. Baza podataka pod nazivom „Trademark Clearinghouse“ osmišljena je kao baza u koju nositelji verbalnih žigova mogu upisati svoje zaštićene žigova čime će steći pravo na efikasniju zaštitu verbalnog žiga u odnosu na generičke vršne domene identičnog naziva. Nositelju žiga koji je upisan u bazi podataka „Clearinghouse“ daje se prilika da u razdoblju od najmanje 30 dana prije javne dostupnosti nove generičke vršne domene svoj žig registrira kao domenu. Važeća Domain Name Dispute Resolution Policy (UDRP) se primjenjuje i na nove gTLD-e.[26]
III KOLIZIJA IZMEĐU OZNAKA ZEMLjOPISNOG PODRIJETLA I NAZIVA INTERNETSKIH DOMENA
Internetska korporacija za dodjelu imena i brojeva (engl. Internet Corporation for Assigned Names and Numbers, u daljnjem tekstu: ICANN)[27], tijelo nadležno i odgovorno za upravljanje sustavima imena internetskih domena, dana 17. studenog 2015. je proširila postojeći domenski prostor uvodeći na tržište domena nove generičke vršne internetske domene (engl. Top Level Domains, - gTLDs) naziva „.wine“ i „.vin“. No sam postupak uvođenja tih domena u domenski prostor bio je obilježen brojnim sukobima o čemu će biti riječi u nastavku ovog rada.
Naime, u lipnju 2013. tri različita subjekta - Afilias Limited, Donuts, Inc., Famous Four Media Limited i Donuts (putem svoje podružnice June Station, LLC) su podnijela zahtjev za dodjelu naziva novih generičkih vršnih internetskih domena „.wine“, odnosno „.vin“, a što je izazvalo snažna protivljenja prije svega, europskih predstavnika vinarske i vinogradarske industrije.
Protivnici uvođenja takvih slobodnih generičkih vršnih internetskih domena predvođeni Francuskom, Italijom, Španjolskom, Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije i Sjeverne Irske i predstavnicima preko dvije tisuće proizvođača vina iz SAD-a[28] smatrali su da bi uvođenje predmetnih domena u domenski prostor omogućilo svakoj privatnoj osobi, subjektu ili organizaciji da ih kombinira s domenama druge razine čime bi nastala opasnost da prosječni potrošač pogrešno predmetne domene dovede u vezu s oznakama zemljopisnog podrijetla zaštićenim u Europskoj uniji. Na taj način bi, kako su isticali protivnici uvođenja ovih domena, na tržište mogli biti plasirani vinski proizvodi koji ne poštuju važeće propise o komercijalizaciji proizvoda, uključujući zaštitu oznake izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla.
Pored navedenog i Savjetodavni odbor Vlada ICANN-a kao međuvladino tijelo sastavljeno od predstavnika nacionalnih vlada i međunarodnih organizacija (engl. Govermental Advisory Committee; u daljnjem tekstu: GAC) bio je također podijeljen oko pitanja uvođenja predmetnih domena i potencijalne povrede oznaka zemljopisnog podrijetla i to između Vlade SAD-a i Australije s jedne strane i Europske unije zajedno s još nekoliko država, s druge strane. Tijekom ove debate, predstavnici vinarske industrije u Europi i SAD-u su opetovano ukazivali na opasnost od krivotvorenja i neovlaštene i zlonamjerne registracije internetskih domena (tzv. cybersquattinga[29]), kao i od nastanka štete za oznake zemljopisnog podrijetla vina prilikom registracije spornih naziva domena “.wine” i “.vin”.
