Pregledni naučni članak
UDK: 342.7
doi: 10.46793/GP.1301.017R
KONKRETIZACIJA USTAVNOG NAČELA SRAZMJERNOSTI OGRANIČAVANJA LJUDSKIH PRAVA
Rad primljen: 02. 09. 2021.
Rad ispravljen: 24. 10. 2021.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 26. 09. 2022.
U ovom radu se pokušava pružiti doprinos pravno-dogmatskoj eksplikaciji odredbe čl. 20. st. 3 Ustava Republike Srbije, koja je donijela važnu novost u domaćem ustavnom razvoju u vidu propisivanja načela srazmjernosti ograničavanja ljudskih prava. U tom cilju se dogmatskim pristupom objašnjava priroda, domašaj i struktura ovog načela i tumače primjenjivi međunarodni i domaći izvori. Zatim se analizira relevantna ustavnosudska praksa kako bi se spoznalo kako je ono shvaćeno i primijenjeno. Kako je tekst odredbe teško razumljiv i praktično neprimjenjiv zbog pretjerane konciznosti, preporučuje se preciznije rješenje de lege ferenda. U sadašnjem trenutku je potrebno šire tumačenje predmetne odredbe, pa se zato predlažu teorijski opravdana i praktično provodiva uputstva za svrsishodnu upotrebu ovog složenog analitičkog alata sudijskog odlučivanja.
Ključne riječi: načelo srazmjernosti, ograničenje ljudskih prava, opravdanost ograničavanja ljudskih prava, legitiman cilj.
I UVOD
Odredba čl. 20 (rubrum Ograničenja ljudskih i manjinskih prava), st. 3 Ustava Republike Srbije je u literaturi međunarodnog i uporednog ustavnog prava odmah prepoznata kao izraz testa srazmjernosti, koji se etablirao kao međunarodni standard za ocjenu opravdanosti ograničavanja ljudskih prava[1]. Radi se o novini u domaćem ustavnom razvoju koju treba treba svakako pozdraviti, jer se po prvi put odgovara na pitanje kako (na koji način) se utvrđuje opravdanost ograničenja ljudskih prava, za razliku od ustavnih odredbi kojima se propisuje sadržaj pojedinih ljudskih prava i granice njihovog uživanja, koje samo daju odgovor na pitanje kada (po kojim uslovima i okolnostima) se ta prava mogu ograničiti. Ona je posebno i izričito adresirana na pravosuđe, jer vladavina prava podrazumijeva minimiziranje mogućnosti arbitrarnih zadiranja u garancije ljudskih i manjinskih prava. Iz toga proizlazi dužnost sudova da tragaju za takvim ishodima tumačenja prava koji ih neće pretjerano ograničiti.
Međutim, treba se suočiti sa velikim teškoćama i dilemama u njenom tumačenju. Upotrijebljena jezička konstrukcija po svojoj kompleksnosti i komplikovanosti odstupa od uobičajenih standarda pravnog normiranja,[2] a njen smisao je prilično nejasan zbog velikog broja neodređenih i metapravnih pojmova, kao što su suština prava, važnost svrhe, priroda i obim ograničenja, itd. Kada se ova odredba pokušava razjasniti primjenom pravila logike, nije izvjesno da li se propisani kriterijumi koji opravdavaju ograničavanje ljudskih i manjinskih prava nalaze u alternativnom, kumulativnom, akcesornom, supsidijarnom, eventualnom ili pak nekom drugom odnosu. I pravno-sistemska tumačenja otvaraju nove dileme, jer ustavno rješenje o ograničavanju ljudskih prava koje se sastoji u kombinaciji jedne opšte i više posebnih odredbi predstavlja neobičnu koegzistenciju standarda definisanih pravom Savjeta Evrope (SE) i Evropske unije (EU).[3]
Cilj ovog rada je konkretizacija načela srazmjernosti ograničenja ljudskih prava, odnosno formulisanje jasnijih uputstava za tumačenje člana 20. stav 3. Ustava. Kako je do sada izostala pravno-dogmatska eksplikacija ove ustanove,[4] pokušaj detaljnog pretresa navedene ustavne odredbe sinergijom svih metoda tumačenja bi trebalo da bude od koristi naukama ustavnog prava i ljudskih prava. U nastavku se iznose pravno-teorijska saznanja, a u trećem dijelu se sagledava savremena pozitivnopravna artikulacija ove ustanove. U četvrtom dijelu se analizira relevantna ustavnosudska praksa, a u petom se predlaže preciznije i jasnije dogmatsko i pozitivnopravno rješenje.
II SRAZMJERNOST U PRAVNOJ LITERATURI
Pojam srazmjernosti je zbog svoje širine teorijski elaboriran u različitim pravnim disciplinama. Da bi se sagledao njegov teorijski supstrat i primjena u kontekstu ograničavanja ljudskih prava, u ovom dijelu su skicirani razvoj i domašaj pojma, te njegova priroda i struktura.
