mr Tijana Baćović*
Stručni članak
UDK: 347.472
FORMA UGOVORA O POKLONU
Rad primljen: 07. 04. 2019.
Rad ispravljen: 21. 11. 2019.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 21. 11. 2019.
Ugovor o poklonu predstavlja formalan pravni posao. Formalizam poklona predstavlja odstupanje od načela konsensualizma, kao dominantnog principa savremenog ugovornog prava. U Republici Srpskoj stupanjem na snagu Zakona o notarima, za ugovor o poklonu predviđena je forma notarski obrađene isprave, kao bitna, konstitutivna forma, čiji nedostatak čini ugovor ništavim. Svrha notarske forme ugovora o poklonu sastoji se u tome da pravni odnosi budu regulisani na način kako bi se izbjegli sporovi, i da bi se postigao najviši stepen pravne sigurnosti. S obzirom da je ovu formu zakonodavac propisao u cilju zaštite javnog interesa, u njenom odsustvu ugovor biva pogođen ništavošću, bez mogućnosti konvalidacije. Međutim, kada se radi o poklonu pokretnih stvari nedostatak notarske forme u ovom slučaju se nadomješta izvršenjem obećanog činjenja. U radu ćemo koristiti normativni kao i uporedni metod, kako bi utvrdili sličnosti ali i razlike u regulisanju iste problematike u različitim pravnim sistemima.
Ključne reči: ugovor, poklon, forma, notari, notarska forma.
I UVOD
Da bi ugovor o poklonu punovažno nastao i proizveo pravna dejstva, potrebno je da se ispune uslovi u pogledu sposobnosti ugovaranja, saglasnosti volja, predmeta i kauze. Pored ovih opštih uslova koji važe za svaki ugovor, za nastanak ugovora o poklonu potrebno je ispuniti i jedan poseban uslov, formu. Forma obligacionih ugovora je način izražavanja njihove sadržine kroz unaprijed predviđene spoljne (vidljive) oblike preko kojih treba da se manifestuje volja.[1] Forma ugovora može biti propisana zakonom (zakonska forma) ili voljom ugovornih strana (ugovorena forma). Formalizam poklona predstavlja odstupanje od načela konsensualizma, kao dominantnog principa savremenog ugovornog prava koji podrazumijeva pravilo prema kojem zaključenje ugovora ne podliježe formi, osim ako je zakonom drugačije predviđeno.[2] Načelo formalizma u savremenom pravu izraz je potrebe veće pravne sigurnosti u intenzivnim i veoma složenim društvenim odnosima.
II POZITIVNE I NEGATIVNE STRANE FORME POKLONA
Poklon je oduvijek bio formalan pravni posao. Propisivanje posebne forme ovog ugovora opravdava se, ali i osporava, različitim argumentima.[3]
Forma poklona prvenstveno služi zaštiti privatnih interesa. Poklonodavac treba da bude potpuno svjestan svog postupka, njegova odluka ne smije biti lakomislena i brzopleta, već dobro promišljena. Forma predstavlja prepreku brzini zaključenja ugovora. Ona štiti poklonodavca od prenagljenosti, sprečavajući ishitrene i nerazumne odluke.[4] Forma daje oprez, smanjuje prevare, prinude i zablude kao mane volje. Forma štiti i poklonoprimca, ona mu olakšava dokazivanje poklona. Formom se štite i javni interesi, jer jednostavnije dokazivanje smanjuje broj i trajanje parnica i poboljšava procesnu ekonomiju.[5] Forma obezbjeđuje pouzdan dokaz o postojanju pravnog posla, njegovoj sadržini i pravnom dejstvu, pa time sprečava moguće sporove, a u slučaju da do spora dođe, olakšava sudski postupak.[6]
Forma ugovora o poklonu se međutim, i vrlo snažno kritikuje. Forma koja je propisana kao bitan uslov nekog instituta predstavlja prepreku njegovom širenju. Svrha forme je da suzbije i ograniči poklanjanje, jer poklonodavca formalnosti ograničavaju i odbijaju.[7] Prisustvo forme otežava zaključenje ugovora, jer da bi se forma ispunila ponekad je potrebno preduzeti izvijesne radnje koje odugovlače postupak zaključenja ugovora. Među loše strane forme posebno se ubraja činjenica da njeno ispunjenje može biti veoma skupo, što se prije svega odnosi na notarsku formu ugovora, jer da bi udovoljile zahtjevu forme, strane moraju platiti određenu taksu, troškove oko sačinjavanja pismena, pozvati svjedoke, eventualno putovati do određenog mjesta u kojem će zaključiti ugovor pred nadležnim organom, itd.[8] Protivnici pismene forme ukazuju da je ona suprotna etici, da je bez značaja snaga obećane riječi ako nije ispoljena u propisanom obliku.[9]
III FORMA UGOVORA O POKLONU PREMA PREDRATNIM PRAVNIM PRAVILIMA
Prema pravnim pravilima sadržanim u građanskim zakonicima koji su važili na području naše zemlje, da bi bio punovažan, ugovor o poklonu morao je biti zaključen u pismenoj formi ili u realnoj formi.[10]