Uvažavajući zabrinutost zainteresiranih subjekata, ICANN-ov Odbor za program novih domena (engl. New gTLD Program Committee; u daljnjem tekstu: NGPC) tražio je da pravno kompleksnu i politički osjetljivu pozadinu apela GAC-a koji se odnosi na domene „.wine“ i „.vin“ razmotri nezavisni pravni stručnjak, a što je rezultiralo pravnim mišljenjem francuskog profesora sa Sveučilišta Pantheon-Assas u Parizu, prof. Jerome Passa[30] koji je zaključio da, imajući u vidu isključivo principe međunarodnog prava intelektualnog vlasništva ne postoji niti jedan propis koji se odnosi na regulaciju oznaka zemljopisnog podrijetla koji bi obvezao ICANN da odbije zahtjeve za dodjelu domena na upravljanje prijavljenim subjektima ili da ih prihvati pod određenim uvjetima.[31]
Usprkos tome i dalje su brojni zainteresirani subjekti ukazivali evaluacijskom odboru ICANN-a na opasnost davanja tih domena na upravljanje zbog nedostatka dodatnih mjera zaštite što bi moglo dovesti do posljedica neovlaštenog korištenja oznaka zemljopisnog podrijetla, kao i ugrožavanja i povrede drugih prava zajamčenih Sporazumom o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva sporazumom (engl. The Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights; skr. TRIPS)[32] i Lisabonskim ugovorom[33], kao relevantnim propisima Europske unije.
Ovakav razvoj situacije utjecao je na to da NGPC prizna kako se radi o jako važnom pitanju, da su neke članice GAC-a i dalje zabrinute, zbog čega je donio određene odluke (four resolutions), između ostalih i odluku kojom se odgađa dodjela na upravljanje„.wine“ i „.vin“ domena i upućuje zainteresirane strane na pregovore. Takva odluka naišla je na podršku Europske komisije[34] koja je istaknula da nove domene ne mogu biti stavljane u postupak dodjele sve dok se prava i interesi proizvođača i potrošača vina diljem svijeta ne zaštite u potpunosti.
Nakon studenog 2014., kad je ICANN konačno dodijelio June Station, LLC-u upravljanje predmetnim domenama te nakon privremene suspenzije odluke, konačno, u lipnju 2015. godine, određene države članice Europske unije i određeni predstavnici vinarske industrije odustali su od svog zajedničkog prigovora protiv odluke ICANN-a i na taj način omogućili June Station, LLC–u izvršavanje „Registry Operating Agreement“-a [35] za domene „.wine“ i „.vin“. Dakle, nakon pregovora koji su vođeni više od dvije godine između nositelja oznaka zemljopisnog podrijetla i podnositelja zahtjeva za dodjelu domena „.wine“ i „.vin“ na upravljanje u cilju pronalaženja rješenja kojim bi se poštovali legitimni interesi prije svega europskog vinogradarskog i vinarskog sektora, konačno je postignut sporazum između suprotstavljenih strana koje takav sporazum smatraju uspjehom.
Konačno, Europska komisija, nakon ovog slučaja, nastavila je u suradnji s državama članicama Europske unije i organizacijama Europske unije za vinogradarstvo i vinarstvo, a u okviru GAC-a, aktivno provoditi niz mjera za zaštitu naziva domena oznaka zemljopisnog podrijetla radi sprječavanja zavaravanja potrošača i opasnosti od zlouporabe te radi zaštite Europske unije i nacionalnih propisa pojedinih država članica.
U siječnju 2016., domene druge razine “Prosecco”[36], “Champagne”[37], “Port”[38] i “Sherry”[39] su registrirane od strane korisnika uz domene „.wine“ i „.vin“ kao domene prve razine.
IV ANALIZA ODLUKE PANELA CENTRA ZA MIRENjE I ARBITRAŽU WIPO U PREDMETU „CHAMPAGNE“
U predmetu koji se po pravilima Uniform Domain Name Dispute Resolution Policy (u daljnjem tekstu: UDRP)[40] vodio pred Centrom za arbitražu i mirenje WIPO-a (u daljnjem tekstu: Centar) pod brojem DCO2011-0026 radi sporne domene „champagne.co“ registrara Tucows Inc., tužitelj Međustrukovni odbor za vina pokrajine Champagne (fr. Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne; u daljnjem tekstu: CIVC) izgubio je spor protiv tuženika Steven-a Vickers-a.
