Filip Novaković*

UDK: 94(497.5:439)"18/19"

doi: 10.46793/GP.1102.121N

PRAVNI POLOŽAJ HRVATSKE NAKON HRVATSKO-UGARSKE NAGODBE OD 1868. GODINE

Rad primljen: 29. 08. 2020.

Rad prihvaćen za objavljivanje: 22. 12. 2020.

 

U radu će biti prikazana analiza događaja koji su neposredno prethodili sklapanju Nagodbe između Hrvatskog sabora i Ugarskog parlamenta 1868. godine, ali i značaj same Nagodbe, te njezin utjecaj na specifičan pravni položaj koji je uživala Hrvatska kao entitet u sastavu kako hrvatsko-ugarske državne zajednice, tako i u okvirima Austro-Ugarske Monarhije nakon njezina stvaranja 1867. godine. Poseban akcenat će biti stavljen na prava i dužnosti hrvatskih provincijalnih institucija u cilju dokučivanja stvarnog pravnog statusa koji je imala Hrvatska od sredine XIX stoljeća pa sve do ulaska u zajedničku državu 1918. godine.

Ključne riječi: Trojedna kraljevina, Hrvatsko-Ugarska nagodba, pravni položaj Hrvatske,  trijalizam, Austro-Ugarska, Zakonski članak.

I  UVODNE NAPOMENE

Za hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu autori navode da se radi o najdugovječnijoj zajednici dva naroda na europskom kontinentu. Hrvati i Mađari, povezani kroz višestoljetni period (koji je tragao nešto više od 800 godina), imali su mnoštvo zajedničkih svijetlih epizoda, no krajem XVIII i tijekom XIX stoljeća dolazi do naglog pogoršanja odnosa između dvaju naroda što naposlijetku rezultira i oružanim sukobom.

Sredinom XIX stoljeća jača već davno probuđeni mađarski nacionalni duh i u ugarskom dijelu Habsburške carevine dolazi do procvata mađarskih težnji za nacionalnom državom. Ove državotvorne zamisli ugarskih prvaka dovode do velike, ali i krvave, revolucije protiv 1848/49. godine protiv vlasti u Beču.

Nakon „proljeća naroda“ i gušenjem velikih nacionalnih revolucije diljem Europe, dolazi se do zaključka da stari poredak postaje neodrživ. Bilo je neophodno nešto promijeniti kako carevi iz Habzburško-Lotarenške kuće ne bi izgubili krunu, ali i kako bi se izbjegla disolucija države postojane gotovo sedam stoljeća.

Ta kriza koja je nastupila u velikoj višenacionalnoj državi kakva je bila Habzburška carevina bit će povod potragebečkih vlasti za korisnim partnerom u cilju spašavanja onoga što je od Carstva ostalo nakon ratova odigranih 60-ih godina XIX stoljeća, te gubitka značajnog teritorija u Italiji, ali i odricanja primata predvođenja njemačkih država u ujedinjenje. Taj partner je pronađen u mađarkoj oligarhiji, radi prevashodno njezine financijske, ali i političke moći, te autoriteta koji je uživala kod običnog puka. Ovaj sporazum između Beča i Budimpešte biti će ovjekovječen u Austro-Ugarskoj nagodbi 1867. godine.

II  AUSTRO-UGARSKA NAGODBA

U XIX stoljeću Habsburška je carevina predstavljala višenacionalnu državnu tvorevinu čije je zemlje i narode vezivao austrijski cesarski vijenac. Početkom navedenog stoljeća dolazi do naglog slabljenja utjecaja carske krune, te mahom faktičku vlast počinju vršiti enormno bogati pripadnici višeg plemstva, koji su uz pomoć kapitala, korupcije i trgovine utjecajem u svojim rukama imali sve poluge vlasti u državi. To je dovelo do velikog nezadovoljstva običnog puka, te dolazi do nemira koji rezultiraju „proljećem naroda“ i revolucijama u svim dijelovima Carstva 1848. godine. Najžešće borbe su bile vođene na prostoru naseljenog mahom mađarskim stanovništvom. Nepunu godinu potom bune su uz pomoć inozemne intervenicje (prvobitno Rusije) ugušene. Fakat gušenja oružane pobune nije doveo do gušenja buržoaskih ideja kod učenijeg stanovništva, ali i želje za slobodom običnih ljudi, koje su išle ruku pod ruku.

S tim u vezi dolazimo do prijeko neophodnog kompromisa između vladajućih elita u Beču i prvaka iz drugih dijelova Carevine. No, taj je kompromis učinjen tako da dođe do zaobilažena malih naroda koje zbog političke nemoći nisu mogli da se suprotstave istom. Dva najveća naroda, Nijemci i Mađari, sklopili su povijesno-historijsku pogodbu kojom na političku i pravnu scenu stupa nova (stara) država – Austro-Ugarska Monarhija.

U drugu polovicu XIX stoljeća Monarhija ulazi vidno oslabljena i teritorijalno reducirana,[1] što je direktni rezultat događaja desetljećima ranije. Bilo je neophodno nešto mijenjati. Idejni tvorac austro-ugarskog kompromisa bio je austrijski ministar-predsjednik grof Friedrich Beust. Beust je, za razliku od mnogih pripadnika predstavničkih tijela u Austriji bio spreman na razgovor isključivo sa mađarskom aristokracijom i prvacima u financijskom smislu. Rezultat ovih stavova bila je žestoka kampanja protiv „slavenske opasnosti“.[2] Franjo Deak, tada neograničeni gospodar saborske većine i prvi čovjek mađarskih liberala u zastupničkom domu Parlamenta u Budimpešti, podnio je nacrt vladi u Beču o preuređenju Habsburške monarhije.[3] Imperator je ovaj nacrt usvojio svojim Reskriptom od 17. februara 1867. godine, te je formirana i prva mađarska (ugarska) Vlada sa grofom Julijem Andrassyjem na čelu.[4] Tako su Austrija i Ugarska jednom nagodbom riješili svoje odnose.[5]  Monarhija je sada postala unija sastavljena od dva entiteta. Svaki je imao svoje organe koju oslikavali njegovu „državnost“. Pored ovih postojala su i zajednička tijela Monarhije. Prvi među njima jeste monarh koga predstvaljaju kao oca „nove“ države. Zatim vidimo Zajedničko vijeće ministara, kao i zajednički organ koji je pretresao krovna zakonska riješenja, tzv. „delegacije“.

