Mr Ante Jelavić*

Stručni članak

UDK: 342(477)

IZMJENE UKRAJINSKOG USTAVA IZ 2014. GODINE

Rad primljen: 16. 08. 2018.

Rad ispravljen: 02. 10. 2018.

Rad prihvaćen za objavljivanje: 25. 12. 2018.

 

U ovom radu autor prikazuje promjene u  Ustavu Republike Ukrajine, njihovu bit. Ukrajina jest mlada država koja je do sad imala tri ustavne promjene. Sve te promjene ostavile su duboki trag u političkom životu Ukrajine, a i u velikom su značaju utjecale na život ukrajinskih građana. Autor u ovom radu pobliže obrađuje posljednje promjene ukrajinskog ustava, kojima se želi promijeniti politički sustav Ukrajine, tako što bi se iz polupredsjedničkog sustava vratilo u parlamentarni sustav. Posebna pažnja se pridaje instituciji referenduma, koja se u posljednje vrijeme jako često zloupotrebljava.

Ključne riječi: Ukrajina, Ustav, ustavne promjene, referendum, polupredsjednički sustav,  parlamentarni sustav.

I UVOD

Ustav jest temeljni zakon jedne države i simbolički rečeno predstavlja kralježnicu njezinog pravnog sustava. Tema ovog rada jesu ustavne promjene u Republici Ukrajini.

Premda je Ukrajina mlada država često je bila podložna ustavnim promjenama.

Ovaj rad je podijeljen u dva dijela. Prvi dio se tiče povijesti ustavnih promjena. Prva promjena Ukrajinskog ustava je donesena 8. prosinca 2004. godine i za posljedicu je imala znatno smanjivanje ovlasti predsjednika republike te uvođenje mješovitog polupredsjedničkog – parlamentarnog sustava u kojem se značajnije ovlasti daju parlamentu, tj. Vrhovnoj Radi.

Druga izmjena desila se 2010. godine, kada je Ustavni sud Ukrajine, koji inače predstavlja tzv. četvrtu granu vlasti odlučio da su ustavne promjene iz 2004. godine neustavne te ih je ukinuo. Navedena odluka izazvala je brojne nelogičnosti i neslaganja među svijetom te reakcije nekih međunarodnih zakonodavnih tijela. Treća izmjena desila se u prosincu 2013. godine na inicijativu oporbenih parlamentarnih zastupnika. Bit tih izmjena bio je u povratku na parlamentarni sustav i stanje iz prosinca 2004. godine.

Drugi dio rada je posvećen osvrtu na ustavne promjene iz 2014. godine. Tim promjenama su zahvaćeni sljedeći dijelovi Ustava: Glava prva-Opća načela, Glava II-Prava, slobode i dužnosti čovjeka i građanina, Glava III-Izbori-Referendum, Glava IV-Vrhovna Rada (Parlament), Glava V-Predsjednik Ukrajine, Glava X-Autonomna Republika Krim, Glava XI-Lokalna samouprava te Glava XIII-Donošenje izmjena Ukrajinskog ustava. Iz ovoga je vidljivo da se promjena odnosi na čak trećinu poglavlja u ukrajinskom ustavu. Ovim promjenama je također vidljivo da se iste odnose na najvažnija pitanja statusna prava čovjeka i građana, te ustrojstvo državne vlasti.

Treći dio je zaključak u kojem će se dati prijedlozi za unapređenje ukrajinskog ustava.

II O POVIJESTI USTAVNIH PROMJENA

Ukrajina jest istočnoeuropska zemlja, smještena sjeverno od Crnog mora, velike površine (603 628 m²) sa 45 834  stanovnika. Upravno je podijeljena na 24 oblasti, dva  grada s posebnim statusom i jedna autonomnu oblast (Krim).

Ukrajina je neovisnost od bivšeg Sovjetskog Saveza proglasila 1. prosinca 1991. godine, a službeno je priznata kao država 25. prosinca 1991. godine. Ukrajina je republika u kojoj vlada polupredsjednički sustav[1], a vlast se dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Smiljko Sokol smatra polupredsjednički sustav trećim oblikom suvremenog parlamentarizma, odnosno parlamentarizmom poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. Po mišljenju Sokola, ustavnopravna obilježja parlamentarnog sustava samo neznatno odstupaju od obilježja čistog parlamentarnog sustava.[2] Autor se protivi ovom mišljenju jer se smatra da se ovdje radi o ozbiljnom poremećaju trodiobe vlasti. Ovdje zakonodavna vlast je podređena izvršnoj.

Polupredsjednički sustav jest institut novijeg datuma. Ovaj institut spominje utemeljitelj čuvenih francuskih dnevnih novina „Le Monde“, Hubert Beuve-Mery dana 8. siječnja 1959. godine. U ustavnopravni sustav ovaj institut je uveo francuski pravni teoretičar Maurice Duverger. Po njegovom prvom mišljenju, polupredsjednički sustav je podrazumijevao razne sustave u kojima se šef države bira putem općih izbora, nasuprot instituciji šefa države stoji vlada kao izvršno tijelo koje upravlja jedino uz podršku zakonodavnog tijela. Treća karakteristika ovog režima jest ovlast šefa države da svojom voljom ili na prijedlog premijera raspusti zakonodavno tijelo. Postupno je dolazilo do modifikacije ove definicije, pa je treća karakteristika izbačena. Nova definicija je označavala polupredsjednički sustav kao supostojanje vlade parlamentarnog tipa i šefa države predsjedničkog tipa. Posljednja Duvergeova definicija ovog sustava jest da je polupredsjednički sustav tip sistema u kojem  je šef države biran na općim izborima i posjeduje određene ovlasti, ali zakonodavno tijelo može ostati na vlasti samo ukoliko mu većina njegovih članova, tj. zastupnika izglasa povjerenje.[3]

Ukrajina je također zemlja bogate i zanimljive ustavnopravne prošlosti. Temeljni ukrajinski zakon jest Ustav Republike Ukrajine koji je donesen 28. lipnja 1996. godine na sjednici Vrhovne Rade (ukrajinskog parlamenta) natpolovičnom većinom.

Ukrajinski Ustav je tako zamijenio Ustav Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine, iz 1978. godine. Ustav Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine je vrijedio do 8. lipnja 1996. godine, kad je tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma donio odluku o donošenju novog Ukrajinskoga Ustava te je dao rok od 30 dana za njegovo donošenje.

Ukrajinski Ustav je mijenjan 3 puta. Prva izmjena je donesena u prosincu 2004. godine. Tim izmjenama su bitno srezane ovlasti Predsjednika Republike. Predsjednik države tako više nije mogao imenovati Predsjednika Vlade, kao ni raspustiti Vladu[4], već je to sve prešlo u ruke ukrajinskog Parlamenta (Vrhovne Rade). Predsjednik države je ipak dobio pravo da raspusti parlament ukoliko isti ne izglasa povjerenje novom mandataru vlade (čl. 77. Ustava Ukrajine iz 2004. godine[5]). Ovim izmjenama je Ukrajina prešla s polupredsjedničkog sustava vlasti na parlamentarni sustav vlasti. U svom mišljenju o izmjenama i dopunama Ustava Ukrajine , koje su donesene  8. prosinca 2004. godine , Venecijanska Komisija je pohvalila pozitivne promjene koje je donio izmjene i dopune ukrajinskog ustava, a to su porast parlamentarnih obilježja političkog sustava, te slabljenje jake ovlasti predsjednika.

Venecijanska komisija (Venice Comission) tvrdi da je ovim izmjenama uveden tzv. mješoviti parlamentarno-predsjednički sistem, pozivajući se pritom na činjenicu da je ostala zakonodavna inicijativa od strane Predsjednika države i vlade, kao i činjenica da je vlada odgovorna predsjedniku države i Parlamentu.[6] Autor ovo mišljenje smatra ispravnim jer u čistom parlamentarnom sustavu predsjednik države ne bi smio imati zakonodavnu inicijativu.[7] Zakonodavna inicijativa u parlamentarnom sustavu treba biti isključivo u rukama Vlade kao nositelja izvršne vlasti. 

Druga promjena jest nastupila u listopadu 2010. godine, kada je Ustavni sud Republike Ukrajine donio odluku da su ustavne promjene iz 2004. godine neustavne te ih ukinuo.[8] Ova odluka je izazvala brojne kritike međunarodnih i inozemnih organizacija. Tako je Venecijanska komisija donijela mišljenje The Opinion of the Constitutional Situation in Ukraine in Review of the Judgement of Ukraine's Constitutional Court  u kojem je izrazila čuđenje i zabrinutost što su dalekosežne ustavne promjene kojima je promijenjen kompletni politički sustav Ukrajine ukinute nakon 6 godina. Po mišljenju Venecijanske komisije, Ustavni sud Ukrajine je vezan Ustavom, ne smije se postavljati iznad Ustava, i samim time ova odluka povlači politička pitanja demokratske legitimnosti i vladavine prava. Ustavni sud nije klasično sudsko tijelo, već četvrta grana vlasti. Shodno tome, na ovu instituciju se ne odnose ustavne norme o sudstvu koja se odnose na tijela sudbene vlasti. Prof. Arsen Bačić smatra da Ustavni sud ima ekskluzivnu ustavnosudsku funkciju u kojoj odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom.[9] Autor se slaže s tom definicijom, ali drži da ni tada ustavni sud nije potpuno slobodan u odlučivanju već je vezan ustavnom i zakonskom normom. U protivnom, ovakve odluke bi vodile pravnoj nesigurnosti. Stoga ova odluka Ustavnog suda Ukrajine je nelogična. Ovdje valja uzeti u obzir mišljenje suca Marshalla koji je u slučaju Marbury vs. Madison (1903.) koji je rekao: „Tko bi htio negirati načelo po kojemu sud mora smatrati da je ustav najviši zakon, tad prihvaća da sudovi moraju zatvarati oči pred zakonom i smiju gledati samo u obične zakone“.[10]

Treća, ujedno i posljednja promjena desila se u veljači 2014. godine. Ove promjene su prihvaćene nakon dvaju čitanja većinom od 386 oporbenih zastupnika i 50 nezavisnih pravnih stručnjaka. Ove izmjene su ustvari željele povratak na ustavno stanje iz 2004, prema kojoj bi bio ustanovljen parlamentarni sustav. Ove promjene nisu nikad proglašene od strane predsjednika Janukoviča, jer je isti potjeran sa funkcije nekoliko dana poslije.