Austrijski građanski zakonik predviđa da na osnovu usmenog ugovora o poklonu koji je zaključen bez stvarne predaje ne nastaje poklonoprimcu nikakvo pravo na tužbu, odnosno da to pravo mora biti zasnovano na pismenoj ispravi. Pod stvarnom predajom, kod poklona čiji je predmet pokretna stvar, podrazumijeva se predaja kojom se na poklonoprimca prenosi pravo svojine i isključiva državina poklonjene stvari, odnosno kada je predmet ugovora o poklonu nepokretna stvar, sastavljanje pismenog ugovora o poklonu koji zadovoljava sve uslove da bi na osnovu njega mogao da se izvrši zemljišno-knjižni prenos.[11] Prema Srpskom građanskom zakoniku: „Ko poklon samo usmeno učini, a stvar ne preda i na zahtevanje neće da preda, ne može se sudom naterati da predati mora. Samo sa pismenim dostovernim dokazom može se poklon sudskim putem tražiti“. Iz usmeno postignute saglasnosti ne nastaje ugovor. Za lice koje je obećalo poklon, iz prostog sporazuma ne nastaje obaveza i druga strana nema pravo da zahtijeva od njega da joj poklon preda. Poklonoprimac može sudskim putem primorati poklonodavca da mu preda predmet poklona samo ako u rukama ima privatnu ispravu o ugovoru.[12] I Opšti imovinski zakonik negira punovažnost usmenog ugovora o poklonu, navodeći da se onaj ko je dao usmeno obećanje neće moći sudom natjerati da izvrši obećanje poklona, ukoliko nije došlo do predaje. Potrebno je da je dato obećanje pismeno utvrđeno ili zalogom obezbijeđeno. Za poklon čija vrijednost prelazi iznos od 500 franaka nije dovoljno da je ugovor zaključen u pismenoj formi, već je potrebna i ovjera od strane suda.[13]
IV ISPUNjENOST FORME KOD UGOVORA O POKLONU
Pismena forma, tražena za punovažnost ovog ugovora, podrazumijeva da je za nastanak ugovora potrebno sastaviti ispravu. Formalni ugovori se smatraju zaključenim kada ispravu, na kojoj se nalazi tekst izjave, potpišu ugovorne strane.[14] Zakonom o obligacionim odnosima je propisano da je za nastanak ugovora neophodno da ispravu potpišu lica koja se njime obavezuju.[15] Kod dvostranih ugovora forma je ispunjena kada ispravu o ugovoru potpišu oba ugovornika. Budući da se ugovorom o poklonu obavezuje samo jedna strana, za njegov nastanak dovoljno je da samo poklonodavac potpiše ispravu o poklonu.[16] U tom smislu, u jednoj presudi se navodi: „Kako je kod raspolaganja bez naknade dovoljno da se na ispravu o raspolaganju potpiše samo poklonodavac, to je dovoljan minimum forme“.[17] Da bi forma bila ispunjena nije neophodno i da poklonoprimac pismeno izjavi svoju volju, što znači da je poklon jednostrano formalan. Poklon ne nastaje poklonodavčevom jednostranom izjavom. Poklon je ugovor, dvostrani pravni posao, tako da je potreban pristanak poklonoprimca, koji ne mora biti dat napismeno, već se može dati na bilo koji način, što znači da za njegovu izjavu važi princip konsensualizma. Postizanje saglasnosti volja je neophodno kako bi poklon proizveo pravno dejstvo.[18] Isprava u običnoj pismenoj formi koja se po predratnim pravnim pravilima traži za ugovor o poklonu je privatna, nejavna isprava, organ javne vlasti ne učestvuje ni u njenom sastavljanju, ni u ovjeravanju sadržine, ni u ovjeravanju potpisa.[19] Sudsku ovjeru OIZ je zahtijevao samo ako vrijednost poklona premašuje određeni iznos (pet stotina franaka).
Pismena forma kao uslov za zaključenje ugovora o poklonu propisana je sa ciljem zaštite poklonodavca. Njegova odluka da bez naknade prenese drugome neku svoju stvar ili pravo može imati vrlo značajne posljedice po njegovu imovinu i zato ne smije biti donijeta lakomisleno i ishitreno. Poklonodavac treba da bude potpuno svjestan svojih postupaka, tako da njegova odluka treba da bude dobro promišljena i razmotrena. Zakonom propisana neophodnost da svoju volju izjavi u pisanom obliku i vrijeme za sastavljanje isprave pruža mu priliku da dobro razmisli da li zaista želi da na teret svoje imovine uveća imovinu drugog i da sagleda sve posljedice radnje koju preduzima.[20]
Ukoliko je predmet ugovora o poklonu pokretna stvar, saglasnost poklonodavca i poklonoprimca, uprkos tome što nema predviđenu formu, ne mora da izgubi svaki značaj. Može se desiti da poklonodavac dobrovoljno preda predmet poklona, iako zbog odsustva pismene isprave nije mogao na to biti primoran. Odredba „ko poklon samo usmeno učini, a stvar ne preda, i na zahtevanje neće da preda, ne može se sudom naterati da predati mora“, ukazuje samo da poklonodavac ne može biti prisiljen na predaju sudskim putem. To pravilo ne znači da usmeno učinjeni poklon, koji je predat, nema pravno dejstvo.[21] Iako je za zaključenje ugovora o poklonu potrebno da budu ispunjeni formalni uslovi, ako je poklonodavac stvar dao poklonoprimcu, ugovor je punovažan i ako je usmen.[22] Prema predratnim pravnim pravilima, smatra se da poklon postoji i kada saglasnost ugovornih strana nije izražena u pismenoj formi, ako je nakon usmeno postignute saglasnosti stvar predata poklonoprimcu. Pismena forma i zaključenje poklona predajom stvari (realna forma) predstavljaju dvije forme u kojima se može zaključiti ugovor o poklonu. Između pismene i realne forme postoji konkurencija.[23] Realni ugovori nastaju kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od ugovornih strana preda drugoj strani stvar koja je predmet ugovora. Kod realnog ugovora potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, sporazum stranaka i predaja stvari. Usmeno obećanje poklona bez predaje predstavlja samo prirodnu, naturalnu obligaciju na osnovu koje poklonoprimac ne može tužiti poklonodavca za izvršenje ugovora.[24]
V RAZLIČITA SHVATANjA O FORMI UGOVORA O POKLONU
Povodom tumačenja odredbi o formi ugovora o poklonu u domaćoj literaturi vodi se spor o vrsti forme, tako da pojedini autori smatraju da se radi o dokaznoj, dok drugi stoje na stanovištu da je u pitanju konstitutivna forma.