A. Razvoj i domašaj
U literaturi se navodi da se pojam srazmjernosti globalno razvijao od načela moralne filozofije do pravnog načela.[5] Ovaj alat praktičnog mišljenja ima duboke korijene u prirodnopravnoj tradiciji,[6] a pozitivnopravno je utemeljen u Pruskoj tokom evolucije iz policijske u pravnu državu krajem XVIII i početkom XIX vijeka. U nastojanju da se obuzda policija od pretjerane upotrebe sile, pruski zakonodavac i Visoki upravni sud su formulisali dužnost policije da upotrebljava adekvatna i minimalno potrebna sredstva prinude, tj. ona koja su srazmjerna cilju kojim se taj javni interes ostvaruje.[7] Učenje o srazmjernosti steklo je novu popularnost uzornom praksom poratnog njemačkog Ustavnog suda.[8] Zbog potencijala da obuzda arbitrarnost javnih vlasti, oblikuje sudski nadzor i usmjeri očekivanja privatnih subjekata, ono je migriralo iz ustavnog u druge grane prava, strano i međunarodno pravo (pravo ljudskih prava, pravo EU, međunarodno privredno pravo), pa je postalo paradigma uspješnog pravnog transplanta.[9] Razloge za ovu novu popularnost treba tražiti koliko u nalazima pravne nauke o njegovoj praktičnoj korisnosti, toliko u činjenici da se radi o već ranije pravnodogmatski etabliranoj i sveprisutnoj pozitivnopravnoj ustanovi. Tako se naznake pojma srazmjernosti lako mogu identifikovati u krivičnom, upravnom, radnom, antidiskriminacionom i humanitarnom pravu. One se mogu pronaći i u ustanovama privatnog prava, doduše u manjem obimu zbog njegove veće pravno-dogmatske razvijenosti i užeg ustavno-sudskog nadzora.[10]
B. Pravna priroda
Mišljenja o pravnoj prirodi i značaju ovog pojma su podijeljena. U literaturi mu se pripisuju različita značenja i nazivi, kao što su načelo, analiza, test, alat, metod. Razlike u značenjima i širini primjene pojma su velike, čemu su sigurno doprinijele istorijske, političke i institucionalne specifičnosti pravnih sistema u kojima se upotrebljava. Oni autori koji smatraju da se ovaj pojam afirmisao kao pravna ustanova rezonuju da se radi o načelu komparativnog ustavnog prava,[11] međunarodnog prava ljudskih prava[12] ili pak cjelokupnog međunarodnog prava.[13] Štaviše, zbog njegove širine i praktične pogodnosti za primjenu u drugim pravnim granama i u druge svrhe, neki od njih ga smatraju najopštijim pravnim načelom.[14]
Sa druge strane, oni skeptičniji mu negiraju institucionalnu utemeljenost, smatrajući da se radi o amorfnom pojmu bez značenja, zgodnom alatu, proceduri, skupu testova koji kreiraju korisnu strukturu diskrecionog odlučivanja, metafori, osnovnom načinu praktičnog rezonovanja, ili pak zgodnom heurističkom sredstvu u traganju za najboljim tumačenjem prava, itd.[15] Stanovište o njegovoj pravnosti je predmet argumentovanih kritika: Da predstavlja himeru koja skriva argumente moralne prirode; Da nije jasno šta se vaga (interesi, principi, subjektivna prava ili razmatranja), kako se vaga (kojom mjerom), i ko to čini ili bi trebalo da čini (sudija ili zakonodavac); Da vrijednosti koje se vagaju nisu samjerljive; Da ima ograničenu ulogu kod sukoba ljudskih prava, jer je više dizajniran za izbjegavanje rješenja sukoba i da stoga ne može pomoći kod istinskih ustavnih dilema.[16]
Međutim, nepodijeljeno je mišljenje da ovaj pojam spada u domen hermeneutike, jer se radi o načinu pravničkog odlučivanja koji je teorijski elaboriran na kritici tradicionalnog poimanja formalno-logičkog tumačenja i primjene prava. U tom smislu, ističe se Kantorovičevo objašnjenje pravničkog odlučivanja kao metoda odmjeravanja interesa putem istraživanja svrhe zakona[17] i Fivegov prijedlog topike kao tehnike problemskog mišljenja koje je po svojoj prirodi induktivno, a ne deduktivno.[18] Tako se u savremenoj pragmatsko-sociološkoj hermeneutici srazmjernost smatra suštinom pravnog rasuđivanja, koje je istovremeno tehnika, vid praktične razboritosti i put saznanja (techne, phronesis i episteme) tj. metodizacija sudijske slobode koje se sastoji u vaganju interesa polazeći od objašnjenja činjenica posmatranih u užem ili širem kontekstu.[19] Kao alat praktičnog mišljenja on se operacionalizuje kroz argumentaciju primjene pravnih normi koje nisu konkretizovane u toj mjeri da mogu ponuditi nedvosmisleno rješenje pravnog problema pravnim silogizmom, najčešće u situacijama kada se sukob normi ne može riješiti derogacijom jedne od njih.[20] Ovakav metod odlučivanja je kompleksniji i komplikovaniji od supsumcije slučaja pod normu, jer se sastoji u višefaznom postupku testiranja mogućih ishoda primjene različitih metoda tumačenja.[21]
Dakle, učenje srazmjernosti je neizbježan način pravničkog odlučivanja kada se tumače nedovoljno konkretizovane norme ljudskih prava, koliko zbog potrebe za njihovim evolutivnim razvojem toliko i zbog nemoći ustavotvorca i zakonodavca da predvide sve moguće sukobe normi. Priroda ovog načina odlučivanja se najbolje može objasniti kao test kojim pravosudne i druge institucije ocjenjuju opravdanost mjera preduzetih u javnom interesu, a koje zadiru u ljudska prava. Odgovori na pitanje o prirodi i domašaju ovog pravnog fenomena su različiti, jer se on etablirao kao način rezonovanja u razvijenim jurisprudencijama, a kao pravna ustanova samo tamo gdje je pozitivisan kao takav. Kao što je vidljivo u čl. 20. stav 3, srpski ustavotvorac je našao za shodno da ga pozitiviše kao ustavno načelo. Time je obavezao državne organe da primjenjuju ovaj test, iako ga nije jasno izrazio.
1. Struktura
Kako struktura testa nije pozitivnopravno definisana, prisutne su velike varijacije u njegovoj praktičnoj primjeni i naučnim interpretacijama. Ipak, u praksi međunarodnih tijela za zaštitu ljudskih prava, ustavnih sudova i literaturi ljudskih prava uobičajena je provjera opravdanosti određene mjere kojom se ograničavaju ljudska prava testom srazmjernosti, koji slijedi nakon ocjena da je ta mjera u skladu sa zakonom i neophodna u demokratskom društvu. U dostupnoj literaturi[22] taj test se sastoji od ocjene četiri kriterijuma u sljedećim koracima: (1) legitimnost cilja te mjere u vidu doprinosa određenoj društvenoj vrijednosti kojem je ta mjera upravljena; (2) podesnost (pogodnost, adekvatnost) te mjere za ostvarenje tog cilja; (3) izbor mjere koja najmanje zadire u subjektivna prava, a optimalno doprinosi ostvarivanju svih društvenih vrijednosti na koju ta mjera utiče, i (4) srazmjernost u užem smislu. Ovaj posljednji kriterijum se sastoji u vaganju i balansiranju važnosti svih društvenih vrijednosti na koju ta mjera utiče i uskraćivanju njenog opravdanja ukoliko zadire u ostvarivanje one društvene vrijednosti koja ima prevagu, odnosno pretjerano opterećuje subjektivno ljudsko pravo konkretizovano iz te društvene vrijednosti.