III USTAVNE PROMJENE IZ 2014. GODINE

Ustavne promjene iz 2014. godine odnose se na 35 članaka od ukupno 152 članka.

Ustavne promjene odnose se na sljedeća poglavlja :Glava prva-Opća načela, Glava II-Prava, slobode i dužnosti, čovjeka i građanina, Glava III-Izbori-Referendum, Glava IV-Vrhovna Rada (Parlament), Glava V-Predsjednik Ukrajine, Glava X-Autonomna Republika Krim, Glava XI-Lokalna samouprava te Glava XIII-Donošenje izmjena Ukrajinskog ustava.

Zbog duljine teksta autor se odlučio fokusirati na samo neke od njih.

A. Glava I - Opća načela

U prvom članku Nacrta promjena Ukrajina je definirana kao republika. Sami pojam republika potiče od latinske sintagme res publica koja znači javna stvar. Pojam republika znači da republika ima državnog poglavara koji se imenuje putem demokratskih izbora, dok se u monarhiji vlada državni poglavar koji na funkciju dolazi nasljeđivanjem.

Druga razlika između republike i monarhije jesu politička načela. Unutar republičkog uređenja vladaju jednakost i demokracija, dok u monarhiji vlada načelo pokornosti. Predsjednik negdje može vladati i doživotno, ali bez prava nasljedstva. Predsjednik se uglavnom bira na određeno vrijeme.[11] Doduše, ovdje valja imati na umu da su današnje monarhije isključivo parlamentarnog oblika, te da monarsi, pretežno europski, imaju isključivo ceremonijalne ovlasti. Osnovna je greška što ovdje nije definirano da je Ukrajina federalna država[12] jer je sastavljena od većeg broja državnih organizacija, (24 oblasti). Ukrajina je također i demokratska država jer se vlast u Ukrajini bira demokratskim putem na izborima putem općeg i jednakog prava glasa. Prema čl. 1. Ustava Republike Srbije (Službeni glasnik RS, br. 98/2006.) Republika Srbija jest država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti europskim principima i vrijednostima. Ova definicija je korisna jer ubacuje i nacionalne manjine u Srbiji kao stanovništvo Srbije, potom vladavinu prava kao temeljno načelo pravne države, socijalnu pravdu kao temeljno načelo socijalne države i pripadnost europskim principima i vrijednostima kao temelj za buduće pristupanje Srbije Europskoj uniji.

Narod je nositelj suvereniteta u Ukrajini i jedini izvor vlasti u Ukrajini. Narod ostvaruje svoju vlast izravno putem državnih tijela vlasti i tijela lokalne samouprave (čl. 1. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Demokracija jest vladavina naroda za narod i od naroda. Demokracija jest politički sustav zasnovan na jednakopravnosti građana i njihovu sudjelovanju u izboru i kontroli vlasti. Narod nije u ukrajinskom ustavu definiran, već treba zaključiti da je to skupina pojedinaca pravnih subjekata-nositelja prava i obveza koji su povezani zajedničkom etničkom povezanošću. Francuski pravni stručnjaci Montesqieu i Rosseau tvrdili da suverenitet pripada narodu, te je nedjeljiv i neotuđiv, i nalazi se u samoj općoj volji, koju ne može nitko zamisliti. Rousseau također drži da ideja neposredne demokracije spojiva s idejom predstavničke demokracije, te predlaže ustanovljavanje predstavničkog tijela koje će birati građani. Ovim je afirmirana i ideja narodnog suvereniteta.[13] Narodni suverenitet u ustavnoj državi, prema mišljenju njemačkog pravnog teoretičara grofa Carla Ballestrema, znači da „narod treba biti slobodan, donositi postojeće zakone, uključujući i temeljne zakone, tj. Ustav, po svojoj volji, kao da i u ustavnoj državi je narod vezan za postojeći pravni poredak koji mu određuje postojeće prava i obveze.[14]

B. Glava II - Slobode, prava i dužnosti čovjeka i građanina

Čl. 15. st. 4. Nacrta zabranjuje cenzuru.

Cenzura naime jest djelovanje struktura moći usmjereno ka promjeni ili zabrani govora ili pisanja koje je osuđeno kao protivno zajedničkom dobru. Cenzura je svoje zlatno doba doživjela u doba inkvizicije, da je 1695. ukinuta u Engleskoj. Danas cenzura više nema svoju ulogu i funkciju kao nekad u mračno doba srednjeg vijeka i inkvizicije. Cenzura jest negacija, odnosno uništenje slobode. Cenzura je danas prisutna ali isključivo kao prethodno ograničenje koje podrazumijeva ograničenje teksta koji se nalazi pred objavljivanjem u javnim glasilima. Ovaj tip mogao bi se nazvati recenzija jer vrši pregled pisanog materijala i utvrđivanje da li tekst udovoljava kriterijima za objavu. Današnja svrha cenzure jest nadzor protoka informacija unutar nekog društva i nije vezana isključivo za totalitarne režime, već se pojavljuje, prema mišljenju Ivana Paraščića, u svim tipovima društvenih uređenja.[15] Čl. 50. Ustava Republike Srbije također zabranjuje cenzuru. U Republici Srbiji nema cenzure.

V. Glava III – Izbori i referendum

Čl. 69. nalazi se u dijelu ustavnih promjena koji se odnosi na izbore, odnosno referendum i neposredno je vezan sa čl. 15. U čl. 69. definirano je da građani ostvaraju svoje pravo na  odlučivanje na izborima putem  referenduma, i drugih oblika direktne demokracije. Pod izravnom demokracijom autor želi navesti da se ovdje upućuje na činjenicu da građani sami odlučuju o svojoj sudbini, a ne putem izabranih predstavnika. Ovdje valja definirati dva pojma: pojam referenduma i pojam izbora. Referendum jest sveopće glasovanje, izravno odlučivanje naroda, odnosno čitavog biračkog tijela o nekom pitanju od posebnog državnog ili društvenog značenja.[16] Referendum je podvrgavanje prijedloga novog ustava, ustavnih promjena, nekog zakona ili političke odluke od bitnog značenja (na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini) glasovanju građana koji odlučuju o tome.[17] Prema definiciji iz Oxford Public International Law, referendum jest pravo birača određene države da sam odlučuje  o određenom pitanju, umjesto glasovanja za pojedinačne kandidate na lokalnim ili regionalnim izborima.[18] Dakle, referendum jest pojam suprotan izborima. Referendum može biti državni i lokalni. Državni referendum jest referendum na razini države kao cjeline i obuhvaća neposredno odlučivanje svih građana. Lokalni referendum jest referendum na  razini lokalne političko-teritorijalne jedinice.[19] Referendum također može biti ustavotvorni ili zakonodavni., ovisno da li se na referendumu glasuje o promjeni ustava ili zakona. 

Referendum je prvi put uveden 1778. godine u Massachusets-u za ustavnu ratifikaciju. Ova odredba o referendumu je korisna jer dozvoljava i građanima da se aktivno uključe u politički život i i izravno odlučuju o svojoj sudbini, tj. građani sami sebi postaju zakonodavci.

Glede dijela rečenice koji glasi: „i drugim oblicima izravne demokracije“ treba podrazumijevati narodni veto i narodnu inicijativu, koji postoje u nekim državama. Izbori jesu postupak kojim građani povjeravaju obavljanje funkcija političkoj vlasti parlamentu, tj. predstavničkom tijelu, koje predstavlja njegovu suverenu volju.[20] Na  referendumu smiju glasati  građani Ukrajine životne dobi 18 i više godina. Građani koje je sud proglasio nesposobnima nemaju pravo glasovati (Čl. 70. st. 2. Nacrta Promjene Ustava).  Naime, što to znači „koje sud smatra nesposobnim“ ? Da li su to osobe lišene poslovne sposobnosti?  Ukoliko se ovaj pojam „nesposobni“ odnosi na takve osobe, onda je odredba opravdana. Takve osobe ne mogu rasuđivati i nisu sposobne izjasniti se o svojim pravima. Ukoliko se odredba odnosi na osobe koje su osuđene, onda je ova odredba neopravdana, jer svaki punoljetni građanin treba imati pravo glasa, neovisno je li osuđen ili nije.