Autori koji zastupaju prvi stav ističu da je pismena forma ugovora o poklonu smatrana za formu „ad probationem“. [25] Odredba po kojoj se poklon može tražiti samo pismenim dostovjernim dokazom mogla bi se protumačiti tako da je poklon zaključen kada su poklonodavac i poklonoprimac usmeno postigli saglasnost, ali da u slučaju spora o postojanju i sadržini ugovora, poklonoprimac ne može da ostvari svoje pravo ako nema pismenu ispravu koja služi za dokazivanje ugovora. Ona ukazuje da je postojanje isprave pitanje dokaza o ugovoru, a ne pitanje njegovog postojanja.[26]
Po suprotnom stanovištu, radi se o konstitutivnoj, „ad solemnitatem“, formi. Riječ je o ugovoru kod kog ispunjenje predviđene forme predstavlja bitan, konstitutivan element odnosno kod kog nepoštovanje predviđene forme ima za posljedicu ništavost ugovora.[27] Zakonom o obligacionim odnosima je takođe predviđeno da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo, ukoliko iz cilja zbog koga je forma propisana ne proizilazi nešto drugo.[28] Poklonoprimac nema pravo da traži predaju predmeta poklona, ukoliko poklon nije zaključen u propisanoj formi.
Kada je u pitanju poklon pokretne stvari, u doktrini srećemo takođe suprotne stavove. Povodom ovog pitanja postoji neslaganje, zbog toga što pojedini autori smatraju da se poklon pokretnih stvari zaključuje u realnoj formi,[29] dok jedan dio doktrine zastupa drugačije stanovište a prema kojem je ugovor o poklonu pokretnih stvari po svojoj prirodi neformalan pravni posao.[30] Teoretičari koji zastupaju navedeno stanovište smatraju da realna forma nije dio zaključenja, nego akt izvršenja ugovora, i da je konsenzus dovoljan za uspostavljanje obligaciono-pravnog dejstva ugovora. Kritikuje se realna forma ugovora kao „anahronizam“. Smatra se da realna forma pogoduje lakomislenom i afekcionom obavezivanju poklonodavca. Takođe se ističe da je Zakon o obligacionim odnosima napustio koncepciju realnih ugovora, što proizilazi iz načela konsensualizma. S obzirom da je riječ o neimenovanom obligacionom ugovoru, za njega poseban značaj ima odredba člana 25. stav 1. ZOO, prema kojoj pravila ZOO koja se odnose na ugovore, primjenjivaće se na sve vrste ugovora što znači i neimenovane. Otuda je neosnovano pozivanje na bivša pravna pravila budući da se radi o pitanju koje je uređeno pozitivnim propisom.[31] Sa navedenim mišljenjem se ne bi mogli složiti.
VI FORMA UGOVORA O POKLONU U UPOREDNOM PRAVU
Građanski zakonici bez izuzetka određuju ugovor o poklonu kao ugovor za čiju je punovažnost potrebno postojanje određene forme.
Po Njemačkom građanskom zakoniku za punovažnost ugovora o poklonu zahtijeva se pismena isprava potvrđena kod javnog bilježnika.[32] Poklon nepokretnih stvari podrazumijeva javnobilježnički akt pred notarom ili odgovarajućim organom. Potrebno je prisustvo obje ugovorne strane i registracija u zemljišnim knjigama. Bez notarske isprave, sporazum nije obavezujući do momenta registracije. Za poklon pokretne stvari dovoljni su sporazum i predaja, tako da ukoliko nije ispoštovana forma ugovora, a činidba je izvršena, ugovor će proizvoditi dejstvo, nedostatak forme će se smatrati otklonjenim. Formalnosti važe samo za obećanje poklona, kao i kada je darovanje učinjeno putem obećanja ili priznanja duga čije se dejstvo odlaže za budućnost. S obzirom da je poklon ugovor, a njega nema bez prihvata, u njemačkom pravu insistira se na prihvatu ponude. Notarizacija se odnosi na izjavu poklonodavca, ali po specijalnim propisima o prometu nepokretnosti, notarizuje se i poklonoprimčev prihvat, mada je moguć i konkludentni prihvat (prisustvo poklonoprimca u notarijatu, obavljanje formalnosti).[33]
U francuskom pravu, poklon je takođe formalan pravni posao. Riječ je o konstitutivnoj formi, čije nepoštovanje čini ugovor ništavim. Predaja ne osnažuje nedostatak, i ne važi kao ručni poklon. Poklonodavac ostaje vlasnik stvari, može je tražiti nazad ili njome raspolagati. Poklon se zaključuje u obliku javne isprave pred notarom koji mora zadržati original.[34] U prisustvu poklonodavca, notar je dužan da naglas pročita ispravu, koju zatim potpisuju poklonodavac i notar. U francuskoj pravnoj teoriji ističu se brojne prednosti forme: javnobilježnički akt predstavlja nesumnjiv dokaz, poučavanje stranaka od strane notara sprečava ugovaranje nedopuštenih odredaba, forma javne isprave onemogućava predomišljanje poklonodavca, deponovanje onemogućava da ugovorne strane uništenjem isprave obesnaže poklon...[35] Da bi poklon bio punovažan neophodan je njegov prihvat. Prihvat se mora dati neposredno i izričito, tako da nema prećutnog prihvata ili prihvata konkludentnom radnjom. Traži se notifikacija. Poklon djeluje prema poklonodavcu od dana kada je obavješten o prihvatu, a ukoliko je poklon prihvaćen odmah, nije potrebno obavještenje.[36] Kada je riječ o poklonu pokretne stvari, on se zaključuje njenom predajom, ne zahtijeva se pisana isprava. Predmet ručnog poklona su tjelesne pokretne stvari, kao i hartije od vrednosti na donosioca i čekovi, ali ne i registrovane stvari poput automobila, čamaca i aviona.[37]
Prema Švajcarskom zakoniku o obligacijama, punovažno je samo ono obećanje poklona koje je dato pismeno, a obećanje nepokretnosti ili nekog stvarnog prava na nepokretnosti samo ukoliko je dato u obliku javne isprave.[38] Zakon određuje da se poklon koji ima za predmet pokretne stvari vrši predajom stvari, a nepokretnosti upisom u zemljišne knjige.[39]
Zakon o obligacionim odnosima nije u svoj tekst uvrstio pravila iz Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima kojima je regulisan poklon (dar). Prema rješenju Skice za punovažnost ugovora o daru potrebno je da bude zaključen u pismenoj formi. Punovažan je i usmeni dar pokretnih stvari pod uslovom da je stvar predata obdareniku. Dar za učinjene usluge takođe ne mora biti zaključen u pismenoj formi ukoliko ne prelazi znatno vrijednost učinjenih usluga.[40] Pismena forma je bila predviđena kao jedina vrsta forme za ugovor o poklonu bez obzira na to koja vrsta stvari je predmet ugovora.