Dakle, struktura testa srazmjernosti se može objasniti alegorijom puta na kome se ocjenjuje svaki korak prema cilju koji se sastoji u pravnoj spoznaji valjanog balansa između suprotstavljenih vrijednosti, načela ili subjektivnih prava. U tom testu pozitivne ocjene o legitimnosti cilja, podesnosti i optimalnosti predstavljaju premise za prelazak na naredni korak u utvrđivanju opravdanosti mjere, dok negativna ocjena na bilo kom koraku odmah okončava ovu operaciju zaključkom o njenoj neopravdanosti. Svaki korak testa zadržava silogističku formu, ali se ne može smatrati formalno-logičkom operacijom pošto su na svakom koraku zaključci iz premisa više preskriptivne prirode, tj. više se izvode po kriterijumu ispravnosti nego po istinitosti. Drugim riječima, na svakom od opisanih koraka se do zaključaka dolazi koliko metodima pravne nauke toliko i pravilima praktične razboritosti. Pri tome, svaki od koraka je u akcesornom odnosu sa prethodnim, a pozitivne ocjene o mjeri koja se ispituje predstavljaju kriterijume koji treba da budu kumulativno ispunjeni da bi se mjera ograničenja ljudskog prava opravdala.
III SRPSKO POZITIVNO PRAVO, MEĐUNARODNI STANDARDI I PRAKSA
Razmatranom odredbom čl. 20. st. 3. Ustava, srpski ustavotvorac se opredijelio da srazmjernost pozitiviše i da je situiranjem u odjeljak 1 drugog dijela svrsta među osnovna načela ljudskih i manjinskih prava i sloboda. U bliskoj pravnosistemskoj vezi sa ovom odredbom je načelo tumačenja ljudskih prava saglasno međunarodnim standardima i praksi iz čl. 18. st. 3 Ustava,[23] (rubrum Neposredna primena zajemčenih prava) kojim je ustavotovorac naznačio primat međunarodnih ljudskih prava. Druga važna veza razmatrane odredbe je sa čl. 20. st. 1 Ustava, kojim se opravdava ograničenje ljudskih prava, između ostalog, „obimom neophodnim da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenih prava.“ Ona otvara dilemu da li je test srazmjernosti samostalna faza ocjene o opravdanosti ograničenja, koja nastupa poslije ocjene o neophodnosti, ili pak samo jedan od uslova za ocjenu o neophodnosti mjere. Kako je niže pokazano, oba pristupa su izražena i u praksi međunarodnih institucija i u ustavnosudskoj praksi. Bilo kako bilo, ovaj rad se ne bavi navedenom dilemom, jer nije od uticaja na konkretizaciju testa srazmjernosti.
Kada je riječ o srazmjernosti, najvažniji međunarodni izvor je praksa Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), pošto ovaj pojam nije pozitivisan ni u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,[24] niti u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima.[25] Test srazmjernog ograničenja ljudskih prava je nastao tumačenjem odredbi EK koji se odnose na ona prava kojima je mogućnost ograničenja izričito određena (sloboda izražavanja, privatni život i pravo na imovinu) ili pak implicitno (pravo na slobodu i bezbjednost), te na derogaciju u vanrednim stanjima i zabranu diskriminacije. U literaturi se smatra suštinskim elementom razvoja uzorne primjene EK koji je obezbijedio apsolutni kvalitet garancija ljudskih prava.[26] Prema brojnim interpretacijama, test srazmjernosti slijedi nakon što sud utvrdi da je mjera države u ograničavanju ljudskih prava u skladu sa zakonom, u javnom interesu ostvarivanja propisanih legitimnih ciljeva,[27] te da je neophodna u demokratskom društvu.[28] Test je različito naznačen u brojnim presudama, što je u velikoj mjeri uslovljeno širinom diskrecije koju ESLJP dopušta državi u postupku (the Margin of Appreciation) i pravilima o teretu dokazivanja. Zato se jasniji obrisi testa naziru tek u literaturi koja analizira i sistematizuje njegovu primjenu. Ukratko, određena mjera je srazmjerna ako je upravo ta mjera neophodna da bi se postigao legitiman cilj definisan odredbama konvencije,[29] odnosno ako postoji razuman odnos srazmjernosti upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi da postigne.[30] U sudskim obrazloženjima se ocjena o srazmjernosti najčešće navodi kao samostalna faza ocjene opravdanosti sporne mjere države, koja se provodi ako se ocijeni da je ta mjera zakonita i „neophodna u demokratskom društvu.“ U jednom broju presuda srazmjernost se svrstava pod krovni pojam neophodnosti, što nije nepoznato u literaturi ljudskih prava.[31]
Jedina međunarodna pozitivnopravna odredba koja se eskplicitno poziva na načelo srazmjernosti je ona iz čl. 52. Povelje o osnovnim pravima EU (EU 2010/C83/02): „Svako ograničavanje ostvarivanja prava i sloboda priznatih ovom poveljom mora biti propisano zakonom i poštovati suštinu tih prava i sloboda. Uz poštovanje načela proporcionalnosti ograničenja se mogu utvrđivati samo kada su neophodna i kada odgovaraju cilju opšteg interesa koji priznaje Unija ili su potrebna radi zaštite prava i sloboda drugih.“ Ni ona ne određuje jasno njegov sadržaj, ali barem potvrđuje mjesto testa u postupku ocjene opravdanosti ograničavanja ljudskih prava iza ocjene o zakonitosti i neophodnosti određene mjere države koja zadire u ljudska prava.