Austrija i Ugarska od sada su bili dva entiteta ujedinjena kroz cara i kralja.[6] Svaki je dio Monarhije sad imao svoje državno uređenje. Austrija je bila carevina sa cesarom na čelu državne uprave. On je vlast dijelio sa Carevinskim vijećem, parlamentom sastavljenim iz dva doma – Doma zastupnika i Doma gospode.[7] Cislajtanija[8] se sastojala iz deset krunskih zemalja sa ograničenom autonomijom. Da se zaključiti da je Austrija imala obilježja ustavne monarhije. S druge strane, u „zemlji krune sv. Stjepana“[9] vidimo izraženi parlamentarizma gdje vlada zavisi od većine u Zastupničkom domu (ne toliko od pripadnika Gornjeg doma).[10] Dakle, Ugarski sabor je uspio dobiti dominantnu ulogu nad vladom. Strasti između dva najveća naroda Monarhije su se ovim sporazumom stišale. Mali su se narodi sa južnih granica sada Dvojne monarhije, počeli buniti jer su se osjećali izdanim i od strane Bečkog dvora, ali i od strane dojučerašnjih suboraca u borbi za slobodu i ravnopravnost naroda. Bilo je neophodno rješiti i njihovo nacionalno pitanje.

III  HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA

Godine 1866/67. Franjo Josip je pisao Hrvatskom saboru i tražio mišljenje za rješenje državnog pitanja. Sabor je caru uputio tri prijedloga. Po prvome, odnosi između Trojedne kraljevine i Kraljevinu Ugarsku trebaju ostati nepromjenjenim, drugi se temeljio na tome da Hrvatski sabor nikada nije usvojio zakone koji su važili u Ugarskoj 1848. godine i da samim tim Trojedna kraljevina nema nikakvih obaveza prema Ugarskoj, a treći je bio taj da Sabor samostalno riješi pitanje državnopravnog odnosa između Hrvatske i Austrije, dakle bez uplitanja Mađarske.  Ovime vidimo da je Hrvatski sabor uveliko smatrao da je moguće staviti Trojednu kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju u jedak položaj sa Austrijom. Vjetar u leđa im je bio grof Richard Belcredi, tadašnji ministar-predsjednik Vlade u Beču, i veliki zastupnik federalističke ideje. No, Belcredi je ubrzo odstupio sa tog mjesta, a njegovi nasljednici su brže-bolje napravili kompromis sa svojim partnerima u Budimpešti, i time iz pregovora o buduće državnom uređenju upotpunosti isključili Hrvatski sabor.

Posebna odredba u Austro-Ugarskoj nagodbi se odnosila na pitanje Kraljevine Hrvatske. Beč je to pitanje stavio u ruke nove ugarske vlade i izrazio vjerovanje da je najbolje ne uplitati se u nesuglasice između Hrvata i Mađara i putstiti ih da sami riješe svoj međusobni odnos. Oktobra 1867. dodine car je donio novi Hrvatski izborni red, po kome je broj virilista znatno uvećan. Time je osigurana većina u Hrvatskom saboru[11] u korist prijedloga sporazuma od strane ugarskog parlamenta. Tekst je ubrzo sastavljen i već 28. septembra 1868. godine zaključena je Hrvatsko-Ugarska nagodba, a većina odredbi ovog sporazuma bila je nepovoljna po državnopravni položaj Hrvatske.[12]

Ispitujući prirodu ovog sporazuma, vidimo da je Hrvatsko-Ugarska nagodba dvostrani sporazum zaključen između parlamenata dvije „države“. ovim aktom Kraljevina Hrvatska je predstavljala poseban državnopravni subjekt u granicama Kraljevine Ugarske, koje je opet, po Austro-Ugarskoj nagodbi, imala poseban položaj i odnos sa Austrijom. Načelno gledano, niti jedan se zakon u Ugarskoj nije mogao donijeti bez sudjelovanja predstavnika Trojedne kraljevine, a samim tim ni na državnoj razini. Autori, juristi, ali i historičari su se dugo pitali kakav je položaj Hrvatska zapravo imala, i izvedena su tri različita zaključka. Prvi, mahom mađarski pravnici, su osporavali svaku državnost Hrvatske, tvrdeći da je ona samo pokrajina u sastavu Ugarske.[13]

Drugi su smatrali da je Hrvatska ipak zadržala neku vrstu državnosti, pa i pod uslovima dualizma,[14] tu je tezu zastupao Luise Le Fur. Le Fur navodi da, pošto hrvatski predstavnici ipak učestvuju u kreiranju zajedničke politike, Ugarska ipak ima obilježja federalne države.[15] Naročito nam je interesantna teorija koju su iznijeli Josip Pliverić, profesor zagrebačkog sveučilišta, i njemački pravni teoretičar Georg Jellinek koji je u svome poznatom djelu „Die Lehre von den Staatenverbindungen“, istakao da je „Hrvatska prema Nagodbi više nego pokrajina, ali manje nego država“,[16] dok se profesor Pliverić slaže sa njim govoreći to u djelu „Die rechtliche Verhältniss Kroatiens zu Ungarn“, gdje sa Jellinek-om razrađuje teoriju o tzv. fragment državama.[17] Time zaključujemo da su Pliverić i Jellinek zastupali neku vrstu „srednjeg puta“.[18]

Nedvojbeno je to da je Hrvatska poslije Nagodbe imala svoj teritorij, a na tom teritoriju neku organizaciju vlasti, ali i svoj politički narod.[19] Ovi se pojmovi, interesantno, nisu odnosili na Dalmaciju, koja je bila pod austrijskom upravom, ali je od strane Hrvatskog sabora smatrana za dio Trojedne kraljevine. Po Nagodbi, nosioci vlasti bili su Hrvastki sabor i ban, koji je bio predstavnik carske i kraljevske krune u Hrvatskoj. Bana je imenovao i razrješavao suveren na prijedlog predsjednika ugarske vlade. Po tome vidimo da je Hrvatska imala neku vrstu krnje autonomije, jer je prvi čovjek upravne vlasti u Zagrebu često zavisio od većine u Ugarskom parlamentu. Ban je, dakle, bio na čelu upravne vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji, a pod njim su se nalazila tri resora: pravosuđe, unutrašnja uprava i prosvjeta i bogoštovlje. Sve se ostalo nalazilo u rukama vlade u Budimpešti.