Iz obrazloženja odluke donesene u predmetu od strane panelista, Warwick-a Smith-a dana 21. lipnja 2011.[41] proizlazi da, iako Centar priznaje CIVC-u prava nositelja oznake zemljopisnog podrijetla “champagne”, isti nije dokazao da posjeduje prava nositelja neregistriranog žiga „champagne“ u smislu UDRP pravila, stoga je Centar njegov tužbeni zahtjev odbio.
CIVC, kao predstavničko tijelo francuskih proizvođača šampanjca podnijelo je tužbu po UDRP pravilima protiv Steven-a Vickers-a, koji je registrirao preko stotinu „.co“ domena 2010, uključujući i domenu “champagne.co“, čiji je prijenos CIVC zahtijevao u svojoj tužbi. CIVC je tvrdio da je naziv sporne domene identičan, odnosno nedovoljno razlikovan žigu „champagne“ na koji on polaže prava zbog čega postoji opasnost dovođenja javnosti u zabludu, a koji žig uživa svjetski ugled bez obzira na to što nije registriran. Pored navedenog, CIVC je isticao da su prava proizvođača šampanjca u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske zaštićena po common law pravu propisima o passing off i na takvu praksu se pozivao u ovom predmetu.
Usprkos činjenici što je panelist Warwick Smith utvrdio da CIVC po francuskom pravu zaista jest ovlaštenik prava koja proizlaze iz oznake izvornosti „champagne“, ukazao je na to da, s druge strane, paragraf 4(a)(i) UDRP pravila propisuje da tužitelj mora dokazati da je nositelj prava na robnom ili uslužnom žigu. Pored navedenog, panelist Warwick Smith istaknuo je i da postoji i zajednički stav panela Centra o tome da UDRP pravila ne pružaju zaštitu oznakama zemljopisnog podrijetla, osim ukoliko podnositelj prigovora/žalbe dokaže da je „ovlaštenik prava naziva koji se koristi kao robni i/ili uslužni žig za proizvode, odnosno usluge različite od onih koje taj isti žig opisuje ili različit od zemljopisnog značenja naziva“ Panelist Warwick Smith nije utvrdio da CIVC ispunjava pretpostavke propisane gornjim paragrafom 4(a)(i) UDRP pravila, a osim toga da je opće prihvaćeno pravilo da znak, kako bi se smatrao žigom, mora biti sposoban za razlikovanje roba i usluga jednog subjekta od roba i usluga drugih. Prema mišljenju panelista, između ostalog, UDRP pravila nikad nisu imala namjeru proširiti zaštitu na oznake zemljopisnog podrijetla ili oznake izvornosti bez obzira na to što engleski sudovi, s druge strane priznaju trgovcima pravnu zaštitu od povrede goodwill-a kao imovinskog prava posredstvom tužbe za passing off[42]. Slijedom svega navedenog, Centar nije prihvatio tvrdnje CIVC-a o tome da je isti nositelj neregistriranog žiga „champagne” zbog čega je tužbu i odbio.
V ZAKLjUČAK
Sporovi između nositelja žiga i nositelja registriranog naziva internetske domene su tijekom razvoja informacijskog društva sve učestalije. Sukladno UDRP pravilima zaštita ranijeg prava je moguća uz kumulativno ispunjenje sljedećih preduvjeta zaštite - da je registrirani naziv internetske domene identičan ili bitno sličan žigu drugog nositelja čime se može javnost dovesti u zabludu, da nositelj registriranog naziva internetske domene nema pravo ili pravni interes koristiti taj naziv te da je naziv internetske domene registriran i korišten nesavjesno. U ovom radu autori ukazuju na pravne aspekte rješavanja sporova u slučaju kolizije oznaka zemljopisnog podrijetla, kao posebnih znakova razlikovanja u sustavu prava industrijskog, odnosno intelektualnog vlasništva i registriranih naziva internetskih domena.
