Veljko Turanjanin, diplomirani pravnik*
Primljeno: 21.10.2011.
UDK: 343.13(47)
Stručni članak
U ovom članku autor je razmatrao institute porote i sporazuma o priznanju krivice u ruskom krivičnom procesnom pravu, koje je uslijed velikih problema u krivičnom postupku postepeno napustilo tradicionalni inkvizicioni postupak, te je prešlo na adversarni sistem postupanja u krivičnim stvarima. Prethodno je bilo neophodno promijeniti Ustav Ruske federacije, a na osnovu njega donijeti i radikalno drugačiji Zakonik o krivičnom postupku. Novi Zakonik o krivičnom postupku implantirao je u zakonodavstvo veliki broj novina, a kroz čitav Zakonik vidljiv je uticaj američkih stručnjaka iz oblasti krivičnog prava koji su učestvovali u zakonodavnoj reformi, što se najbolje može sagledati kroz dva najpoznatija instituta američkog krivičnog prava – porotu i sporazum o priznanju krivice (plea bargaining). Ruski zakonodavac je bio svjestan vrijednosti sporazuma o krivici između tužioca i okrivljenog u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i činjenice da je uspjehu istog zaslužan efikasan sistem porotnog suđenja, te je uveo oba instituta u svoje krivičnoprocesno zakonodavstvo. Sledstveno tome autor je u članku bazirao svoje izlaganje o adversarnom sistemu na navedenim institutima, koji prema dostupnim statističkim podacima postepeno zauzimaju sve značajnije mjesto u ruskom krivičnom postupku.
KLJUČNE RIJEČI: Rusija, adversarni postupak, porota, sporazum o priznanju krivice
U V O D
Adversarni postupak predstavlja tekovinu anglo-saksonske pravne tradicije koji se postepeno širi i u evropsko-kontinentalnim pravnim sistemima, u koje su uneseni, i još uvijek se unose, adaptirani instituti stranačkog disponiranja krivičnim postupkom.[1] Povođenju za ovim rješenjima prethodio je problem (ne)efikasnosti kontinentalnih krivičnih postupaka, te se evropski zakonodavci početkom 80-ih godina HH vijeka okreću pravnoj tradiciji koja je iznjedrila institute koji su se pokazali efikasnim u državama u kojima se primjenjuju, čime dolazi do nestajanja nekada čvrsto omeđenih granica koje su postojale između evropskih i američkih pravnih sistema.[2] Među pravnim transplantima koji su pronašli svoje mjesto u zakonodavnim rješenjima evropskih kontinentalnih država svojim značajem i specifičnostima naročito se izdvajaju dva - porota i sporazum o priznanju krivice.
Porota i sporazum o priznanju krivice u krivično procesno zakonodavstvo Rusije uvedeni su prilikom reforme pravosuđa iz 1993. godine, kada je donesen novi Ustav Ruske federacije.[3] Naime, reforma je predstavljala svojevrsnu revoluciju u tadašnjem ruskom zakonodavstvu, uvodeći veliki broj novina koje su se smatrale primarnim katalizatorima demokratije i humanizacije sovjetskog krivičnog pravosuđa.[4] Među najvećim promjenama u ruskom zakonodavstvu nalaze se prelaz sa inkvizicionog na adversarni postupak i vraćanje na porotno suđenje, a osnovni cilj koji je trebalo da bude postignut bio je vraćanje povjerenja u pravni sistem Rusije. Za razliku od pomenute reforme, u periodu postojanja Sovjetskog saveza sudstvo je bilo najmanje poštovana pravna profesija u Rusiji,[5] a pristup sudovima bio je otežan, dok je članstvo u Komunističkoj partiji bilo uslov za sticanje zvanja sudije. U skladu s tim sudije su bile produžena ruka Partije i slijedile su direktive koje su propisane u okviru viših hijerarhijskih nivoa.[6] Sovjetsko stanovništvo ovakav sistem je nazvalo „telefonska pravda“, dok su sudije imale jako nizak stepen poštovanja,[7] te je zbog toga je poseban problem predstavljalo uspostavljanje nezavisnosti i poštovanja sudstva.[8] U ovako uspostavljenom pravnom sistemu za krivična djela nadležno je bilo sudijsko vijeće, sastavljeno od jednog profesionalnog sudije i dvojice sudija porotnika, koji, međutim, nisu uzimali učešća u suđenju, već su po automatizmu potvrđivali mišljenje sudije.
Ipak, reforma koja je uslijedila u ruskom pravosuđu izvršena je djelimično, prije svega zato što je dio ostao nedorađen, a dio uveden parcijalno, i doprinjela je poboljšanju rada pravosudnih organa iako postojeći sistem nije u potpunosti promijenjen.
