Veljko Turanjanin, diplomirani pravnik*
UDK: 343.2.01:179.7
340.62:614.253
Primljeno: 20.03.2012.
Pregledni naučni članak
LIŠENjE ŽIVOTA IZ MILOSRĐA I POMAGANjE U SAMOUBISTVU – POGLED NA ZAKONODAVNA RJEŠENjA DRŽAVA KOJE SU IH DEKRIMINALIZOVALE
Autor u radu obrazlaže krivičnopravno regulisanje lišenja života iz milisrđa i pomaganja u samoubistvu u državama koje su legalizovale njihovo izvršenje u određenim sučajevima i pod pretpostavkom ispunjenja zakonom propisanih uslova. Globalno posmatrano, pitanje regulisanja eutanazije riješeno je u osnovi na tri načina, koja se kreću od potppune zabrane njenog vršenja i izjednačavanja iste sa običnim ubistvom, preko njenog privilegovanja kroz regulisanje kao posebnog krivičnog djela za koje je propisano blaže kažnjavanje, do potpune legalizacije lišenja života iz samilosti. Autor u radu objašnjava zakonska rješenja poslednje, malobrojne grupe država, prevashodno obrazlažući sisteme Holandije, Begije i Luksemburga, kao prvih država u kojima je legalizovano lišenje života iz samilosti i potpomognuto samoubistvo, a potom Švajcarske, Oregona, Vašingtona i Montane, u kojima nije kažnjivo pomaganje pri samoubistvu pod pretpostavkom ispunjenja zakonom postavljenih uslova. Na kraju, autor daje poseban osvrt na zakonodavstvo Sjeverne Australije, u kojoj se svojevremeno pojavio prvi zakon koji je legalizovao eutanaziju, ali koji je ukinut nakon dvije godine od početka primjene.
KLjUČNE RIJEČI: eutanazija, ubistvo iz milosrđa, potpomognuto samoubistvo, zakoni, dekriminaizacija, statistički podaci
UVOD
Pojam eutanazija ima više značenja. Prevashodno, termin eutanazija potiče od grčke riječi euthanasia, koja označava laku i bezbolnu smrt, odnosno, dobru smrt (eu – dobro i thanatos – smrt),[1] dok u medicini eutanazija predstavlja ublažavanje bolova davanjem bolesniku narkotičkih sredstava ili usmrćivanje neizlečivih bolesnika radi radi prekraćivanja njihovih muka.[2] Međutim, navedena formulacija ne odgovara pojmu eutanazije koji se upotrebljava u krivičnom pravu, gdje se pod istom podrazumjeva ubijanje iz milosrđa neizlječivih bolesnika,[3] odnosno, to je „sveobuhvatan naziv za probleme koji nastaju u slučaju kada pacijent odluči da odbije da započne ili da nastavi lečenje radi očuvanja svog života, ili kad zahteva da lekar upotrebi neko medicinsko sredstvo za ubrzanje inače bliske i neizbežne smrti, odnosno za oslobađanje od neprolazne patnje koju lekar ne može delotvorno da ublaži niti otkloni nijednim drugim raspoloživim medicinskim tretmanom“.[4]
Eutanazija predstavlja jedno od najintrigantnijih i najkontroverznijih pitanja koje je obeležilo kako HH vijek, tako i početak HHI vijeka, oštro dijeleći naučnu i nenaučnu javnost na pristalice i oponente iste, koji prilikom rasprava o ovom vidu lišenja života koriste podjednako dobre etičke, medicinske i pravne, te religijske razloge (pri čemu izdvajaju svetost života[5] i mogućnost zloupotrebe eutanazije[6]) kao potporu shvatanja koje zastupaju. Pitanje koje je izazvalo i izaziva sukobe različitih mišljenja jeste da li je čovjeku, pored prava na život, kao univerzalnog i najvažnijeg njegovog prava priznatog Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, priznato i pravo na smrt. Odnosno, da li strogo slijediti Hipokratovu zakletvu[7] ili dopustiti u zakonom predviđenim slučajevima i pod propisanim uslovima odstupanje od nje.
Posmatrajući krivičnopravne sisteme država u Evropi i svijetu primjećuje se da je pitanje ubistva iz milosrđa riješeno na tri načina. Prvo rješenje, koje je danas najmanje zastupljeno u osnovi predstavlja tradicionalan strog pogled na lišenje života drugog lica, koje potpuno zabranjuje vršenje eutanazije, te ga posmatra kao obično ubistvo. Drugi princip predstavlja potpun kontrast prethodnom, pa je prema njemu eutanazija legalna i legitimna pojava, čije je izvršenje dozvoljeno pod zakonom propisanim uslovima. Na kraju, treći način regulisanja lišenja života iz milosrđa predstavlja stav koji se nalazi negdje na sredini između prva dva rješenja, pa iako eutanaziju smatra ubistvom i razmatra je u okviru ove grupe krivičnih djela, dolazi do uzimanja u obzir motiva izvršenja djela, te se za nju predviđa blaža zatvorska kazna u odnosu na obično ubistvo. Drugim riječima, eutanazija predstavlja privilegovano ubistvo. Međutim, nije zanemarljiv podatak da se broj država koji odobravaju vršenje eutanazije postepeno povećava, te se sve veći broj država priklanja drugom rješenju.