Dragan Zlatović, LLD*
Maja Bilić, LLM**
COLLISION OF BETWEEN GEOGRAPHICAL INDICATION AND INTERNET DOMAIN NAME THROUGHTOUT DECISIONS OF INTERNET CORPORATION FOR ASSIGNED NAMES (ICANN) ON INTRODUCTION OF „WINE“ AND „VIN“ DOMAIN NAMES
Summary
Geographical indications as one of the forms of designations of origin (along with appellations of origin and traditional specialities) in the systematics of intellectual property rights, along with trademarks, industrial design and broadly speaking the names of Internet domains, fall into the category of distinctive signs. Different legal systems know different, typically three basic concepts, of protection of such designations. Geographical indications within the increase of the market movement’s dynamics, more often come into collision with other forms of intellectual, respectively industrial property rights, such as the names of Internet domains. Authors of this paper analyse examples of such collision throughout decisions of the Internet Corporation for Assigned Names and Numbers and the World Intellectual Property Organization.
Key words: Indications of origin, geographical indications, appellations of origin, Internet domain name, ICANN, „.wine“ and „.vin“ domain names, UDRP rules, „champagne.com“ domain name
*Prof. v. š., pročelnik Upravnog studija Veleučilišta u Šibeniku
**Viši analitičar, Odjel za pravne poslove, Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije.
[1]A. Verona, Pravo industrijskog vlasništva, Zagreb, 1978, 192.
[2]K. Idris, Intelektualna svojina – moćno sredstvo ekonomskog rasta, Zavod za intelektualnu svojinu & Balkan Kult, Beograd, 2003, 150.
[3] Cit. I.M. Auby, R., Plaisant, Le droit des appellations d'origine, Paris, 1974, 49 prema V. Besarović, Pravo industrijske svojine i autorsko pravo, NIO Poslovna politika, Beograd, 1984,87.
[4]Prema odredbi čl. 289 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11, 144/12 i 56/15, dalje: KZ) kazneno djelo povrede registrirane oznake podrijetla čini onaj tko protivno propisima rabi oznaku izvornosti, oznaku zemljopisnog podrijetla proizvoda i usluga ili oznaku tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i na taj način pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu, te će se kazniti kaznom zatvora do tri godine. Radi se o kaznenom djelu s blanketnom dispozicijom. Počinitelj kaznenog djela može biti bilo koja osoba (delictum communium). Oblik krivnje je namjera (dolus), koja obuhvaća i stupanj imovinske koristi i/ili prouzročenje štete. Predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje ovog kaznenog djela (instrumenta sceleris) će se oduzeti, a predmeti koji su nastali počinjenjem ovog kaznenog djela (producta sceleris) će se oduzeti i uništiti, osim ako sud odluči da će se uporabljena oznaka učiniti neraspoznatljivom, a predmeti koji su nastali počinjenjem djela uporabiti u humanitarne svrhe. Detaljnije Š. Pavlović, Kazneni zakon, Libertin naklada, Rijeka, 2012, 619. Prema odredbi čl. 290 KZ-a na zahtjev oštećenika kada ovaj za to ima opravdani interes, presuda za ovo kazneno djelo će se javno objaviti o trošku počinitelja, a način objavljivanja određuje se presudom, čime se preventivno utječe na potencijalne počinitelje i podiže ukupna razina svijesti o važnosti zaštite prava intelektualnog vlasništva. Cit. R. Matanovac, Utjecaj Direktive 2004/48/EC o provedbi prava intelektualnog vlasništva na hrvatski autorsko-pravni poredak, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, Zagreb, 2005, 48. Uz ove modalitete zaštite upućujemo i na još jedan način zaštite predviđen u odredbi čl. 63 i 64 st. 1 al. 4 Zakona o trgovini („Narodne novine“, br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14; dalje: ZOT ) prema kojima se radnjom nepoštenog trgovanja (nelojalne utakmice, nelojalne konkurencije) kojom se radi tržišnog natjecanja povrjeđuju dobri trgovački običaji, smatra i imenovani slučaj prodaje robe s oznakama ili podacima ili izgledom koji stvaraju ili bi mogli stvoriti zabunu glede izvora, načina proizvodnje, količine, kakvoće ili drugih osobina robe, koja radnja nelojalne utakmice je ex lege zabranjena i zbog koje se može tražiti sudska zaštita radi naknade štete pozivom na odredbu čl. 65 ZOT-a. Detaljnije D. Zlatović, Posebne radnje nelojalne konkurencije, Hrvatska pravna revija, god. XIII., br. 5, 2013, 23-32.