IV  PRAVNI POLOŽAJ HRVATSKO NAKON NAGODBE

Nedvojbeno se da zaključiti da Hrvatsko-ugarska nagodba, u većoj ili manjoj mjeri, izražava neku vrstu državnopravne zasebnosti Hrvatske u okvirima Dvojne monarhije, ali je i po mnogo čemu ograničava. Govoreći o državnopravnoj osobenosti Hrvatske dotičemo se nekoliko značajnih odredaba nagodbe. U prvo redu dotičemo se § 1. koji govori o „državnoj zajednici“ između Hrvatske i Ugarske, zatim u § 2. navodi se kako iz „ove državne zajednice i skupnosti slijedi jedinstvo krune“ (zajednica vladara, op. a.), zatim jedan „krunitbeni čin“, „zajednička krunitbena zavjernica“ (ali koja za Hrvtasku mora biti sastavljena na Hrvatskom jeziku, te da u kraljevoj zavjernici mora biti istaknuto jamstvo „o teritorijalnom integritetu i ustavnosti za Trojednu kraljevinu“.[20] Odredbama § 3. je određeno kako će se urediti državni poslovi koje Hrvatska treba da ima kao zajedničke sa svim ostalim zemljama u Monarhiji, te se o tome navelo sljedeće:

«Iz gori spomenute nerazdružive državne zajednice sliedi nadalje, da glede svih onih predmetah, koji su svimkolikim kraljevinam krune Ugarske i ostalim zemljam NJ. Veličanstva zajednički, ili u koji se zajedničkim sporazumkom razpravljati imadu, treba da bude kraljevinam Ugarskoj i Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji jedno te isto zakonito zastupstvo, zakonodavstvo i što se izvršbe (Executive) tiče, zajednička vlada.“[21]

Iz ove odredbe vidimo da je prihvatajući Nagodbu, Hrvatski sabor ovlastio zajedničke organi vlasti Austro-Ugarske Monarhije za područje Hrvatske. U skladu sa tim, autori zauzimaju stav (prevashodno prof. Čulinović) da ova odredba nema samo deklarativni, nego i konstitutivni, državnopravni karakter, jer u suprotnom ona ne bi bila niti potrebna. Mi se slažemo sa ovakvim stanovištem. Naročito priznanje državne osobenosti i zasebnosti Hrvatske prikazano je odredbama § 4. Nagodbe gdje se ističe:

„Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pripoznavaju zakonski članak XII. god. 1867. ugarskaga sabora, koji označuje zajedničke poslove medju kraljevinama krune sv. Stjepana i ostalim zemljama NJ. Veličanstva, zatim i poslove koji premda nisu zajednički, obim ovim strankam, nu ipak se zajedničkim sporazumkom njihovim razpravljati imadu i koji ustanovljuje način njihova rukovodjenja, isto tako pripoznavaju i već na temelju ovoga zakona oživotvorene nagodbene ustanove, osobito zak. čl. XIV., XV., XVI. od god.1867. i za se krijepostnimi i obveznimi, nu ipak uz tu naročitu ogradu, da se u buduće slični temeljni zakoni i nagodbe samo zakonitim sudjelovanjem kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije stvarati mogu. U ovom stavku spomenuti temeljni zakon i zakonski članci imaju se naknadno u izvornom i hrvatskcom sastavku takodjer izdati i proglašenja radi saboru kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije što prije poslati.“[22]

Prethodnim normama zaključujemo da je došlo do izražaja državnopravnog principa po kome svi akti doneseno od Parlementa iz Budimpešte (kao legislativnog tijela Hrvatsko-Ugarske državne zajednice) mogu imati zakonsku snagu samo onda kada ih kao zakone proglasi Hrvatski sabor. Time se priznaje suvereno pravo Hrvatske da njezini organi državne vlasti in ultima linea imaju pravo odlučivati o državnim poslovima na Hrvatskom državnom teitoriju.[23]

Hrvatsko-ugarska nagodba predstavlja temelj razumjevanja Hrvatske državnosti XIX i početka XX stoljeća. Nagodbu isrpljujemo u smislu portage za nesumnjivim dokazom kakav je pravni položaj Hrvatske toga doba zapravo bio. Pravni položaj Hrvatske po Nagodbi do konca 1918. godine nije predstvaljalo samo pravnoteorijsko, već i dosta aktualno političko pitanje.

Nagodbu posmatramo kao bilateralni sporazum dvaju državnih zajednica (što ona zaista i jeste bila). Sklopljena je između dva državotvorna entiteta – Ugarske i Hrvatske i to s namjerom da se izvrši „izravnanje postojavših između njih državnopravnih pitanjah“.[24] Ova konstrukcija „državnopravnih pitanjah“ nam može poslužiti kao dokaz koji ide u prilog postojanja određene vrste Hrvatske državnosti, jer da je Hrvatska bila samo pokrajina ne mislimo da bi se govorilo o izravananju „državnopravnih pitanja“ jer takvih između pokrajinske i središnje državne vlasti nema. S tim u vezi u Nagodbi uočavamo postojanje zajedničkih poslova hrvatske i ugarske vlade, ali i autonomsnih poslova koji su pripadali samo zemaljskoj vladi u Zagrebu.[25]

U zajedničke poslove ubrojeni su: troškovi za dvor,[26] vojni poslovi,[27] financijsko-ekonomski[28] poslovi i svi privredni poslovi.[29] Pored općih privrednih poslova koji su se odnosili na privredne grane, po § 10. Nagodbe zajedničkim organima pripali sui  svi obrti, zanati i male domaćinske proizvodnje.[30] Zajednički poslovi bili su povjereni zajedničkim organima: Središnjem saboru (kome je pripalo pravo zakonodavca), vladaru i središnjoj vladi koja za svoje postupke odgovara Saboru.[31]

Pored zajedničkih poslova rukovođenih u Budimpešti, postojala je određena grupa autonomnih poslova u isključivoj nadležnosti vlasti u Zagrebu. O tome nam naročito govori § 45. Nagodbe. Odredbama ovog paragrafa navodi se da je Hrvatski sabor na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije[32] ima potpunu samoupravu (autonomiju, op. a.) u pogledu donošenja zakona i izvršavanja istih (pod uvjetom da se radi o poslovima isključive nadležnosti Sabora). A koji su to autonomni poslovi bili vidimo u § 48 gdje se u djelokrug autonomije vlasti Trojedne kraljevine ubrajaju zakonodavstvo i uprava u svim unutarnjim poslovima, poslovima bogoštovlja i nastava, te pravosuđa.[33] Autonomne poslove vodili su Hrvatski sabor kao najviši zakonodavni organ i ban kao šef izvršno-upravnih vlasti.[34]