Prve države u Evropi koje su legalizovale eutanaziju i potpomognuto samoubistvo bile su Holandija i Belgija, čiji primjer su, zatim, slijedili Luksemburg i Švajcarska. Što se tiče država van evropskog tla, direktnu aktivnu eutanaziju su dekriminalizovale Australija (u kojoj je eutanazija danas, pak, nelegalna) i države Oregon, Montana i Vašington u Sjedinjenim Američkim Državama. Pri tom, odmah na početku rada skrećemo pažnju na činjenicu da je u pojedinim državama legalizovano samo pomaganje pri samoubistvu, a u drugim kako eutanazija tako i pomoć u samoubistvu, pri tom ih regulišući u istom zakonu. U skladu sa tim, pomoć pri samoubistvu je dekriminalizovano u pravima amerikih država i Švajcarskoj, dok je u ostalim navedenim državama legalizovano lišenje života iz milosrđa, a time i pomoć u samoubistvu.[8]
Prije prelaska na konkretna zakonodavstva država treba napomenuti da postoji više podjela eutanazije, a za ova razmatranja je bitna podjela na aktivnu i pasivnu, gdje „aktivna eutanazija predstavlja usmrćivanje odgovarajućom aktivnom radnjom, aktivnom pomoći u umiranju, a pasivna eutanazija je usmrćivanje prekidanjem daljeg lečenja i održavanja života (puštanjem da se umre)“.[9] Aktivna eutanazija se dalje prelama na aktivnu direktnu eutanaziju i aktivnu indirektnu eutanaziju, pri čemu aktivna direktna eutanazija predstavlja lišavanje života pacijenta od strane ljekara, a na izričit zahtjev pacijenta obuzetog subjektivnim osjećajem nepodnošljive i beznadežne patnje,[10] dok kod aktivne indirektne eutanazije ljekar daje pacijentu lijekove u cilju smanjenja bolova i patnji, iako pri tom dolazi do skraćenja pacijentovog života.[11] Pitanje legalizacija eutanazije u ovim razmatranjima odnosi se na aktivnu direktnu eutanaziju. Takođe, postoji i podjela eutanazije na dobrovoljnu i nedobrovoljnu, što predstavlja contradictio in terminus, jer je nedobrovoljna eutanazija u biti ubistvo izvršeno sa umišljajem.
1. Holandija
Holandija je legalizovala eutanaziju nakon dva skupštinska pregleda nelegalno izvršenih eutanazija 1990. i 1995. godine, kojim je konstatovan kako njihov visok procenat,[12] tako i velika podrška javnosti dekriminalizaciji eutanazije.[13] Uslijed toga je 2002. godine stupio na snagu Zakon o okončanju života na zahtjev i pomoći u samoubistvu (u daljem tekstu: Zakon o okončanju života),[14] i to nakon što je prošao novembra mjeseca 2000. godine Donji dom, a u aprilu iduće godine i Gornji dom Parlamenta,[15] kojim je dekriminalizovano lišenje života iz milosrđa i pomaganje pri samoubistvu, koji su do tada bili zabranjeni. Ovaj zakon se, generalno uzeto, smatra svojevrsnom kodifikacijom normi i procedura po kojima se vršila eutanazija približno tri decenije prije nego njegovog donošenja. Te norme i procedure primjenjivane su u medicinskoj praksi i praksi sudova prilikom suđenja za krivična djela lišenja života iz milosrđa, a postoji i obimna teorijsko-pravna doktrina o ovom pitanju, koja nudi smjernice za razumjevanje akta eutanazije.[16] Zbog toga, ovaj zakon predstavlja samo „vrh ledenog brijega“.[17]
Zakon o okončanju života Holandije ni na jednom mjestu u tekstu ne sadrži termin „eutanazija“, već se isključivo koristi izraz „okončanje života na zahtjev“, bez davanja definicije istog, iako je u Smjernicama iz 80-ih godina HH vijeka korišćen pojam „eutanazija“.[18] Prema Zakonu o okončanju života, eutanazija je dozvoljena pod pretpostavkom ispunjenja sledećih uslova:
1. da zahtjev potiče od pacijenta i da je dat slobodno i dobrovoljno;