Prednacrt Građanskog zakonika Republike Srbije je preuzeo rješenje iz Skice, ali sa nešto izmijenjenom formulacijom. U Prednacrtu za poklon je propisana obična pismena forma, osim ako ima za predmet nepokretnosti, i u tom slučaju zahtijeva se forma javne isprave. Kada poklon za predmet ima pokretnu stvar moguće je odstupanje od pismene forme. Ugovor je zaključen kada je saglasnost strana postignuta usmeno i stvar predata poklonoprimcu. Odstupanje od pismene forme predviđena je i kod poklona za učinjene usluge. Poklon za učinjene usluge može biti zaključen i usmeno, ukoliko njegova vrijednost ne prelazi znatno vrijednost učinjenih usluga.[41] Da bi poklon za izvršenu uslugu bio ugovor o poklonu ne smije postojati ni pravna, ni prirodna, ni običajna obaveza poklonodavca.[42] Ti pokloni su obično sasvim male vrijednosti i ne predstavljaju opasnost za poklonodavce. Ali, ako vrijednost poklona u velikoj mjeri prevazilazi vrijednost usluge, za zaključenje ugovora je potrebna pismena forma.
U ZOO Republike Slovenije kao obavezna forma propisana je prosta predaja stvari ili pismena forma.[43] Ukoliko poklon nije izvršen na predviđen način poklonoprimac ne može tužbom tražiti ostvarenje prava iz ugovora o poklonu. Ovim zakonom nije precizirano da li pismena isprava treba da bude ovjerena kod suda, kao ni pravila koja bi morala posebno postojati u slučaju poklona čiji su predmet nepokretnosti.
Zakon o obveznim odnosima Republike Hrvatske reguliše formu ugovora o poklonu čiji je predmet nekretnina, propisujući da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku. Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave.[44]
Zakon o obligacionim odnosima Crne Gore, takođe, kao pravilo predviđa pismenu formu, naglašavajući da se punovažnim smatra i usmeni poklon pokretnih stvari u slučaju kada su iste predate poklonoprimcu.[45] Izuzetak, od propisane pismene forme, predviđa se i u slučajevima kada se poklon čini ugovorom u korist trećeg lica, kao i u slučaju poklona za učinjene usluge ukoliko ne prelazi znatno vrijednost učinjenih usluga.
I ZOO Republike Makedonije, što se tiče forme ugovora, zahtijeva pismenu formu, ali predviđa, kao i ostali zakoni, da je punovažan ugovor o poklonu zaključen usmeno, ukoliko je predmet predat poklonoprimcu.[46]
VII FORMA UGOVORA O POKLONU U PRAVU REPUBLIKE SRPSKE
Na području naše zemlje u pogledu forme ugovora o prometu nepokretnosti važile su odredbe Zakona o prometu nepokretnosti SR Bosne i Hercegovine iz 1978. godine. Njime je bilo propisno da pored pismene forme ugovora o prometu nepokretnosti i potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu.[47] To znači, da kada je u pitanju ugovor o poklonu nepokretnosti, da bi se izvršio prenos prava svojine u zemljišnim knjigama sa poklonodavca na poklonoprimca, tražilo se da ugovor bude zaključen u pismenom obliku, a potpisi ugovornih strana ovjereni kod suda. Međutim, zakon je predviđao, da će ugovor o prometu nepokretnosti, pa tako i o poklonu nepokretnosti, zaključen u pismenom obliku, proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.[48] U tom smislu se izjasnila i sudska praksa: „Kada je ugovor o poklonu u pismenoj formi u celosti izvršen, a stranke su oslobođene od plaćanja poreza na promet, poklonoprimac je stekao vlasništvo na nekretninama koje su predmet ugovora, bez obzira što ugovor nije overen“.[49]
U pravu Republike Srpske regulisanje ugovora o poklonu (daru) prvi put bilo je predviđeno Nacrtom ZOO F BiH/RS (čl. 704-716). Odredbe o formi ugovora o darovanju sadrži čl. 706. Nacrta ZOO kojim se za njegovu punovažnost zahtijeva da izjava volje poklonodavca (obećanje o darovanju) bude notarski obrađena, osim ako se dar povodom zaključivanja ugovora o darovanju prenese u imovinu poklonoprimca. Ovo se primjenjuje i na nalog i teret vezan za obećanje o darovanju. Nalog, odnosno teret mora biti sadržan u istoj ispravi. Ugovor zaključen bez pridržavanja ove forme je međutim punovažan ako je obećana činidba izvršena. Ovim se ne diraju propisi koji u pogledu datog predmeta poklona zahtijevaju pridržavanje posebne forme izjave jedne ili obje strane.[50]
Zajednički izvršni i zakonodavni organi Bosne i Hercegovine smatraju da je potrebnije imati Zakon o obligacionim odnosima na državnom nivou. Prema Prijedlogu ZOO iz 2009. godine bila su predviđena rješenja o formi ugovora o poklonu. Ugovor o poklonu nekretnine zaključuje se u pismenoj formi i mora biti ovjeren od strane nadležnog organa.[51] Smatramo da ova odredba nije adekvatno formulisana, jer izraz nadležni organ može upućivati na nadležnost suda a ne notara koji ima isključivu nadležnost prilikom sačinjavanja i ovjere ugovora u pravnom prometu nekretnina. Ovo se primjenjuje i na nalog i teret vezan za ugovor o poklonu. Nalog odnosno teret mora biti sadržan u istoj ispravi. Ugovor o poklonu koji koji za predmet ima pokretnu stvar, zaključen bez pridržavanja forme propisane odredbama ovog člana, punovažan je ako je obećana činidba u cjelosti izvršena. Odredbe ovog člana ne primjenjuju se ukoliko je posebnim zakonom propisana strožija forma od ovdje propisane s obzirom na predmet ugovora o poklonu.[52]