Kao što se do sada moglo zaključiti na pitanje državnopravnog položaja Hrvatske nakon Nagodbe of 1868. godine nije lako odgovoriti. Prvi razlog tomu jesu suprotnosti između onoga što je u Nagobi utvrđeno i potpisano, te onoga što se očitovalo u svakodnevnoj političkoj praksi. Pored ovog razlog, kao još jedan razlog možemo navesti to što je sama Nagodba bila previše nejasno napisana (a da ne govorimo o onome što se eventualno moglo izgubiti u prijevodu), odredbe su pisane esejski bez konciznosti koju zahtjevaju pravne norme. Vidi se dosta neodređenosti i nejasnoća, te su pojedine odredbe isuviše apstraktno napisane. Ono što se još spornim smatra jesu suprotna tumačenja i oprečna mišljenja o odnosima koji su postojali između zvaničnog Zagreba i Budimpešte. Autori toga doba nažalost nisu svoje stavove često iznosili hladne glave i upotrebom logičkog mišljenja i zaključivanja. Često se nisu držali naučnih metoda (ovdje govorimo i o hrvatskoj i o ugarskoj strani) nego su stavovi kreirani isključivo pod utjecajem žestine političkih borni vođenih u tzv. „nagodbenjačkom“ periodu. U mnogim tekstovima priznatih autora toga doba (npr. Gusztav Beksics, Ladislav Polić, Bogoslav Šulek, Ernest Nagy...) osjeti se primjesa svakodnevnih političkih borbi i interesa (od ovoga u manjoj mjeri jedinos odstupa Josip Pliverić). Jedni su zastupali stanovište da je Hrvatska ništa drugo do samo pokrajina Ugarske, te se osporava svaka njezina državnost (najglasniji je u ovom pogledu bio Beksics, no u novije vrijeme to je i priznati ruski autor Nikola Ratner te drugi).[35] S druge strane, mnoštvo što hrvatskih i jugoslavenskih, a što stranih autora smatra da je Hrvatska u ovome periodu (dakle, od potpisivanja Nagodbe pa do stvaranje zajedničke države 1918. godine) sačuvala kakvu-takvu državnost. Među najznačajnijim zagovornicima ove teze jesu Pliverić, Polić, Šulek, Nagy, zatim Eduard Horn,[36] koji navodi da je Nagodba međudržavni akt, dok Ištvan Pesty,[37] mađarski profesor kaže kako je Hrvatsko-Ugarska nagodba uspostavila nešto slično dualnizmu, zatim tu su Pierre Dareste, kao i Friedrich Tetzler, koji smatra da Hrvatsku i Mađarsku treba označiti kao saveznu državu s jakim elementima realne unije,[38] a uvaženi austrijski profesor H. J. Bidermann govori o postojanju Ugarsko-Hrvatske federacije. Smatramo da su najbolji put zastupali prof. Josip Pliverić, te uvaženi njemački pravni pisak Georg Jellinek. Ova dva autora smatraju (kako smo već prethodno naveli) da postoji neka vrsta srednjeg puta, a on se ogleda u stavu da je Hrvatska bila mnogo više od pokrajine, ali zato manje od države.[39] Jellinek je ovaj stav zaokružio nakon dugih rasprava sa prof. Pliverićem. Isprva, Jellinek nije smatrao Hrvatsku za ništa drugo do ugarskom provincijom, ali kasnije je popustio od tog stava i rekao da Hrvatska nije država, ali nije niti pokrajina zbog dalekosežne autonomije koja joj je dodijeljena Nagodbom.[40]

Mađarski autori najviše zagovaraju stanovište o Hrvatskoj kao ugarskoj pokrajini. Njega je najviše isticao Matija Gasztony u svom djelu „Ustavna autonomije Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ iz 1892. godine, gdje je naveo da Hrvatsku smatra integralnim dijelom Ugarske, no baš zbog Hrvatske, ona je decentralizirana država.[41] Iako su političari i pisci mađarske narodnosti bili ovakva mišljenja, interesanstno nam je da ga je jedan rus isto tako zastupao. Ratner je u svojoj raspravi o postanku Hrvatsko-Ugarske nagodbe iznio stanovište da, iako autonomna, Hrvatska je mogla biti samo pokrajina, pošto se radilo o jako ograničenoj autonomiji koja se nije mogla gledati nešto posebnije u odnosu na autonomije drugih slavenskih naroda u Monarhiji. Ove tvrdnje još arugumentira stavom da Nagodba nije bila ugovor između dva nezavisna subjekta, jer je smatrao da je Hrvatska bila prisiljena zaključiti istu kako se ne bi našla u još gorem položaju no što je bila.[42] Iako postoje historijske činjenice da to možda jeste bilo tako (dakle, da je Hrvatska pod prisilom pristala na Nagodbu), prof. Čulinović se duboko ne slaže jer, kako on navodi, sam Ratner nije iznio sve činjenice koje su bile prijeko neophodne da bi se došlo do valjanoga zaključka, te da je postupao kontra metodama historijske nauke, a kao kontraargument Ratnerovim tvrdnjama navodi Zakonski članak XLII od 1861. godine po kome je Hrvatska uživala neku vrstu samostalnosti u odnosu na Ugarsku.[43]