2. da pacijent trpi nepodnošljive bolove koji se ne mogu olakšati;
3. da je pacijent upoznat sa svojim zdravstvenim stanjem i perspektivom;
4. da je eutanazija poslednji izlaz za pacijenta, jer ne postoje nikakve druge alternative;
5. da je ljekar koji treba da izvrši eutanaziju konsultovao kolegu koji ima iskustva na ovom polju, a koji je pregledao pacijenta i složio se da su ispunjeni svi uslovi kako bi eutanazija ili pomoć pri samoubistvu bili izvršeni i
6. da je lišenje života iz milosrđa ili pomoć pri samoubistvu izvršeno sa neophodnom pažnjom.[19]
Dakle, ljekar koji izvrši eutanaziju biće zaštićen od krivičnog gonjenja samo u slučaju da budu zadovoljene sve materijalne i proceduralne norme,[20] zbog čega svaka eutanazija podliježe kontroli, a ljekare dijeli vremenski period i do osam mjeseci od izvršene eutanazije kako bi dobili podatak da li su izvršili krivično djelo.[21] U suštini, ovdje se radi o obavezi ljekara da nakon izvršene eutanazije o njoj obavijesti opštinskog patologa, popunivši odgovarajući fomular i priloživši svu neophodnu dokumentaciju.[22] Patolog je obavezan da bez odlaganja proslijedi dokumentaciju Komitetu,[23] koji će, nakon što ispita konkretan predmet, odlučiti da li je ljekar postupao u skladu sa zakonskom procedurom.[24] Komitet takođe ima pravo da pozove ljekara da dopuni svoj izvještaj, pismeno ili usmeno, ukoliko je to neophodno za odluku u predmetu. Odluka može biti dvojaka: ukoliko je ljekar postupao u skladu sa pravilima prema njemu neće biti primjenjene nikakve mjere, dok će u suprotnom biti pokrenuta istraga za izvršenje krivičnog djela.[25] Iz navedenog proizilazi činjenica da eutanaziju u Holandiji može izvršiti samo ljekar (pri čemu nije bitno koje specijalizacije), i to poštujući pravila. Budući da je do stupanja na snagu Zakona o okončanju života izvršilac iste bio krivično gonjen za krivično djelo ubistva, to će za isto djelo biti procesuiran u slučaju neispoštovanja zakonske procedure lišenja života iz milosrđa. Inače, u Holandiji u oko 70% slučajeva eutanaziju vrši porodični ljekar, koji ima uspostavljene bliske odnose sa pacijentom.[26]
Holandski Zakon o okončanju života je ustanovio određena pravila, odnosno posebne uslove koji moraju biti ispunjeni ukoliko je pacijent maloljetno lice, praveći razliku među pacijentima koji imaju između 12 i 16 godina, i pacijentima između 16 i 18 godina. Tako, ukoliko maloljetnik ima između 12 i 16 godina, a sposoban je da donese razumnu odluku o svojim interesima, ljekar se može saglasiti sa njegovim zahtjevom samo u slučaju da se maloljetnikovi roditelji ili staratelji slože sa tim.[27] Ukoliko se, međutim, radi o maloljetniku koji ima između 16 i 18 godina, koji je sposoban da se brine o svojim interesima, tada se ljekar može saglasiti sa njegovim zahtjevom nakon što se konsultovao sa maloljetnikovim roditeljima ili starateljima, ali čiji se pristanak u ovom slučaju ne traži.[28] Što se tiče opštih uslova, isti se mutatis mutandis primjenjuju uz posebne uslove za svaki opisani slučaj, ali i pravila za eutanaziju za pomoć pri samoubistvu.
Zakon o okončanju života razlikuje zahtjev od pisane izjave volje. S jedne strane, pisana izjava volje dolazi do izražaja u onim slučajevima kada se radi o licu koje je starije od 16 godina, ali koje više nema sposobnost rasuđivanja, ali je u vrijeme dok je istu imala napravilo pismenu izjavu volje koja sadrži zahtjev za okončanjem života od strane ljekara.[29] S druge strane, do primjene zahtjeva dolazi u onim slučajevima kada je lice starije od 16 godina i ima sposobnost rasuđivanja.