Na kraju, ustavno načelo srazmjernosti je manifestovano u brojnim domaćim zakonima, tako da shvatanja domaćeg zakonodavca mogu da posluže za bliže određenje sadržine testa. U tom je smislu najkorisniji čl. 68. Zakona o policiji[32] (rubrum Princip srazmernosti), koji određuje da primjena policijskih ovlašćenja mora biti srazmjerna potrebi zbog koje se preduzima, da ne smije izazvati veće štetne posljedice od onih koje bi nastupile bez policijske intervencije, da se bira ono policijsko ovlašćenje koje izaziva najmanje štetnih posljedica i za najkraće vrijeme, i da se sredstva prinude primjenjuju postupno, uz minimum neophodne sile. O sadržini testa srazmjernosti govore i drugi zakoni, ali u manjoj mjeri. Tako je u čl. 10. Zakona o državnoj upravi[33] (rubrum Srazmernost. Poštovanje stranaka) određena dužnost organa uprave da „koriste ona sredstva koja su za stranku najpovoljnija i ako se njima postižu svrha i cilj zakona.“ U sličnom maniru, u čl. 6. Zakona o opštem upravnom postupku[34] (rubrum Načelo srazmernosti) određeno je ovlašćenje organa uprave da ograniči pravo stranke „samo kada je neophodno da se njime ostvari svrha propisa i samo ako ta svrha ne može da se ostvari drukčijim postupanjem koji bi se manje ograničavala prava...“ Drugačiji pristup je u čl. 17 st. 7 i 9 Zakona o zaštiti podataka o ličnosti,[35] kojim zakonodavac odobrava izuzetke od zabrane obrade posebnih podatataka o ličnosti „ako je takva obrada srazmerna ostvarivanju cilja, uz poštovanje suštine prava...“ Dalje, u čl. 8. Zakona o zabrani diskriminacije[36] određeno je postoji povreda načela jednakih prava i obaveza „ako ne postoji srazmera između preduzetih mera i cilja koji se ovim merama ostvaruje.“ Dakle, razlike u domaćem normiranju sadržine testa su velike, a zajedničko im je što svi jasno definišu prvi korak, a to je ocjena o legitimnosti cilja. Ostali koraci u vidu ocjena o podesnosti mjere, minimalnom zadiranju u zajemčena prava i valjanom balansu između mjere i legitimnog cilja se naziru u zakonima koji se odnose na rad državne uprave. Najpreciznija uputstva su dobili policijski službenici. To je sasvim razumljivo kada se ima u vidu koliko je velika opasnost od neopravdanog zadiranja u ljudska prava primjenom policijskih ovlašćenja i koliko je nezahvalna policijska dužnost da ocjenjuju ex ante zakonitost upotrebe sredstava prinude u neizvjesnim i opasnim situacijama. Moglo bi se zaključiti da je zakonodavac manje-više vjerodostojno obavezao državne organe da cijene ustavnu opravdanost mjera koje preduzimaju. Međutim, ostaje zamjerka da nije jasno uputio državne institucije na redoslijed koraka koji vode ka spoznaji o valjanom balansu između mjera koje preduzimaju i posljedica u vidu zadiranja u ustavno zajemčena prava.
Zaključak o neartikulisanosti redoslijeda koraka u primjeni testa srazmjernosti je podjednako uputan kada se sumira ovaj pregled domaćih i međunarodnih izvora. Razlozi za to su ipak različiti. Neartikulisanost međunarodnih izvora je rezultat kazuističkog pristupa ESLJP, koji je u skladu sa shvatanjima sopstvene sudijske slobode dopuštao različitu širinu diskrecije državama u primjeni EK. Sa druge strane, kod domaćih zakona je problem u pravno-tehničkoj nedorečenosti konkretizacije ustavnog načela iz čl. 20 st. 3. Naime, zakonodavac jeste obavezao državne organe da provode ovaj test, ali su izostala uputstva koja pouzdano vode do njegovog poželjnog cilja.
IV TEST SRAZMJERNOSTI U USTAVNOSUDSKOJ PRAKSI
Najvažnije determinante pravno-dogmatskog objašnjenja načela srazmjernosti treba tražiti u praksi Ustavnog suda Srbije (US) u predmetima ograničavanja ljudskih prava. Istraživanjem elektronske baze sudskih odluka[37] ističe se svega nekoliko njih u kojima je rezonovano pozivanjem na čl. 18. i 20. Ustava. U nastavku slijedi kratka analiza argumentacije, najprije u predmetima apstraktne kontrole ustavnosti.
U prva dva predmeta US nije testirao srazmjernost zakonske mjere koju je oglasio neustavnom, iako je preduzeo prvi korak u vidu ocjene o legitimnosti njenog cilja. Naime, u Odluci br. 1Uz-252/2002 od 26.12.2013. je utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom odredbe čl. 13-15. Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji kojima se ovlašćuje direktor agencije da, kada je to potrebno iz razloga državne bezbjednosti i na osnovu prethodne odluke Vrhovnog suda, odredi da se prema određenim fizičkim i pravnim licima preduzmu određene mere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajne pisama i drugih sredstava opštenja. U obrazloženju je zaključio da pravo na tajnost pisama i drugih sredstava komuniciranja iz čl. 41. nije apsolutno, jer su dopuštena odstupanja ukoliko su neophodna za vođenje krivičnog postupka i zaštitu državne bezbjednosti, na način predviđen zakonom. US je našao da u ovom slučaju postoji „dopušten razlog ograničenja“ u vidu državne bezbjednosti, ali da zbog nejasnosti, nepreciznosti i neodređenosti nije zadovoljen kriterijum opravdanosti ograničenja koji proizlazi iz načela vladavine prava u čl. 41. st. 2 Ustava: „na način predviđen zakonom.“ U tom maniru, u Odluci br. 1Uz-1245/2010 od 13.06.2014. dosudio je povredu iste odredbe. Tada je našao da nisu ustavne formulacije „u skladu sa zakonom kojim se uređuje krivični postupak“ i „u skladu sa zakonima kojima se uređuje rad službi bezbednosti Republike Srbije i rad organa unutrašnjih poslova“, koje se nalaze u čl. 128. Zakona o elektronskim komunikacijama, a uređuju zadržavanje podataka o presretanju elektronskih komunikacija u svrhu krivičnog postupka i državne bezbjednosti. US je ocijenio da su „uslovi i svrha dozvoljenog odstupanja od tajnosti sredstava komuniciranja utvrđeni Ustavom i kao takvi ne mogu biti predmet zakonske materije...“ Dakle, rezonovanje US ovdje ima formalno-logičku formu, jer se sastoji u silogističkom podvođenju sporne zakonske odredbe pod šire tumačenje vladavine prava. Naznačenje legitimnog cilja je samo teleološki aspekt tog tumačenja, a ne korak testa srazmjernosti.