A. Notari i notarska forma
U posebnim propisima forma ugovora o poklonu zahtijeva se kao bitni element ugovora, konstitutivna forma ili forma „ad solemnitatem“. Prema Zakonu o notarima Republike Srpske[53], Zakonu o Notarima Federacije Bosne i Hercegovine[54], i Zakonu o Notarima Brčko Distrikta[55], pravni poslovi za koje je propisan oblik notarski obrađene isprave ukoliko nisu sačinjeni u tom obliku ne proizvode pravno dejstvo. Notarska forma je po pravnoj prirodi svečana forma, a sve notarske isprave su javne isprave koje pod određenim zakonskim uslovima mogu biti i izvršne isprave. Notarska forma ima konstitutivni značaj za zakonom određene pravne poslove. Cilj zakonske notarske forme je i širi, jer notarski obrađene isprave imaju punu dokaznu snagu. Radi se o neoborivom dokazu koji ima dejstvo neoborive pretpostavke tačnosti.[56] Notarski obrađena isprava je isprava koju notar sačinjava u granicama svojih službenih ovlašćenja u propisanoj formi. Notarska obrada isprave znači da je isprava sačinjena od strane notara, što znači da su strane dale svoje izjave pred notarom i svojim potpisima odobrile i time joj dale karakter javne isprave. Notar treba provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za preduzimanje i zaključivanje pravnog posla, te ispitati pravu volju stranaka. Sadržaj obrađene isprave između ostalog treba da sadrži i napomenu da je original strankama pročitan ili da se postupilo po odredbama Zakona o notarima.[57] Osim datuma, isprava treba da ima i potpis i pečat notara koji je sastavio original.[58] Potrebno je da stranke pouči, da original isprave pročita strankama, kao i da original odgovara volji stranaka, da se stranke svojeručno potpišu i da se u originalu prije potpisa stranaka konstatuje da se tako postupilo.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine notarijat kao javna služba postojao je do 1918. godine, kao služba Austro-Ugarske monarhije. Ustanova javnih bilježnika prema Zakonu o javnim bilježnicima od 11.09.1930. godine Kraljevine Jugoslavije, bila je ukinuta 17.11.1944. godine odlukom AVNOJ-a o ukidanju javnih bilježnika i javnobilježničkih komora i tada javnobilježničke poslove preuzimaju redovni sudovi. Tek 1999. godine u Bosni i Hercegovini, za područje F BiH, donijet je Zakon o javnom bilježništvu kojem je kao model služio isti takav zakon donesen za područje Republike Hrvatske. Ovaj zakon iz određenih razloga nije primjenjivan u praksi, te je umjesto njega donesen 2002. godine Zakon o notarima F BiH. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine Zakon o notarima donosi 2003. godine, a Republika Srpska svoj Zakon o notarima donosi 2005. godine.[59] Danas na čitavom području Bosne i Hercegovine funkcioniše notarijat, sa notarskim ispravama kao javnim ispravama koje vrijede na čitavom području BiH, bez obzira od kojeg su notara sa teritorije BiH izrađene.
B. Ugovor o poklonu kao notarski obrađena isprava
Zakon o notarima traži obavezu notarske obrade isprave za određene pravne poslove, kao i određenu formu koja se mora ispoštovati. U pravu Republike Srpske da bi ugovor o poklonu bio punovažan potrebno je da bude sačinjen u formi notarski obrađene isprave. U slučaju da poklonodavac obećava poklon, bez obzira o kakvoj se stvari radi, neophodna je notarska obrada. Obećanje poklona podrazumijeva saglasnost poklonodavca i poklonoprimca o predmetu poklona na osnovu koje je poklonodavac preuzeo obavezu na davanje, ali za kojom predaja neposredno ne slijedi. Terminu „obećanje poklona“ možemo staviti određene zamijerke. Ovaj termin asocira na poklon kao jednostranu izjavu volje, a ne na ugovor, dvostrani pravni posao. Ukoliko je predmet izjave o obećanju poklona ili ugovora o poklonu nekretnina, onda je forma notarski obrađene isprave neophodna i ne može biti osnažena izvršenjem obaveze od strane poklonodavca. Međutim ako se obećanje poklona odnosi na pokretnu stvar koju je poklonodavac dobrovoljno predao, prenos prava svojine bi bio punovažan. Ako je predmet poklona pokretna stvar, ugovor može biti punovažan iako forma nije poštovana, ako je poklonodavac dobrovoljno predao stvar poklonoprimcu. Zakon o notarima RS je propisao da je za pravne poslove kojima se obećava neko činjenje kao poklon potrebno da budu sačinjeni u formi notarski obrađene isprave, s tim što se nedostatak notarske forme u ovom slučaju nadomješta izvršenjem obećanog činjenja.[60] U ovom slučaju nedostatak notarske forme neće dovesti do poništenja poklona koji je izvršen.