Hrvatska nakon Nagodbe nikako nije mogla biti Ugarska pokrajina prije svega iz razloga što je bečki dvor redovito obavještavao Hrvatski sabor o namjerama sklapanja nagodbe sa Mađarima (odnosno, kako su oni to nazivali: „vjernom nam i vazda milom Kraljevinom Ugarskom“), te je od Sabora zahtjevano da u okviru svoji zakonodavnih ovlasti tu nagodbu „pripozna“. Nakon zaključivanja Austro-Ugarske nagodbe i njezine „ratifikacije“, od službenog Zagreba se iz Beča zahtjevalo da Kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa Ugarskom urede zajedničkim sporazumom svoje odnose u skladu sa svojim „historičnim i narodnim zahtjevima po pravu i pravici“.[44] Ako je ona bila samo pokrajina, zašto je Beču i Budimpešti trebala ratifikacija od strane Zagreba? Zašto je Hrvatska trebala regulirati svoje međusobne odnose sa Ugarskom? Ako je Ugarska bila čisto unitarna država, onda bi se vlast ugarskog parlamenta, kao najvišeg državnog organa, protezala na svim krajevima Kraljevine Ugarske. Pored toga činjenica da su se odredbom § 70. Nagodbe potpisnice obavezale da neće vršiti samostalno i jednostrano izmjene iste predstavlja određeno organičenje i jednih i drugih, što je još jedan od argumenata da Hrvatska nije bila Ugarska provicnija, ali svakako da još uvijek nismo zaključili niti da je bila država. Istim odredbama nagodbe izvodimo das u strane potpisnice u ovom konkretnom slučaju bile jednake (iako je i jedna i druga strana smatrala da je ona u povoljnijem položaju u odnosu na drugu).

Pojedini autori su kasnije navodili teze da je Hrvatska moža bila protektorat Ugarske, ili čak njezina kolonija. Mi smatramo da je i jedna i druga teza podjednako lako osporiva. Prije svega nije kolonija iz razloga što je odnos dvaju zemalja nastao po sili ugovora, zatim Hrvatska je imala sva svojstva koja doliče jednoj državi i na poslijetku po teoriji međunarodnog prava kolonija predstavlja zemlju koja je faktički odvojena od metropole.[45] S druge strane, ne vidimo obilježja protektorata zbog toga što je Hrvatska potpisala ugovor o stvaranju državne zajednice sa Ugarskom, te izvršila podjelu državnih poslova na zajedničke i autonomne. Dakle nije radilo o bilo kakvoj vrsti stranog mandata u Hrvatskoj.[46]

Dakle, nepohodno je izvući zaključak u konačnici kakav je bio odnos Hrvatske i Ugarske. Da li se radilo o uniji ili konfederaciji? Da li o unitarnoj državi i pokrajini ili uniji? U prvome slučaju mišljenja smo, bez obzira na sve prethodno rečeno, da u pravome smislu te riječu između Ugarske i Hrvatske nije bila stvorena federacije, a još manje konfederacija iz više razloga. Prije svega federacija se stvara na dva načina: decentralizacijom unitarne države (što se svakako nije desilo) i stvaranjem nove države ujedinjavanjem dvije prethodno nezavisne države[47] i prijenosom nadležnosti na saveznu državu. Nagodba djelomice ispunja uvjete federacije (podjela nadležnosti), ali nije ugovor koji je doveo do federalizacije zemlje u pravom smislu te riječi. S druge strane elemenata koji bi argumentirali konfederaciju Hrvatske i Ugarske nisu postojali. Hrvatska nije vodila svoju monetarnu politiku, niti je kovala svoj novac, a na međunarodnom planu nije zastupala svoje interese. Iako se u radu govori o državnopravnom subjektivitetu Hrvatske, ne smatramo da je na međunarodnom planu ona bila nezavisna država, a da bi tvorila konfederaciju to je jedan od krucijalnih uvjeta.[48] U državnopravoj je teoriji bilo najviše onih koji su zastupali stav da su se Hrvatska i Ugarska nalazile u realnoj uniji (o tome su najviše pisali Karel Kadlec,[49] Siegfried Brie,[50] prof. Helfert i prof. Franz von Höltzendorff).[51] Pojedini su autori kao prof. Kasparek vidjeli usku realnu uniju,[52] a neki kao npr. prof. Josip Ulbrich i prof. Louigi Palma smatrali su da se radi o nejednakoj realnoj uniji.[53] Hrvatski autori okupili su se oko ideje realne shodno tome da je ona najrazumnija (međutim prof. Pliverić je izdvojio svoje mišljenje gdje kaže da iako nema obilježja federacije, teško da se može govoriti o nekoj drugoj vrsti državnopravne zajednice, no naposlijetku je i on pristupio stavu da je realna unija jedino rješenje na temelju jurisprudencije, odnosno da zajednica Hrvatske i Ugarske ima pretežno najviše obilježja realne unije).[54] Izdvojeno mišljenje ima i prof. Čulinović koji iskazuje stav da odnos između Ugarske i Hravstke ima niz svojih osobenosti ted a to dovodi u pitanje i realnu uniju. Prije sve on svoj stav temelji na tome da Hrvatsku i Ugarsku u međunarodnim odnosima predstavlja samo jedan subjekt (Austro-Ugarska Monarhije) i da ih veže monarh (odnosno zajednički kralj) što su elementi realne unije, s druge strane Hrvatska i Ugarska su Nagodbom od 1868 godine usko vezane, te imaju svoj zajedničke organ ei poslova, što nije slučaj kod realne unije. Zbog prethodno navedenog prof. Čulinović smatra da ta osobenost i specifičnost hrvatsko-ugarskog odnosa predstavlja unio realis inaequalis.[55]

Što se državnosti Hrvatske nakon Nagodbe tiče približavao se zaključku da odgovor na samo pitanje možemo pronaću u Hrvatsko-ugarskoj nagodni, ma kojim putem pošli. Naravno, iako je sadržina Nagodbe značajna radi određivanja pojma hrvatske državnosti moramo znati da je Nagodba više puta revidirana, te je odnos Ugarske prema Hrvatskoj varirao (veoma se često kretao u negativnom pravcu po Hrvatsku). No, što to čini neku tvorevinu državom? Autori su oko tog odgovora složni – teritorij, stanovništvo i državna vlast. S tim u vezi nameće se pitanja da li u Nagodbi vidimo te elemente?

Što se pitanja teritorija tiče odgovor je potvrdan. Odredbama § 59. Nagodbe se Hrvatskoj izričito priznaje njezin državni teritorij, te se u istom navodi:

«Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod, imajući posebni svoj teritorij i u pogledu nutarnjih svojih poslovah vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje; da se zastupnici istih kraljevinah tako na zajedničkom saboru kako i u delegaciji mogu služiti i jezikom hrvatskim.»[56]

Prethodna se odredba dodatno konkretizira §§ 65. i 66. Odredbama § 65. navodi se da Kraljevina Ugarska priznaje „zemljišnu cjelokupnost“ Kraljevina Hrvatske i Slavonije, dok se u § 66. Precizno navodi za koje se teritorije smatra das u pod ingerencijama Hrvatskog sabora. Dakle, Hrvatska se po Nagodbi može smatrati odvojenim teritorijem od Ugarske, koji je bio poseban državnopravni entitet.