Čl. 72. Nacrta govori o sveukrajinskom referendumu, tj. državnom referendumu ili referendumu od državnog značaja. Sveukrajinski referendum raspisuje ukrajinski parlament ili predsjednik Ukrajine u skladu s ovlastima danim ustavom. Slično rješenje postoji u hrvatskom ustavu. Autor smatra logičnim navedena rješenja, jer su predsjednik i sabor dva najveća organa vlasti u Ukrajini. Čl. 72. st. 2. navodi da će se državni referendum raspisati ukoliko isto zatraži najmanje tri milijuna građana koji imaju biračko pravo svojim potpisima u ne  manje od 2/3 ukrajinskih oblasti (dakle 16 od 26 oblasti), i to ne manje od 100 000 potpisa u svakoj oblasti.[21]

Navedeno je da se referendum o odcjepljenju određenog dijela Ukrajine može izvršiti samo na čitavom ukrajinskom teritoriju (čl. 72. st. 2. Nacrta). Ova odredba je logična jer pitanje odcjepljenja određenog dijela teritorija Ukrajine jest pitanje o državnog značenja, odnosi se na teritorijalnu cjelovitost, i  u referendum stoga treba biti uključen čitava država. Stoga su nedavni referendumi za odcjepljenje Krima, Donjecka i Sevastopolja nelegalni.

G. Glava IV - Vrhovna Rada

U čl. 75. Nacrta definiran je parlament (Vrhovna Rada) kao zakonodavno tijelo Ukrajine[22] dok je čl. 75. st. 2. definirao strukturu ukrajinskog parlamenta te se parlament sastoji od 450 narodnih zastupnika, izbranih putem općeg, jednakog i izravnog biračkog prava.[23] Ukrajinski parlament je jednodoman kao i hrvatski Sabor.[24]  Također je navedeno da zastupnik može biti osoba koja na najmanje na dan izbora stara najmanje 21 godinu i prebiva na teritoriju Ukrajine najmanje 5 godina( čl. 75. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Autor smatra da bi dobnu granicu trebalo sniziti na 18 godina, jer ako punoljetna osoba u toj dobi može glasati, onda može biti i primljena u parlament. Određena poredbeno pravna rješenja imaju rigoroznije odredbe glede životne dobi za zastupničke kandidate.[25] Srpski ustav ne propisuje životnu dob kao uvjet za obavljanje dužnosti zastupnika.

Osoba koja je počinila kazneno djelo s namjerom ne može biti primljena u zakonodavno tijelo (Čl. 76. st. 3. Nacrta). Ova odredba je logična jer osoba koja je počinila kazneno djelo, ogriješila se o zakone Republike Ukrajine i samim tim ne može biti dio ukrajinskog zakonodavnog tijela koje te zakone donosi, i sudjelovati u vlasti. Slično rješenje ima i bugarski ustav u čl. 65. st. 1. Srpski Ustav ne spominje ovu odredbu, a što autor iz naprijed navedenih razloga smatra bitnim nedostatkom.

Čl. 76. st. 6. navodi da se zastupnici u parlamentu biraju na mandat od 5 godina, što je novina u odnosu na čl. 76. ukrajinskog ustava iz 1996. koji je zastupnicima mandat ograničio na četiri godine. Slično rješenje ima i Ustav Republike Bugarske u čl. 65.[26]  U mnogim državama, tako i u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Slovačkoj, zastupnički mandat je ograničen na 4 godine.[27]

Zadaci ukrajinskog parlamenta jesu: određivanje načela vanjske i unutarnje politike, odlučivanje o izmjenama i dopunama Ustava, donošenje zakona, pitanje pokretanja odgovornosti predsjednika Republike, odlučuje o državnom proračunu, imenuje ili razrješava određene državne službenike, imenuje ili razrješava jednu trećinu članova Ustavnog suda, ratificira i otkazuje međunarodne ugovore, i obavlja određene središnje ovlasti (čl. 85 Ustava Ukrajine). Zadaće srpskog parlamenta propisane su čl. 99. Ustava Republike Srbije.[28] Ukrajinski parlament ne može tako odlučivati o ratu i miru, ne proglašava ratno i izvanredno stanje, usvajati plan razvoja i prostorni plan, imenovati i razrješavati suce, predsjednike sudova, itd. Članovi parlamenta se organiziraju u frakcije-odnosno odgovarajuće skupine. Ovo je pravilo nesumnjivo povezano sa slobodom udruživanja koja glasi: „Pojedinci se udružuju s ciljem ostvarivanja određenih namjera“.[29] Tako se prema Poslovniku Parlamentarne skupštine BIH članovi parlamenta (u originalnom tekstu: poslanici), mogu udruživati u klubove zastupnika.[30]

Nacrt definira dvije vrste izbora za parlament u Republici Ukrajini: regularne i specijalne izbore (čl. 77. Nacrta Promjene Ustava). Regularni izbori se održavaju posljednje nedjelje u mjesecu posljednjeg dana pete godine trajanja mandata ukrajinskog parlamenta (čl. 77. st. 1. Nacrta Promjene Ustava). Ovo je korisna novina jer spominje točno dan kad se izbori moraju održati. Hrvatski Ustav je predvidio da se izbori za Sabor trebaju održati najkasnije 60 dana prije isteka mandata. Ustav Republike Turske, kao ni srpski Ustav ne spominju datum održavanja izbora.

Sljedeći tip izbora jesu specijalni izbori koji se održavaju u roku od 60 dana nakon objave odluke o raspuštanju ukrajinskog parlamenta (čl. 77. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Ovo rješenje je nesumnjivo povezano s člankom 90. Ustava Ukrajine koji predviđa kada Predsjednik Ukrajine može raspustiti parlament.[31] Slično rješenje ima i Ustav Republike Srbije koji u čl. 109. navodi: Predsjednik Republike dužan je da ukazom raspusti Narodnu skupštinu u slučajevima određenim Ustavom. Istovremeno sa raspuštanjem Narodne skupštine predsjednik Republike raspisuje izbore za narodne poslanike, tako da se izbori okončaju najkasnije za 60 dana od dana raspisivanja. Narodna skupština koja je raspuštena vrši samo tekuće ili neodložne poslove, određene zakonom. U slučaju proglašenja ratnog ili vanrednog stanja ponovo se uspostavlja njena puna nadležnost, koja traje do okončanja ratnog, odnosno izvanrednog stanja.

Zastupnici u ukrajinskom parlamentu ne smije obavljati nijednu drugu dužnost, ne smiju biti u civilnoj ili nekoj plaćenoj službi, bilo kakvu poslovnu aktivnost, ili neku drugu aktivnost, usmjerenu na stjecanje dobiti, osim nastavnih i znanstvenih aktivnosti, ili biti član nekog tijela ili nadzornog odbora tvrtke ili organizacije usmjerene stjecanju dobiti (čl. 78. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Ova odredba je korisna jer govori o tome da zastupnik jest narodni zastupnik, svojevrsni državni službenik i državni dužnosnik koji treba biti u službi države, a pritom ne obavljati nikakav privatni posao. On mora biti u službi građana i za građane, i živjeti samo od svoje parlamentarne plaće.[32] On također mora biti imun i neovisan od interesa bilo kakvih pravnih osoba. Bilo kakvo obavljanje privatnog posla uz zastupnički mandat jest kohabitacija. Ovom odredbom je također propisan i inkompabilitet –nepodobnost, tj. pravna nepodudarnost istovremenog obnašanja  funkcije zastupnika u parlamentu s nekom drugom profesijom. Prof. Arsen Bačić drži da državni dužnosnik koji izvršava zakone ne može u isto vrijeme biti  i osoba angažirana u njegovom pravnom stvaranju.[33]  

Zastupnici u Ukrajinskom parlamentu uživaju parlamentarni imunitet.[34] Zastupnik ne može odgovoran za izraženo mišljenje, glasovanje i izjave dane u parlamentu, osim za kaznena djela uvrede ili klevete. Ovdje je dakle izraženo načelo parlamentarnog zastupničkog imuniteta. Ovaj institut našao je opravdanje u potrebi za jamstvom autonomije određenim političkim grupama koje imaju različite interese od interesa države. Ovdje je reguliran imunitet neodgovornosti koji zastupnika štiti od svakog oblika kaznenog gonjenja koji bi se javio tijekom mandata i u svezi je s djelom počinjenim u parlamentu. Ovaj imunitet je trajan. Protiv zastupnika ne smije se pokrenuti kazneni postupak niti može biti uhićen ili pritvoren bez odobrenja Ukrajinskog parlamenta (čl. 80. Nacrta promjene Ustava). Ovaj imunitet je imunitet nepovredivosti koji znači da zastupnik bez odobrenja parlamenta ne može biti lišen slobode niti se protiv njega može pokrenuti postupak. Ovaj imunitet nije apsolutan, jer vrijedi samo za vrijeme trajanja mandata.[35] Ovo rješenje nije logično, jer zastupniku daje mandat čak i slučaju počinjenja težeg kaznenog djela. Stoga ovaj imunitet treba isključiti ukoliko zastupnik tijekom trajanja mandata počini teže kazneno djelo.[36] Takav primjer postoji u njemačkom Ustavu (Grundgesetzbuchu), čl. 46. st. 2, koji glasi: Zbog jednog djela, koje može biti kažnjavano, zastupnik može samo uz odobrenje Savezne skupštine biti pozvan na odgovornost ili uhićen, osim ako ga pri izvršenju tog dijela ili u tijeku sljedećeg dana uhite.[37] Srpski Ustav u čl. 103. st. 4. navodi: Narodni poslanik koji je zatečen u izvršenju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina može biti pritvoren bez odobrenja Narodne skupštine. Ova odredba jest u  potpunosti opravdano i logično rješenje.