Ruski krivični postupak u Sovjetskom savezu i Rusiji dugi niz godina bio je zasnovan na inkvizicionom postupku, koji i današnji ruski sistem sadrži i dalje u osnovi. Međutim, usvajanjem novih zakonodavnih rješenja već tradicionalni inkvicioni postupak se sve više približava adversarnom postupku, što nije odlika samo ruskog zakonodavnog sistema već navedena pojava predstavlja karakteristiku i ostalih evropsko-kontinentalnih zemalja. Zakonik o krivičnom postupku Rusije[9] jasno propagira adversarni postupak i načelo jednakosti, te propisuje da će krivični postupak biti zasnovan na osnovama adversarnog sistema, zatim da će funkcije optužbe, odbrane i sudstva biti odvojene, a da će sud biti odvojen od tužilačke i optuženičke strane, te da će tužilac i optuženi biti jednaki pred sudom.[10]
A propo navedenog, prva evropska država koja je uslijed neefikasnih zakonskih rješenja, a čija se posledica ogledala u zatrpavanju sudova neriješenim predmetima,[11] u svoje zakonodavstvo inkorporisala institute koji potiču iz adversarnog sistema (preciznije, iz anglo-saksonskih pravnih sistema) bila je Italija. Prije reformskih poduhvata, metod borbe protiv prebukiranosti sudova u Italiji bio je davanje amnestije čitavim grupama optuženih.[12] Suočen sa brojnim problemima ovakvog krivično-procesnog sistema, italijanski zakonodavac se okreće američkom pravnom sistemu, koji je, po nekim mišljenjima, nakon Drugog svjetskog rata postao najuticajniji pravni sistem na svijetu.[13] Zakonik o krivičnom postupku Italije[14] ukida položaj istražnog sudije, čime je faktički odbrana stekla pravo i mogućnost da samostalno prikuplja dokaze, što je za posledicu imalo dalju amerikanizaciju i stvaranje u praksi mogućnosti za angažovanje privatnih istražitelja. To je i zakonski potvrđeno 2000. godine, tzv. Pravilima o istrazi odbrane. Navedenim Pravilima odbrana je dobila mogućnost da vodi sopstvenu istragu, da ispituje lica koja mogu dati neophodna obavještenja o izvršenom krivičnom djelu, zatim da privatni istražitelji dobiju odobrenje od suda da uđu na mjesta na koja to nije dozvoljeno državnom tužiocu, te da ispituje prikupljene dokaze.[15] Zatim je uvedeno prethodno sudsko ročište sa ciljem da se ustanovi da li tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza da može podići optužnicu i upustiti se u postupak pred sudom,[16] a u zakonodavstvo je inkorporisano predstavljanje dokaza kakvo postoji u adverzijalnom sistemu, te unakrsno ispitivanje svjedoka i veliko smanjenje sudijske mogućnosti da vrši uvid u dokaze. Na kraju, oštro je razdvojena faza suđenja od faze istrage, koje prije reformih poduhvata nisu bile jasno razdvojene, a faza istrage je imala pretežni značaj za ishod krivičnog postupka.[17]
Tokom 1993. i 1994. godine postavljeni su temelji revolucionarnoj reformi ruskog pravosuđa. Naime, u ovoj reformi porota, koja je postojala i nekada u ruskom krivičnom pravu,[18] postaje jedno od glavnih obeležja adversarnog sistema u Rusiji. Preliminarno i eksperimentalno porota je, najprije, uvedena za devet država ruske federacije, da bi potom novelama Zakonika o krivičnom postupku iz 2001. godine porotni sistem bio proširen na cijelu državu, osim u Čečeniji. Uvođenjem porotnog suđenja Rusija je u tradicionalni inkvizicioni postupak ubacila element adversarnog sistema,[19] a približavanje tom sistemu ogleda se i u novim načelima i pravima, poput načela materijalne istine, prava na privatnost, prava na ljudsko dostojanstvo, prava na pravičan postupak itd.[20] Takođe, među novinama koje se nalaze u Zakoniku o krivičnom postupku možemo izdvojiti pretpostavku nevinosti, zatim pravo na odbranu ćutanjem i pravo okrivljenog da bude upoznat sa svojim pravima, te adversarni postupak, mogućnost završetka postupka u ranoj fazi, istragu,[21] novi način organizacije suđenja, potom pravo na advokata,[22] kao i sporazum o priznanju krivice, jemstvo i drugo.[23]
Sadašnji postupak pred ruskom porotom zasnovan je na izmjenama Zakonika o krivičnom postupku iz 2001. godine, ali koji se u bitnom ne razlikuje od postupka kakav je bio predviđen još 1993. godine. Ruski porotni sistem nalikuje na porotni sistem kakav postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji su stručnjaci iz oblasti krivičnog prava učestvovali u izradi ruskog Zakonika o krivičnom postupku, a samim tim i u kreiranju dva najbitnija američka instituta krivičnog postupka u Rusiji – porote i sporazuma o priznanju krivice.[24] Međutim, između američke i ruske varijante porotonog suđenja postoje značajne razlike, koje se prije svega tiču domaće procesne kulture, jer su pravnici u Rusiji vaspitavani na tekovinama inkvizionog sistema, zbog čega su umnogome ostali sputani inkvizicionim rješenjima.[25]
Prema slovu zakona okrivljeni ima pravo na porotno suđenje u svim krivičnim predmetima koji su u nadležnosti sudova drugog stepena, što uključuje krivična djela zaprijećena smrtnom kaznom, poput teškog ubistva. Međutim, da bi se optuženom sudilo pred porotom, optuženi se mora pozvati na to, jer je porotno suđenje njegovo pravo na koje se mora pozvati na njega da bi mu bilo omogućeno. Statistički podaci pokazuju da su u periodu 1994-2001 godine 23% optuženih u Rusiji uživali pravo na porotno suđenje, što nije zanemarljiv podatak.[26]