U Odluci br. 1Uz 367/2013 od 03.11.2016., koja se u dijelu 5. koristi kao ogledna, US je u potpunosti proveo test srazmjernosti i utvrdio da nije u skladu sa Ustavom odredba čl. 336. Zakona o prekršajima, kojom se uskraćuje izdavanje saobraćajnih isprava licima koja nisu platila prekršajne kazne. Ponovo se pozivajući na načelo vladavine prava, zaključio je da plaćanje kazni ne potpada pod ustavnu obavezu plaćanja poreza i drugih dažbina iz čl. 58. st. 4., te da iako je uvedeno zakonom i „opravdano potrebom zaštite legitimnog cilja u javnom interesu (efikasnija naplata novčanih prekršajnih sankcija) nije neophodno u demokratskom društvu, odnosno da država i bez propisivanja ovog ograničenja ima druga efikasna sredstva za naplatu (...) te da se ovakvim propisivanjem ne postiže pravična ravnoteža (balans) između zahteva opšteg interesa i zahteva zaštite prava i interesa lica koje zahteva izdavanje određenih dozvola (...)“ te da „prevazilaze svrhu koja se želi postići naplatom novčane kazne i obim neohodan da se ustavna svrha ograničenja zadovolji bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava koju dozvoljava čl. 20. Ustava.“
Na kraju je zaključio i da je sporna zakonska mjera diskriminirajuća u smislu čl. 21. Ustava, jer su lica kojima su ova dokumenta potrebna kao vlasnicima motornih vozila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ona koja to nisu.[38] Argumentacija sadrži naznake svih koraka koje su objašnjeni u dijelu 2.3. (legitiman cilj, podesnost, minimalno zadiranje i balans legitimnog cilja i mjere) i kvalifikuje nedostatak opravdanja mjere kao čin diskriminacije, što je u potpunosti u skladu sa praksom ESLJP.[39] Jedino što se može prigovoriti ovom rezonovanju jeste redakcija obrazloženja iz koje se ne može jasno formirati predstava o redoslijedu i međusobnom odnosu koraka testa.
U predmetu IUz-48/2016 Rješenjem od 26.10. 2017. odbačena je inicijativa za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti,[40] kojim se nalaže obavezna imunizacija djece. U obrazloženju US se izjašnjava o legitimnosti cilja, podesnosti i valjanom balansu mjere i cilja, ali propušta da navede treći korak u vidu ocjene da li se cilj mogao ostvariti manjim posezanjem u ljudska prava: „Ustavni sud nalazi da je mešanje zakonodavca u ostvarivanje prava na fizički i psihički integritet zasnovano na potrebi da se zaštiti zdravlje celokupnog stanovništva i osoba u pitanju, da je kao takvo opravdano i srazmerno cilju koji se želi postići.“
I među konkretnim ustavnim sporovima se nalazi nekoliko predmeta u kojim se obrazlaže test srazmjernosti. Tako je u Odluci br. Už-26/2012 odbijena ustavna žalba V.R. zbog povrede prava na slobodu izražavanja iz čl. 46. Ustava, koje se po navodima podnositeljke sastojala u izgubljenim parnicama koje protiv nje vodio D.Š. zbog njenih defamatornih izjava, sa obrazloženjem da je „predmetno ograničenje slobode izražavanja bilo neophodno radi zaštite prava i ugleda drugog lica...“ Umjesto da opravda svoju odluku kumulacijom pozitivnih ocjena na svim koracima prema spoznaji o valjanom balansu između slobode izražavanja i prava drugog lica, US je zastao već na na prvom koraku.
Dok je prethodna odluka išla u korist aktera političkog života, US je u Odlukama br. UŽ-2634/2012 od 26.11.2015. i Už-4162/2014 od 06.10.2016. zauzeo suprotan stav i prihvatio ustavnu žalbu ranije tuženih novinara koji su prethodno izgubili parnice protiv nosilaca političkih funkcija. Polazeći od značaja društvene uloge medija, nalaza da u presudama nije postavljena jasna razlika između činjenica i vrijednosnih sudova u difamatornim tvrdnjama podnosilaca, kao i činjenice da je tužilac bio nosilac javne funkcije čime je per se podložan većoj pažnji i preispitivanju javnosti, US je zaključio da ograničenje slobode izražavanja podnosioca u parničnim presudama jeste bilo propisano zakonom, da je svrha ograničenja u vidu zaštite prava i ugleda drugih dopuštena, ali da ograničenje nije bilo neophodno, „jer razlozi koje su naveli postupajući sudovi nisu bili relevantni i dovoljni.“ U ovim odlukama US nije stigao do testa srazmjernosti, jer je presudio da su presude sudova bile zakonite, ali da nisu bile neophodne. Pri tome se čini da je ocjena o legitimnosti cilja u vidu zaštite prava i ugleda drugih bila suvišna, jer test srazmjernosti ovdje nije ni provođen, a nije ni bio potreban.
Suprotno tome, US je u Odluci br. Už-6364/2014 od 14.04.2016. u sličnom predmetu presudio u korist nosioca javne funkcije Z.P. i potvrdio parnične presude protiv medijske kuće i novinara, u kojima je dosuđeno da informacije o navodnoj krivičnoj odgovornosti Z.P. nisu bile prenijete u dobroj vjeri. US je ocijenio da je ograničenje slobode izražavanja bilo zakonito, u dopuštenu svrhu i neophodno radi zaštite prava ugleda drugog lica. U ovoj odluci je posebno važna iznesena argumentacija o srazmjernosti: „Na kraju, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi i da li je predmetno ograničenje slobode izražavanja bilo proporcionalno legitimnom cilju čijem se postizanju težilo (neophodno u demokratskom društvu), te da li su razlozi koje su naveli postupajući sudovi kako bi opravdali predmetno ograničenje bili relevantni i dovoljni. Drugim rečima, u situaciji kada su, kao u konkretnom slučaju, suprotstavljena dva prava – pravo na slobodu novinarskog izražavanja i pravo na čast i ugled, sudovi prilikom odlučivanja moraju uspostaviti pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih prava.“
US je ovdje povezao pitanja srazmjernosti i neophodnosti mjere, shodno dilemi o odnosu st. 1 i 3 čl. 20. Ustava. Izostala je argumentacija o koracima testa srazmjernosti, a US je očigledno propustio da identifikuje treći legitiman cilj, u vidu interesa javnosti da bude informisana o nosiocu javne funkcije.