Prestanak dužnosti zastupnika definiran je u čl. 81. Ustava. Zastupniku dužnost prestaje u sljedećim situacijama:

- ostavke koju treba dati osobno,

- pravomoćne sudske presude-danom pravomoćnosti presude,

- sudske odluke kojom je zastupnik proglašen mrtvim ili nestalim-danom pravomoćnosti presude,

- prestanka ukrajinskog državljanstva ili stalnog preseljenja zastupnika u inozemstvo,

- ukoliko u roku od 20 dana od dana nastupanja okolnosti koje čine nespojivim obavljanje zastupničke dužnosti, ne uspije otkloniti te okolnosti,

- ukoliko se nije, ako je bio član stranke, političkog bloka, nije pridružio koaliciji koju predstavlja njegova politička stranka, ili ako je dao ostavku na stranačku dužnost,

-smrti.[38]

Autor ovu odredbu smatra korisnom, te drži da bi ostavka trebala biti javno ovjerena. Samo javno ovjerena izjava predstavlja pravu volju osobe. Ovdje je napravljen još jedan nedostatak a sastoji se u činjenici što nije definiran status zastupnika koji je nepravomoćno proglašen krivim i osuđen zatvorskom kaznom. Autor smatra da bi takvog zastupnika trebalo suspendirati do pravomoćnosti presude. Mandat zastupniku prestaje i u slučaju ranijeg prestanka rada ukrajinskog parlamenta, s time da se danom prestanka zastupnika uzima prva sjednica novog saziva ukrajinskog parlamenta. Čl. 81 st. 6. je nelogičan. Naime, time je omogućeno da zastupnik u parlamentu Ukrajine bude samo stranačka osoba. Ovdje se postavlja pitanje zašto osoba koja je izašla iz stranke ne može biti parlamentarni nezavisni zastupnik? Vjerojatni razlog leži u jakom utjecaju koje stranke imaju u parlamentu. Promjenama Ustava Ukrajine je nadležnost parlamenta proširena i na raspisivanje državnog referenduma u skladu sa zakonom, raspisivanjem izbora za predsjednika Ukrajine, te ustanovljavanju i ukinuću gradova i općina, pridruživanju određenih manjih naselja gradovima ili općinama te davanja imenima nenaseljenim mjestima, određivanja granica mjesta, imenovanja i promjene imena nenaseljenim mjestima (čl. 2, 7, 29, 30. Promjena Ustava). Logično je da u modernim državama parlamentarnog oblika parlament raspisuje izbore za  šefa države. Glede stavka 30. koji govori o imenovanju i ustanovljavanju jedinica lokalne samouprave, autor drži da je nelogično da parlament daje imena naseljima koja nemaju stanovnika, te bi st. 30. trebalo izbaciti.

D. Glava V - Predsjednik Ukrajine

Predsjednik Republike Ukrajine jest šef države. Šef svake države ima nekoliko različitih ovlasti: zakonodavne ovlasti-sazivanje parlamenta na izvanredno zasjedanje, raspuštanje parlamenta, sudske ovlasti-koje se odnose na pravo amnestije- obustave kaznenog postupka i pravo oprosta dosuđene kazne, te egzekutivne, tj, izvršne ovlasti- pravo zakonodavne sankcije, proglašavanja zakona, dodjele odlikovanja, izdavanja ukaza i imenovanja državnih dužnosnika.

Predsjednik Republike Ukrajine  bira se na mandat od 5 godina temeljem općeg, jednakog i izravnog glasovanja putem glasačkih listića (čl. 103. st. 1. Nacrta Promjene Ustava). Trajanje mandata predsjednika varira od države do države. Tako srpski, bugarski hrvatski predsjednik imaju mandat od 5 godina, dok se njemački kancelar bira na rok od 4 godine. Predviđeni su i posebni uvjeti za status predsjednika Republike.

Ovdje je napravljan značajan pomak jer je napušten sustav po kojem predsjednika bira parlament, kao što je to slučaj u Francuskoj, Bugarskoj i nekim drugim zemljama. Predsjednik Republike tako može biti osoba s navršenih najmanje 35 godina života, ima biračko pravo, koja prebiva u Republici Ukrajini najmanje 10 godina prije izbora, i u zadovoljavajućoj mjeri vlada ukrajinskim jezikom (čl. 103. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Svrha ove odredbe je da ograniči mogući krug kandidata za predsjednika države. Još u starom Dubrovniku kandidati za kneza su morali biti stari najmanje 50 godina. U ovoj odredbi nepotreban je dio koji glasi: i u zadovoljavajućoj mjeri vlada ukrajinskim jezikom. Autor smatra ako neka osoba prebiva u Ukrajini najmanje 10 godina, logično je da u zadovoljavajućoj mjeri vlada ukrajinskim jezikom.[39] Davor Boban navodi da je Julija Timošenko naučila ukrajinski jezik tek u svojoj 36-oj godini, dok je Viktor Janukovič ukrajinski jezik naučio tek 2002. godine, i to jako loš.[40] Srpski Ustav nije predvidio posebne uvjete koje mora imati kandidat za funkciju predsjednika Republike. Jedna te ista osoba ne može biti predsjednik Ukrajine za više od dva uzastopna mandata (čl. 103. st. 2. Nacrta Promjene Ustava). Time se želi ograničiti duljina trajanja predsjednikovog mandata i onemogućiti da predsjednikov mandat traje neograničen broj puta ili doživotno. Jednaka odredba vrijedi i u rumunjskom Ustavu, Ustavu Republike Hrvatske i Ustavu Republike Srbije.[41]

Predsjednik Ukrajine ne smije obavljati  dužnost parlamentarnog zastupnika, obnašati dužnost u tijelima državne vlasti ili u udrugama građana , kao ni obavljati bilo koje druge plaćeni ili poduzetničke aktivnosti , ili biti član upravnog tijela ili upravnog odbora nadzornici u poduzeću, koje je usmjereno stjecanju dobiti (čl. 103. st. 4. Nacrta Promjene Ustava). Prof. Arsen Bačić smatra da je ova odredba temelj za izgradnju neovisne funkcije državnog poglavara u odnosu na svaki parcijalni interes određene pravne osobe.[42] Autor drži da je ova odredba ispravna te sam drži da predsjednik mora biti neovisan faktor koji drži ravnotežu u vlasti. On je predsjednik svih građana, bilo onih koji su ga izabrali i onih koji ga nisu. On predstavlja svoju državu i ne smije zastupati nikakve druge interese. Autor smatra da je stoga iz ovih razloga trebalo uvesti i odredbu da predsjednik nakon izbora treba dati ostavku na članstvo u političkoj stranci.  Redoviti izbor za novog predsjednika Ukrajine će se održati zadnje nedjelje u posljednjih mjesec dana od pete godine njegovoga mandata (čl. 103. st. 5. Nacrta Promjene Ustava). Autor smatra da bi se izbor predsjednika zbog duljine trajanja izbora i mogućih dvaju krugova glasovanja mogao produžiti na 60 dana prije isteka mandata, odnosno posljednja dva mjeseca prije isteka mandata.

Sljedeći pojam su izvanredni izbori za predsjednika Ukrajine. U slučaju preranog prestanka dužnosti predsjednika Ukrajine[43]  izbor predsjednika Ukrajine će se  održati u roku od devedeset dana od dana prestanka njegove dužnosti (čl. 103. st. 6. Nacrta Promjene Ustava).

Novoizabrani predsjednik Ukrajine obvezan je preuzeti dužnost u roku od trideset dana nakon službene objave izbornih rezultata, odnosno od trenutka polaganja prisege za ljude na svečanoj sjednici Vrhovne Rade Ukrajine (čl. 104. Promjene Ustava). Čl. 105. Nacrta Promjene Ustava propisan je sadržaj zakletve-obraćanja određenom autoritetu koji ima posvjedočiti istinitost izjave.[44]

Imunitet predsjednika Republike je definiran čl. 106. Nacrta promjene Ustava. Predsjednik uživa imunitet tijekom vršenja zastupničke dužnosti (čl. 106. st. 1. Nacrta Promjene Ustava). Ovdje nije definirano da li se imunitet odnosi na imunitet od političke ili pravne odgovornosti. Autor smatra da je predsjednik ovim člankom zaštićen od bilo kakve odgovornosti, što predsjednika stavlja u položaj monarha, rukovodeći se starim načelom: The King is not wrong. Ova odredba je pogrešna, jer predsjedniku daje potpuno zaštićen status. Predsjednik treba odgovarati za počinjenje svakog kaznenog djela koje počini tijekom svog mandata. Njemački Grundgesetzbuch drži da predsjednik može biti sudski gonjen zbog nepoštivanja osnovnog (ustava) ili nekog drugog zakona pred  Saveznim Ustavnim sudom. Rumunjski ustav je u čl. 95. predvidio da se ako predsjednik počini teže kazneno djelo, može biti suspendiran (čl. 95. Rumunjskog Ustava). Andreja Štok navodi da u polupredsjedničkom sustavu, kakav je u Ukrajini, predsjednik ima velike ovlasti, i premda je formalno odgovoran parlamentu, u nekim područjima nadležnosti uopće nije politički odgovoran.[45] Doduše postoje i izuzeci u nekim državama s polupredsjedničkim sustavom, npr. Ruskoj Federaciji.[46]

  Među dužnosti predsjednika Nacrt promjene ustava je stavio i raspisivanje referenduma od državnog značaja, raspisivanje izvanrednih izbora za ukrajinski parlament te donošenje odluke o prestanku rada parlamenta- tj. zakonodavne ovlasti predsjednika (čl. 107. Nacrta Promjene Ustava).