Što se tiče pacijentovog stanja, neophodno je da ono bude nepodnošljivo i bez očekivanja poboljšanja. Takođe, da bi eutanazija bila opravdana, u literaturi se smatra i da svi druge opcije moraju biti isrpljene ili da je pacijent odbio da primjeni sve ostale dostupne opcije.[30] Pri tom, ovdje se razlikuju dva elementa: subjektivni i objektivni. Subjektivni element se ogleda u trpljenju nepodnošljivih bolova, koji mogu biti somatski i nesomatski, dok se objektivni element pronalazi u tome što pacijent nema izgleda za poboljšanje svog stanja. Međutim, Vrhovni sud je zauzeo stav da psihički bolovi ne potpadaju pod pojam nepodnošljivih bolova ukoliko pacijent odbija primjenu tretmana koji bi mu olakšali patnje, pri čemu potpomognuto samoubistvo i eutanazija nisu dozvoljeni.[31]
U Holandiji svake godine raste postotak izvršenih eutanazija, pa je, recimo, 2008. godine izvršeno 2.331 slučaj lišenja života iz milosrđa, što je za 9,5% više nego tokom 2007. godine.[32] Takođe, Zakon o okončanju života nijednom odredbom ne ograničava lišavanje života iz samilosti samo na holandske državljane, što dovodi do pojave tzv. eutanazijskog turizma,[33] koja pojava svakako izaziva zabrinutost. Završavajući razmatranja o eutanaziji u Holandiji navešćemo da je 2009. godine u proceduru unijet prijedlog za izmjenu Zakona o eutanaziji, prema kojem bi eutanaziju mogla zahtjevati svaka osoba starija od 70 godina, bez obzira na svoje zdravstveno stanje, ali ovaj prijedlog još uvijek nije pretočen u zakon.[34] Komitet Ujedinjenih nacija za ljudska prava je već izrazio zabrinutost povodom holandskog zakona, smatrajući da može da dovede dotinskog ubijanja iz milosrđa, a naročito kritikujući odredbu o maloljetnicima između 12 i 16 godina i njihovoj podložnosti lišenju života na ovaj način, čak i uz pristanak roditelja.[35]
2. Belgija
Ideja legalizacije eutanazije u Belgiji javila se početkom 80-ih godina HH vijeka, djelovanjem dva Udruženja za pravo na dostojanstvenu smrt, te da bi tokom Parlamentarne 1995-1996 godine ovo pitanje ušlo u parlamentarnu proceduru.[36] Zakon o eutanaziji je izglasan 28. maja 2002. godine, a stupio je na snagu 23. septembra iste godine.[37] Za razliku od Holandije, u Belgiji prije donošenja zakona nisu postojale nikakve smjernice ni sudska praksa u vezi sa lišavanjem života iz samilosti, tako da je belgijski zakon predstavljao u pravom smislu riječi zakon, dok je holandski, kako smo naveli, više predstavljao rezultat svojevrsne kodifikacije propisa.[38] Za ovaj zakon je karakteristično da, kako u samom nazivu tako i u tekstu, koristi termin „eutanazija“, koju definiše kao umišljajno oduzimanje života drugom licu, a na njegov zahtjev. Definicija, kao i termin, s jedne strane preuzeti su iz nekadašnjeg holandskog zakonodavstva i teorije, dok sa druge strane, današnji holandski Zakon o eutanaziji ne koristi ni ovaj termin ni definiciju. Na ovom mjestu je neophodno skrenuti pažnju i na činjenicu da belgijski Zakon o eutanaziji ne reguliše pomoć pri samoubistvu, a razlozi za to se nalaze u činjenici da nikada nije bilo društvene potrebe za regulisanjem potpomognutog samoubistva kao posebnog krivičnog djela, te da je razlika između njega i lišenja života iz milosrđa minimalna, pa je regulisanje potpomognutog samoubistva u ovom zakonu suvišno – kao što je suvišno navoditi da proceduru lišenja života iz samilosti treba izvesti sa dužnom pažnjom i brigom, što ćemo primjetiti niže u tekstu prilikom nabrajanja neophodnih uslova koji trebaju biti ispunjeni. U svakom slučaju, smatra se da će Ustavni sud Belgije dati odgovarajuće tumačenje ovog pitanja.[39]
Eutanazija u Belgiji je dozvoljena pod pretpostavkom ispunjenja sledećih uslova:
1. da je pacijent upoznat sa svojim zdravstvenim stanjem;
2. da je pacijent svjesno podneo zahtjev;
3. da pacijent trpi konstantan i nepodnošljiv fizički ili psihički bol koji se ne može olakšati;
4. da je konsultovan drugi ljekar, ljekarsko osoblje i druga lica koja pacijent traži i
5. da je pacijent punoljetan ili emancipovano lice.[40]
Lišenje života pacijenta pod propisanim uslovima ne dovodi do krivičnog gonjenja ljekara, dakle, on ne čini krivično djelo.[41] Pacijent mora biti punoljetno lice (dakle, starije od 18 godina), ili emancipovano lice. Maloljetnik može biti emancipovan kada napuni 16 godina, do čega dolazi ili sklapanjem braka (što u Begiji nije rijetka pojava) ili na osnovu sudske odluke (što je izuzetak).[42] Zahtjev za eutanazijom pacijent mora napisati u pismenoj formi, datirati ga i potpisati, ali ga mora i više puta ponoviti, pri čemu Zakon o eutanaziji ne propisuje koliko puta isti mora biti ponovljen, što otvara prostor za teorijske rasprave.[43] Ukoliko je to nemoguće, zahtjev će napisati punoljetna osoba koju izabere pacijent, a u njemu će navesti razloge zbog kojih je pacijent u nemogućnosti da ga napiše. Zahtjev se zatim prilaže medicinskoj dokumentaciji. Pacijent može u svakom momentu da povuče zahtjev, pri čemu se isti uzima iz dokumentacije i vraća pacijentu.[44]