Za razliku od prethodnog predmeta, u Odluci br. Už-7062/2013 od 19.11.2015. US nije povezao pitanje neophodnosti i srazmjernosti. On nije samostalno razmatrao žalbene navode iz apelacije I.P. koje su se odnosile na povrede čl. 20. i 21., te odbio navode koji se odnose na dužinu pritvora u smislu čl. 31. Ustava, ocjenjujući da „je sud u osporenom rešenju naveo relevantne i dovoljne razloge zbog kojih je smatrao da je zadržavanje podnosioca ustavne žalbe neophodno radi vođenja krivičnog postupka, koji je vođen sa potrebnom ažurnošću.“ Poslije ocjenjivanja neophodnosti mjere i legitimnosti njenog cilja, US nije nastavio da korača putem spoznaje njene opravdanosti. Moglo bi se rezonovati da US to nije ni trebalo da čini, jer međunarodni standard iz čl. 5. EK koji se odnosi na slobodu i bezbjednost ne sadrži odredbe o ograničenju ljudskih prava putem testa srazmjernosti. Sa druge strane, to svakako nije sprečavalo US da testira ustavnu opravdanost dužine pritvora, pogotovo što je načelo srazmjernosti manifestovano u relevantnoj odredbi čl. 31. st. 1 Ustava (rubrum Trajanje pritvora), postavljanjem kriterijuma njegovog „minimalno neophodnog“ trajanja. Zamjerka se sastoji u tome što se u dilemi između međunarodnih standarda i ustavnih normi, US trebalo da opredijeli za one koje pružaju šire garancije ljudskih prava i da se izjasni o zadovoljenju kriterijuma minimalnosti posezanja u ljudska prava.
Na kraju, u Odluci br. Už-7268/2013 od 19.11.2015. US se pozvao na čl. 20. stav 1. Ustava da bi opravdao propust Apelacionog suda u Novom Sadu da upozna žalioca sa sadržinom prethodne odluke US i omogući mu da se izjasni o stavovima zauzetim u toj odluci u postupku njenog izvršenja. Razlog za odbijanje ustavne žalbe Narodnog pozorišta u Somboru o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 32. i 36. Ustava našao je u sopstvenom implicitnom „posrednom ograničenju ljudskih prava na raspravljanje i jednakost procesnog oružja“ koje proizlazi iz Ustavom i zakonom propisanih ovlašćenja US. Ovo je prva uočena samostalna primjena čl. 20. Ustava, ali to ne daje razloga za optimizam u pogledu njene dalje primjene, jer ne izgleda ubjedljivo ova izvinjavajuća argumentacija organa zaduženog za zaštitu ljudskih prava o njegovim implicitnom ovlašćenju da ih ograniči. Naime, razlozi za ograničenje prava na pravično suđenje u čl. 32. stav 3. Ustava i čl. 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda navedeni su samo u odnosu na isključenje javnosti, a iznesena argumentacija se ne odnosi na numerus clausus razloge iz čl. 32. stav 3. Ustava.[41] Dalje, u čl. 142. st. 3. ograničenje ovog prava je dopušteno samo u skladu s Ustavom, a ovo pravo spada u krug aspolutnih prava za koje važi ustavna zabrana odstupanja u bilo kojim prilikama iz čl. 202. st. 4. Ustava.[42] Pri tome, ovakva argumentacija uveliko odstupa od ranije zauzetog stava da svaka mogućnost ograničenja ljudskih prava mora biti izričito propisana ustavom.[43] Na kraju, US nije ni postavio pitanje srazmjernosti svog ovako tumačenog ovlašćenja i prava žalioca na pravično suđenje – to nije ni trebalo da učini jer nije uspio da identifikuje legitiman cilj kojim bi opravdao svoje odluke.
Kada se sumira iznesena ustavnosudska praksa, moglo bi se zaključiti sljedeće. US nije formirao sopstvenu doktrinu srazmjernosti koja se razlikuje od prakse ESLJP, jer svoje odluke redovno argumentuje obrazloženjima ovog međunarodnog suda, u podjednako kazuističkom maniru. Međutim, uočena su i odstupanja od primjene testa srazmjernosti, jer US pojedine odluke argumentuje supsumcijom slučaja pod ustavnu normu ili međunarodni standard. Ne sporeći da oštro razlikovanje srazmjernog ublažavanja suprotstavljenih normi od pravnog silogizma ne odražava realnost sudijskog odlučivanja,[44] čini se da bi US ipak trebalo da se ostavi silogističkog rezonovanja, jer je vezan čl. 20. st 3 kao i svi drugi državni organi. Drugo, US obrazlaže svoje ocjene o srazmjernosti kombinacijom izraza iz čl. 20. st. 3. Ustava i iz prakse ESLJP. Pri tome dominiraju ovi drugi pojmovi, što potvrđuje nalaz o nepraktičnosti navedene ustavne odredbe. Treće, uočljiva je nesklonost US da samostalno ispituje kršenje čl. 20. Ustava, a moglo bi se pretpostaviti da bi izuzetak u tom smislu bili jedino predmeti u kojima ocijeni da je potreban strožiji nadzor kršenja ljudskih prava. Četvrto, analizirani predmeti navode na zaključak da se US nije jasno opredijelio u pogledu dileme iz trećeg dijela o statusu testa kao samostalne faze postupka ograničavanja ljudskih prava ili kao elementa ocjene o neophodnosti mjere koja se ispituje. Na kraju, što se strukture testa tiče, već je primijećeno da se US obično fokusira na posljednja dva koraka. Naime, nema mnogo odluka u kojima je negativno ocijenio legitimnost cilja i nepodesnost mjere.[45] Iako se provođenje ovako skraćenog testa srazmjernosti uobičajilo i u praksi ESLJP,[46] tu praksu ne bi trebalo podržati zbog nejasno izražene eventualnosti potonjih koraka u odnosu na prethodne ocjene u testu.
Sve u svemu, ocjena o kvalitetu analizirane ustavnosudske prakse zavisi koliko od stanovišta o širini sudske diskrecije US, sa jedne strane, toliko i od stava o njegovoj vezanosti ustavom i međunarodnim standardima. Jedno je ipak sigurno: imajući u vidu funkcije US kao posljednje domaće stepenice u postupcima za zaštitu ljudskih prava i vrhovnog tumača ustavnih normi, preciznija artikulacija testa srazmjernosti bi doprinijela kako harmonizaciji međunarodnog i domaćeg pravnog sistema, tako i pouzdanijem vođenju državnih organa u ostvarivanju vladavine prava. Argumentacija o mjerenju važnosti svrha kojima su mjere državnih organa upravljene bi svakako koristila njihovoj hijerarhizaciji koja bi obavezivala US u budućim slučajevima i na taj način doprinijela koherentnosti njegove kazuistike i pravnoj sigurnosti. Koristi od toga bi svakako imali i građani, jer bi državni organi posvetili više dužne pažnje razmatranjima posljedica mjera koje preduzimaju, te izboru mjera koje najmanje zadiru u ljudska prava, a donose najviše društvene koristi. – crtica i
V TUMAČENJE ČLANA 20. STAV 3. USTAVA – OCJENA I PRIJEDLOZI
Slijedi pokušaj da se domaće ustavno rješenje tumači u skladu sa nalazima iz ovog rada. U tom cilju se prvo upoređuju i analiziraju odredbe čl. 20 st. 3 sa praksom US koja sumirana u 4. dijelu, teorijskim nalazima iz drugog dijela, te međunarodnim standardima koji su objašnjeni u trećem dijelu. Potom se definiše struktura testa putem artikulacije koraka koji bi trebalo da podjednako budu svrishodni i pozitivnopravno utemeljeni.
