Zoran Magdelinić *
Pregledni naučni članak
UDK: 331.5(497.16)
doi: 10.46793/GP.1201.053M
PRAVNI I BEZBJEDONOSNI ASPEKTI RADA NA CRNO U CRNOJ GORI
Rad primljen: 20. 10. 2020.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 24. 12. 2020.
Svaki zaposleni radnik u Crnoj Gori uživa određena prava iz radnog odnosa. Između ostalih, tu se ubrajaju prava na zaradu, bezbijednost na radu, zdravstvenu zaštitu, zaštitu ličnog integriteta, dostojanstvo ličnosti, prava usled privremene spriječenosti za rad tokom bolesti, zbog gubitka radne sposobnosti, starosti, materijalnu nadoknadu usled privremene spriječenosti za rad. S tim u vezi posebna prava uživaju zaposlene žene za vrijeme trudnoće i porođaja, potom maloljetnici koji su u radnom odnosu i lica sa invaliditetom. Takođe, zaposlena lica u Crnoj Gori imaju prava na doprinose za obavezno socijalno osiguranje, kojima se obezbjeđuju sredstva za finansiranje obaveznog socijalnog osiguranja, koje obuhvata penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj privremne nezaposlenosti.
Nažalost, praksa dokazuje da se navedena prava radnika često ne poštuju. Stoga, nastaje pojam rada na crno, koji zapravo predstavlja vid iskorišćavanja radne snage, da radi uz nadoknadu koja je ispod predviđenih minimuma, bez doprinosa za obavezno socijalno osiguranje. Iz toga dalje proizilaze problemi, koji će se posebno obrađivati u ovom radu, a koji se odnose na bezbijednost radnika na crno i sve češće nesrećne slučajeve, sa smrtnim epilogom po radno angažovana lica.
Ključne riječi: rad na crno, neprijavljivanje, doprinosi, prava, obaveze, povrede na radu.
I UVOD
Pravo na rad se smatra jednim od osnovnih ljudskih prava. Ovo pravo je promovisano Ustavom Crne Gore („Službeni list Crne Gore", br.1/2007 i 38/2013), u drugom dijelu koji se odnosi na ljudska prava i slobode, pod odjeljkom ekonomska, socijalna i kulturna prava i slobode, članom 62. Ustav građanima jemči pravo na rad, na slobodan izbor zanimanja i zapošljavanja, na pravične i humane uslove rada i na zaštitu za vrijeme nezaposlenosti. Pod ovim pravom se podrazumijeva pravo na slobodan izbor radnog mjesta, koja su svim građanima dostupna pod jednakim uslovima i okolnostima. Takođe, ustavotvorac članom 64. svakom zaposlenom jemči pravo na odgovarajuću zaradu, pravo na ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor kao i pravo na zaštitu na radu. Ova prava se ubrajaju u ona prava kojih se niko ne može dobrovoljno odreći. Omladina, žene i invalidi uživaju pravo na posebnu zaštitu na radu.
Zakon o radu („Službeni list Crne Gore“ broj 074/19), takođe definiše prava zaposlenih u članu 17. u kom se navodi da zaposleni ima pravo na ograničeno radno vrijeme,odmore,odsustva,mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa,zaštitu i zdravlje na radu, stručno osposobljavnje i odgovarajuću zaradu, naknadu zarade u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. Zaposleni takođe ima pravo na sindikalno organizovanje, kolektivno pregovaranje i učešće u rješavanju radnih sporova, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Zaposlena žena ima pravo na posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće i porođaja. Zaposleni ima pravo da poslodavcu daje predloge, primjedbe i obavještenja o pitanjima zaštite i zdravlja na radu. Pored toga zaposleni za vrijeme korišćenja porodiljskog, roditeljskog, usvojiteljskog i hraniteljskog odsustva ima pravo na posebnu zaštitu. Zaposleni ima pravo na posebnu zaštitu radi njege djeteta, kao i zaposleni mlađi od 18 godina života i zaposleno lice sa invaliditetom.Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje („Službeni list Crne Gore“ broj 13/2007, 79/2008, 86/2009, 78/2010, 40/2011, 14/2012), se određuju doprinosi za obavezno socijalno osiguranje, koje je poslodavac dužan da uplaćuje zaposlenom. Doprinosima se obezbjeđuju sredstva za finansiranje obaveznog socijalnog osiguranja, i to: 1) penzijskog i invalidskog osiguranja; 2) obaveznog zdravstvenog osiguranja; 3) osiguranja za slučaj nezaposlenosti.