Za drugi element državni često se uzima stanovništvo jedne zemlje. Po prethodno navedenoj odredbi § 59. Nagodbe vidimo postojanje termina „politički narod“. Juristi su postavili pitanje što ta formulacija zapravo znači? Da li znači stanovništvo? Da li obilježava naciju? S tim u vezi kako nije moguće izjednačavati pojmove „narod“ i „nacija“ mi smatramo da se ovdje pod pojmom „politički narod“ smatra cjelokupna hrvatska nacija, odnosno svi hrvatski državljani. Oni, dakle, predstavljaju „narod“ u političkom smislu. Nagodbeni § 59. jeste garancija postojanja tog naroda u političkom smislu. Tom političkom narodu se istim paragrafom garantira korištenje maternje hrvatskog, odnosno srpskog jezik kao službenog.[57] No, pitanje hrvatskoga državljanstva ovdje je poseban problem. Godinama po Nagodbi vlati u Budimpešti su donijele niz zakonskih akata kojima su uredile pitanje ugarskog državljastva, no pri tome su u ugarske državljane svrstali i stanovništvo Hrvatske i Slavonije. Shodno tome da je držaljnstvo spadalo u zajedničke poslove tu ne možemo vidjeti ništa sporno. No, ono što autori spornim smatraju jeste da je Zakon o državljastvu od 1879. godine navedeno da je državljanstvo samo ugarsko, te se zamjera što ne postoje posebne odredbe o hrvatskom državljanstvu (autori se još uvijek nisu dogovorili za šta smatrati takvo činjenje od strane ugarskih vlasti, no mi smatramo da će hrvatski i uopće jugoslavenski autori uvijek stati na stranu stave da je to učinjeno na štetu Hrvatske). Nevezano za to, postojanje političkog naroda nam govori o postojanju drugog bitnog elementa državnosti.

Naposlijetku, kao treći bitan element državnosti jeste postajenje državne vlasti, odnosno organa i tijela koja će je vršiti. Ako ne gledamo odredbu § 59. Nagodbe, po samoj podjeli poslova na zajedničke i autonomne možemo zaključiti da su u Hrvatskoj postojali određeni organi koji autonomne poslove i vršili. A navedenom normom znamo da je Hrvatska imala svoju zakonodavnu vlasti i svoju vladu. Zajedničke poslove obavljali su vladar, hrvatsko-ugarski kralj, ugarski Parlament (ili kako naši autori navode – Zajednički sabor) koji je brojao u svom donjem domu 413 zastupnik koji su se birali sa teritorije cijele Ugarske i 40 delegata koje je u donji dom odašiljao Hrvatski sabor, zatim tu je zajednička ili Središnja vlada u kojoj je bilo rezervirano jedno mjesto za ministra bez lisnice (portfelja) zaduženog za dalmatinsko-hrvatsko-slavonske poslove.[58]

Kada pogledamo organizaciju organa koji su vršili autonomne poslove u Hrvatskoj uočit ćemo da su zakonodavni poslovi povjereni Hrvatskom saboru i hravtskom kralju koji je imao pravo na sankciju saborskih zaključaka.[59] Kako Nagodba ne govori ništa o pravu veta, smatramo dag a kralj nije niti imao (no to da je imao pravo da uskrati svoju sankciju nekom od saborskih zaključaka može se gčedati kao prikriveni veto). Izvršno-upravne poslove u zemlji obavljali su ban kojega je imenovao monarh na prijedlog predsjednika mađarske vlade, a koji je odgovarao Hrvatskom saboru, barem de iure (iako je ban de facto odgovarao onome tko ga je postavio, odnosno onome tko ga je predložio) i Zemaljska vlada sastavljena od odjela (ministarstava) i to: odjela za unutrašnju upravu, odjela za bogoštovlje i nastavu te odjela za pravosuđe. Na čelu svakog odjela nalazio se predstojnik odjela koji je odgovarao banu i Hrvatskom saboru. Organizacija vlasti u Hrvatskoj je bila uređena po birokratskog centralizma, a zemlja je bila podjeljena na županije, na čije se čelu nalazio veliki župan, i kotarska poglavarstva na čelu sa kotarskim predstojnikom, te općine sa izabranim općinskim vijećem kao najniže samoupravne jedinice. Svi organi regionalne i lokalne samouprave bili su podređeni banu i Zemaljskoj vladi.[60] Sudbenu vlast su vršili sudovi organizirani u tri instancije. Prva je pripadala kotarskim sudovima, druga sudbenom stolu i Banskom stolu i treća i najviša instancija bio je Stol sedmorice. Posebnu su kategoriju činili mjesni sudovi koji su formirani po manjim mjestima, a koji su sudili u manjim sporovima koji su im zakonom bili dati u nadležnost. Pravosuđe je strogo bilo odvojeno od upravne vlasti. U vršenje autonomnih poslova Hrvatske, Ugarska se vlada nije smjela uplitati. No, ona je to na neposredan način ipak i činila preko bana koga je predlagala.[61]

V  REVIZIJE NAGODBE

Nakon spoznaje zakona o regulaciji odnosa između Hrvatske i Ugarske diglo se veliko nezadovoljstvo jer se nisu ispoštovale osnovne želje hrvatskoga naroda, ali i što su se zaobišle tekovine revolucije 1848. godine. Tokom svoje posjete Hrvatskoj u ovo se i uvjerio sam car i kralj Franjo Josip. Radi teksta Nagodbe nastala je velika borba između tadašnjeg hrvatskog bana Levina Raucha i pripadnika opozicione Narodne stranke. Opozicionari su proganjani, te optuživani za remećenje javnog reda i mira, pa čak i veleizdaju. U Hrvatskoj je opet oživjela apsolutistička praksa. Po isteku trogodišnjeg mandata ban biva dužan raspisati nove izbore za Hrvatski sabor, što je ban Rauh i učinio. Ovi izbori su završili potpunim porazom vladajućih unionista, dok je Narodna stranka dobila 51 od 65 mandata.[62]