Suđenje pred porotom počinje čitanjem optužnice. Nakon te procesne radnje optuženi se izjašnjava da li je razumio optužnicu i da li se smatra krivim za izvršenje krivičnog djela za koje ga tereti optužba, a poslije čega slijede uvodne riječi stranaka, najprije tužioca a zatim odbrane. Optuženi može donijeti odluku da pruži iskaz o krivičnom djelu za koje ga tereti optužnica u bilo kom trenutku glavnog pretresa od njegovog početka pa do okončanja. Međutim, ako optuženi ne želi da se izjasni na početku glavnog pretresa, tužilac će iznijeti dokaze koje je prikupio o krivici optuženog, a potom optuženi i branilac dobijaju mogućnost da izlože svoje dokaze.[27] Takođe, na ovom mjestu je bitno napomenuti da oštećeni ima položaj stranke u postupku, sa svim pravima koja su zakonom data strankama u postupku, a u skladu sa tim on može svjedočiti u postupku, predlagati dokaze, zatim imati pravnog zastupnika, vršiti uvid u zapisnik sa istrage, dati završnu riječ te uložiti žalbu na sudsku presudu bez obzira na to da li je u pitanju osuđujuća ili oslobađajuća odluka.[28] Iznošenjem završnih riječi dolazi se do faze u kojoj će sud ukratko objasniti krivični predmet o kom se vodi postupak, sumirajući sprovedene dokazne radnje i stavove stranaka, poslije čega slijedi formulisanje pitanja koja se dostavljaju poroti, a koja se odnose na biće krivičnog djela, identitet optuženog, njegovu krivicu, otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. Sud pri tom naglašava poroti važnost pretpostavke nevinosti i nepostojanja prezumpcije krivice optuženog ako se isti branio ćutanjem.[29]
Predviđeni period u kojem bi trebalo da porota donese jednoglasnu odluku o krivici optuženog je tri sata od početka porotnog zasjedanja, osim u slučaju da je porota odlučila u kraćem vremenskom roku od predviđenog. Iz ovoga proističe činjenica da je jedna od važnijih karakteristika porotnog sistema u Rusiji da presuda koju donese porota mora biti jednoglasna u prva tri sata odlučivanja.[30] Ipak, ukoliko se i poslije osnovnog predviđenog zakonskog roka za donošenje odluke porota ne usaglasi jednoglasno, pristupa se prebrojavanju glasova i odlučuje se na osnovu njihove većine, a prednost imaju glasovi koji su dati u korist okrivljenog, prema maksimi koju je naglasio i sud prilikom povlačenja porote na vijećanje - načelu in dubio pro reo. Donošenjem njihove odluke sud priprema presudu koja može biti osuđujuća ili oslobađajuća, a u zavisnosti od odluke koju donese porota, od koje se ne može razlikovati. Na presudu je dozvoljena žalba Kasacionom sudu zbog povrede zakona, nepravilne primjene Krivičnog zakona, povrede odredaba krivičnog postupka ili zbog toga što presuda nije pravična.[31] Kada presuda stekne svojstvo pravnosnažnosti može se preispitivati jedino u postupcima po vanrednim pravnim lijekovima: reviziji i ponavljanju postupka.[32]
2. Sporazum o priznanju krivice[33]
Proučavajući američki krivično-procesni sistem, ruski zakonodavac je uočio da je jedini način na koji može da ima skladan porotni sistem, a da istovremeno smanji broj suđenja, jeste da razvije sistem sporazuma o priznanju krivice. Budući da je Italija prva država u Evropi koja je ustanovila pregovaranje o krivici po uzoru na američku formu, u Rusiji je nastao sporazum o priznanju krivice po ugledu na italijanski patteggiamento. Oslanjajući se na italijanski obrazac ruski zakonodavac je proširivao opseg primjene sporazuma o priznanju krivice, koje je prilikom uvođenja bilo ograničeno na krivična djela sa zaprijećenim kaznom do tri godine zatvora. Godine 2003. dejstvo sporazuma o priznanju krivice je prošireno na krivična djela sa zaprijećenom kaznom do deset godina zatvora,[34] dok se danas, uz određene uslove koje ćemo kasnije u toku rada objasniti, može zaključiti i za najteža krivična djela.
Sporazum o priznanju krivice u Rusiji mogli bismo da definišemo kao priznanje krivice od strane optuženog, koje su prihvatili sud, tužilac i oštećeni krivičnim djelom, dato za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora, pri čemu će optuženom biti izrečena kazna zatvora umanjena za dvije ili jednu trećinu zakonom zaprijećene. U skladu sa ovim postupkom, sud će prihvatiti priznanje krivice ukoliko su ispunjena dva osnovna uslova:
1. da je optuženi potpuno svjestan karaktera i posledica koje vuče priznanje krivice, kao i svoje krivice za izvršenje krivičnog djela i
2. da je priznanje dao dobrovoljno i nakon konsultacija sa braniocem.
Potom, ukoliko sud prihvati priznanje, optuženom će izreći kaznu koja ne može da pređe iznos od dvije trećine kazne zaprijećene u Krivičnom zakoniku. Međutim, ako sud uoči da nije ispunjen jedan ili oba uslova, neće prihvatiti priznanje krivice i krivični postupak će se nastaviti redovnim tokom. Takođe, ukoliko tužilac ili oštećeni krivičnim djelom odbiju da daju saglasnost na priznanje krivice i završetak postupka na navedeni način, sud neće moći da prihvati priznanje, pa će se predmet riješiti u redovnom postupku.
U toku ovog postupka, prilikom priznavanja krivice neophodno je prisustvo branioca optuženog, kao jednog od obaveznih lica u ovom postupku, a kojeg je izabrao ili sam optuženi ili je postavljen od strane suda po službenoj dužnosti. Naime, branilac ima pravo da zahtjeva sporazumijevanje o krivici od trenutka kada se upozna sa spisima predmeta i na preliminarnom saslušanju optuženog. Takođe, na ročištu na kojem će sud da odluči o zahtjevu za priznanje optuženog neophodno je prisustvo branioca. Njegov zahtjev biće dostavljen državnom tužiocu koji će potom u skladu sa predočenim okolnostima isti prihvatiti ili odbaciti. Priznanje krivice ne oslobađa optuženog suđenja, već se ročište uvijek mora održati, ali će u slučaju pozitivnog ishoda biti kraće.