Zakon o notarima je propisao da u formi notarski obrađene isprave moraju biti zaključeni pravni poslovi koji imaju za predmet prenos ili sticanje vlasništva, ali i drugih stvarnih prava na nekretninama.[61] U Republici Srpskoj je 2005. godine Zakon o notarima RS izmijenjen i obaveza notarske obrade je isključena za pravne poslove koje međusobno zaključuje RS i jedinice lokalne samouprave, a koji za predmet imaju sticanje ili prenos stvarnih prava na nepokretnostima.[62] Pretpostavka punovažnosti ugovora o poklonu na nekretninama je forma notarski obrađene isprave. Zakonsko opravdanje leži u činjenici da ugovor o poklonu nekretnina spada u pravne poslove usmjerene na prenos ili sticanje svojine i drugih stvarnih prava na nekretninama kojima se proizvode stvarnopravna dejstva tek izvršenim upisom u katastar nepokretnosti. Forma notarski obrađene isprave kod ugovora o poklonu zahtijeva određen vremenski period u kojem poklonodavac ima mogućnost da preispita svoje motive i otkloni posljedice neželjenog postupanja. U suprotnom, narušava se stabilnost pravnih odnosa i otvara put sudovima da pronalaze rješenja za koje ne postoje odgovarajuće zakonske norme.[63] Ne ulazeći u pravnu prirodu ugovora o poklonu na nekretnini, nedostatak forme notarski obrađene isprave nije moguće naknadno osnažiti i sudskim putem ostvariti upis prava svojine u katastar nepokretnosti, ako su stranke izvršile samo usmeno preuzete obaveze. Na osnovu usmenog ugovora o poklonu nepokretnosti koja je predata u posjed poklonoprimcu, on ne može steći pravo svojine. Takvom ugovoru sud ne može priznati pravno dejstvo, jer u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi za njegovu konvalidaciju.[64] Ovakva forma ugovora u pogledu nekretnina propisana je radi postizanja veće pravne sigurnosti. Uvođenjem notara u našem pravu objedinjeno je sačinjavanje i ovjera ugovora na nekretninama u formi notarski obrađene isprave, te naglašena društvena uloga notara na polju efektivne kontrole zakonitosti, pružanjem savjetodavnih usluga strankama o posljedicama pravnog posla s ciljem sprečavanja mogućih sporova i povećanja stepena pravne sigurnosti.[65]
Svrha uvođenja notara je u ostvarivanju veće pravne sigurnosti i jačanju pravne države. Cilj forme je složeniji od onog koji se traži propisivanjem obične pismene forme u predratnim pravnim pravilima. Ova forma pruža bolju zaštitu poklonodavcu. Njegova volja je slobodnija kada je izjavljuje pred notarom. Poklonodavcu se pruža veća zaštita od nedobronamjernih uticaja poklonoprimca ili trećih lica na odluku o tome da li da zaključi ugovor. Ovom formom štite se i interesi trećih lica. Prilikom sačinjavanja isprave, notar poučava poklonodavca na to da poklonom ne treba da povrijedi nužni dio njegovih nasljednika jer bi u suprotnom moglo doći do restitucije, i na taj način smanjuju se mogućnosti da interesi nužnih nasljednika budu ugroženi prekomjernim poklonima ostavioca. Ovom formom se štite interesi obje ugovorne strane. Notar može da utiče na to da strane ugovornice preispitaju sadržinu ugovora. Propisivanjem notarske forme štite se i javni interesi. Notar je dužan da prilikom sačinjavanja isprave upozori ugovorne strane na pravne smetnje koje bi mogle da nastanu uslijed njihovih izjava. Ispunjenjem ove dužnosti notara postiže se da one odustanu od npr., zaključenja ugovora o poklonu koji je motivisan nemoralnom ili nezakonitom pobudom.[66] Ako ugovorne strane ne odustanu, i zahtijevaju da im sastavi ispravu, notar unosi u ispravu svoje upozorenje i time takvu pobudu čini vidljivom.[67] S obzirom da ugovor o poklonu nije regulisan pozitivnim propisima, notarska obrada ugovora o poklonu omogućava strankama, savjetovanim od notara, da urede sve elemente svog odnosa kao što su opoziv zbog nezahvalnosti, zadržavanje prava na predmetu poklona, uračunavanje ili neuračunavanje poklona u budući nasljedni dio, postojanje naloga i sl.
Republike Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Srbija, Crna Gora, uvele su notarsku službu u svoj pravni sistem, tako da je notarijat uveden i u svim državama nastalim na području bivše SFRJ.
Zakonom o Javnom beležništvu Republike Srbije,[68] kao i u Zakonu o prometu nepokretnosti Republike Srbije[69], predviđeno je da se ugovor o prometu nepokretnosti zaključuje u obliku javnobilježnički potvrđene (solemnizovane) isprave. Ugovor o prometu nepokretnosti (znači i poklon) se solemnizuje klauzulom o potvrđivanju i ona je uslov njegove punovažnosti. Solemnizacionom klauzulom javni bilježnik potvrđuje da je strankama u njegovom prisustvu pročitana isprava, da su one izjavile da ta isprava u svemu i potpuno odgovara njihovoj volji, i da su je svojeručno potpisale.