Đ. Glava X - Status Autonomne Republike Krim

Određene promjene su vršene i u nadležnostima Autonomne Republike Krim.[47] Autonomna Republika Krim je jedina ukrajinska autonomna republika smještena na gornjoj obali Crnog Mora, na istoimenom poluotoku. Površina poluotoka iznosi 26.100 km², a posljednje službene procjene iz 2007. godine ukazuju da na Krimu danas živi manje od 1.973.185 ljudi. Etnički sastav poluotoka i dalje je relativno nepromijenjen; većinu od 58.32% čine etnički Rusi (uglavnom doseljeni nakon Drugog svjetskog rata), potom Ukrajinci sa 24.32%,  Tatari sa 12.1% i Bjelorusi sa 1.44%.[48] Autonomna Republika Krim je čl. 135. Ustava definirana kao nedjeljivi dio Ukrajine i ima svoj parlament. Nacrt promjene ustava je uz određene ovlasti parlamenta Autonomne republike Krim uveo i raspisivanje izbora zastupnika u Verkhovna Rada Autonomne Republike Krim, kao i određivanje sastava izbornog povjerenstva Autonomne Republike Krim, te organiziranje i provođenje lokalnih referenduma (čl. 138. Nacrta Promjene Ustava). Lokalni referendum može se ticati samo pitanja od lokalnog značenja, pitanja za autonomnu republiku Krim, npr. uređenje cesta, itd., a nikako se ne može ticati pitanja otcjepljenja Krima od Ukrajine, jer je to pitanje od državnog značaja i u to treba biti uključena čitava država. Autor stoga drži da je nedavni referendum za odcjepljenje Krima neregularan i pravno neutemeljen.

E. Glava XI - Lokalna samouprava

Lokalna samouprava je definirana člankom 140. Nacrta Promjene Ustava kao pravo teritorijalne jedinice, stanovnika sela ili dobrovoljnoj udruge stanovnike nekoliko sela u jednoj seoskoj zajednici, stanovnici naselja i gradova da samostalno rješavaju pitanja od lokalnog karaktera u granicama Ustava i zakona Ukrajine. Članak 141. je definirao tijela lokalne samouprave - predsjednik vijeća, predsjednik općinskog vijeća, načelnik teritorijalne zajednice i načelnik oblasti kao izvršna tijela, te vijeće kao predstavničko tijelo građana. Nadležnosti i zadaće tijela lokalne samouprave su definirane člankom 143. Nacrta Promjene Ustava.[49] Položaj, zadaće lokalne samouprave u Republici Srbiji su definirani Sedmom dijelu Ustava koji nosi naziv „Teritorijalno uređenje“ i to u točci 3. koja nosi naziv „Lokalna samouprava“. Jedinice lokalne samouprave jesu općine, gradovi i grad Beograd, a njihov teritorij i sjedište je određen zakonom. O osnivanju, ukidanju ili promjeni teritorija jedinice lokalne samouprave donosi se referendum na teritoriju te jedinice lokalne samouprave. Poslovi jedinice lokalne samouprave financiraju se iz prihoda jedinice lokalne samouprave, državnog proračuna kao i proračuna autonomne pokrajine, u slučaju delegacije nadležnosti s autonomne pokrajine na jedinicu lokalne samouprave, a o čemu odluku donosi skupština autonomne pokrajine (čl. 188. Ustava Republike Srbije). Općine se osnivaju i ukidaju zakonom, a grad samo zakonom. Grad ima šire nadležnosti od općine, te može obuhvaćati i poslove iz nadležnosti općine, kao i ostale nadležnosti. Grad ima svoj statut, prema kojem može ustrojiti dvije ili više općina, na svom teritoriju. Grad Beograd, glavni Grad Srbije uživa poseban položaj koji je uređen Zakonom o glavnom gradu i ustavom. Ustrojstvo općine određeno je statutom, kojeg donosi skupština općine, kao glavni organ iste. Skupština, osim statuta, donosi i ostale opće akte, usvaja poračun, završni račun, donosi plan razvoja i prostorni plan, raspisuje općinski referendum odlučuje o izboru izvršnih općinskih organa (čl. 191., st. 1.- 4. Ustava Republike Srbije). Glede gradskih izvršnih organa kao i organa Grada Beograda, Ustav navodi da se izbor istih uređuje posebnim zakonom (čl. 191. st. 5. Ustava Republike Srbije).

Ž. Glava XIII - Izmjene i dopune Ustava

Posljednje poglavlje promjene je posvećeno Usvajanju Ustavnih promjena.

Nacrt zakona o Izmjenama Ustava Ukrajine, s izuzetkom poglavlja I. - "Opća načela  Poglavlje III " Izbori i referendum" i Poglavlje XIII "Uvođenje amandmane na Ustav Ukrajine", već usvojio većina ustavnog sastava Vrhovne Rade Ukrajine, smatra se da je usvojen, ukoliko na sljedećoj redovitoj sjednici Ukrajinskog ustava, najmanje dvije trećine svih zastupnika ukrajinskog parlamenta budu glasovali u njegovu korist (čl. 155. Nacrta Promjena Ustava). Ovim je naglašeno da je ukrajinski ustav rigidnog karaktera tj. tzv. čvrsti ustav koji se mijenja kvalificiranom većinom i drukčijim načinom u odnosu na promjenu  zakona. Postupak promjena i usvajanja Nacrta Zakona u poglavljima I-„Opća načela“, Poglavlju III-„Izbori referendum“, te u Poglavlju XIII „Uvođenja amandmana na Ustav Ukrajine“. Nacrt zakona o uvođenju izmjena i dopuna u Poglavlju I. - "Opća načela", Poglavlju III - "Izbori referendumu" i Poglavlju XIII - "Uvod amandmane na Ustav Ukrajine", podnosi  predsjednik Ukrajine Parlamentu, koji o tome odlučuje dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a potom se raspisuje referendum.[50] (čl. 156. st 1.1 Nacrta promjene Ustava).

Moguće je i ponovno ponijeti prijedlog za ustavnu promjenu i to na sljedećem sazivu ukrajinskog parlamenta (čl. 156. st. 2. Nacrta Promjene Ustava).

IV ZAKLjUČAK

Iz ovog članka spoznali smo bit i povijest ustavnih promjena u Republici Ukrajini. Pravno rečeno,  sve ove ustavne promjene imale su za cilj rješavanje borbe između parlamenta i predsjednika, dakle izvršne i zakonodavne vlasti za prevlast u Ukrajini. Ukrajina spada među rijetke predsjedničke republike u svijetu. Ovim izmjenama želi se ponovno, simbolički rečeno, žezlo prebaciti u ruke parlamenta, što je korisno, jer danas parlament kao zakonodavno tijelo je izabrano od naroda, iskaziva volju građana i sukladno teoriji vlasti dužno je nadzirati izvršnu vlast i time imati vladajuću ulogu na političkoj sceni države. Međutim, određena pitanja su ostala neriješena. Primjerice, određene promjene se trebaju izvršiti glede odgovornosti predsjednika Republike koji uživa monarhistički položaj, tj. potpuno je neodgovoran za sva svoja djela, što je protivno današnjem demokratskom društvu. Predsjednik treba biti odgovoran za djela koja počini tijekom obavljanja svojih dužnosti. Njegov imunitet ne može biti ograničen, jer time on nije predsjednik države, već monarh, odnosno, bolje rečeno, diktator ili tiranin. Nadalje, predsjednik ne može imati široke ovlasti i ne može vlada biti odgovorna njemu, već predstavničkom tijelu.

Glede statusa zastupnika, Ustav je propustio regulirati status nezavisnih zastupnika, zastupnika koji nisu članovi nijedne političke stranke. Naime i ove ustavne promjene nisu se dirale u odredbu prema kojoj zastupnici danom ostavke na stranačku dužnost prestaju biti  parlamentarni zastupnici.

 

 

 

 

Ante Jelavić, LLM*

CHANGES IN THE CONSTITUTION OF UKRAINE FROM 2014. 

Summary

The author shows the changes in the Constitution of Ukraine, their essence. Ukraine is a young country that has so far had three constitutional amendments. All these changes have left an indelible mark in the political life of Ukraine, and in the great significance of the impact on the lives of Ukrainian citizens. The author deals in detail recent changes in the Ukrainian constitution, which wants to change politic system of Ukraine, so that would be returned from a semi-presidential system into a parliamentary system. Also, special attention is given to the institution of the referendum, which is in last time very often misused.

Keywords: Ukraine, Constitution, Constitutional Amendments, referendum, semi-presidential  system,parliamentary system.