[5] Detaljnije o međunarodnim ugovorima koji se odnose na oznake izvornosti kod A. Rački Marinković, A. Cvetić, Novela Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga iz 2007.godine, u MATANOVAC, R. (op.red.) i dr., Prilagodba hrvatskog prava intelektualnog vlasništva europskom pravu, Državni zavod za intelektualno vlasništvo i Narodne novine, Zagreb, 2007,212-213.
[6] Republika Hrvatska nije članica ovog Sporazuma. Za razloge vidi ibid., 214. Detaljnije o Lisabonskom sporazumu kod K. Damjanović, V. Marić, Intelektualna svojina, treće izdanje, Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd, 2009, 293. Lisabonskim sporazumom oznake zemljopisnog podrijetla bile su isključene iz sustava međunarodne registracije. Ovaj Lisabonski sporazum zadnji put je revidiran 2015. godine usvajanjem Ženevskog akta Lisabonskog sporazuma (Geneva Act of the Lisbon Agreement on Appellations of Origin and Geographical Indications od 20. svibnja 2015.), koji će stupiti na snagu kad ga ratificira per država članica Lisabonskog ugovora. Ovom revizijom, između ostaloga, omogućena zaštita i oznaka zemljopisnog podrijetla kroz sustav međunarodne registracije, što je izazvalo protivljenje SAD-a. također, Ženevskim aktom omogućeno je da Lisabonskom sporazumu pristupe i međunarodne organizacije, uključujući Europsku uniju, čime se omogućava zaštita oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla registriranih na razini Europske unije u drugim državama članicama Lisabonskog sporazuma. Cit. A. Rački Marinković, Osnovna obilježja i opseg zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla i žigova, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 65, br.5, 2015, 672. Republika Hrvatska nije članica niti Madridskog sporazuma o suzbijanju lažnih i prijevarnih oznaka podrijetla na proizvodima iz 1891.
[7] Oznake izvornosti proizvoda imaju dugu tradiciju, tako da je primjerice oznaka Appellation d’origine contrôlée, koja odgovara oznaci izvornosti, uvedena u Francuskoj još 1919., a potpuno je implementirana 1965. Tako C. Mariojouls, C. R. Wessells, Certification and quality Signal sin the Aquaculture Sector in France, Marine resource Economics, 17, 2002, 176. Cit. Prema M. Jug –Dujaković, A. Gavrilović, J. Jug-Dujaković, Mogući oblici zaštite i identifikacije malostonske kamenice na tržištu, Naše more, 55, 2008, 5-6, 263.
[8] Cit. A. Rački Marinković, Usporedba oznaka zemljopisnog podrijetla i žigova s obzirom na pojmovna određenja i međunarodno prihvaćene standarde zaštite, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 31, 1, 2013, 194.
[9]Ibid, 208.-209.
[10] Ranije je ova materija bila uređena Zakonom o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalnim specijalitetima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda („Narodne novine“, broj 80/13, 14/14) te Pravilnikom o nacionalnom znaku zaštićene oznake izvornosti, zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla i zajamčenog tradicionalnog specijaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda („Narodne novine“, broj 69/14). Pravnu stečevinu Europske unije (acquis communautaire) ovom području čine Uredba (EU) br. 1151/2012 o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode (OJ L 343, 14. 12. 2012.), Uredba br. 1308/2013 od 17.12.2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Delegirana Uredba Komisije (EU) br. 664/2014 od 18. prosinca 2013. o dopuni Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća s obzirom na utvrđivanje simbola Unije za zaštićene oznake izvornosti, zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalne specijalitete i s obzirom na određena pravila o podrijetlu, određena pravila postupka i određena dodatna prijelazna pravila, Delegirana Uredba Komisije (EU) br. 665/2014 od 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu uvjeta uporabe neobavezne oznake kvalitete “planinski proizvod”, te Provedbena Uredba Komisije (EU) br. 668/2014 od 