Na ročištu na kojem optuženi daje izjavu o priznanju krivice, sudija koji vodi postupak mora da utvrdi da li okrivljeni razumije optužbe koje postoje protiv njega, da li se slaže sa optužnicom, zatim da li ostaje pri svojoj izjavi da želi da prizna krivicu i da se odrekne redovnog suđenja, te da li je priznanje dato dobrovoljno i nakon konsultacija sa braniocem, kao i da li razumije sve posledice koje vuče isto. U tom slučaju sudija neće brinuti o izvođenju dokaza važnih za postupak. Međutim, sud može da ispita okolnosti koje se tiču ličnosti optuženika i na osnovu njih da odredi kaznu u većem ili manjem iznosu.
Branilac, tužilac ili oštećeni krivičnim djelom mogu da podnesu žalbu na odluku suda kojom je dozvoljeno da se predmet okonča preko sporazuma o priznanju krivice, kao specijalnog postupka i u tom slučaju predmet bi se razmatrao u redovnom postupku. Ovakva sudska odluka može se donijeti i u slučaju da nisu ispunjeni uslovi za priznanje krivice, ili pak ako takvo priznanje nije potkrepljeno drugim dokazima u spisu. Međutim, u okviru ove sudske prakse nije uobičajeno da sud bezuslovno prihvati priznanje, već tek na osnovu prikupljenih i razmotrenih dokaza[35] koji su prikupljeni u postupku sud akceptira priznanje krivice od strane optuženog i utvrđuje kaznu, koja ne može, kako smo naveli, preći dvije trećine kazne zaprijećene u Krivičnom zakoniku.
Presuda koja je donesena u ovom postupku obavezno mora da obuhvati opis krivičnog djela i izjavu da optuženi priznaje njegovo izvršenje, čije okolnosti poznaje, zatim izjavu da je sud utvrdio sve bitne okolnosti u vezi s njim kao i da postoje uslovi za rješavanje predmeta na ovaj način. U okviru pomenute presude nije neophodno da postoji i analiza dokaza.
U Rusiji, naime, postoji samo jedna osnovna vrsta sporazuma o priznanju krivice - sporazum o kazni, te ne postoji npr. prekvalifikacija krivičnog djela sa težeg na lakši oblik kao u Francuskoj,[36] a sve do zakonodavnih promjena iz 2009. godine nije postojao ni sporazum o saradnji u krivičnom postupku, o čemu ćemo govoriti poslije u tekstu. Međutim, ni postojeća vrsta sporazuma o kazni nije jasno definisana, jer Zakonik o krivičnom postupku nije riješio pitanje da li će, s jedne strane, optuženi i tužilac napraviti sporazum koji će se potom podnijeti sudu na usvajanje, ili je, s druge strane, sud ovlašćen da samostalno, kada optuženi prizna krivicu, da istom umanji kaznu. Način na koji će se pomenuti propis prezentovati na početku primjene u praksi ruskih sudova omogućiće lakše tumačenje istog. Bitna osobina sporazuma o kazni jeste želja optuženog da prizna krivicu, koja mora da se iskaže prije početka suđenja, da bi sudu na vrijeme postala jasna njegova iskrena želja za priznanjem krivice. Takođe, važno je napomenuti da ovaj postupak ne vuče za sobom obavezu naknade troškova postupka, kao što je slučaj kod ostalih krivičnih postupaka.
Zakonik o krivičnom postupku je pretrpio veliki broj izmjena i dopuna, a za ova razmatranja svakako su značajne izmjene i dopune istog iz 2009. godine, a koje su počele da se primjenjuju 14. jula iste godine.[37] Novina u Zakoniku jeste da i krivična djela zaprijećena smrtnom kaznom i kaznom doživotnog zatvora mogu biti predmet pregovora između stranaka, a umanjenje kazne za ova krivična djela može biti najviše do jedne trećine kazne propisane zakonom. Postupci sa zaprijećenom smrtnom kaznom, odnosno kaznom doživotnog zatvora, zasnovani su na principu prikupljanja dokaza od strane optuženog protiv drugog optuženog lica, koje neće da sarađuje, u zamjenu za sopstveni život, pri čemu tužilac obećava prvooptuženom manju kaznu. Ovaj izbor poznat je pod nazivom „zatvorenikova dilema“.[38] Budući da tužilac prilikom sklapanja pomenutog sporazuma može da dođe u situaciju da su optuženi u dogovoru, moraće razbiti njihov otpor suočavajući se samo sa jednim optuženim u isto vrijeme. U tom slučaju tužilac će, najprije, napraviti listu prioriteta, koja mora biti poznata optuženim, odnosno da predstavi plan na osnovu kojeg će se ukazati koji su predočeni optuženi najznačajniji za osudu.[39] Tako, lice optuženo za obično ubistvo zna da se nalazi na listi iznad optuženog za ubistvo iz nehata, koje se, pak, nalazi čak i ispod osoba optuženih za krađe, dok se lice optuženo za više krivičnih djela nalazi iznad optuženih za jedno krivično djelo.[40]
Iako se iz navedenog može izvući zaključak da bi optuženi na jednostavan način izmanipulisali ovakvim tužilačkim strategijama prostim dogovorom oko toga kako da se ponašaju, postoji, međutim, nekoliko razloga zbog kojih optuženim nedostaje dovoljna jačina kooperacije. Prije svega, da bi se optuženi ponašali kooperativno oni moraju da se prethodno međusobno dobro poznaju, kako bi znali način međusobnog postupanja u različitim situacijama, što nije čest slučaj u današnje vrijeme vladavine organizovanog kriminaliteta. Takođe, ukoliko postoji veliki broj optuženih lica u postupku, čak i ako se međusobno poznaju, komunikacija među njima je upravo zbog njihovog broja otežana, što vodi uspjehu taktike koju koristi policija.[41]
Navedena opcija inkorporisana u zakonodavstvo umnogome je podigla vrijednost sporazumu o priznanju krivice, jer ovakva zakonska mogućnost predstavlja moćno oružje protiv organizovanih kriminalnih grupa, prije svega iz poslovnih zajednica, odnosno za krivična djela iz grupe bijelog okovratnika, u kojoj su zakonske odredbe u Rusiji propisane nejasno. Svjedočenja u zamjenu za manju kaznu su postala obeležje skoro svakog postupka koji uključuje biznismene, s tim što ovakve odredbe vuku potencijalnu mogućnost da optuženi govore tužiocu isključivo ono što isti želi da čuje, te se ulaže dodatna opreznost prilikom njihovog saslušanja.