Iz navedenih zakonskih odredbi, jasno slijede prava zaposlenih lica u Crnoj Gori. Međutim, u ovoj oblasti je nažalost prisutno učestalo kršenje ovih prava i njihovo nepoštovanje. Razlog za to treba tražiti u nedovoljno efikasnoj kontroli sprovođenja i poštovanja ovih zakonskih odredbi, potom neorganizovanošću organa, odnosno nedovoljnom kopetentnošću jednog broja državnih službenika koji ovu vrstu nadzora sprovode. Pored toga ne treba zanemariti ni uticaj i društveni ugled kojim privatni poslodavci raspolažu, a koji može biti od uticaja na kvalitetno vršenje nadzora u ovoj oblasti. Takođe, tržišni principi koji vladaju na tržištu rada uslovljavaju sve lošije uslove rada i nepoštovanje prava radnika, jer postoji disproporcija na relaciji ponude i tražnje. Ponuda radne snage je neuporedivo veća u odnosu na tražnju, što za posledicu ima obaranje cijene rada i stvaranje lošijih uslova za rad. Crna Gora predstavlja državu sa relativno niskom cijenom rada i lošim uslovima za rad, u odnosu na Evropsko tržište rada, pa je u poslednjim godinama jako izražena migracija radne snage prema zemljama zapadne Evrope, posebno kada je u pitanju sjeverni region Crne Gore. Iako postoji dobra zakonska regulativa, koja teorijski dobro štiti prava radnika nažalost, u praksi je stanje drugačije.
II PRAVNI ASPEKTI
Prema definiciji Evropske komisije, rad na crno je svaka aktivnost, koja je po svom karakteru legalna, ali nije prijavljena nadležnim javnim vlastima. Istraživanja na međunarodnom planu ukazuju na vrlo široku rasprostranjenost pojave rada na crno. U ukupnoj ekonomiji evropskih zemalja, koje su bile predmet istraživanja, rad na crno učestvuje u procentu koji se kreće u razdoblju od 3% do 38%. Rad na crno ima vrlo različite pojavne oblike, te se, pored svog integralnog oblika, koji je preciziran datom definicijom, može još maskirati kroz samozapošljavanje u situacijama kad se određena djelatnost vrši od strane lica, bez prethodne prijave i registracije, kako djelatnosti, tako i ostvarenog profita. Rad na crno uzročnik je socijalnog “dampinga” a osim negativnih pravnih i socijalnih posljedica donosi sa sobom i ekonomski važne posljedice. Radnici gube svoja (ekonomska i druga) prava, a poslodavci koji uredno ispuljavaju svoje obaveze potencijalno u određenim situacijama dolaze u (ekonomski) nepovoljniju situaciju od onih koji svoje uspješno izbjegavaju. Rad na crno možda donosi sa sobom (prividno) jeftiniju cijenu rada, ali u konačnom je za industriju u cjelini nepovoljan jer je rizičan, nesiguran i neproduktivan. Idući dalje ka određenju ovog pojma, treba istaći da je on jednako dostupan i pravnim i fizičkim licima. Takođe, rad na crno se razlikuje s obzirom na to gdje se on vrši, odnosno u koje svrhe. S tim u vezi, mora se stvarati razlika između rada na crno u trgovačkom sektoru, privrednom sektoru, uslužnom sektoru ili oblasti samozapošljavanja.[1]
Kao jedna od glavnih karakteristika rada na crno, može se istaći neprijavljenost i neregistrovanost te radne djelatnosti. Ona se odvija mimo znanja nadležnih državnih organa, što samim tim znači da ti organi nemaju uvid u način njenog odvijanja, materijalnu korist koja se tom djelatnošću ostvaruje, kao ni ostvarenjem, odnosno zaštitom prava i obaveza definisanih zakonskim propisima. Oblici u kojima se rad na crno najizrazitije ispoljava su u okviru honorarnih poslova, koji se obavljaju nakon redovnih poslovnih aktivnosti, koje se vrše legalno, potom u okviru tzv. „pomoćnih poslova“, koji se često odvijaju kao pomoć u kući ili pomoć određenoj porodici u vršenju kućnih poslova, a najrasprostranjeniji vid rada na crno je rad u sektoru usluga, gdje se autonomno mogu pružati raznovrsni poslovi, bez prethodne prijave ili registracije kod nadležnih organa. Tu se ubrajaju zanatske usluge, usluge podučavanja, usluge kućnih pomoćnica i dadilja, usluge lične asistencije, baštovanske usluge, usluge prevoza i transporta i tome slično. Status lica koja rade na crno može biti takođe različit, od učenika, studenata, nezaposlenih lica, do penzionera.[2]
Rad na crno se takođe može posmatrati kao nužnost i kao dopunski izvor prihoda. Nužnost je za nezaposlena lica, koja se duži niz godina nalaze na evidenciji nezapošljenih lica i bezuspješno tragaju za svojim radnim mjestom. Njihova izuzetno teška ekonomska situacija uslovljava da po svaku cijenu moraju prihvatiti uslove rada koji im se nameću, pa čak i onda kad su svjesni činjenice da su ti i takvi uslovi štetni po njih. Oni su prinuđeni da rade bilo koji posao pod bilo kakvim okolnostima, te se smatraju najpodesnijom ciljnom grupom za rad na crno. Ukoliko rad na crno predstavlja dopunski izvor prihoda, onda se radi o licima koja legalno ostvaruju svoju radnu aktivnost, koja im očigledno nije dovoljna za svakodnevne potrebe, te moraju obavljati i određenu honorarnu djelatnost. U cilju izbjegavanja plaćanja poreza, oni taj dodatni prihod ne prijavljuju nadležnima, što ih uvodi u oblast rada na crno.