13. srpnja 2014. o utvrđivanju pravila za primjenu Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode. Prije stupanja na snagu Uredbe 1151/2012, oznake zemljopisnog podrijetla su bile regulirane Uredbom 510/2006, a zajamčeno tradicionalni specijaliteti Uredbom 509/2006. Detaljnije o ranijem uređenju kod C. Amirez, Der Schutz von geographischen Angaben und Ursprungsbezeichnungen für Agrarerzeugnisse und Lebensmittel nach der Verordnung (EG) Nr. 510/2006, Köln, 2007, 299. Nakon što je naziv zaštićen u Republici Hrvatskoj sukladno odredbama Uredbe (EU) br. 1151/2012, ovoga Zakona i provedbenih propisa donesenih na temelju njega, Ministarstvo poljoprivrede dostavlja Europskoj komisiji dokumentaciju potrebnu za registraciju oznake na razini Europske unije.Ministarstvo poljoprivrede na internetskim stranicama objavljuje specifikacije proizvoda na temelju kojih je Europska komisija donijela pozitivnu odluku o registraciji oznake. Detaljnije o postupku pri Ministarstvu poljoprivrede u “Vodič za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo poljoprivrede u suradnji s GIZ – Njemačko društvo za međunarodnu suradnju, Zagreb, 2012, 19. O ranijoj pravnoj stečevini glede zaštite prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda detaljnije kod D. Vincek, B. Ljubišić, Institucionalni okvir za zaštitu prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda posebnih svojstava u kontekstu pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, Pravni vjesnik, god. 25, br. 3-4, 2009, 219. O pravnoj zaštiti neprehrambenih proizvoda oznakama zemljopisnog podrijetla na razini Europske unije tek se vodi inicijalna rasprava.
[11] „Registracija i zaštita naziva hrvatskih autohtonih proizvoda – minivodič za poslovnu zajednicu“, Ministarstvo poljoprivrede, Zagreb, na
http://www.bizimpact.hr/download/documents/read/registracija-i-zastita-naziva-hrvatskih-autohtonih-proivoda_115 (13.04.2015.), 18.
[12] Za razliku od pretežitog broja pravnih sustava, u Republici Hrvatskoj, kao i u malom broju drugih država (npr. Azerbajdžan, Bahrein, Singapur i Sveta Lucija), oznakama izvornosti moguće je zaštititi ne samo proizvode, nego i usluge. Cit. A. Rački Marinković, op.cit., 210 moguće je zaštiti europskog sustava zaštite
[13]A. Rački Marinković, A. Cvetić, Novela Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga iz 2007.godine, u MATANOVAC, R. (op.red.), Prilagodba hrvatskog prava intelektualnog vlasništva europskom pravu, DZIV i Narodne novine, Zagreb, 2007, 212. Napominjemo kako u ovom području ne postoji europska pravna stečevina, iako postoje inicijative da se na razini Europske unije uvedu oznake izvornosti i za nepoljoprivredne proizvode.
[14] Vidi Izvješće od 22.9.2015. na mrežnim stranicama
[15] Primjer za oznaku izvornosti je Oli del Baix Ebre -Montesià, ekstra djevičansko maslinovo ulje dobiveno od autohtonih vrsta maslina iz definiranog područja u Španjolskoj. Sastav i svojstva tla, posebice manjak hranjivih tvari te klima koja prevladava u tom području predstavljaju određeni stres za stabla maslina, uslijed čega se povećava udio polifenola u plodovima iz kojih se dobiva karakteristično maslinovo ulje bogato sekundarnim „zelenim aromama“ i srednje gorkog okusa, koji je pikantan i trpak. Područje u kojem se proizvodi i puni maslinovo ulje istovjetno je području u kojem se proizvode masline. Područje proizvodnje obuhvaća administrativne okruge Baix Ebre i Montesià, koji se nalaze u provinciji Tarragona na jugu Katalonije (Comunidad Autónoma de Cataluña), a graniči neposredno s administrativnim okruzima Baix Maestrat (provincija Castellón) i Matarraña (provincija Teruel).Cit. prema Vodič za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo poljoprivrede i GIZ, Zagreb, 2012, 11.
[16]A. Rački Marinković, Osnovna obilježja i opseg zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla i žigova, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 65, 5, 2015, 686.