Kao što je to slučaj i u holandskom zakonu, postoje dvije vrste zahtjeva, i to zahtjev za eutanazijom u strogom smislu riječi i unaprijed data izjava volje (advance directive). O osnovnom zahtjevu smo govorili u radu, dok je za unaprijed datu izjavu volje u vezi sa željom za lišenjem života neophodno da bude data u prisustvu dva punoljetna svjedoka, od kojih makar jedan ne smije imati nikakvu materijalnu korist od smrti tog lica, te da bude potpisana od strane lica koje je sastavilo pismeno, oba svjedoka, ali i svih svjedoka koje su pozvali primarni svjedoci, a čija je dužnost da izjavu volje prenesu ljekaru. U slučaju da lice koje želi da izjavi volju za eutanazijom nije sposobno da sastavi pismeno, to će umjesto njega učiniti punoljetno lice koje angažuje, a koje nema materijalnih interesa u njegovoj smrti, dok za svjedoke važe opisana pravila.[45]
Između dana podnošenja zahtjeva i čina eutanazije mora proteći rok od najmanje mjesec dana. Nakon svake izvršene eutanazije ljekar mora da popuni odgovarajući formular i da ga dostavi u roku od četiri dana Federalnoj komisiji (u daljem tekstu: Komisija),[46] koja će da provjeri da li je ista izvršena po zakonskim pravilima. U slučaju sumnje, Komisija može većinom glasova odlučiti da sasluša ljekara, te da traži bilo koji dokument iz medicinske dokumentacije. Međutim, ljekar može da odluči da ne pristupi saslušanju, pozivajući se na medicinsku tajnu, u kom slučaju će Komisija da donese odluku na osnovu dokumentacije. Ukoliko Komisija dvotrećinskom većinom odluči da pravila i procedura nisu ispoštovani, proslijediće spis državnom tužiocu zbog krivičnog gonjenja ljekara.[47]
Na kraju, neophodno je skrenuti pažnju na još dvije činjenice. Prvo, ljekar koji vrši eutanaziju mora to učiniti potpuno dobrovoljno. Dakle, ljekar mora biti uvjeren u ispravnost onoga što čini potpuno razmijevajući pacijentov zahtjev, te ne smije biti prisiljen na taj čin, niti smije doći u sukob sa svojom savjesti.[48] Drugo, pacijent mora biti u stanju nepodnošljivih fizičkih ili psihičkih patnji. Dakle, dok je holandski zakonodavac zauzeo stav da mentalne patnje ne mogu biti razlog za lišenje života iz milosti, belgijski zakonodavac je bio mnogo liberalniji zauzimajući širi stav dozvoljavajući da psihičke patnje mogu biti osnov za lišenje života iz samilosti.[49] Takođe, jedno od zakonskih rješenja na koje se mora skrenuti pažnja jeste da zahtjev za lišenjem života iz milosrđa mogu podnijeti isključivo belgijski državljani, što sprečava pojavu da Belgija postane svojevrsna država sa „turizmom eutanazije“.
Broj izvršenih eutanazija u Belgiji lagano je rastao nakon legalizacije. Prema Izvještaju iz 2004. godine, u 2003. godini izvršeno je 259 lišenja života iz milosrđa, što je prosječno oko 17 eutanazija mjesečno. Najveći broj pacijenata je kao razlog za taj čin naveo različite neizlječive vrste kancera, a oko 60% njih je tražilo da se eutanazija izvrši u bolnici. Prema Izvještaju iz 2006. godine, tokom 2004. i 2005. godine izvršene su 742 legalne eutanazije. Od toga broja, 77% pacijenata je bilo starosti između 40 i 79 godina, a od ukupnog broja 83% njih su predstavljali pacijenti koji su bili oboljeli od kancera.[50] Međutim, broj izvršenih eutanazija je naglo porastao idućih godina, tako da je 2008. godine prijavljeno oko 500 eutanazija, a 2009. godine oko 700.[51] Postoji, međutim, sumnja da je broj eutanazija veći nego što pokazuju zvanične statistike, kao i da je određen broj njih izvršen bez pristanka pacijenta.[52]
3. Luksemburg
Luksemburg je treća država u Evropi koja je legalizovala eutanaziju, izglasavši Zakon o eutanaziji i potpomognutom samoubistvu[53] 20. februara 2008. godine, a koji je stupio na snagu 16. marta 2009. godine. Lišenje života iz milosti je u Luksemburgu dopušteno pod ispunjenjem sledećih uslova:
1. da je pacijent punoljetna osoba;
2. da je zahtjev podnio svjesno, dobrovoljno i promišljeno;
3. da se pacijent nalazi u ozbiljnom i neizlječivom zdravstvenom stanju;
4. da pacijent trpi nepodnošljive fizičke ili psihičke bolove bez mogućnosti
poboljšanja;
5. da je pacijent informisan o svom stanju;
6. da su konsultovan drugi ljekar, bolnički tim po želji pacijenta, kao i svaka
druga osoba koju zatraži pacijent i
7. da je ljekar dobio odobrenje od Nacionalnog vijeća za kontrolu.[54]
U odnosu na dva prethodno opisana zakonodavstva, možemo zaključiti da je Zakon o eutanaziji Luksemburga sličan, ali ne i istovjetan sa njima. Uslovi su manje-više postavljeni na isti način, a što se tiče vrste patnji koje pacijent mora da trpi luksemburški zakonodavac se priklonio rješenju koje sadrži belgijski zakon o eutanaziji, te dopušta lišenje života iz milosrđa i u slučaju psihičkih bolova. Bitna razlika u odnosu na prethodno opisana zakonodavstva jeste da u Luksemburgu ljekar mora da traži prethodno odobrenje od Nacionalnog vijeća kako bi izvršio eutanaziju.