Vanjskopolitičke prilike tog vremena nisu išle na ruku vladi u Beču. Pruska je pobjedila u ratu protiv Francuske i proglasila Njemačko carstvo. To je ozbiljno navelo vladajuće krugove u najvećem gradu Habsburške monarhije da razmisle o eventualnim posljedicama do kojih bi dovela relokacija snaga na svjetskoj političkoj scenu. Ni unutar zemlje nije bilo ništa bolje. Predstavnici Čeha, Slovenaca i Poljaka nezadovoljni tretmanom od strane Nijemaca napuštaju Carevinsko vijeće. Hrvatsko-srpska kolaciji dobiva većinu nad Italijanima u Dalmaciji. Novi austrijski ministar-predsjednik grof Karlo Hohenwart predlaže caru da sazove češki sabor i svojim reskriptom Česima prizna sva prava kao i Mađarima,[63] te da to utvrdi okrunivši se češkom kraljevskom krunom. Car na to pristaje. Češki su prvaci sa grofom Hohenwartom sastavili tzv. 18 fundamentalnih članaka koji Češkoj i Moravskoj daju ista prava kao i Ugarskoj nekoliko godina ranije. Ovo su službeno bili i prvi vjesnici federalističkih promjena koji bi stavili tačku na dualizam. Protiv ovih rješenja su se odmah podigli ministar vanjskih poslova Bojst i predsjednik ugarske vlade Andrassy.

Za sve to vrijeme hrvatski je Sabor mirovao. Konstitutivna sjednica je odgađana čak tri puta. Kada se Sabor naposlijetku uspio sastati i imenovati Ivana Mažuranića predsjednikom, ban pročita kraljevski reskript po kome se Sabor raspušta jer se ne može očekivati uspješno djelovanje.[64] Ban Bedeković se nije najbolje snašao u toj ulozi te je ugarska vlada uzela predložiti Antuna Vakanovića za bana. Interesatno je da je Vakanovićev primarni zadatak bio sazvati nove izbore za Hrvatski sabor te provesti zvaničnu politiku mađarske vlade. Vakanović je nastavio izbornu praksu bana Raucha, te je progonio opoziciju. No, ipak je narod izabrao 47 narodnjaka, a samo 28 unionista.[65] Kako bi izjednačio snage ban je u Sabor pozvao 47 virilista, koji su, ispostavit će se, mahom unionisti. Položaj opozicione Narodne stranke je bio veoma nepovoljan.

Za to vrijeme se mjenja raspored snaga u Beču. Federalistička vlada je smjenjena, a u Zajedničko vijeće ministara ulazi grof Andrassy. Andrassy-jev nasljednik u Budimpešti Menhart Lónyay, uvidjevši da će sudbina novoga Sabora biti kao i prethodnog, pozvao je narodnjačke prvake za pregovarački stol. Zajednička delegacija hrvatskog Sabora, sastavljena i od narodnjaka i od unionista, pred ugarsku vladu stavila je paket zahtjeva vezanih za reviziju Nagodbe. Prvi među njima bio je taj da će Hrvatska imenovati pet članova u delegacije za zajednički parlament, a da ih neće birati svi članovi Sabora, nego samo izabrani zastupnici (virilisti bi bili isključeni). Drugi je se odnosio na položaj bana. Tražili da bana imenuje kralj na prijedlog saborske većine, a da ugarski parlament bude isključen iz njegovog odabira. Ban bi trebao nositi titulu „ban-ministar zemaljski kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“,[66] što bi naročito istaklo njegovu odgovornost Hrvatskom saboru. Posljednji zahtjev se odnosio na državnu blagajnu. Hrvatska bi sama upravljala svojim financijama, ali bi davala tačno određenu sumu na godišnjem nivou za zajedničke poslove, te je traženo da hrvatski ministar u Budimpešti ne utiče na hrvatsku autonomiju i da se ne miješa u poslove povjerene Saboru, već će zastupati interese Trojedne kraljevine u ugarskom parlamentu i vladi.

Prijedlozi hrvatske delegacije su, doduše nakon dugog oklijevanja, odbijeni, sve do jednog. Delegacija Hrvatskog sabora je morala popustiti i popuštala je dok na kraju nije ostala stara Nagodba, samo sa jednom preinakom. Naime, Hrvatska će od sada slati 45% svojih prihoda u zajedničku kasu, umjesto dotadašnjeg paušala od 2,200,000 forinti.[67] Ovu je preinaku i Hrvatski sabor potvrdio većinom od 79 naspram 10 glasova.

VI  ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Dokazujući hrvatsku državnost u drugoj polovici XIX i početkom XX stoljeća dolazimo do zaključka da je ugarska politička supremacija de facto Hrvtaskoj zakidala ono što joj je Hrvatsko-Ugarskom nagodbom od 1868. godine obećano. De iure posmatrano Hrvatska jeste uživala dosta širok spektar autonomije (u skladu sa Nagodbom), ali to opet ne može potpuno dokazati postojanje njezine državnosti. S druge strane ako se budemo držali isljučivo faktičkog stanja na terenu onda možemo reći da isključujemo pravo, što nije moguće. Moramo napraviti kompromis između ova dva, to jeste, usporediti pravnom stanje sa faktičkom zbiljom.

Odnos između dvije državne tvorevine (Ugarske i Hrvatske) uveliko je zavisio od društvenih snaga koje su u datom trenutku vodile politiku kako u Budimpešti, tako i u Zagrebu. Odnos je uveliko zavisio i od tumačenja odredbi Nagodbe, ali i njezine revizije u kasnije periodu koju su pokretali pobjednici političke borbe i datom trenutku.

Tumačenjem Nagodbe zaključujemo da godine 1868 stvorena neka vrsta državne zajednice između Kraljevine Ugarske i Kraljevina Hrvatske i Slavonije (u radu smo objasnili zašto isključujemo Dalmaciju), ali kakve? Jellinek, Laband, Ratner i drugi nam govore da se radilo o nekoj vrsti „višeg“ pokrajinskog odnosa i isticali su takav karakter Hrvatske. S druge strane mnoštvo autora je isticalo da se radi o sporazumu koji je formirao zajednicu dvije prethodno odvojene države (ako se držimo Zakonskog članka XLII od 1861. godine, ali i činjenice da je Hrvatski sabor 1848. raskinuo sve državnopravne veze sa Ugarskom). Dalje, podjelom poslova na zajedničke i autonomne vidimo da se radi o odnosu slično kao u federaciji, a federacija između Ugarske i Hrvatske svakako nije postojala. Pored toga Hrvatskom saboru je Nagodbom potvrđeno povjeravanje zakonodavne vlasti za teritorij Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i posjedovanje samostalne izvršno-upravne vlasti koja je vršila autonomne poslove (unutrašnje poslove, bogoštovlje i nastavu i pravosuđe). Autonomne je poslove hrvatska vlada vršila po svom pravu, dakle po svojim izvornim ovlaštenjima, bez značajniji uplitanja mađarskih vlasti.