Razvojem savremenih tehnologija, javljaju se novi vidovi zapošljavanja i radnih odnosa. Za razliku od tradicionalnih radnih odnosa, kod kojih su jasno definisane ugovorne strane (radnik i poslodavac), te obostrana prava i obaveze, obavljanje rada putem on-line platformi je složeniji iz razloga što su uključena tri subjekta u izvođenju rada, a to su radnik, on-line platforma i naručilac posla. Samim tim, iz toga proizilaze tri različita pravna odnosa. S obzirom na to da je svrha rada putem on-line platformi za radnike, stupanje u kontakt sa više različitih poslodavaca, kao i izvršenje većeg broja poslova, nemoguće je utvrditi da li postoji radni odnos radnika. Radnik ekonomski ne zavisi ni od jednog poslodavca, a pretežno se radi o jednokratnom pružanju usluga rada male vrijednosti, za veći broj poslodavaca. On-line platforme imaju uslugu posrednika pri zapošljavanju, a radnici koji posredstvom njih nađu posao, imaju karakter samozapošljenih lica. Stoga, ove platforme umjesto standardnih termina radnika, plate, radnog odnosa i radnog vremena, koriste termine karakteristične za samozapošljavanje. Ovakvim radnim angažovanjem, posredstvom platformi, široko se otvaraju vrata za rad na crno, jer se javlja problem prikrivanja stvarnog radnog odnosa drugim pravnim odnosom, u cilju izbjegavanja obaveza poslodavca proisteklih iz radnog i socijalnog zakonodavstva.[3] Neke od platformi koje se danas najviše koriste za ovu vrstu posredovanja pri zapošljavanju su Uber, Mturk, Helpling, Upwork i tome slične. Tako na primjer, preko platforme Mturk se vrši trijaža podataka sadržanih na internetu u pogledu davanja preciznih geografskih podataka, ličnih kvalifikacija, uz prijetnju da će se profili sa netačnim podacima ugasiti. Platforma Uber se odnosi na transportne usluge, na kojoj se sadrže podaci o vozilima kojima se transport vrši, vozačima, podacima o njihovoj prekršajnoj i krivičnoj kažnjavanosti, snimci vožnje i tome slično.[4]
III RAD NA CRNO I BEZBJEDNOSNI RIZICI
Rad na crno kao društvena pojava je izrazito štetan. Pored evidentne ekonomske štete koja nastaje državi usled neplaćanja poreza, što ima vrlo negativnu refleksiju po
sve segmente društva, on ima vrlo negativnu posljedicu i po zaposlenog, koji svoju radnu aktivnost ostvaruje na crno. Radnik, koji legalno vrši svoju radnu djelatnost, uživa određena prava i obaveze. Ovdje će posebno biti riječi o pravu na zaštitu i zdravlje na radu, kao jednom od osnovnih prava radnika.
Bezbijednost i sigurnost na radu danas moraju da budu imperativ svakom poslodavcu. Ovu materiju reguliše Zakon o zaštiti i zdravlju na radu („Službeni list Crne Gore“ broj 34/2014 i 44/2018) i Zakon o inspekciji rada („Službeni list Crne Gore“ broj 079/08 i 040/11). Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu se uređuje i sprovodi unapređenje bezbijednosti zdravlja na radu lica koja učestvuju u radnim procesima, kao i onih lica koja se zateknu u radnoj okolini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na zaposlene koji rade na teritoriji Crne Gore kod pravnih lica i preduzetnika u svim djelatnostima, državnim organima, organima državne uprave, odnosno jedinicama lokalne samouprave, zaposlene koji su upućeni na rad u inostranstvo, ako su propisima zemlje prijema predviđene nepovoljnije mjere zaštite i zdravnja na radu, od onih koje su predviđene ovim zakonom. Cilj ovog zakona je sprječavanje povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi sa radom. Posebna pažnja ovim zakonom se posvećuje prevenciji, koja se ostvaruje primjenom tehničkih, ekonomskih, zdravstvenih, obrazovnih, socijalnih, organizacionih i drugih mjera. Ove mjere se primenjuju kod projektovanja, izgradnje, korišćenja i održavanja objekata namijenjenih za radne i pomoćne prostorije, kao i objekata namijenjenih za rad na otvorenom prostoru u cilju bezbijednog odvijanja procesa rada.Takođe ove mjere se primjenjuju kod projektovanja, izgradnje,korišćenja i održavanja tehnoloških procesa rada sa svim pripadajućim sredstvima za rad, u cilju bezbijednog rada zaposlenih i usklađivanja hemiskih,fizičkih i bioloških štetnosti, mikroklime i osvjetljenja na radnim mjestima i u radnim i pomoćnim prostorijama sa propisanim mjerama i normativima za djelatnost koja se obavlja na tim radnim mjestima i u tim radnim prostorima.Mjere zaštite se primjenjuju i kod projektovanja, izrade, korišćenja i održavanja sredstava za rad, konstrukcija i objekata za kolektivnu zaštitu i zdravlje na radu, pomoćnih konstrukcija i objekata i drugih sredstava koja se koriste u procesu rada ili koja su na bilo koji način povezana sa procesom rada, tako da se u toku njihove upotrebe sprječava povrjeđivanje ili oštećenje zdravlja zaposlenih, kao i kod proizvodnje, pakovanja ,prevoza, skladištenja, upotrebe i uništavanja opasnih materija, na način i po propisima i pravilima kojima se otkanjaju moguđnosti povređivanja ili oštećenja zdravlja zaposlenih.