4. Švajcarska
Krivični zakonik Švajcarske[55] sadrži karakteristično rješenje lišenja života iz milosti i pomaganja u samoubistvu, jer prvo zabranjuje, a drugo pod određenim uslovima dopušta. Lišenje života iz milosti je propisano kao krivično djelo, čiju radnju čini oduzimanje života drugom licu iz saosjećajnih razloga, a na njegov ozbiljan i izričit zahtjev, pri čemu će izvršilac djela biti kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do najviše tri godine.[56] Takođe, propisano je kao krivično djelo i pomaganje u samoubistvu, čiju radnju čini bilo koje lice koje iz sebičnih razloga podstakne drugo lice ili istom pomogne da izvrši samoubistvo, a koje bude izvršeno ili pokušano. Za ovo krivično djelo je zaprijećena kazna zatvora do pet godina ili novčana kazna.[57] Međutim, ukoliko je pomoć u samoubistvu pružena iz nesebičnih razloga, takva radnja se neće smatrati krivičnim djelom.
Da bi nekom licu mogla biti nekažnjeno pružena pomoć pri samoubistvu, pri čemu pomagač ne mora biti ljekar, neophodno je da bude ispunjeno više uslova. Prevashodno, neophodno je da lice boluje od neizlječive bolesti koja vodi ka njegovoj sigurnoj smrti, zatim, da su primjenjene sve alternativne mjere i da je lice sposobno da donese takvu odluku, te da istu donese slobodno i bez bilo kakvih pritisaka sa strane. Ispunjenje ovih uslova treba biti pregledano od strane trećeg lica, koje po profesiji ne mora biti ljekar.[58] Na sposobnost lica za donošenje takve odluke upućuje Građanski zakonik Švajcarske, koji propisuje da je svako lice sposobno da donese takvu odluku, izuzev ukoliko je u pitanju dijete ili lice koje pati od psihičkih bolesti ili zaostalog psihičkog razvoja, odnosno ako se nalazi u stanju alkoholisanosti ili sličnim stanjima.[59] U slučaju da lice koje nema poslovnu sposobnost podnese zahtjev, smatraće se da je isti bez pravne važnosti.
U Švajcarskoj postoji više udruženja koja se bore za dekriminalizaciju aktivne eutanazije, a kao rezultat njihovih nastojanja, za sada, ista se posmatra kao privilegovano ubistvo, za koje je propisana relativno blaga kazna zatvora. Među takvim udruženjima izdvajaju se naročito organizacije EXIT i DIGNITAS, a prema dostupnim podacima, u 2007. godini EXIT je posredovao u 287 slučajeva potpomognutog samoubistva, dok je DIGNITAS u 2005. godini posredovao u 136 takvih slučajeva. Upravo to predstavlja zabrinjavajuću činjenicu, jer vodi ka „turizmu smrti“, a pacijenti uglavnom dolaze iz Njemačke.[60] Pod njihovim uticajem je 1999. godine predložena izmjena Krivičnog zakonika, kako bi se članu 114. dodao stav 2. koji bi pod propisanim uslovima dovodio do oslobađanja lica koje bi izvršilo eutanaziju, ali prijedlog nije prošao izglasavanje.[61] Inače, prema istraživanju, najčešći razlozi zbog kojih pacijenti žele da izvrše samoubistvo su: bol (56%), dispneja (23%), neophodnost dugotrajnog liječenja (37%), nepokretnost (23%), želja za kontrolom sopstvenog života i smrti (12%) i gubitak dostojanstva (6%), dok su medicinske dijagnoze u konkretnim slučajevima bile: kancer (47%), bolesti srca (12%), bolesti nervnog sistema (12%), HIV (7%) i druge bolesti (21%).[62]
5. Lišenje života iz milosrđa u američkim državama
Oregon, Vašington i Montana su legalizovale samo pomaganje u samoubistvu, ali ne i eutanaziju. Još 1992. godine objavljen je članak u časopisu New England Journal of Medicine, u kojem su tri ljekara urgirala za dekriminalizaciju potpomognutog samoubistva, tražeći rješenje koje bi napravilo balans između zaštite bolesnih lica i njihovih želja.[63] Krajem 1994. godine u Oregonu je ušao u proceduru izglasavanja Zakon o smrti sa dostojanstvom,[64] koji je 27. oktobra 1997. godine stupio na snagu, a kojim je legalizovano potpomognuto samoubistvo.