Iako se zvanično Središnja vlada nije smjela uplitati u vršenje autonomnih poslova u Hrvatskoj, ona je to ipak činila, iako ne izravno, već neizravno preko svojih „činovnika“, odnosno hrvatskih dužnosnika koje je imanovao monarh na prijedlog ugarske vlade. Pored toga, Mađari su nad Hrvatskom uspijeli uspostaviti neku vrstu odnosa supremacije prevashodno preglasavanjem hrvatske delegacije u Zajedničkom saboru (da podsjetimo, odnos snaga je gotovo bio 11:1 u korist Mađara). Povrh svega navedenog, Hrvatska jeste u ovom „nagodbenjačkom“ period očuvala neke elemente državnosti, odnosno imala je svoj državni teritorij, svoj „politički narod“ i svoju zasebnu organizaciju vlasti.

U pogledu revizije Nagodbe, obje su strane bile jednako ograničene. Dakle, bez zajedničkog koncenzusa nije postojala mogućnost promjene onoga što je sporazumom dogovoreno, odnosno, nije postojala mogućnost jednostrane promjene Nagodbe. Iz ovoga vidimo da je Hrvatska bila u paritetnom položaja u odnosu na Ugarsku, odnosno radilo je o jednakim ugovornim stranama. Hrvatsko-Ugarska nagodba je revidirana u nekoliko navrata prevashodno pod pritiscima ugarske vlade na njihove marionete u Zagrebu. Revizije Nagodbe nisu bitnu utjecale na osobeni hrvatski državnopravni položaj.

Iz svega navedenog slijedi da je Hrvatska nakon Nagodbe očuvala svoju državnost, zatim da je ta ista državnom ugarskom supremacijom bila značajno okrnjena, ali da time nikada potpuno nije bila uništena. Ma koliko taj dio bio mali, Hrvatska je zadržala državnopravni kontinuitet, te da je u odnosu na Ugarsku ipak bila nekakva država. Takav se odnos protezao i na zajedničku državu – Austro-Ugarsku Monarhiju. Dakle, Nagodbom kao međudržavnim aktom Hrvatska je obnovila svoje veze i sa Austrijom prihvatajući austrijskog cara kao hrvatskoga kralja. Hrvatska je prema Austriji kao drugom entitetu Dvojne monarhije nastupala skupa sa Ugarskom, no to nine umanjilo njezim državnopravni subjektivitet u tom naročito složenom državnom uređenju, odnosno u državi više država.

 

 

 

Filip Novaković*

LEGAL POSITION OF CROATIA AFTER THE CROATIAN-HUNGARIAN AGREEMENT OF 1868

Summary

The authors state that the Croatian-Hungarian state union is the longest-lived community of two peoples on the European continent. Croats and Hungarians, connected through a centuries-long period (which lasted a little over 800 years), had many common bright episodes, but at the end of the 18th and during the 19th century there was a sharp deterioration of relations between the two peoples, which eventually resulted in armed conflict.

In the middle of the 19th century, the long-awakened Hungarian national spirit was strengthened, and in the Hungarian part of the Habsburg Empire, Hungarian aspirations for a nation-state flourished. These state-building ideas of the Hungarian leaders led to a great, but also bloody, revolution against 1848/49. years against the authorities in Vienna.

After the "spring of the people" and the suffocation of great national revolutions throughout Europe, it is concluded that the old order is becoming unsustainable. It was necessary to change something so that the emperors of the Habsburg-Lothar House would not lose the crown, but also to avoid the dissolution of the state that lasted for almost seven centuries.

This crisis, which occurred in a large multinational state such as the Habsburg Empire, will be the reason for the authorities seeking a useful partner in order to save what was left of the Empire after the wars of the 1960s, and the loss of significant territory in Italy. renunciation of the primacy of leading the German states into unification. This partner was found in the Hungarian oligarchy, primarily because of its financial, but also political power, and the authority it enjoyed with the common people. This agreement between Vienna and Budapest would be perpetuated in the Austro-Hungarian settlement of 1867.

This Agreement marked the beginning of a new era in Hungarian-Croatian relations. It marked the creation of a new state union. As the topic of this paper, we see the relationship created by the Agreement between Hungary and Croatia, and we try to figure out what was the legal position of Croatia in relation to Hungary, but also to the Dual Monarchy.

For decades after the signing of the Agreement, the authors argued over whether Croatia preserved its statehood and its specific state legal subjectivity after the Settlement. And what kind of relationship she had with other members of the Monarchy. Most Croatian and Yugoslav authors argued that Croatia had preserved its statehood for several reasons: first of all, the Croatian-Hungarian settlement was an intergovernmental act concluded by equal contracting parties - Croatia and Hungary, then the agreement divided powers between the governments in Budapest and Zagreb, but also determined the exclusive competencies of Croatia, which were reflected in the independent legislative power formed in the Croatian Parliament, then in running its own executive power and having its own government headed by a ban, but the most important argument is that Croatia retained three key elements of statehood - state territory, political people (citizenship, citizens) and the organization of state power. This thesis was mostly advocated by Croatian professors Josip Pliverić, Ferdo Čulinović, Bogoslav Šulek, but also by some Hungarian authors such as Ernest Nagy, while others believed that Croatia and Hungary formed a real union and that Croatia thus preserved its statehood, as Louigi Palma, Josip Ulbrech, Franz von Höltzendorff and others.

On the other hand, there are a significant number of authors who believe that Croatia did not have any statehood and represented only a Hungarian province (for example, Nikola Ratner and Gusztav Beksics), but we cannot agree with this view.

It is true that this is a rather complex problem that requires a broader discussion by historians, lawyers, political scientists and many others. But if so far, more than 140 years after the signing of the Croatian-Hungarian Agreement, consensus has not been reached, the question is whether it ever will?

Key words: Triune Kingdom, agreement, Croatia, legal status, Hungary, trialism, Austro-Hungary, Legal article.