Ruski sporazum o priznanju krivice regulisan na ovakav način ima svoje pozitivne, ali i negativne strane, što je, uostalom, odlika i drugih država koje su usvojile ovaj institut, ali i, slobodno možemo reći, i svih drugih krivičnih postupaka uopšte, jer ne postoji savršen, a efikasan, mehanizam rješavanja krivičnih stvari. Tako, među pozitivnim aspektima sporazuma o priznanju krivice svakako se izdvaja brzina postupka i očuvanje vremenskih i državnih materijalnih resursa, što pruža mogućnost državi iste ulaže u one krivične istrage i postupke gdje je potrebno, kao što su postupci u vezi sa privrednim kriminalitetom, izbjegavanjem plaćanja poreza, prevara ili akcija u koje je uključen policijski agent provokator.[42] S tačke gledišta optuženog, sporazumom o priznanju krivice on dobija veću korist nego da je rizikovao porotno suđenje, na kojem bi u slučaju po njega negativnog ishoda bio osuđen na znatno strožu zatvorsku kaznu.
A contrario, izražene su i negativne strane ovog postupka, među kojima se izdvaja problem kada je lice optuženo za više krivičnih djela u jednom krivičnom postupku, što nije rijetkost, ali želi da prizna krivicu za izvršenje samo jednog od njih, koja situacija Zakonikom o krivičnom postupku nije regulisana niti predviđena.[43] Zatim, žalba na presudu donijetu u ovom postupku nije dozvoljena iz svih zakonskih osnova koje poznaje Zakonik o krivičnom postupku,[44] tako da je sporazumom o priznanju krivice izvršeno prelamanje na pravilo i izuzetak u vidu prava na izjavljivanje žalbe. Prema tome, stranke se ne mogu žaliti zbog nedovoljno utvrđenog činjeničnog stanja, iz razloga što sud nije dužan dati obrazloženje za svoje mišljenje, povrede pravila krivičnog postupka, nepravilne primjene Krivičnog zakonika ili nepravičnosti presude, a koji razlozi su zakonom propisani za izjavljivanje žalbe u redovnom krivičnom postupku u Rusiji, što svakako izaziva zabrinutost.[45]
Statistički posmatrano, preko sporazuma o priznanju krivice rješava se nešto više od trećine predmeta na nižim sudovima, dok se na višim sudovima prosječno riješi oko polovine predmeta. Tako, prema podacima iz 2006. godine putem ovog postupka na nižim sudovima okončalo se 37,5% svih krivičnih predmeta, dok je na višim sudovima procenat krivičnih predmeta nezanemarljivo veći – 47%. Sporazum o priznanju krivice obično je zaključivan u postupcima za krivična djela krađe, trgovine opojnim drogama, posjedovanja oružja, pronevjere i u krivičnim predmetima ekološkog kriminaliteta.[46] Kao posledica navedenog, a u vezi sa nižim zatvorskim kaznama koje se izriču u ovoj sudskoj proceduri, predviđa se da će se u Rusiji smanjiti broj zatvorenika za polovinu, što svakako predstavlja pozitivan rezultat zaključivanja sporazuma o priznanju krivice.[47]
ZAKLJUČAK
Evropski zakonodavci dugi niz godina gledali su nepovjerljivo prema rješenjima koja potiču iz anglo-saksonskog pravnog područja i institutima na kojima je počivao i funkcionisao takav pravni sistem, te ostajali priklonjeni svojim tradicionalnim načinima rješavanja sudskih postupaka. Međutim, kako bi se povećala efikasnost zakonodavstva došlo je do međusobnog strujanja rješenja između evropsko-kontinentalnog i anglo-saksonskog sistema, pri čemu je ipak preuzimanje istih snažnija osobina evropskih država. Suočeni sa neefikasnim procesnim rješenjima i konstantnim povećanjem broja krivičnih predmeta u sudu, u Evropi dolazi do zaokreta od inkvizicionog ka adversarnom sistemu, a prva država u kojoj je radikalno promjenjen krivični postupak bila je Italija, koja je u zakonodavstvo, između ostalog, uvela jedan od oblika stranačkog upravljanja predmetom, odnosno, sporazum o priznanju krivice.
Rusija je zakonodavnim promjenama pristupila 1993. godine, kada je donijela novi Ustav koji je proklamovao adversarni sistem, a na osnovu kojeg je donijet novi Zakonik o krivičnom postupku. U Zakoniku se izričito naglašava prelazak na adversarni sistem, koji počiva na porotnom suđenju i stranačkim disponiranjem postupkom preko sporazuma o priznanju krivice, jer je ruski zakonodavac bio svjestan da uspjeh sporazuma o priznanju krivice zavisi od efikasnog sistema porote. Suština je u disparitetu kazne na koje optuženi može da bude osuđen na suđenju pred porotom i kazne dogovorene sa tužiocem preko sporazuma o priznanju krivice. Porotno suđenje je ustanovljeno za krivične postupke koji se vode pred višim sudovima, a to su predmeti sa zaprijećenim težim kaznama ili smrtnom kaznom. Da bi, međutim, suđenje pred 12 nezavisnih porotnika bilo omogućeno optuženom, isti se mora pozvati na njega i zatražiti ga. Suđenje pred porotom se odvija kao i redovan postupak pred sudijom, gdje se čita optužnica, izvode dokazi i saslušavaju svjedoci, ali nakon toga sudija koji vodi postupak će sumirati predmet i uputiti porotu na donošenje odluke o krivici optuženog. Porota mora donijeti jednoglasnu odluku u toku prva tri sata zasjedanja, a nakon isteka tog roka biće prihvaćena odluka donijeta većinom glasova, koja će biti osnov za izradu presude. Na presudu je dozvoljena žalba, a sticanjem pravnosnažnosti iste dozvoljeno je ulaganje vanrednih pravnih lijekova na nju.