Poslodavac je dužan da obezbijedi zaposlenom rad na radnom mjestu i u radnoj okolini u kojima su sprovedene mjere zaštite i zdravlja na radu. Poslodavac se ne oslobađa obaveza i odgovornosti u vezi sa primjenom mjera zaštite i zdravlja na radu određivanjem drugog lica, ili prenošenjem svojih obaveza i odgovornosti na drugo lice, odnosno određivanjem stručnog lica, organizovanjem stručne službe za zaštitu i zdravlje na radu ili angažovanjem pravnog lica ili preduzetnika koji ima ovlašćenje za obavljanje stručnih poslova. U slučaju da je kod poslodavca došlo do neobičnih i nepredvidivih okolnosti koje su van kontrole poslodavca ili posebnih događaja čije posledice nije bilo moguće izbjeći uprkos sprovedenim mjerama zaštite, poslodavc se oslobađa od odgovornosti. Poslodavac je dužan da donese akt o procjeni rizika za sva radna mjesta, utvrdi način i mjere za otkanjanje rizika i obezbijedi njihovo sprovođenje. Aktom o procjeni rizika poslodavac određuje radna mjesta sa povećanim rizikom, zdravstvene zahtjeve za određeni rad koje moraju da ispunjavaju zaposleni u radnom procesu ili za korišćenjem pojedinih sredstava za rad na osnovu stručne ocjene ovlašćene ustanove za zdravstvenu zaštitu zaposlenih.
Poslodavac je dužan da, organizacijom rada i radnog procesa obezbijedi mjere zaštite što podrazumijeva da obezbijedi pristup mjestu rada u radnoj sredini na kojoj prijeti i/ili određena opasnost od povređivanja ili zdravstvenih oštećenja imaju samo ona lica koja su osposobljena za bezbijedan rad na tom radnom mjestu, koja su dobila posebna upustva za rad na takvom mjestu i koja su opremljena odgovarajućim sredstvima i opremom za zaštitu na radu. Poslodavac je dužan da svako lice koje se po bilo kom osnovu nalazi u radnoj prostoriji, krugu poslodavca ili gradilištu upozori na opasna mjesta ili na štetnosti po zdravlje koje se javljaju u tehnološkom procesu, na mjere zaštite koje mora da primijeni i da ga usmjeri na bezbijedne zone za kretanje. Takođe je dužan da na mjestima rada, kao i sredstvima za rad postavi natpise, upozorenja na službenom jeziku i jezicima u službenoj upotrebi i znakove zaštite i zdravlja na radu, u skladu sa aktom organa državne uprave nadležnog za poslove rada. Poslodavac je dužan da obezbijedi preventivne mjere prije početka rada zapošljenog, u toku rada, kao i kod svake izmjene tehnološkog postupka, izborom radnih i proizvodnih metoda kojima se obezbjeđuje najveća moguća bezbijednost i zaštita zdravlja na radu, zasnovana na primjeni propisa u oblasti zaštite zdravlja na radu, radnog prava, tehničkih propisa i standarda, propisa u oblasti zdravstvene zaštite, higijene rada, zdravstvenog i penzijskog i invalidskog osiguranja, i dr.
Poslodavac je dužan da sprovodi mjere zaštite poštujući sledeća načela: 1) izbjegavanje rizika; 2) procjena rizika; 3) eliminisanje rizika na izvoru; 4) prilagođavanje rada i radnog mjesta zaposlenom naročito u pogledu konstituisanja radnog mjesta, izboru sredstava za rad, izboru rdnih i proizvodnih metoda sa osvrtom na naročito izbjegavanje monotonog rada i rada pred već određenoj brzini i smanjenje njihovog dejstva na zdravlje; 5) prilagođavanje tehničkom napretku; 6) zamjena opasnih bezopasnim ili manje opasnim okolnostima; 7) razvoja sveobuhvatne politike zaštite i zdravlja na radu, koja uključuje tehnologiju, organizaciju rada, radne uslove, međuljudske odnose i faktore radne sredine; 8) davanje prednosti kolektivnim mjerama zaštite u odnosu na individualne mjere zaštite; 9) davanje odgovarajućih upustava i obavještenja zapolenim.