 

 

 

 


* BPZ Domaćin, Split, Republika Hrvatska, antejelavic82@yahoo.com

[1] Polupredsjednički sustav je model ustrojstva vlasti, oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. Oblikovao se unutar parlamentarnog sustava. Dok je u čistom parlamentarnom sustavu vlada i nje­zin predsjednik temeljno, funkcionalno i jedino tijelo izvršne vlasti, pa je ona stvar no monistička, a formalno dualistička, u polupredsjedničkom sustavu oba tijela izvršne vlasti (državni poglavar i vlada) imaju i pravno i zbiljski  ustavne  ovlasti,  pri čemu su ovlasti  predsjednika republike veće i odlučujuće, uz činjenicu da ga ne­posredno bira narod, što ga čini i ustavno i politički  moćnijim od vlade, pa on de facto  postaje šef izvršne vlasti. Ovaj sustav se često naziva i devijantni parlamentarizam. Vidi: Polupredsjednički sustav - Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/polupredsjednicki-sustav, datum posjete: 15. 05. 2014. godine.

[2] U polupredsjedničkom sustavu Vlada proizlazi iz zakonodavnog tijela, odnosno parlamenta i odgovorna je istom. Na prijedlog Vlade, odnosno izvršnog tijela, kada mu zakonodavno tijelo izglasa nepovjerenje, šef države može raspustiti zakonodavno tijelo. Šef države je politički neodgovoran, a također ne postoji obveza supotpisa akta kojeg je donio šef države, osim u iznimnim slučajevima. Vidi o tome pobliže: S., Sokol: Polupredsjednički sustav i parlamentarizam, Politička misao, Vol. XXIX, 1992, 10 -12.

[3] Vidi o tome pobliže: M. Jovanović: Polupredsednički režim francuske V Republike, u O. Nikolić, V. Petrov: Uvod u pravo Francuske, Institut za uporedno pravo / Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2013, 115-116.

[4] U tekstu Ustava ukrajinska vlada je navedena kao Kabinet Ministara.

[5] Vidi: Constitution of Ukraine, http://www.legislationline.org/documents/action/popup/ id/7111, datum posjete: 15. 05. 2014.

[6] Vidi o tome pobliže: European Commision for Democracy through Law (Venice Commission): Draft opinions of the amandments of the Constitution of Ukraine as adopted on 8th December 2014, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL(2005)046-e, datum posjete: 15. svibnja 2018.

[7] Slično rješenje ima i Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine, u čl. 111. koji glasi: Vlada je odgovorna Predsjedniku Republike i Zastupničkom domu Sabora RH-Ustav RH, Narodne novine, br. 56/90.

[8] Ovlasti Ustavnog suda Ukrajine su propisane čl. 151. Ustava Ukrajine.

[9] Vidi: A. Bačić: Komentar Ustava Republike Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2002, str. 310.

[10] Sudac Marshall je odlučio da je Judiciary Act iz 1789. godine neustavno proširenje sudbene vlasti u izvršnu vlast i da je protivno načelu diobe vlasti. John Marshall u presudi tvrdi da su odredbe ovog Zakona u protivnosti s Ustavom i da je isključiva odgovornost sudova da podrži Ustav kao temeljni Zakon. Ako su dva zakona u koliziji, sud snosi isključivu odgovornost za zakon koji primjenjuje u pojedinom slučaju. Vidi o tome pobliže: Marbury Vs. Madison establishes judiciary review,  https://www.history.com/this-day-in-history/marbury-v-madison-establishes-judicial-review, datum posjete: 18. 07. 2017.

[11] Vidi o tome pobliže: S. Stevica: Kralj je mrtav, živio predsjednik, http://old.radiostudent.si/projekti/demokracija/teksti/06kraljsh.html, da 15. svibnja 2014.godine.

[12] Federacija je složena država u kojoj je prema saveznom ustavu savezna država subjekt suverene vlasti i uvijek ima u svojoj nadležnosti vojne , carinske i vanjske polove, većinom i policijske poslove. Vidi: N. Visković: Država i pravo, Birotehnika, CDO, Zagreb, 1997, 59.

[13] Narodni suverenitet znači da sam narod bira zakon, glasuje o njemu ali nije njime vezan i može ga u svako doba izmijeniti .

[14] Vidi o tome pobliže: C., Ballestrem: Narodni suverenitet u ustavnoj državi, Politička misao, Vol. XXXV, 1998, br. 3, 64-65.

[15] Vidi o tome pobliže: I., Parašćić: Cenzura u Jugoslaviji od 1945 do 1990, (dipl. rad odbranjen na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), vlastita naklada, Zagreb, 2007, 4.

[16] Vidi odr. Referendum, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Večernji list, Zagreb, 2005., sv. 17, 76.

[17] Vidi o tome pobliže: M. Kelava: Reci, Andro, tko to plaća?, http://www.h-alter.org/vijesti/reci-andro-tko-to-placa, datum posjete: 18. 07. 2017.

[18] Preuzeto sa: Y., Beigbeder: Referendum-definition, Oxford Public International Law, http://opil.ouplaw.com/view/10.1093/law:epil/9780199231690/law-9780199231690-e1088, datum posjete: 14.08. 2018.

[19] Vidi: Referendum - Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/Referendum, datum posjete: 18. 07. 2017.

[20] V. odr. Izbori, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Večernji list, Zagreb, 2005, sv. 9, str. 235.

[21] Talijanski Ustav navodi da je za referendum potrebno podnijeti 500 000 potpisa Kasacionom sudu koji je dužna provjeriti ispravnost podataka, a  potom se popis potpisa prosljeđuje Ustavnom sudu Italije koji utvrđuje jeli referendum u skladu s Ustavom. Vidi: Referendums of Italy-Wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Referendums_in_Italy, datum posjete: 15. 05. 2014. u svezi sa čl. 75. Ustava Republike Italije (Constitution of Italian Republic),  https://www.senato.it/documenti/repository/istituzione/costituzione_ inglese.pdf, datum posjete: 15. 05. 2014. godine. Ustav Republike Srbije u čl. 108 navodi: Na zahtjev većine svih narodnih poslanika ili najmanje 100.000 birača Narodna skupština raspisuje referendum o pitanju iz svoje nadležnosti, u skladu sa Ustavom i zakonom. Ovdje je napravljena jasna razlika u odnosu na ukrajinski Ustav, jer srpski Ustav ne spominje oblasti u kojima mora glasati najmanje 100 000 građana, već je dovoljno da glasa samo 100 000 građana. Republika Srbija ima efikasniji  sustav uvjeta za raspisivanje referenduma. Prema popisu stanovništva iz 2016. Srbija ima 7 057 000 stanovnika, a dovoljan broj potpisa građana iznosi 100 000 stanovnika. Po slobodnom izračunu to iznosi samo 1,41% birača Srbije. Ukrajina prema popisu stanovništva iz 2016. godine ima  45 000 000 stanovnika, a uvjet za raspisivanje referenduma jest  3 000 000 potpisa birača. Prema izračunu, najmanje 6,6 % ukrajinskih birača može zatražiti raspisivanje referenduma. 

Predmet referenduma ne mogu biti obaveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, zakoni koji se odnose na ljudska i manjinska prava i slobode, porezi i drugi financijski zakoni, budžet i završni račun, uvođenje izvanrednog stanja i amnestija, kao ni pitanja koja se tiču izbornih nadležnosti Narodne skupštine. Ovo je prošireno rješenje u odnosu na čl. 74. Ustava Ukrajine prema kojem referenduma ne mogu biti zakoni koji se tiču poreza, proračuna i davanja amnestije.

[22] Parlament, osim zakonodavne funkcije ima i funkciju pojašnjavanja politike, političkih i alternativnih mjera, sredstava javne debate, te funkciju stimulacije i kontrole administrativne djelatnosti. Vidi o tome pobliže: A. Bačić: Ustavno pravo i političke institucije-Studijski izvori, Pravni fakultet u Splitu, Split, 2006, str. 222-223.

[23] Biračko pravo je nesumnjivo povezano s pojmom izbora. Izbori za parlament u teoriji ustavnog prava imaju konsenzualni karakter- jer njima birač koji glasa za određenog kandidata u stvari želi ostvarenje programa kojeg taj kandidat promiče. Primjerice, birač koji glasa za socijaldemokratsku opciju želi ostvarenje socijaldemokratskog programa i time stvara svojevrsni ugovor birača i zastupnika. Izbori imaju i natjecateljski karakter. Naime, u izborima se međusobno natječu više različitih političkih opcija, koje koristeći tehnike uvjeravanja birača u ispravnost svog programa i međusobnog osporavanja nastoje pridobiti volju birača, osvojiti što više glasova i ostvariti svoj temeljni cilj-osvajanje vlasti. Vidi o tome pobliže. Bačić, ibid, str. 195-196.

[24] Razlog jednodnomnosti ukrajinskog parlamenta, koja je inače postala trend u Europi, Louis Massicotte vidi u činjenici što je Ukrajina unitarna država. Vidi: Petar, Bačić: Drugi dom-slanje, poslanje,perspektive, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, br. 1, 2007, 100. Inače zanimljivo je da samo 14 europskih zemalja ima dvodomne parlamente (Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Irska, Italija, Švicarska, Velika Britanija, BIH, Bjelorusija, Češka, Poljska, Rumunjska, Slovenija). Ustav Republike Srbije navodi u čl. 100:

Narodnu skupštinu čini 250 narodnih poslanika, koji se biraju na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, u skladu sa zakonom. U Narodnoj skupštini osiguravaju se ravnopravnost i zastupljenost spolova i predstavnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom. Ova odredba je slična rješenju hrvatskog Ustava koji također pripadnicima manjina osigurava zastupljenost u zakonodavnom tijelu. Ukrajinski Ustav ne spominje smiju li manjine biti u parlamentu.