Tabela 1. Poređenje pozitivnopravnih odredbi, prakse US, pravne literature i međunarodnih standarda
|
Srazmjernost u čl. 20. st. 3.Ustava |
Srazmjernost u praksi US (1Uz 367/2013 od 03.11.2016.) (dio 4.) |
Srazmjernost u pravnoj literaturi (dio 2.) |
Međunarodni standard srazmjernosti (dio 3.) |
|
|
Praksa ESLJP |
Čl. 52. Povelje o osn. pravima EU |
|||
|
Suština prava koje se ograničava |
Zadiranje u suštinu zajemčenog prava |
|
|
Poštovanje suštine prava i sloboda |
|
Važnost svrhe ograničenja |
Legitiman cilj u javnom interesu |
Legitimnost cilja |
Legitimnost cilja |
Cilj opšteg interesa koji priznaje Unija |
|
Priroda i obim ograničenja |
-Postojanje drugih efikasnih sredstava za ostvarenje legitimnog cilja -Neophodnost mjere u demokrat. društvu |
-Optimalnost mjere (minimum posezanja u ljudska prava) -Neophodnost (nužnost) |
Razuman odnos srazmjernosti upotrijeblje-nih sredstava i legitimnog cilja koji se želi postići |
Neophodnost |
|
Odnos ograničenja sa svrhom ograničenja |
Mjera opravdana potrebom zaštite legitimnog cilja |
Podesnost mjere za ostvarenje legitimnog cilja |
Mjera odgovara cilju opšteg interesa ili zaštite prava drugih |
|
|
Da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava |
Pravična ravnoteža (balans) između zahtjeva opšteg interesa i i zaštite prava lica; mjere prevazilaze svrhu koja se želi postići |
Valjan balans imeđu preduzete mjere i legitim-nog cilja (Isključuje se pretjerano ograničavaanje ljudskih prava) |
Poštovanje načela proporcional-nosti |
|
Tabela 1. je popunjena supsumcijom pojmova iz prakse US, literature i međunarodnih standarda pod pojmove i prema redoslijedu iz razmatrane ustavne odredbe, kako bi stekla saznanja o njihovoj usklađenosti. Razlike u definisanju pojmova su očigledne, ali su koliko-toliko savladane njihovim širim jezičkim i logičkim tumačenjem.
Kada se analiziraju upoređeni pojmovi, potvrđuje se konstatacija Venecijanske komisije iz Uvoda da razmatrana ustavna odredba odslikava koegzistenciju standarda SE i EU. Polazeći od stavova pravne nauke iznesenih u dijelu 2. i prakse ESLJP, izraz koji se čini suvišnim jeste „suština prava koje se ograničava.“ Sa druge strane, ovaj pojam je naveden u čl. 20. st. 3 Ustava i čl. 52. Povelje osnovnim pravima EU. U Ustavu se on pominje u čl. 18. st. 2, ali njegov smisao nije pozitivnopravno objašnjen. Ako se izraz odnosi na zabranu ograničavanja onih ljudskih prava za koje Ustavom nisu propisani uslovi i svrhe ograničenja (tj. apsolutna prava, poput prava na život iz čl. 24. Ustava), takvo uputstvo tumaču prava sigurno ne spada u odredbu čl. 20. st. 3, koja se odnosi samo na prava koja se mogu ograničiti. Njemu tu nema mjesta i ako se radi o namjeri ustavotovorca da izrazi učenje o neprikosnovenosti žarišnog pojma ljudskih prava u odnosu na njegovu periferiju, jer se ta razlika utvrđuje u svakom konkretnom slučaju upravo testom srazmjernosti.[47] Drugu nedoumicu u vezi sa tim izaziva i uslov ograničenja ljudskih prava iz čl. 20. st. 1 u vidu „obima neophodnog da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava.“ Izraz „obim“ upućuje na podvođenje testa srazmjernosti pod pojam neophodnosti, čime ustavotvorac izražava dvosmislenost oko situiranja testa srazmjernosti koja je već objašnjena u analizi literature i interepretacijama prakse ESLJP. Ako se odredba čl. 20. st. 3 vidi kao puko ponavljanje uslova iz čl. 18. stav 1. i 20. stav 1. Ustava,[48] onda je test srazmjernosti samo jedna faza ocjene o neophodnosti državne mjere. Razlike u situiranju testa srazmjernosti pod ocjenu o neophodnosti ili pak poslije nje ne proizvode praktične posljedice po kvalitet sudske argumentacije, pošto ovaj test u oba pristupa predstavlja poslednji sadržaj ocjene o opravdanosti državne mjere.
Pored toga, redoslijed pojmova koji je izložen u ustavnoj odredbi nije metodski usklađen sa nalazima pravne nauke. Naime, korak ocjene o izboru mjere koja najmanje zadire u ljudska prava je izražen prije nego što je propisano uputstvo državnom organu da provjeri i ocijeni da li se njegovom mjerom uopšte može da ostvari legitiman cilj. To navodi na zaključak da je ustavotovorac naveo korake testa ne vodeći računa o sistemskom odnosu tih koraka.[49] Pri tome, nabrajanje kriterijuma opravdanosti upotrebom zareza pravilno upućuje na kumulaciju kriterijuma, ali implicira pogrešan zaključak da su svi kriterijumi autonomni, tj. nezavisni od prethodnih.