Prema Zakonu o smrti sa dostojanstvom, pacijent može da zatraži od ljekara da mu prepiše medicinsko sredstvo koje će dovesti do njegove smrti, ukoliko ima najmanje 18 godina i boluje od neizlječive bolesti, koja će neizbježno nastupiti u roku od 6 mjeseci, te je zbog toga slobodno i dobrovoljno izrazio želju za ubrzanjem iste i napisao zahtjev za posredovanjem pri samoubistvu.[65] Zahtjev mora biti napisan u formi propisanoj zakonom i na posebnom obrascu,[66] te datiran i potpisan od strane pacijenta i najmanje dva svjedoka, koji će isti potpisati istovremeno, a svjedoci će posvjedočiti da je pacijent zahtjev napisao dobrovoljno i bez pritiska sa strane. Oni ne smiju biti ni u kakvom srodstvu sa pacijentom niti očekivati bilo kakvu korist od njega, a ne smiju biti vlasnici ni zaposleni u medicinskoj ustanovi od koje je traženo posredovanje. Ljekar takođe ne može biti svjedok.[67] Pacijent zahtjev mora postaviti usmeno i pismeno, a između dana postavljenog zahtjeva i njegovog izvršenja mora proći najmanje 15 dana. Pacijent može od postavljenog zahtjeva da odustane u svakom momentu, a nakon 15 dana mora ponoviti zahtjev usmeno.[68]
Ljekar koji postupa u konkretnom slučaju mora da postavi dijagnozu da pacijent boluje od smrtonosne bolesti, da utvrdi da je isti državljanin Oregona, te ga informisati o dijagnozi i prognozi kretanja bolesti, o svim alternativama za liječenje koje nisu ograničene samo na predanu brigu o njemu i kontrolu bola i o rezultatu uzimanja lijekova. Zatim će pacijenta uputiti na drugog ljekara koji treba da potvrdi dijagnozu i mišljenje prvog ljekara koje se tiče bolesti, te da potvrdi da je pacijent sposoban da djeluje slobodno i dobrovoljno.[69] Ljekar će takođe posavjetovati pacijenta da obavijesti o svojoj odluci užu porodicu, te ga poučiti o svom pravu da u svakom momentu može da odustane od postavljenog zahtjeva.[70]
O svakom posredovanju u samoubistvu vodi se evidencija, jer ljekar mora da sačini medicinsku dokumentaciju konkretnog slučaja, u koju se unose svi postavljeni zahtjevi, dijagnoze, mišljenja, dokazi da su pacijentu pružena sva obavještenja i mogućnosti, kao i da su učinjeni svi koraci koje predviđa zakon.[71] Statistika se vodi i upotpunjava za svaku godinu posebno i za sve godine zajedno od početka primjene zakona, i to po polu, godinama, rasi, bračnom stanju, obrazovanju, razlozima za taj postupak i drugim relevantnim podacima. Prema podacima, u periodu 1998-2010 godine zahtjev za posredovanjem u samoubistvu podnijelo je 525 osoba, od kojih je najveći broj starosti 75-84 godine (28,8%), zatim 65-74 godine (27,8%) i 55-64 godine (20,4%).[72] Inače, najčešći medicinski razlog za ovaj postupak je postojanje kancera (82%).
Zakon o smrti sa dostojanstvom države Vašington[73] donijet je izglasan 04. novembra 2008. godine, a stupio je na snagu 05. marta 2009. godine. Zakon je gotovo identičan oregonskom. Tako, i prema vašingtonskom zakonu, zahtjev za posredovanjem u samoubistvu mogu podnijeti samo državljani države Vašington kojima nije ostalo više od šest mjeseci života, prema mišljenju ljekara. Pacijenta moraju pregledati dva nezavisna ljekara koji će utvrditi sve bitne okolnosti za taj čin, te svojim nalazima kompletirati medicinski dosije u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Nakon izvršenog posredovanja, u roku od 72 časa mora biti sastavljen Certifikat o smrti, koji se zatim šalje lokalnim i državnoj zdravstvenoj agenciji.