[17] Detaljnije kod S. Marković, Internet adrese u svetlu žigovnog prava i prava suzbijanja nelojalne konkurencije, Pravo i privreda, br. 5-8/2000, 634.
[18]D. Kitchin et al., Kerly's Law of Trade Marks and Trade Names, London, 2005, 723.
[19] Registracija vršne domene koja u svom nazivu sadržava žigove, odnosno zaštićene znakove te promoviranje proizvoda na toj internetskoj starnici kroz poznatost i ugled tih žigova, predstavljaju povredu prava koja proizlaze iz žiga. Vidi odluku Viskog trgovačkog suda RH, br. Pž-1788/09, od 9.5.2009., objavljenu u „Informator“, Zagreb, br. 6142., od 16.1.2013.
[20][20] Vidi D. Zlatović, Pravo intelektualnog vlasništva u suvremenom digitalnom okruženju, Centar za management i savjetovanje, Zagreb, 2009, 83.; M. Vukmir, Panorama prava intelektualnog vlasništva i naznake njihovih osobina, Informator, broj 5253/5254, 2007, 8. Tako se u Velikoj Britaniji mogu podnositi tužbe zbog povrede ugleda žiga (tzv. passing off), dakle tužbe radi sprječavanja nelojalne konkurencije i tužbe zbog povrede žiga, dakle tužbe iz područja žigovne zaštite, u slučaju registracije imena internetskih domena koje sadrže nečiji žig. O tome vidi kod D. Kitchin et al., op.cit., 727.-728, preneseno iz A. Rački Marinković, Arbitražno rješevanje sporova iz područja žigova, Pravo u gopodarstvu, Zagreb, br. 4/12, 1026. i dalje. Tako je britanski Court of Appeal u predmetu British Telecommunications plc and others v. One in a Million Ltd [1999] FSR 1 (Court of Appeal, Civil Division, 23.7.1998) zauzeo stajalište kako je nedozvoljeno i štetno registrirati nazive domena kojima se iskorištava osobiti karakter i ugled žigova, te da prodaja naziva domene koja je zbunjujuće slična registriranom žigu predstavlja povredu registriranog žiga. Sud je prema tzv. One in a Million doktrini omogućio zaštitu registriranih prava kako temeljem zaštite od nelojalne konkurencije , tako i temeljem zaštite od povrede prava. V. J.P. Hutchinson, Can Trade Mark Protection Respond to the International Threat of Cybersquatting?, The Journal of Information, Law and Technology (JILT), 2001 (1) dostupno na
http://elj.warwick.ac.uk/jilt/01-1/hutchinson.html (preuzeto 11.12.2014.).
[21]I.R. Mešević, Cybersquatting – novi oblik povrede prava žiga, Godišnjak Pravno fakulteta u Sarajevu, XLVI – 2003, 373.
[22]D. Popović, Imena Internet domena i pravo intelektualne svojine, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2005, 61; M. Vukmir, Arbitraža o nazivima Internet domena pri Svjetskoj organizaciji za intelektualno vlasništvo (WIPO) i drugim ovlaštenim organizacijama, Osmi hrvatski arbitražni dani “Arbitraža i nove tehnologije”, Zagreb, 2000, gl.1.; M. Repas, op.cit., 276; M. Jurić, Rješavanje sporova o imenima internetskih domena primjenom Uniform Domain Name Dispute Resolution Policy, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 59, 2009, br. 2-3,424; P. Tijanić, Internet adrese u pravnom odnosu žigovnog prava i prava suzbijanja nelojalne konkurencije, Zbornik radova „Pravne i infrastrukturne osnove za razvoj ekonomije zasnovane na znanju“, Kragujevac, 2012, 140.
[23]B. Korže, Alternativno rješavanje sporova vezanih uz domene, Pravo u gospodarstvu, 1/2006, 93.
[24]D. Popović, op.cit., 56.-60; S. Marković, op.cit., 639.
[25] Usp. T.C. Jehoram, C.van Nispen, T. Huydecoper, European Trademark Law: Community Trademark Law and harminized National Trademark Law, Alphen aan den Rijn, 2010, 334; A. Rački Marinković, op.cit., 1056-1057.