Nesreće na radu, kao najveći bezbjedonosni rizik, nastaju usled opasnih uslova ili radnji koje su podobne da izazovu nesrećni slučaj, kao i u njihovom međusobnom sadejstvu. Prema procjenama Međunarodne organizacije rada (MOR), na planeti zbog loših i nebezbjednih uslova rada godišnje strada ili umre oko 2,2 miliona radnika, što bi značilo da na svakih 15 sekundi strada po jedan radnik negdje u svijetu. U Crnoj Gori je u poslednje vrijeme zabilježen smanjen broj smrtnih slučajeva na radnom mjestu. Tokom zadnje tri godine, u Crnoj Gori su se dogodile 82 povrede na radu, dok je sa smrtnim ishodom bio 21 slučaj, što je ispod ranijeg desetogodišnjeg proseka. Dakle, u 2017 godini bilo je 27 slučajeva povrede na radu, od čega 5 sa smrtnim ishodom a 22 sa teškim povredama, dok kolektivnih povreda nije bilo; u 2018 godini dogodilo se 28 slučajeva povreda na radu, od čega 9 sa smrtnim ishodom 17 sa teškim povredama i dva kolektivna povređivanja; i u 2019 godini desilo se 27 slučajeva povrede na radu i to 7 sa smrtnim ishodom, 20 sa teškim povredama dok kolektivnih povređivanja nije bilo. Uzroci nesreća su bili padovi sa visina na neosiguranim gradilištima, strujni udari i padovi predmeta ili djelova predmeta na radnike. Najviše stradalih radnika je bilo angažovano u sektoru građevinarstva, šumarstvu i drvopreradi kao i jedan broj u sektoru poljoprivrede. Od navedenih sektora, građevinarstvo nosi crnu prednost u odnosu na sve ostale. Ono što je posebno važno, da jedan broj ovih radnika nije posjedovali nikakvu zaštitnu opremu i nijesu bili obučeni za rad i radne obaveze koje su vršili.
Analizom svih nastalih povreda na radu sa i bez smrtnog ishoda, može se zaključiti sledeća statistika: Povriđeni i stradali radnici su pretežno muškarci. Nesrećni događaji pretežno nastaju u prvoj radnoj smjeni. Starosna dob stradalih radnika u prosjeku se kreće oko 44 godine. Po pitanju nivoa obrazovanja, radi se o radnicima sa trećim i četvrtim stepenom stručne spreme. Po pitanju zadobijenih tjelesnih oštećenja kao posljedice povrede na radu, javljaju se povrede ruku, šaka, prstiju, nogu i glave. Uzroci povreda su obično u nedostatku ili nekompletnosti ili neadekvatnosti opreme i sredstava za rad, kao i nedovoljna obučenost za rad i rukovanje sredstvima rada .[5]
Prema mišljenju poslodavaca u Hrvatskoj siva ekonomija kroz oblik rada na crno, najviše je koncentrisana u djelatnostima građevine i arhitekture, posebno kroz sve češće pojavni oblik neregistrovanog prekovremenog rada kao i honorarnih građevinskih poslova.[6]Dakle dužina trajanja radnog dana, značajno duže od redovnog radnog vremena, prouzrokuje pad koncentracije kod radnika usljed čega zbog nepažnje, postoji velika vjerovatnoća da može doći do povreda, pogotovo prilikom cjelodnevne upotrebe sredstava za rad alata i mašina. Takođe, honorarno obavljanje zanatskih radova, usluga i poslova, kroz činjenicu nepoznavanja određene vrste rada, može prouzrokovati i dovesti do povrede na radu.
Pored toga treba razmotriti i aspekt položaja radnika na crno, koji doživi težu povredu, bez smrtnog ishoda Usljed činjenice da je neprijavljen, on ne može ostvarivati ni jedno pravo iz radnopravnog odnosa, te tako ni pravo na zdravstvenu zaštitu, koja mu je u datom trenutku najpotrebnija. Samim tim, njemu je ugroženo pravo na liječenje i saniranje posledica nesreće, što ga dodatno može ugrožavati i otežavati zdravstveno stanje. Stoga, ne treba da čudi zašto su bezbjednosno najugroženija kategorija radnika radnici na crno. Najprije, oni ne posjeduju ni potrebna znanja ni vještine za rad. Potom, sa aspekta prava ne uživaju nikakvu zaštitu, jer oni za državnu administraciju ne postoje, jer joj nisu ni bili prijavljeni. Na kraju posebno treba istaći i činjenicu da uslovi rada pod kojima su oni radno angažovani su daleko lošiji u odnosu na legalne radnike. Često rade duže, bez potrebnih odmora, uz mnogo manje nadoknade, što ih dodatno iscrpljuje i čini podobnije za eventualna stradanja i nesrećne slučajeve.