[25] Tako Ustav Republike Turske navodi da zastupnik može biti svaka osoba u dobi od najmanje 25 godina života. Vidi Constitution of Republic of Turkey, http:// global.tbmm.gov.tr/docs/constitution_en.pdf, datum posjete: 15.05. 2014.

[26] Constitution of the Republic of Bulgaria, Chapter Three, http://www.vks.bg/english/ vksen_p04_01.htm#Chapter_Three, datum posjete: 15. 05. 2014.

[27] Vidi: Constitution of the Republic of Slovakia, Članak 73. slovačkog Ustava glasi: Narodna skupština Republike Slovačke se sastoji od 150 zastupnika koje se biraju na mandat od četiri godine. Tekst je preuzet sa: http://www.slovakia.org/sk-constitution.htm, datum posjete: 15. 05. 2014. godine. Ustav Republike Srbije u čl. 102. propisuje: Mandat narodnog poslanika počinje teči danom potvrđivanja mandata u Narodnoj skupštini i traje četiri godine odnosno do prestanka mandata narodnih poslanika tog saziva Narodne skupštine. 

[28] Narodna skupština:

1. donosi i mijenja Ustav,

2. odlučuje o promjeni granice Republike Srbije,

3. raspisuje republički referendum,

4. potvrđuje međunarodne ugovore kad je zakonom predviđena obaveza njihovog potvrđivanja,

5. odlučuje o ratu i miru i proglašava ratno i izvanredno stanje,

6. nadzire rad službi bezbjednosti,

7. donosi zakone i druge opće akte iz nadležnosti Republike Srbije,

8. daje prethodnu suglasnost na statut autonomne pokrajine,

9. usvaja strategiju obrane,

10. usvaja plan razvoja i prostorni plan,

11. usvaja budžet i završni račun Republike Srbije, na prijedlog Vlade,

12. daje amnestiju za krivična djela.

U okviru svojih izbornih prava, Narodna skupština:

1. bira Vladu, nadzire njen rad i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara,

2. bira i razrješava suce Ustavnog suda,

3. bira predsjednika Vrhovnog kasacijskog suda, predsjednike sudova, Republičkog javnog tužioca, javne tužioce, suce i zamjenike javnih tužilaca, u skladu sa Ustavom,

4. bira i razrješava guvernera Narodne banke Srbije i nadzire njegov rad,

5. bira i razrješava Zaštitnika građana, i nadzire njegov rad,

6. bira i razrješava i druge funkcionere određene zakonom.

Narodna skupština vrši i druge poslove određene Ustavom i zakonom (čl. 99. Ustava Republike Srbije).

[29] Vidi o tome pobliže: Centar za direktnu zaštitu ljudskih prava, Sloboda udruživanja i pravo na udruživanje u Europi i Hrvatskoj,  http://www.zamir.net/~dphr/hrv/zakoni/sloboda.htm,  datum posjete: 14. 08. 2018.

[30] Član 5. (Osnivanje klubova poslanika)

(1) U roku od sedam sljedećih dana, poslanici mogu osnovati klubove prema članu 16. ovog poslovnika. Klubovi dostavljaju predsjedavajućem listu svojih članova, koju je potpisao svaki član, uključujući zvanično ime kluba poslanika i ime njegovog predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg.

(2) Predsjedavajući i zamjenik predsjedavajućeg mogu se na toj dužnosti rotirati prema dogovoru, što će biti navedeno u listi članova kluba.

Član 10. (Prava i dužnosti poslanika)

(1) Poslanik ima pravo na slobodu djelovanja i izražavanja.

(2) Poslanik je dužan baviti se pitanjima od političkog i javnog interesa.

(3) Prava i dužnosti iz st. (1) i (2) ovog člana poslanik ostvaruje u Parlamentarnoj skupštini BiH, u domaćim i međunarodnim institucijama u koje je izabran kao poslanik - predstavnik Parlamentarne skupštine BiH, komuniciranjem s građanima, nevladinim organizacijama, predstavnicima svih nivoa vlasti i političkih stranaka u BiH, predstavnicima drugih država, međunarodnih organizacija, na javnim skupovima, te putem sredstava javnog informiranja.

Vidi o tome pobliže: Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, https://www.parlament.ba/data/dokumenti/pdf/Poslovik%20PD%20bs.pdf,  datum posjete: 14. kolovoza 2018. godine.

[31] Predsjednik Ukrajine može raspustiti parlament:

1) Ako u razdoblju od najduže jednog mjeseca nakon provedenih parlamentarnih izbora ne uspije formirati potrebna vladajuća većina,

2)Ako u razdoblju od najduže 60 dana od dana ostavke Predsjednika Vlade ne formira novi sastav Vlade,

3)Ako Ukrajinski parlament u roku od 30 dana od svog regularnog zasjedanja ne započne plenarni sastanak. (čl. 90. Ustava Ukrajine).

[32] Slično rješenje ima i Ustav Rumunjske koji u čl. 69. nalaže da zastupnici u parlamentu moraju biti u službi građana. Vidi: Constitution of the Republic of Romania, http://www.cdep.ro/pls/dic/site.page?den=act2_2&par1=3#t3c1, datum posjete: 15. 05. 2014.

[33] Vidi o tome pobliže: A. Bačić: Ustavno pravo i političke institucije, Studijski izvori, Pravni fakultet u Splitu, Split, 2006, 238.

[34] Saša Šegvić i Mia Bašić tvrde da  zaštita koja se uspostavlja parlamentarnim imunitetom, u suvremenim uvjetima ima dva oblika: personalni i funkcionalni. Prvo, cilj je zaštiti zastupnika u vršenju njegovog mandata (imunitet neodgovornosti), i drugo, uspostaviti zaštitu samog parlamenta preko određenih procesnih uvjeta glede mogućnosti za pokretanje i vođenje kaznenog postupka i izricanja sankcija zastupniku (imunitet nepovredivosti). Vidi o tome pobliže: M. Bašić, S. Šegvić: Parlamentarni imunitet-teorija, pravna regulativa in praksa u suvremenim demokratskim državama, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, br. 3, 2012, 485.

[35] Ustavnopravna teorija razlikuje dvije vrste imuniteta:

-imunitet neodgovornosti -koji osigurava nesmetano djelovanje u zakonodavnom tijelu, odnosno u drugom tijelu čiji je nositelj imuniteta član, u raspravama i pri glasanju, odnosno zaštitu od kaznenog progona za izgovorene riječi, mišljenje ili glasanje,

-imunitet nepovredivosti- koji sprječava lišenje slobode ili pokretanje kaznenog postupka protiv člana zakonodavnog tijela, bez prethodnog odobrenja zakonodavnog tijela ili nekog drugog tijela čiji je nositelj imuniteta član. Prestankom ovog imuniteta kazneni postupak se može pokrenuti, a iznimka su samo teža kaznena djela. Vidi o tome pobliže: S. Barjaktarević, N. Jeleč, A. Mičić, A. Osmanović: Propisi o imunitetu članova parlamenta i drugih dužnosnika,Tajništvo Zajedničke službe Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014, 3.

[36] Mandat zastupnika u parlamentu Republike Srbije propisan je člankom 103. Ustava Republike Srbije: Narodni poslanik uživa imunitet. Narodni poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije. Narodni poslanik koji se pozvao na imunitet ne može biti pritvoren, niti se protiv njega može voditi krivični ili drugi postupak u kome se može izreći kazna zatvora, bez odobrenja Narodne skupštine. Narodni poslanik koji je zatečen u izvršenju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina može biti pritvoren bez odobrenja Narodne skupštine. U krivičnom ili drugom postupku u kome je uspostavljen imunitet, ne teku rokovi propisani za taj postupak. Nepozivanje narodnog poslanika na imunitet ne isključuje pravo Narodne skupštine da uspostavi imunitet.

[37] Tekst Ustava Savezne Republike Njemačke nalazi se u: B. Žepić: „Suvremeni politički sustavi“, Logos, Split, 2000, str. 283 - 320.

[38] Ustav Republike Srbije ne sadrži odredbu o prestanku mandata zastupnicima, odnosno narodnim poslanicima, što autor smatra bitnim nedostatkom.

[39] Zanimljivo rješenje ima bugarski ustav u čl. 93. st. 2, a glasi: Predsjednik Bugarske mora biti rođeni Bugarin, životne dobi najmanje 40 godina, ima uvjete za zastupnika u Nacionalnoj skupštini Bugarske, i koji ima prijavljeno prebivalište u Bugarskoj najmanje 5 godina. Vidi: Constitution of the Republic of Bulgaria, http://www.vks.bg/english/vksen_p04_01. htm#Chapter_Three, datum posjete: 15. svibnja 2014. godine.

[40] Vidi o tome pobliže: D. Boban: Ukrajina između autoritarizma i demokracije, Političke analize, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, br. 2, 2010, str. 37.

[41] Čl. 81. st. 4. rumunjskog Ustava glasi: Nitko ne može biti predsjednik Rumunjske više od dva mandata uzastopno, Vidi: Constiution of Romania, http://www.cdep.ro/pls/dic/ site.page? den=act2_2&par1=3#t3c1

Hrvatski Ustav u čl. 94. st. 2. navodi da Nitko ne smije duže od dva puta biti predsjednik Republike. Nitko ne može više od dva puta biti Predsjednik Republike (čl. 116. st. 2. Ustava Republike Srbije).