Sporazumu o priznanju krivice je od momenta uvođenja širen opseg primjene, tako da se prema pozitivnim zakonskim rješenjima može zaključiti i za najteža krivična djela. Da bi isti proizvodio pravno dejstvo neophodno je da se sa njim saglase, pored tužioca, sud i oštećeni, a kao osnovni uslov da bi sporazum bio uzet u razmatranje Zakonikom se zahtjeva da optuženi bude potpuno svjestan karaktera i posledica koje vuče priznanje i svoje krivice, kao i da je priznanje dao dobrovoljno i nakon konsultacija sa braniocem. Ukoliko navedeni uslovi budu ispunjeni sud može da donese odluku o prihvatanju sporazuma o priznanju krivice, na koju tužilac, branilac i oštećeni mogu da izjave žalbu. Dakle, Zakonik dozvoljava izjavljivanje žalbe samo na ovu odluku, ali ne i na presudu donijetu nakon usvajanja sporazuma, protiv koje nije dozvoljeno ulaganje pravnog lijeka.
Iako je Zakonik o krivičnom postupku Rusije pretrpio veliki broj izmjena, možemo zaključiti da su izmjene bile neophodne, prije svega zbog uvođenja potpuno novog postupka u tradicionalno rusko pravo, te da su usmjerene u pravcu povećanja efikasnosti postupka, a što se manifestuje u širenju obima zaključenja sporazuma o priznanju krivice uslijed pozitivnih efekata koje je pokazao, ali i dokazao. S obzirom na navedeno, ovaj pravni transplant američkog porijekla je u svom nezaustavljivom širenju pronašao svoje mjesto u još jednom evropskom zakonodavstvu.
LITERATURA
1. L. Aron, Russia Reinvents the Rule of Law, American Enterprise for Public Policy Research, 2002
2. Bogomazov, That special deal, Russian Law Online, December 2010, http://www.russianlawonline.com/plead-bargain
3. S. Boylan, The Status of Judicial Reform in Russia, American University International Law Review, vol. 13, 1998
4. B. Gill, O. B. Shahar, The Prisoners` (Plea Bargain) Dilemma, Law, 2010
5. M. Damaška, O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 14, broj 1/2007, Zagreb
6. M. Damaška, Sudbina anglo-američkih procesnih ideja u Italiji, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 13, broj 1/2006
7. J. Diehm, The introduction of jury trials and adversarial elements into the former Soviet union and other inquisitorial countries, J. Transnational law & Policy, vol. 11, 2001
8. K. Ershov, Russian federation`s law no. 87-FZ: Political machination or procedural reform, Pace International Law Review, vol. 1, no. 7, 2010
9. G. Illuminati, The frustrated turn to adversarial procedure in Italy (Italian Criminal Procedure Code of 1988), Washington University Global Studies Law Review, vol. 4:567, 2005
10. M. Langer, From Legal Transplants to Legal Translations: The Globalization of Plea Bargaining and the Americanization Thesis in Criminal Procedure, Harvard International Law Journal, vol. 45 - no. 1/2004
11. C. Li, Adversary System Experiment in Continental Europe: Several Lessons from the Italian Experience (online). Journal of Politics and Law, vol. 1, no. 4/2008, 14. Dostupno na www.ccsenet.org/journal, oktobar 2010. godine
12. P. de Muniz, Judicial reform in Russia: Russia looks to the past to create a new adversarial system of criminal justice, Willamette Journal International Law & Dispute Resolution, 2004
13. I.L. Petruhin, Teoreticheskie osnovy reformy ugolovnogo processa v Rossii, Chast' II, 2005
14. W. Pizzi, L. Marafioti, The New Italian Code of Criminal Procedure: The Difficulties of Building an Adversarial Trial System on a Civil Law Foundation (online), vol. 17, no. 1, 1992, 11, dostupno na
15. http://heinonline.org/HOL/LandingPage?collection=journals&handle=hein.journals/yjil17&div=6&id=&page, oktobar 2010. godine
16. R. Poirier, La négociation des sentences du point de vue des avocats de la défense, Criminologie, vol. 20, no. 2, 1987
17. S. Pomorski, Modern Russian Criminal procedure: the adversarial principle and guilty plea, Criminal Law Forum, vol. 17, 2006
18. P. Solomon, Assessing the Courts in Russia: Parameters of Progress under Putin, Demokratizatsiya, vol. 16, no. 1, 2008
19. M. Spence, The Complexity of Success: the U.S. Role in Russian Rule of Law Reform, Democracy and Rule of Law Project, no. 60, 2005
20. S. Thaman, The Nullification of the Russian Jury: Lessons for Jury-Inspired Reform in Eurasia and Beyond, Cornell International Law Journal, vol. 40, 2007
21. S. Thaman, The Two Faces of Justice in the Post-Soviet Legal Sphere: Adversarial Procedure, Jury Trial, Plea Bargaining and the Inquisitorial Legacy, Crime, Procedure and evidence in a comparative and international context, Eseji u čast profosora Mirjana Damaške, 2008
22. E. Huskey, Speedy, just and fair? – Remaking legal institutions in the Putin`s Russia u: W. Danspeckgruber, Perspectives on the Russian State in Transition, New Jersey, 2006
23. D. Chernyakov, Plea bargain as a tool to combat economic crime, Russian Law Online, December 2010, http://www.russianlawonline.com/content/plea-bargain-tool-combat-economic-crime
24. S. Shestakova, Criminal prosecution bodies in the light of the Russian criminal procedure reform: Innovations, problems and perspectives,
25. http://www.bibliojuridica.org/libros/4/1655/13.pdf, septembar 2011. godine
Veljko Turanjanin, BA*
INTRODUCTION OF ADVERSARIAL SYSTEM IN RUSSIA THROUGH REVIEW THE TWO MAJOR INSTITUTE – A JURY AND PLEA BARGAINING
Summary
This article is devoted to considerations of the jury and plea bargaining in the Russia Sriminal procedure law, which is due to major problems in the criminal proceeding gradually abandoned the traditional inquisitorial process in which, by the way, was based Russia criminal law, and move to adversarial process. As a result it was necessary to change a Constitution of the Russian federation and on that basis brings a radically new Code of Criminal procedure. The new Code of Criminal Procedure made a high number of new rules and institutes, and throughout the Code is visible impact of the American lawyers, who took a place in the legislative reform in Russia, which can be best seen through the two most famous institutes of American criminal law – the jury and the plea agreement. Russian legislator was aware of the value of plea agreement between prosecutor and accused in the United States, and the fact that the success of the some credited efficient system of the jury trials, and introduces the both institutes in the criminal law. Thereofore, the author in the article based his presentation of the adversarial system in these institutes, which according to available statistics are becoming gradually more important place in the criminal proceedings.