IV BORBA PROTIV RADA NA CRNO
Rad na crno predstavlja globalni problem, koji u ozbiljnoj mjeri pogađa cijelu Evropsku uniju. Međunarodna organizacija rada (MOR) je izradila projekat Strategije inspekcijskog rada za borbu protiv neprijavljenog rada u Evropskoj uniji[7] kojim se izrađuju mehanizmi borbe protiv neprijavljenog rada ili rada na crno. Osnovno polazište ovog dokumenta je da se neformalni rad prevede u polje formalnog rada, što bi predstavljalo određenu vrstu ozakonjenja rada koji je do tada imao epitet rada na crno. Kod rada na crno se, kao dodatna otežavajuća okolnost javlja činjenica da mu je vrlo teško ući u trag, te da se sa sigurnošću nikad ne može reći tačan broj radno angažovanih ljudi pod ovakvim uslovima. Međutim, da bi se pristupilo obračunu sa neprijavljenim radom, ili radom na crno, potrebno je da sve nacionalne vlade i nacionalna zakonodavstva na nivou Evrope imaju ujednačene i konsekventne zakonske akte koji bi na isti način tretirali ovaj problem. Ove zakonske mjere takođe podrazumijevaju destimulativne mjere za poslodavce u cilju onemogućavanja pristupanju rada na crno i angažovanju radnika pod takvim okolnostima.
Inspekcija rada predstavlja glavni organ obračuna sa neprijavljenim radom. Iako rad ovih inspekcija nije uvijek na zavidnom nivou, te objektivno postoje nedostaci u pogledu resursa, procedura i koordinacije sa drugim organima, oni imaju za cilj da prepoznaju slučajeve rada na crno, ukažu na njih i spriječe ih. Od inspektora rada se očekuje da dobro poznaju propise koji regulišu materiju neprijavljenog rada, što podrazumijeva da su prošli adekvatnu obuku. Pored nadzorne i represivne, inspekcije moraju imati i savjetodavnu ulogu. Ova uloga mora biti podjednako usmjerena i na radnike i na poslodavce i odnosi se u onom dijelu primjene najefikasnijih mjera i sredstava radi što bolje i efikasnije primjene zakonskih odredbi.
Karakteristično za sve evropske zemlje je da se odlučno i nedovsmisleno bore protiv rada na crno. Odnos prema ovom problemu je manje više ujednačen u većini evropskih zemalja. Svugdje se radu na crno pristupa sa stanovišta štetne društvene pojave, a u mnogim zemljama se rasvjetljava i njegova socijalno politička komponenta, koja uopšte nije zanemarljiva. Tako na primjer u Belgiji Savjet ministara definiše političke opcije na temu rada na crno, a ovim problemom se bavi zamjenik ministra koji ima isključivu nadležnost suzbijanja rada na crno. U Španiji je još 2012. godine usvojena Nacionalna strategija za sprečavanje i korekciju fiskalnih i socijalnih prevara koje se odnose na rad, gdje se posebnim poglavljem tretira pitanje rada na crno. U Italiji se praktikuju tzv. ad hoc mehanizmi za suzbijanje rada na crno, zasnovane na prijavama ovakve vrste radnog angažovanja. Francuska se pak opredelila za represivne mjere u borbi protiv rada na crno, sa posebnim akcentom na problem prekograničnog rada koji se pretežno odvija mimo zakonitih procedura. Francuski model se ogleda u strogom kažnjavanju poslodavaca kod unajmljivanja podizvođača, angažovanju lica sa lažnm obrazovnim profilima i zapošljavanju na crno radnika koji su porijeklom iz inostranstva. Kontrolu i nadzor nad primjenom ovih strogih represivnih mjera vrši Operativni odbor za borbu protiv prevare.
U Crnoj Gori, Zakon o radu i Zakon o inspekciji rada, sadrže odredbe o postupanju u slučaju da se prilikom inspekcijskog nadzora ustanovi da kod poslodavca rade radnici neprijavljeno. U ovakvoj situaciji, zakonodavac je poslodavcu koji drži neprijavljene radnike u radnom odnosu ostavio vrlo kratak rok u kojem je on dužan da radnike prijavi na obavezno socijalno osiguranje. U situaciji da poslodavac sa zaposlenim ne zakljjuči ugovor o radu prije stupanja na rad, smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme danom stupanja na rad. U suprotnom, poslodavcu se mogu izreći novčane kazne u maksimalnom iznosu od 20 000 eura. U cilju suzbijanja rada na crno, pored upravnih mjera i radnji, ispektor rada je shodno Zakonu o inspekciji rada, obavezan da privremeno zabrani rad subjektu nadzora, ako prilikom vršenja inspekcijskog nadzora utvrdi da nije zaključio ugovor o radu sa licem koje se zapošljava prije stupanja na rad i ukoliko nije prijavio lice sa kojim je zaključio ugovor o radu ili posebnu vrstu ugovora o radu na obavezno socijalno osiguranje. Mjera privremene zabrane rada se sprovodi pečaćenjem sredstava rada, radne prostorije, mjesta rada ili druge prostorije gdje se obavlja djelatnost poslodavca. Inače, kao što je već rečeno, u Crnoj Gori je visoka stopa rada na crno i mnogo radnika je prinuđeno da prihvati nepovoljne uslove za rad koji između ostalog podrzumijevaju i rad na crno. Prema neki slobodnijim procjenama, u Crnoj Gori je oko 22% zaposlenih (uključujući i sezonsku radnu snagu) koji do sad nikad nisu radili prijavljeno, a mnogi od njih su angažovani kod pravnih subjekata koji takođe rade na crno, bez prijave.