[26] Slične odredbe onima u UDRP Pravilima nalazimo i u Pravilniku o ustrojstvu i upravljanju vršnom nacionalnom internetskom domenom (“Narodne novine“, 38/10) koji regulira pravila i postupak vezan za sporove o imenima domena pred CARnet-om koji u Republici Hrvatskoj upravlja nacionalnom vršnom domenom.
[28] Proizvođači vina iz SAD-a koji su se pridružili predstavnicima vinske i vinogradarske industrije iz Europske Unije uključuju predstavnike ukupno osam vinogradarskih regija i to: „Oregon Winegrowers Association“ (545 vinarija), Napa Valley Vintners (500 vinarija), „Sonoma County Vintners“ (230 vinarija), „Willamette Valley Wineries Association“ (200 vinarija), „Paso Robles Wine Country Alliance“ (160 vinarija), „Santa Barbara County Vintners’ Association“ (150 vinarija), „Walla Walla Wine Alliance“ (75 vinarija) i „Long Island Wine Council“ (48 vinarija).
[29]T. Katulić, Open InfoTrend Prvi hrvatski časopis za informatiku u poslovanju: ICT i sudska praksa- Cybersquatting. Zagreb. TELEDOM d.o.o. za telekomunikacijski i informatički konzalting. Dostupno na: http://www.infotrend.hr/clanak/2012/6/cybersquatting,74,940.html. Pod pojmom „Cybersquatting“ podrazumijeva se zlonamjerno zauzimanje domenskoga imena koje na osnovi registriranoga robnog znaka (žiga) ili imena tvrtke pripada nekomu drugom poduzeću ili drugom poslovnom subjektu. Detaljnije kod D. Dragičević, Pravna informatika i pravo informacijskih tehnologija, Narodne novine, Zagreb, 2015, 266 i D. Zlatović, Žigovno pravo, Vizura, Zagreb, 2008, 914.
[30]Pravno mišljenje je dostupno na sljedećoj poveznici:
https://www.icann.org/en/system/files/files/analysis-wine-vin-22mar14-en.pdf
[31] Cit. N. Coppola, Tutela delle indicazioni geografiche e scambi internazionali: fra nomi di dominio e free trade agreements, Rivista di diritto alimentare, VII, br.4, 2013, 65.
[32] Detaljnije J. Čizmić, Međunarodni izvori prava industrijskog vlasništva, Hrvatska gospodarska revija, god. XLVIII, 1999, br. 9, 78.-89.
[33] Puni naziv Lisabonskog ugovora je Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice (engl. Treaty of Lisbon amending the Treaty on European Union and the Treaty establishing the European Community).
[40] UDRP pravila donesena su u listopadu 1999. godine od strane ICANN, primjenjuju u postupcima rješavanja određenih vrsta sporova unutar prostora generičkih vršnih internetskih domena i u trenutku pisanja ovo rada predstavljaju jedini mehanizam za rješavanje predmetnih sporova na globalnoj razini. Cjeloviti tekst UDRP pravila dostupan je na sljedećoj poveznici: https://www.icann.org/resources/pages/policy-2012-02-25-en. Detaljnije kod M. Jurić, Rješavanje sporova o imenima internetskih domena primjenom Uniform Domain Name Dispute Resolution Policy, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 59, br. 2-3, 2009, 423, te D. Popović, Imena internet domena i pravo intelektualne svojine, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2005, 61.
[41]Cjeloviti tekst Odluke dostupan je na sljedećoj poveznici: http://www.wipo.int/amc/en/domains/search/text.jsp?case=DCO2011-0026
[42] O passing off zaštiti detaljnije kod D. Zlatović, Nelojalna konkurencija – zaštita prava intelektualnog vlasništva od nepoštenog trgovanja, Libertin naklada, Rijeka, 2015, 397.
* Professor at Polytechnic of Šibenik, Studies of Adiministrative Law
** Higher analyser, Legal Department, Croatian Agancy for Small Business, Inovations and Investments.