Keywords: Russia, adversary proceedings, jury, plea bargaining
* Doktorant, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu
[1] M. Damaška, O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 14, broj 1/2007, Zagreb, 3
[2] M. Damaška, Sudbina anglo-američkih procesnih ideja u Italiji, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 13 - broj 1/2006, 3
[3] Konstituciÿ Rossiéskoé Federacii, Rossiéskaÿ gazeta od 25. decembra 1993. godine
[4] S. Thaman, The Nullification of the Russian Jury: Lessons for Jury-Inspired Reform in Eurasia and Beyond, Cornell International Law Journal, vol. 40, 2007, 359. Ovaj autor se često u svojim radovima bavio porotnim suđenjima u Rusiji, u kojoj je određen period izučavao rusko krivično pravo.
[5] S. Boylan, The Status of Judicial Reform in Russia, American University International Law Review, vol. 13, 1998, 1327
[6] L. Aron, Russia Reinvents the Rule of Law, American Enterprise for Public Policy Research, 2002, 1
[7] S. Boylan, op. cit., 1328
[8] Poslednjih godina pojednostavljen je i olakšan pristup sudu, čime sudstvo postaje sve cjenjenija profesija, a povećanjem plata sudijama (koje se kreću u mjesečnom iznosu oko 1.000,00 dolara) dolazi do suzbijanja korupcije u pravosuđu. Za više o ovome pitanju vidjeti: P. Solomon, Assessing the Courts in Russia: Parameters of Progress under Putin, Demokratizatsiya, vol. 16, no. 1, 2008, 68 i E. Huskey, Speedy, just and fair? – Remaking legal institutions in the Putin`s Russia u: W. Danspeckgruber, Perspectives on the Russian State in Transition, New Jersey, 2006, 28-65. Ovdje nećemo ulaziti u pitanje snage sudske branše uopšte, koja se i danas smatra mnogo slabijom od zakonodavne. O ovom pitanju pogledati sledeći Izvještaj: International Commission on Jurists, Attacks on justice – Russian Federation, http://www.icj.org/default.asp?nodeID=349&sessID=&langage=1&myPage=Legal_Documentation&id=23127, septembar 2011. godine
[9] Ugolovnûé Kodeks Rossiéskoé Federacii od 13. juna 1996. godine, N 63-FZ, Rossiéskaÿ gazeta broj 113 od 18.06.1996 godine, sa kasnijim izmjenama i dopunama iz 1998., 1999., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2009. i 2011. godine
[10] Član 15. Zakonika o krivičnom postupku Rusije i član 123. Ustava Ruske federacije
[11] W. Pizzi, L. Marafioti, The New Italian Code of Criminal Procedure: The Difficulties of Building an Adversarial Trial System on a Civil Law Foundation (online), vol. 17, no. 1, 1992, 11, dostupno na http://heinonline.org/HOL/LandingPage?collection=journals&handle=hein.journals/yjil17&div=6&id=&page, oktobar 2010. godine
[12] Ibidem
[13] M. Langer, From Legal Transplants to Legal Translations: The Globalization of Plea Bargaining and the Americanization Thesis in Criminal Procedure, Harvard International Law Journal, vol. 45 - no. 1/2004, 1
[14] Codice di procedura penale, Gazzetta Ufficiale della Repubblica Italiana, n. 250 od 24. oktobra 1988. godine, proglašen: Decreto del Presidente della Repubblica n. 447, od 22 septembra 1988. godine
[15] C. Li, Adversary System Experiment in Continental Europe: Several Lessons from the Italian Experience (online). Journal of Politics and Law, vol. 1, no. 4/2008, 14. Dostupno na www.ccsenet.org/journal, oktobar 2010. godine
[16] M. Damaška, Sudbina anglo-američkih procesnih ideja u Italiji, 6
[17] G. Illuminati, The frustrated turn to adversarial procedure in Italy (Italian Criminal Procedure Code of 1988), Washington University Global Studies Law Review, vol. 4:567, 2005, 571
[18] U Rusiji je postojao porotni sistem u periodu 1866-1917. godine. Za više o tome vidjeti u: J. Diehm, The introduction of jury trials and adversarial elements into the former Soviet union and other inquisitorial countries, J. Transnational law & Policy, vol. 11, 2001, 31
[19] S. Boylan, op. cit., 1332
[20] S. Thaman, The Two Faces of Justice in the Post-Soviet Legal Sphere: Adversarial Procedure, Jury Trial, Plea Bargaining and the Inquisitorial Legacy, Crime, Procedure and evidence in a comparative and international context, Eseji u čast profosera Mirjana Damaške, 2008, 102
[21] O novim rješenjima u istrazi pogledati: K. Ershov, Russian federation`s law no. 87-FZ: Political machination or procedural reform, Pace International Law Review, vol. 1, no. 7, 2010, 1-21