Kad se govori o zemljama u regionu, u Republici Srbiji područne jedinice Inspektorata za rad su raspoređene u 25 upravnih okruga na teritoriji republike i u gradu Beogradu.U periodu od maja do septembra 2014 godine, inspektori rada su izvršili 18.993 inspekcijska nadzora, pri čemu su zbog utvrđenih nepravilnosti donijeli 3.752 rješenja o otklanjanju utvrđenih nedostataka, 176 rješenja o zabrani rada na mjestu rada, podnijeli su 1.545 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (8,13% od ukupnog broja izvršenih inspekcijskih nadzora), kao i 13 krivičnih prijava.[8]
Slovenija je najdalje otišla u obračunu sa radom na crno. U toj državi je još 2000. godine donesen Zakon o sprečavanju rada u zapošljavanja na crno („Uradni list Republike Slovenije 36/2000, 118/2006, 12/2007-UPB1, 29/2010, 57/2012, 21/2013), kojim su taksativno pobrojani svi vidovi zabranjenih poslovnih aktivnosti u okviru privrednih društava, kod privrednika i kod slučaja samozapošljavanja, kao i sve zabranjene oblike ponašanja koji se odnose na radni odnos ili iz njega proizilaze.[9] Takođe, date su mjere u sankcionisanju ovih pojava uz poštovanje vrlo širokog spektra aktivnosti, polazeći od poslovnih aktivnosti pravnih lica, do aktivnosti i djelatnosti fizičkih lica. Upravo na osnovu ove tipologije i diferencijacije, slovenački zakonodavac je odredio koja vrsta mjera će se primjenjivati prema licima koja drže zaposlene na crno, tačnije da li će se primjenjivati mjere trgovinskog, građanskog ili radnog prava, uz uključivanje i odredbi koje se odnose na pravo socijalnog osiguranja. Po pitanju strogih sankcija za rad na crno se ističe Poljska, u kojoj se najstrožije gleda na pojavu rada na crno na evropskom kontinentu. U Poljskoj se polazi od toga da klasična sankcija u ovoj oblasti ne može da da željene rezultate, već se mora postaviti apsolutno nov sistem sankcija. One se baziraju na alternativnim mjerama koje će primarno imati podsticajni karakter radi poštovanja zakonskih obaveza prijava zaposlenih. Podsticajne mjere su u različitim oblicima fiskalnih beneficija, potom urednoj informisanosti o štetnosti i kažnjivosti rada na crno, podizanje nivoa svijesti cjelokupnog društva o štetnosti i opasnosti rada na crno, potom globalizovanju ovog problema i njegovom adekvatnom tretmanu i na posletku, kooperaciji na nivou svih državnih tijela i organa. Dakle, poljski model borbe protiv rada na crno se može podijeliti u dvije grupe: podsticajne mjere i sankcije. U sadejstvu, ove dvije grupe djelovanja mogu dati željene rezultate, jer podsticajne mjere ujedno predstavljaju prevenciju rada na crno i omogućuju da se kvalitetnim pristupom primjen sankcija svede na minimum. Drugim riječima, da se minimizuje i sam rad na crno, što predstavlja krajnju intenciju zakonodavca.[10]
V ZAKLjUČAK
Danas se o radu na crno nedovoljno govori i ovom problemu posvećuje se malo pažnje. Razlog za to treba tražiti u činjenici da se ne uočava značaj ovog društvenog i pravnog problema ili da se uočava, ali ne cjelovito, već samo u segmentu koji se odnosi isključivo na radnopravnu materiju. Problem rada na crno je multidisciplinaran, jer involvira i radnopravnu, ali i krivičnopravnu, pa čak i bezbjedonosnu oblast. Ta teza je upravo dokazana ovim radom, kojim se osvetljava koju i kakvu refleksiju rad na crno ima po pitanju bezbednosti na radu sa fatalnim posledicama po radnike. Osim što se radi o flagrantnom kršenju prava radnika definisanim zakonima, radom na crno se ugrožavaju i njihova ustavom zagarantovana prava, kao što su pravo na sigurnost i ličnu bezbijednost i pravo na poštovanje ličnog dostojanstva.
Rad na crno je globalna tema, koja pogađa cijeli svijet. Stoga se ovim problemom bavi i Međunarodna organizacija rada (MOR), koja je dala preporuke u sankcionisanju i prevenciji pojave rada na crno. MOR pojavu rada na crno povezuje sa pojavom neslužbene privrede u zemljama ekonomske tranzicije i slabije razvijenim državama. Neslužbena privreda je svojstvena sistemima u kojima postoji visoka stopa nezaposlenosti, te se javlja evidentna disproporcija između ponude i tražnje za radnom snagom i radnim mjestima na tržištu rada. Odatle se javlja pogodno tle za razne nezakonite radnje u pogledu zapošljavanja posredstvom on – line aplikacija, interneta, kao i neformalnog zapošljavanja kod kog je karakteristično neprijavljeivanje i neregistrovanje radnika, što automatski dovodi do njihovog iskorišćavanja i ugrožavanja njihovih zakonskih prava.