VIII ZAKLjUČAK
Pored elemenata koji se traže za postojanje svakog ugovora, za punovažnost ugovora o poklonu zahtijeva se ispunjenje i dodatnog elementa, forme. Ugovor o poklonu je formalan ugovor, što znači da je za njegov nastanak potrebno da saglasnost volja ugovarača bude izražena u zakonom predviđenom obliku. Prema pravnim pravilima sadržanim u bivšim građanskim zakonicima, da bi bio punovažan ugovor o poklonu morao je biti zaključen u pismenoj ili realnoj formi. Stupanjem na snagu Zakona o notarima Republike Srpske, Zakona o notarima Federacije Bosne i Hercegovine, i Zakona o notarima Brčko Distrikta, završen je postupak uspostave jedinstvenog sistema notarijata na području cijele Bosne i Hercegovine i istovremeno usaglašavanje pozitivnog prava Bosne i Hercegovine sa pravom zemalja u okruženju. Uvođenjem notarijata u naš pravni sistem, za obećanje poklona predviđena je forma notarski obrađene isprave, kao bitna, konstitutivna forma. Zakon o notarima Republike Srpske propisuje da ugovori o poklonu koji nisu zaključeni u predviđenoj formi ne proizvode pravno dejstvo. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju kada su predmet ovog ugovora pokretne stvari koje su predate poklonoprimcu, u kom slučaju se priznaje dejstvo ovako zaključenom ugovoru o poklonu. Može se reći da kada su u pitanju pokretne stvari, između realne i notarske forme postoji odnos konkurencije i prema odredbama Zakona o notarima. Svrha uvođenja notara je u ostvarivanju veće pravne sigurnosti i jačanju pravne države. Ovom formom se štite interesi obje ugovorne strane, kao i javni interesi. Imajući u vidu pozitivne zakonske odredbe koje se odnose na sam postupak zaključivanja ugovora o poklonu, odnosno formu koja u cjelini mora biti ispoštovana, te sankcije koje povlači nepoštovanje forme, može se očekivati da će u narednom periodu biti smanjen broj sporova koji se tiču ove materije.
Tijana Baćović, LLM*
FORM OF DONATION CONTRACT
Summary
Donation contract is a formal agreement. In order to be valid, donation contract must be completed in regulated form by law. The formalism of donations represents a big departure from the principle of consensus, as a dominant principle of modern agreement law. In the Republic of Srpska, by the proclamation of a law on notaries, for donation contract, the form of a notarized document is envisaged, as an important, constitutive form, whose deficiency makes the contract ineffective. The purpose of the notary form of donation contract is that legal relations are regulated in a way to avoid disputes and to provide guarantees of the highest degree of legal certainty. Given that this form has been prescribed by the legislator for the purpose of protecting the public interest, in the absence of the contract, the contract is inevitably affected by nullity, without the possibility of convalidation. However, when it comes to the donation of moving things, the lack of notarial forms in this case is replaced by the execution of the promised act. In this elaborat, we will use the normative and comparative method, in order to determine the similarities and differences in the regulation of the same issues in different legal systems.
Key words: contract, donation, form, notary, notarial form.
* Viši asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, tijana.bacovic@pravni.ues.rs.ba
[1] S. Perović, Obligaciono pravo I, Beograd 1973, 116.
[2] Zakon o obligacionim odnosima (ZOO), Službeni list SFRJ, 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, Službeni list SRJ 31/93, Službeni glasnik Republike Srpske 17/93, 3/96, 39/03, 74/04, čl. 67. st. 1.
[3] M. S. Cvetković, Zaključenje i prestanak ugovora o poklonu, doktorska disertacija, Niš, 2015, 148.
[4] Vid.: M. Đurđević, Ugovor o poklonu, Beograd 2012, 148; N. Vukoje, Dobre i rđave strane forme ugovora, Godišnjak Pravnog fakulteta 1, 2013, 106; J. Pušac, Forma obligacionih ugovora, Godišnjak fakulteta pravnih nauka br. 4, 2014, 214; M. Cvetković, 149.
[5] M. S. Cvetković, op.cit., 149.
[6] J. Pušac, op.cit., 214; N. Vukoje, op.cit., 109.
[7] M. S. Cvetković, op.cit., 150, 151.
[8] J. Pušac, op.cit., 215; N. Vukoje, op.cit., 113.
[9] N. Vukoje, op.cit., 113.
[10]Srpski građanski zakonik (SGZ), čl. 564; Austrijski građanski zakonik (AGZ), čl. 943; Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ), čl. 484.
[11] B. Vizner, Građansko pravo u teoriji i praksi, Knjiga treća, Rijeka 1969, 1081.
[12] M. Đurđević, op.cit., 146.
[13] OIZ, čl. 485.
[14] O. Antić, Forma ugovora, Zbornik Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, br. 3, 2007, 14; M. Đurđević, op.cit., 148.
[15] ZOO, čl. 72. st. 1.
[16] O. Antić, op.cit., 14.
; M. Đurđević, op.cit., 148.
[17] Opštinski sud u Žagubici, P. 168/93; Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1247/95. Izvor. D. Lazarević, Ugovor o poklonu, Beograd 2010, 46.
[18]M. Đurđević, op.cit., 147-149.
[19] Ibid., 152.
[20]Flattet Guy., La Forme de la Donation, Travaux de la 5 eme Semaine Juridique Turco-Suisse, Institut de droit comparé de l'Université d'Instanbul, Instanbul 1975, 300, navedeno prema M. Đurđević, op.cit., 148.
[21] M. Đurđević, op.cit., 152.
[22] Ž. Perić, Obligaciono (tražbeno) pravo. Specijalni deo obligacionog (tražbenog) prava. O ugovorima, Beograd 1934, 20.
[23] S. Perović, op.cit., 427.