Navedene nedoumice i zamjerke iz analize upoređenih pojmova navode na potrebu tumačenja ustavne odredbe koje bi jasno i precizno izrazilo strukturu testa u skladu sa nalazima pravne nauke i međunarodnim standardima. Kao što ukazuju teorijska razmatranja u dijelu 2.3., odredbu čl. 20. st. 3 Ustava bi trebalo tumačiti po jasno definisanom redoslijedu, pri čemu svaka negativna ocjena odmah vodi ka zaključku o neopravdanosti mjere ograničenja ljudskih prava. Da bi se jasno izrazile sistemske veze između koraka, njihov redoslijed je najbolje izraziti u formi algoritma na slici br. 1.[50]
Slika br. 1. Algoritam testa srazmjernosti ograničenja ljudskih prava
Imajući u vidu da jedino riječi, a ne algoritmi, treba da izraze pozitivno pravo, predlaže se de lege ferenda formulacija odredbe čl. 20. st. 3. Ustava koja treba da bolje izrazi test srazmjernosti korišćenjem iste ili barem slične terminologije, a u skladu sa stavovima pravne nauke i međunarodnim standardima:
Državni organi, a naročito sudovi, ovlašćeni su da upotrebe meru kojom se ograničavaju ljudska i manjinska prava samo kada ocene da su ispunjeni svi sledeći uslovi:
- Da je nameravana svrha te mere Ustavom dopuštena i važna;
- Da je mera podesna za ostvarenje njene nameravane svrhe;
- Da podesna mera iz alineje 2 ovog stava manje ograničava ljudsko ili manjinsko pravo od svih drugih mera koje bi podjednako ostvarile njenu nameravanu svrhu;
- Da je nameravana svrha mere iz alineje 3 ovog stava važnija od uživanja ljudskih i manjinskih prava koja se ograničavaju njenom primenom.
Prednosti predložene odredbe u odnosu na važeću su sljedeće. Prvo, izrazi „ovlašćenje“ i „ocjena“ jasnije izražavaju prirodu diskrecione ocjene državnih organa o prioritetu suprotstavljenih prava, interesa, vrijednosti ili svrha. Drugo, jasno je izražen eventualni odnos potonjih koraka testa u odnosu na prethodne, tj. nemogućnost prelaska na naredni korak u slučaju negativne ocjene prethodnog. Treće, jasno je izraženo da je opravdanje mjere ograničenja moguće jedino u slučaju kumulacije pozitivnih ocjena na svim koracima testa. Četvrto, traganje za valjanim balansom između legitimnog cilja i ljudskih prava je izraženo komparacijom njihove važnosti, čime se jasnije naznačava priroda diskrecionog odlučivanja koje se sastoji u prioritizaciji, umjesto u vaganju inače nesamjerljivih veličina.
VI ZAKLJUČAK
Odredba čl. 20. st. 3. Ustava Republike Srbije donijela je važnu novost u ustavnom razvoju Srbije, u vidu uputstava zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti o načinu odlučivanja o granicama ustavnih garancija ljudskih prava i sloboda. Navedena odredba sadrži pojmove koji omogućuju testiranje srazmjernosti u skladu sa praksom međunarodnih tijela za zaštitu ljudskih prava, ali svojom nepreciznom redakcijom otvara mogućnosti pogrešnih tumačenja. Razumljivost teksta koji je izrazio ovu komplikovanu misaonu operaciju je platio danak pretjeranoj konciznosti.
Kako je pokazano u drugom dijelu, u pravnoj literaturi je definisana priroda srazmjernosti kao testa i njegova struktura putem četiri koraka. To su ocjene o legitimnosti cilja, podesnosti mjere kojom se ograničavaju ljudska prava za postignuće tog legitimnog cilja, njenoj optimalnosti (minimalnom posezanju u ljudska prava) i valjanom balansu cilja i mjere. U trećem dijelu su se ukazale velike teškoće u pokušajima da se ustavne norme i međunarodni standardi na koji te norme upućuju saglasno tumače. Te su teškoće rezultat pravno-tehničkog nesaglasja ustavnih odredbi sa međunarodnim standardima, različitih tumačenja relevantne prakse ESLJP i razlika između rješenja u pravnim sistemima SE i EU. Analiza nevelike prakse US u predmetima koji su uključivali primjenu testa srazmjernosti ograničavanja ljudskih prava u četvrtom dijelu je pokazala da se US uglavnom ugleda na praksu ESLJP. Međutim, pokazalo se da njegova argumentacija nije uvijek usklađena sa teorijskim viđenjima strukture i metoda testiranja. U petom dijelu se pokazalo da postoji mogućnost da se širim tumačenjem pojmova iz ustavnih odredbi, teorije i međunarodnih standarda usklade značenja i provede test srazmjernosti koji bi pomirio slovo Ustava, literaturu i međunarodne standarde i praksu. Utvrđeno je da se četiri koraka testa srazmjernosti nalaze u eventualnom odnosu, tj. da se test okončava bilo kojom negativnom ocjenom u definisanom redoslijedu koraka prema spoznaji o opravdanosti mjere koja zadire u ljudska prava. Takođe je utvrđeno da takva mjera može biti opravdana jedino ako su kumulativno ocijenjena pozitivnim sva četiri koraka.
Da bi ojačao vladavinu prava, srpski ustavotvorac se opredijelio da ovaj način sudijskog odlučivanja i univerzalno upotrebljiv alat praktičnog mišljenja svrsta u ustavna načela ljudskih prava. Time je obavezao sve državne organe da ga primjenjuju u skladu sa međunarodnim standardima i praksom. Kako se pokazalo, njegova dosadašnja primjena bi se mogla smatrati dobrim početkom prevazilaženja tradicionalnih predstava o formalno-logičkoj prirodi pravničkog odlučivanja. Dalji napredak u tom smislu bi svakako doprinio suzbijanju arbitrarnosti mjera javnih vlasti i jačanju pravne sigurnosti. Konkretizacija ovog ustavnog načela bi trebalo da bude korak u tom pravcu.
AN INTERPRETATION OF THE PROPORTIONALITY PRINCIPLE OF THE HUMAN RIGHTS LIMITATIONS
Summary
This paper attempts to contribute to the practical and normative explication of the Art. 20 Para. 3 of the Constitution of the Republic of Serbia. This provision is an important novelty in the Serbian constitutional development, envisaging the principle of the proportionality of the human rights` limitations. Utilising dogmatic approach, the nature, scope and structure of this principle are explained, and lege lata interpreted. Besides, the relevant constitutional case-law is analyzed in order to find out how this principle has been understood and applied. It is concluded that wording of the pertinent constitutional provision is too concise and thus incomprehensible and practically unapplicable. Therefore, this paper recommends more precise lege ferenda. At this moment, a wider interpretation is necessary. Therefore, this paper proposes certain theoretical and practical guidelines for the proper use of this complex analytical judicial instrument.
Key words: principle of proportionality, limitation of human rights, justification of the human rights limitation, legitimate aim.