Na rad na crno i njegov razvoj utiču različite prilike i okolnosti ekonomske, socijalne, političke, pravne i kulturološke prirode. Rad na crno se može posmatrati isključivo u okviru društva, kao poseban društveni fenomen, proizišao iz velike ekonomske krize i ekspanzivne tražnje za poslom, koji usled permanentne privredne recesije, postaje sve deficitarniji. Usled toga, radnici su prinuđeni da traže alternativna rešenja u cilju obezbjeđenja egzistencije za sebe i svoju porodicu. Takođe, mnogi radnici u Crnoj Gori nijesu upoznati sa svojim pravima koja im garantuju ustav i zakoni, te usled te neinformisanosti prihvataju uslove rada koji su nezadovoljavajući i ispod minimuma ljudskih i građanskih prava.
U samom radu je data uporedno – pravna analiza situacije po pitanju rada na crno u više evropskih zemalja, sa posebnim osvrtom na mjere prevencije i mjere sankcija. Iz izloženih rezultata, očigledno je da ni jedna od datih zemalja ovaj problem nije u potpunosti uspela da riješi, da sve imaju manje – više isti odnos prema ovoj pojavi, kao i mehanizam koji se prema njoj primjenjuje. Tu svakako treba spomenuti veliki značaj inspekcijskog rada, nadzora od strane stručnih lica i primjemene adekvatnih mjera. Takođe, treba istaći i određenu dozu skepse da li inspektori rada adekvatno vrše nadzor i koliko su podložni uticajima poslodavaca, u vidu korupcije, radi prikrivanja utvrđenih činjenica, što pogoduje razvoju rada na crno i njegovog nesankcionisanja.
Zoran Magdelinić *
WORKING ON BLACK AS A LEGAL AND SECURITY PROBLEM IN THE OF MONTENEGRO
Summary
Every employee in the of Montenegro enjoys certain employment rights. Among others, this includes the rights to earnings, safety at work, health care, personal integrity protection, dignity of personality, rights due to temporary illnesses due to illness, loss of working ability, age and material compensation due to temporary hindrance. In this regard, special rights are enjoyed by employed women during pregnancy and childbirth, then minors who are employed and persons with disabilities. Also, employees in the of Montenegro are entitled to contributions for compulsory social security, which provide funds for the financing of compulsory social insurance, which includes pension and disability insurance, health insurance and insurance in the case of temporary unemployment.
Unfortunately, practice proves that these workers' rights are often ignored. Therefore, the notion of work on the black, which is actually a form of exploitation of labor, is created, works with a compensation below the envisaged minimum, without contribution for compulsory social security. From that, problems arise, which will be dealt with separately in this paper, relating to the safety of workers in black and increasingly often unfortunate cases, with a mortal epilogue for working people.
Key words: work on black, failure to report, contributions, rights, obligations, injuries at work.
* Pomoćnik izvršnog direktora za pravne, kadrovske i opšte poslove Pošte Crne Gore, zoran.magdelinic@postacg.me
[1] I. Čatipović, “Rad na crno“, Godišnji pravni seminar ELLN, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014, 107-109.
[2] S. Crnković Pozić, „Neslužbeno gospodarstvo mjereno radnom snagom“, Finansijska praksa, 26/1, 1997, 301-316.
[3] I. Grubešić, „Redefinisanje pojma radnika u uslovima rada na on-line platformama“, Sloboda pružanja usluga i pravna sigurnost, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, 2019, 959-980.
[4] I. Bjelinski Radić, „Novi oblici rada kao savremeni izazov za radno pravo“, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2017, 892.
[5] Vlada Crne Gore–Uprava za inspekcijske poslove, „Izvještaj o radu“ www.uip.gov.me
[6] Istraživanje Grupe Selectio u saradnji sa Hrvatskom udrugom poslodavaca „Istraživanje o radu na crno“, Zagreb 2006, 7.
[7] Projekat Evropske komisije GLO 12/24/EEC.
[8] M. Vujović, M. Savić, K. Petovar, „Efikasna uloga inspekcije rada u suzbijanju rada na crno“, Publikacija Fondacije Centar za demokratiju, Beograd 2014, 21.
[9] P. Končar, „Tudi zaposlovanje na črno pomeni segmentacijo trga dela“, Delavci in delodajalci: revija za delovno pravo in pravo socialne varnosti, 2013, 195-209.
[10] L. Mitrus, “Praca zarbokowa a bezpieczenstwo socjane“, Studia Luridicia Lubninensia, 2015, 391-406.
* Deputy executive director for legal, personnel and general affairs Post Montenegro.