[24] S. Jakšić, Obligaciono pravo II, Sarajevo 1960, 32.
[25] Vid.: B. Loza, Obligaciono pravo II, Posebni dio, Srpsko Sarajevo, 2000, 67; B. Vizner, 1082; A. Bikić, Obligaciono pravo, Posebni dio, Sarajevo 2003, 68; I. Zindović, Obligaciono pravo, Posebni deo, Beograd 2010, 70.
[26] M. Đurđević, op.cit., 146.
[27] Vid.: M. Đurđević, op.cit., 147; B. Morait, Obligaciono pravo, Knjiga I, II, Banja Luka 2010, 290; I. Babić, Z. Petrović, Obligaciono pravo, posebni deo, Beograd 2004, 57; J. Pušac, op.cit., 212.
[28] ZOO, čl. 70. st. 1.
[29] Vid.: S. Perović, op.cit., 427; B. Blagojević, Posebni deo obligacionog prava – ugovori, jednostrani pravni poslovi, građansko-pravni delikti, Beograd 1939, 339; O. Antić, op.cit., 21.
[30] Vid.: B. Morait, op.cit., 290; J. Pušac, op.cit., 212; D. Medić, Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka 2007, 88.
[31] Ibid.
[32] Njemački građanski zakonik (NjGZ); čl. 518.
[33] M. Cvetković, op.cit., 156, 157.
[34] Ibid., 157.
[35] Ibid., 158.
[36] Ibid., 159.
[37] Ibid., 160.
[38] Švajcarski zakonik o obligacijama (ŠZO), Savremena Administracija, Beograd 1976, čl. 243.
[39] ŠZO, čl. 242.
[40] M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima (Skica), Beograd 1969, čl. 510. st. 1, 2, 5.
[41] Vlada Republike Srbije, Komisija za izradu Građanskog zakonika, Prednacrt, Građanski Zakonik Republike Srbije, Druga knjiga, Obligacioni odnosi, Beograd 2009, čl. 661.
[42] M. Planiol, G. Ripert, Traité pratique de droit civil français. Donations et testaments. t. V par André Trasbot et Loussouarn Yvon, Librairie générale de droit et de jurisprudence, Paris 1957, navedeno prema M. Đurđević, op.cit., 157.
[43] Obligacijski zakon Republike Slovenije (ZOO Republike Slovenije), Uradni list Republike Slovenije 83/2001, 32/04, 28/06, 40/07, 97/07, čl. 538.
[44] Zakon o obveznim odnosima Republike Hrvatske, Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, čl. 482.
[45] Zakon o obligacionim odnosima Republike Crne Gore (ZOO CG), Službeni list Republike Crne Gore, 47/2008, čl. 577.
[46] Zakon za obligacionite odnose Republike Makedonije (ZOO Makedonije), Službeni Vesnik na Republika Makedonija, 18/01, 78/01, 04/02, 59/02, 05/03, 84/08, 81/09, 161/09, čl. 556.
[47] Zakon o prometu nepokretnosti SR BiH, Službeni list SR BiH 38/78, 29/80, stavljen van snage odredbama Zakona o stvarnim pravima RS, Službeni glasnik RS, br. 126/2008.
[48] Zakon o prometu nepokretnosti, čl. 9. st. 4.
[49] Presuda Vrhovnog suda Vojvodine, Rev. br. 1970/93. Izvor. D. Lazarević, op.cit., 276.
[50] Nacrt zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske/Federacije Bosne i Hercegovine (Nacrt ZOO), sa stanjem na dan 16. 06. 2003, čl. 706. st. 1, 3, 4. Početkom dvijehiljaditih, rad na ovom nacrtu bio je organizovan od strane ministarstava pravde Republike Srpske i Federacije BiH u saradnji sa njemačkom vladinom organizacijom GTZ. Međutim, dalje od radnog teksta nije se odmaklo.
[51] Prijedlog ZOO BiH, 2009, čl. 629.
[52] Prijedlog ZOO Bih, čl. 629. st. 1, 2, 3, 4.
[53] Zakon o notarima Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 86/04, 02/05, 74/05, 76/05, 91/06, 37/07, 50/10, 78/11, 20/14, 68/17.
[54] Zakon o notarima F BiH, Službene novine F BiH, br. 45/02.
[55] Zakon o notarima BD BiH, Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. 09/03, 17/06.
[56] B. Morait, Zakon o obligacionim odnosima i notarska forma, Pravni Život br. 11, 2008, 434.
[57] Zakon o notarima RS, čl. 82, 83, 84.
[58] Zakon o notarima RS, čl. 70.
[59] B. Morait, (2008), op.cit., 434.
[60] Zakon o notarima RS, čl. 68. st. 3.
[61] Zakon o notarima RS, čl. 68. st. 4.
[62] M. Povlakić, Nadležnost notara u Bosni i Hercegovini, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu br. 2, 2013, 266.
[63] E. Bikić, A. Brkić, Materijalne i procesnopravne posljedice nedostatka forme ugovora u pravnom prometu nekretnina, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici br. 3, 2010, 151.
[64] D. Medić, op.cit., 88.
[65] E. Bikić, A. Brkić, op.cit., 158.
[66] M. Đurđević, op.cit., 154.
[67] Zakon o notarima RS, čl. 76. st. 2.
[68] Zakon o javnom beležništvu Republike Srbije, Službeni glasnik RS, 31/2011, 85/2012, 19/2013, 55/2014, 93/2014, 121/2014, 6/2015, čl. 93. st. 1.
[69] Zakon o prometu nepokretnosti Republike Srbije, Službeni glasnik RS, 93/2014, 121/2014, 6/2015, čl. 4. st. 1.
* Senior Assistant, Faculty of Law, University of Istočno Sarajevo, Republic of Srpska, Bosnia and Herzegovina.