[42] A. Bačić: Komentar Ustava Republike Hrvatske, Pravni fakultet u Splitu, Split, 2002, 257. Ustav Republike Srbije ima sličnu odredbu koja glasi: Predsjednik Republike Srbije ne smije obavljati  niti jednu javnu ili profesionalnu djelatnost (čl. 115. Ustava Republike Srbije). Pod ovom pojmom može se podrazumijevati dužnost zastupnika u zakonodavnom tijelu, tijelima lokalne ili područne samouprave, neku drugu naplatnu djelatnost.

[43] Pod tim pojmom valja podrazumijevati smrt, teža bolest, nesposobnost za rasuđivanje. Srpski Ustav u čl. 116. st. 3. navodi: Mandat predsjednika prestaje istekom mandata na koji je izabran, ostavkom ili razrješenjem. U ovom su slučaju ostavka ili razrješenje izvanredni načini prestanka mandata. 

[44] Ja (ime i prezime), izabran voljom naroda kao predsjednik Ukrajine, uz pretpostavku da ovu visoku dužnost, svečano ne zaklinju na vjernost Ukrajini. Zaklinjem da ću  zaštiti suvereniteta i neovisnosti Ukrajine, osigurati za dobrobit domovine i dobrobit ukrajinskog naroda, zaštiti sloboda i prava građana, da ću se pridržavati Ustava Ukrajine i zakonima Ukrajine, vježbati svoje dužnosti u interesu svih sunarodnjaka, te povećati ugled Ukrajine u svijetu. Srpski Ustav navodi da tekst zakletve glasi: Prilikom stupanja na dužnost, predsjednik Republike, pred Narodnom skupštinom polaže zakletvu koja glasi: "Zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i cjeline teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni dio, kao i ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, poštovanju i obrani Ustava i zakona, očuvanju mira i  blagostanja svih građana Republike Srbije i da ću savjesno i odgovorno ispunjavati sve svoje dužnosti."

[45] Vidi o tome pobliže: A. Štok: Šef države-funkcija in pristojnosti, (magistarski rad odbranjen na Fakultetu za družbene vede Univerze u Ljubljani), vlastita naklada, Ljubljana, 2011, 37.

[46] Ustav Ruske federacije navodi odredbe o imunitetu šefa države u Četvrtom poglavlju koje nosi naziv Predsjednik Ruske Federacije. Prema čl. 91. Predsjednik Ruske federacije uživa imunitet.

Međutim izuzetak je predviđen čl. 95. koji glasi: Postupak za utvrđivanje odgovornosti Predsjednika pokreće  isključivo Vijeće Federacije, i to samo temeljem optužbi za veleizdaju ili neko drugo teško kazneno djelo koju je pokrenula Država Duma i potvrdila zaključkom Vrhovnog suda Ruske Federacije temeljem prisutnih dokaza o postojanju kaznenog djela počinjenog tijekom obavljanja dužnosti predsjednika Ruske Federacije i zaključkom Ustavnog suda Ruske Federacije kojom je potvrđena osnovana sumnja o počinjenju kaznenog djela.

2. Odluka Državne Dume o podizanju optužnice i odluka Vijeća Federacije o propuštanju predsjednika usvaja se dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova svakog doma zakonodavnog tijela i na inicijativu najmanje trećine zastupnika Državne Dume i zaključka posebne komisije koju je osnovala Država Duma.

3. Odluka Vijeća Federacije o odgovornosti predsjednika Ruske Federacije donijet će se najkasnije u roku od tri mjeseca nakon što je Državna Duma podnijela tužbu protiv predsjednika. Ako odluka Vijeća Federacije nije donesena tijekom tog vremena, optužba protiv predsjednika smatra se odbijenom. Vidi o tome pobliže: The Constitution of the Russian Federation, preuzeto s: http://www.constitution.ru/en/10003000-05.htm, datum posjete: 14. 08. 2018.

[47] Autonomija (grčki αὐτονομία autonomia, samostalnost) je pravni položaj/status određenog teritorija, socijalne ili ekonomske grupe po kome oni imaju pravo na samoorganiziranje (uključujući i donošenje vlastitih pravnih propisa) i samoupravljanje. Autonomija može značiti i samostalnost jedne države ili dijela njezina teritorija, pokrajine u odnosu na drugu državu, pravo samostalnog uređenja i donošenja vlastitih propisa, samostalnost pojedinih institucija odnosno skupina unutar jedne državne cjeline. Vidi o tome pobliže: odr. Autonomija, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. 2 , Večernji list, Zagreb, 2005, str. 73.

[48] Vidi pobliže: Republika Krim - Wikipedia, https://hr.wikipedia.org/wiki/Republika_Krim, datum posjete: 13. 08. 2018.

[49] Nadležnosti tijela lokalne samouprave jesu:

- upravljanje imovine koja je u zajedničkom vlasništvu;

- odobrava programe društveno - ekonomskog i kulturnog razvoja, te kontrolirati njihovu provedbu;

- odobravati proračune pojedinih upravnih i teritorijalnih jedinica, te kontrolirati njihovu provedbu;

- uspostaviti lokalne poreze i doprinose u skladu sa zakonom;

- osigurati održavanje lokalnih referenduma i provedbi njihovih rezultata;

- uspostaviti, reorganizaciju i likvidaciju komunalna poduzeća, organizacija i institucija, ali i vrši kontrolu nad njihovim aktivnostima;

- rješavanje drugih pitanja od lokalnog značenja pripisana svoje nadležnosti zakonom (čl. 143. Nacrta Promjene Ustava). Srpski Ustav navodi pod nadležnosti općine slijedeće zadatke:

Općina, putem svojih organa, sukladno zakonu:

1. uređuje i osigurava obavljanje i razvoj komunalnih djelatnosti;

2. uređuje i osigurava korištenje građevinskog zemljišta i poslovnog prostora;

3. brine se o izgradnji, rekonstrukciji, održavanju i korištenju lokalnih puteva i ulica i drugih javnih objekata od općinskog značaja; uređuje i osigurava lokalni prijevoz;

4. brine se o zadovoljavanju potreba građana u oblasti prosvjete, kulture, zdravstvene i socijalne zaštite, dječje zaštite, sporta i fizičke kulture;

5. brine se o razvoju i unapređenju turizma, zanatstva, ugostiteljstva i trgovine;

6. brine se o zaštiti životne sredine, zaštiti od elementarnih i drugih nepogoda; zaštiti kulturnih dobara od značaja za općinu;

7. zašiti, unapređenju i korištenju poljoprivrednog zemljišta;

8. obavlja i druge poslove određene zakonom (čl. 189. Ustava Republike Srbije).

Općina samostalno, u skladu sa zakonom, donosi svoj budžet i završni račun, urbanistički plan i program razvoja općine, utvrđuje simbole općine i njihovu upotrebu.

Općina se stara o ostvarivanju, zaštiti i unapređenju ljudskih i manjinskih prava, kao i o javnom informiranju u općini.

Općina samostalno upravlja općinskom imovinom, u skladu sa zakonom.

Općina, u skladu sa zakonom, propisuje prekršaje za povrede općinskih propisa (čl. 190. Republike Srbije).

[50] Prema čl. 203. Ustava Republike Srbije, prijedlog  promjene Ustava može podnijeti najmanje jedna trećina ukupnog broja narodnih poslanika, predsjednik Republike, Vlada i najmanje 150.000 birača. 

O promjeni Ustava odlučuje Narodna skupština. Prijedlog  promjene Ustava usvaja se dvotrećinskom većinom  ukupnog broja narodnih poslanika. Dakle, i srpski Ustav jest rigidni Ustav.

Srpski ustav predvidio je i korisnu mogućnost ponovnog podnošenja zahtjeva za promjenu Ustava: Ako ne bude postignuta potrebna većina, promjeni Ustava po pitanjima sadržanim u podnijetom prijedlogu koji nije usvojen, ne može se pristupiti u slijedećih godinu dana (čl. 203. st. 3. Ustava Republike Srbije).

Ako Narodna skupština usvoji prijedlog za promjenu Ustava, pristupa se izradi, odnosno razmatranju akta o promjeni Ustava. Narodna skupština usvaja akt o promjeni Ustava dvotrećinskom većinom od ukupnog broja narodnih poslanika i može odlučiti da ga i građani potvrde na republičkom, (državnom, op.a.) referendumu. Narodna skupština je dužna da akt o promjeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promjena Ustava odnosi na preambulu Ustava, načela Ustava, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti, proglašavanje ratnog i vanrednog stanja, odstupanje od ljudskih i manjinskih prava u izvanrednom i ratnom stanju ili postupak za promjenu Ustava. 

Kada se akt o promjeni Ustava stavi na potvrđivanje, građani se na referendumu izjašnjavaju najkasnije u roku od 60 dana od dana usvajanja akta o promjeni Ustava. Promjena Ustava je usvojena ako je za promjenu na referendumu glasala većina izašlih birača.

Akt o promjeni Ustava koji je potvrđen na republičkom referendumu stupa na snagu kada ga proglasi Narodna skupština. Ako Narodna skupština ne odluči da akt o promjeni Ustava stavi na potvrđivanje, promjena Ustava je usvojena izglasavanjem u Narodnoj skupštini, a akt o promjeni Ustava stupa na snagu kada ga proglasi Narodna skupština.

* BPZ Domaćin, Split, Republic of Croatia.