[22]P. de Muniz, Judicial reform in Russia: Russia looks to the past to create a new adversarial system of criminal justice, Willamette Journal of International Law. & Dispute Resolution, 2004, 102-112
[23] L. Aron, op. cit., 12
[24] O uticaju i pomoći koju su pravnici iz Sjedinjenih Američkih Država pružili Rusiji prilikom sprovođenja reformi i pravljenja novih zakona opširnije vidi: M. Spence, The Complexity of Success: the U.S. Role in Russian Rule of Law Reform, Democracy and Rule of Law Project, no. 60, 2005, 3-24 i S. Pomorski, Modern Russian Criminal procedure: the adversarial principle and guilty plea, Criminal Law Forum, vol. 17, 2006, 129-148
[25] S tim u vezi u teoriji se nude određeni prijedlozi na koji način dalje treba da se razvija adversarni sistem u Rusiji. Za više o tom pitanju pogledati: S. Shestakova, Criminal prosecution bodies in the light of the Russian criminal procedure reform: Innovations, problems and perspectives, http://www.bibliojuridica.org/libros/4/1655/13.pdf, septembar 2011. godine
[26] Ibidem, 113
[27] Članovi 273-274 Zakonika o krivičnom postupku Rusije
[28] Član 48. Zakonika o krivičnom postupku Rusije
[29] S. Thaman, The Nullification of the Russian Jury: Lessons for Jury-Inspired Reform in Eurasia and Beyond, 366
[30] Stanje u ruskom porotnom sudstvu možemo da uočimo putem filma Nikite Mihalkova „12“, a koji predstavlja rimejk čuvenog filma „12 gnevnih porotnika“, prilagođen ruskom krivičnom procesnom sistemu.
[31] Član 379. Zakonika o krivičnom postupku
[32] Član 409. Zakonika o krivičnom postupku
[33] Sporazum o priznanju krivice je regulisan članovima 314-317. Zakonika o krivičnom postupku Rusije.
[34] Ruski autor Petruhin zaključuje da se na ovaj način moglo riješiti više od 200 krivičnih djela zaprijećenih po Krivičnom zakoniku Rusije. Pogledati opširnije u: I.L. Petruhin, Teoreticheskie osnovy reformy ugolovnogo processa v Rossii, Chast' II, 2005, 105
[35] U nekim slučajevima sud može sprovesti i posebno ispitivanje kako bi utvrdio da postoji dovoljno dokaza za krivicu optuženog.
[36] O sporazumu o priznanju krivice u Francuskoj pogledati: R. Poirier, La négociation des sentences du point de vue des avocats de la défense, Criminologie, vol. 20, no. 2, 1987, 57-68
[37] Federalünûé zakon #141-FZ, Rossiéskaÿ gazeta broj 4715 od 25.07.2008. godine
[38] Ovu konstataciju najbolje možemo da ilustrujemo sledećim primjerom. Dva optužena su u zatvoru smještena u različite ćelije, a policiji nedostaje dovoljan kvantum dokaza za njihovo optuženje. Da bi sakupila dokaze, policija koristi specifičnu tehniku prikupljanja istih, a koja se sastoji u vođenju odvojenih razgovora sa optuženim u cilju njihovog međusobnog optuženja. Ukoliko kao rezultat pregovora jedan od optuženih odluči da svjedoči protiv drugog optuženog, a drugi ne, policija će prvooptuženog pustiti na slobodu, a drugooptuženom će nakon suđenja biti utvrđena kazna u iznosu od 10 godina zatvora. Ako, pak, obojica odbiju progovore, sud će ih kazniti na kaznu zatvora od najviše šest mjeseci, a ukoliko bi se rezultat pregovora ogledao u obostranom optuženju, oba optužena mogu biti osuđena na po pet godina zatvorske kazne. Strategija koju koristi policija jeste da optuženi prizna krivična djelo, čak i u slučaju da je optuženi nevin u konretnom slučaju, a priznaje krivicu za konkretno krivično djelo kako bi bio oslobođen od krivičnog gonjenja ili osuđen na relativno blagu kaznu zatvora. Za više o ovom pitanju vidjeti: A. Bogomazov, That special deal, Russian Law Online, December 2010, http://www.russianlawonline.com/plead-bargain.
[39] Tužiočevi glavni prioriteti su da optuži lica koja sumnjiči za izvršenje ozbiljnih krivičnih djela, a optuženi samo znaju kako izgleda lista po težini krivičnih djela.
[40] O. B. Gill, O. B. Shahar, The Prisoners` (Plea Bargain) Dilemma, Law, 2010, 44
[41] Ibidem
[42] A. Bogomazov, That special deal, Russian Law Online, December 2010
[43] D. Chernyakov, Plea bargain as a tool to combat economic crime, Russian Law Online, December 2010, http://www.russianlawonline.com/content/plea-bargain-tool-combat-economic-crime,
[44] Član 317. u vezi sa članom 379. Zakonika o krivičnom postupku
[45] S. Thaman, The Nullification of the Russian Jury: Lessons for Jury-Inspired Reform in Eurasia and Beyond, 370
[46] P. Solomon, op. cit, 69
[47] L. Aron, Russia Reinvents the Rule of Law, 11