Sudeći prema statističkim podacima za dvije godine za koje su sređeni podaci, broj posredovanja u izvršenju samoubistva blago je porastao u 2010. godini, u kojoj su zabilježene 72 smrti, u odnosu na 2009. godinu, u kojoj su zabilježene 63 smrti, mada ovakav podatak još uvijek neće biti bez veće važnosti dok se ne srede podaci za 2011. godinu, iz razloga što je Zakon o smrti sa dostojanstvom počeo da se primjenjuje tek u martu 2009. godine. Najveći broj pacijenata u obje posmatrane godine je bio dobi 65-74 godine (31% u 2010. godini i 38% u 2009. godini), a zatim dobi 75-84 godine (25% 2010. godini i 21% u 2009. godini). Kao i u drugim državama, najčešća bolest koja predstavlja razlog za ovakav čin jeste kancer (78% u 2010. godini i 79% u 2009. godini).[74]
Nakon donošenja presude Vrhovnog suda Montane Baxter Vs State od 31.12.2009. godine,[75] Montana je postala treća američka država u kojoj je prepoznato pravo pacijenta na pomoć u samoubistvu, jer prema shvatanju suda ne postoji društvena opasnost ukoliko teško oboljeli pacijent zatraži pomoć u okončanju svog života, te da Zakon o pravima smrtonosno bolesnih pacijenata[76] ne zabranjuje da ljekar (koji u tom slučaju ne podliježe krivičnoj odgovornosti), na izričit zahtjev pacijenta, može istom pomoći u njegovoj namjeri.[77] Kao što je slučaj u prethodne dvije američke države, pacijent mora u ovom slučaju biti državljanin Montane, punoljetan i sposoban da donese takvu odluku (od koje, naravno, može odustati u svakom momentu), te popuniti i potpisati formular koji predstavlja njegov zahtjev. Međutim, osnovna razlika između zakona Montane i zakona država Oregon i Vašington leži u činjenici da u Montani pacijent ne mora biti pred krajem svog života, do čijeg prestanka po mišljenju ljekara nema više od šest mjeseci kakvo rješenje je zastupljeno u druge dvije američke države. Takvo ograničenje u ovoj državi ne postoji, već je dovoljno da pacijent boluje od smrtonosne bolesti.[78] Budući da se radi o potpuno novom zakonskom pogledu na potpomognuto samoubistvo, još uvijek ne postoje sređeni statistički podaci o tom pitanju u Montani.
6. Australija
Zakon o eutanaziji u Sjevernoj Australiji[79] je donijet 25. maja 1995. godine, a stupio je na snagu 16. juna iste godine, a istim je bilo legalizovano vršenje eutanazije pod strogo propisanim uslovima. Ovaj zakon i njegova rješenja ćemo da prikažemo iz razloga što predstavlja prvi pokušaj u svijetu za donošenje zakona kojim bi se legalizovala aktivna eutanazija.
Zakon je definisao neizlječivu bolest kao bolest koja će dovesti do smrti pacijenta iako su primjenjene sve mjere liječenja, osim ekstremnih.[80] Svaki pacijent koji boluje od neizlječive bolesti, a trpi nepodnošljiv bol i patnju imao je pravo da traži od ljekara da mu istu okonča.[81] Osnovni uslov za to bio je da je pacijent punoljetan, odnosno, da je stariji od 18 godina. Pored toga, ljekar je morao da utvrdi da pacijent boluje od bolesti koja po svom normalnom toku i bez primjene ekstremnih mjera vodi njegovoj smrti, te da ne postoji lijek kojim bi se poboljšalo pacijentovo zdravstveno stanje, a bilo koji mogući tretman može samo da ograniči bol, patnju i/ili stres pacijenta. Zatim je drugi ljekar, koji nije u srodstvu niti je iste medicinske specijalizacije kao prvi ljekar, morao da potvrdi postavljenu dijagnozu. Nakon toga, prvi ljekar bi imao obavezu da informiše pacijenta o svim posledicama postavljenog zahtjeva, bolesti i mogućim liječenjima, uključujući psihijatrijsku pomoć i palijativnu brigu. Nepoznavanje oblasti palijativne brige dovodilo bi do pozivanja ljekara odgovarajuće specijalizacije. Ukoliko bi pacijent posle toga zatražio eutanaziju, ljekar bi provjerio da li je pacijent razmotrio posledice svoje odluke po porodicu i da li je istu dao dobrovoljno, slobodno i nakon brižljivog razmišljanja. Ako su svi navedeni uslovi bili ispunjeni, pacijent bi nakon isteka roka od 7 dana potpisao formular zahtjeva u prisustvu oba ljekara, koji bi konstatovali da je pacijent izjavu dao slobodno i dobrovoljno, te bi takođe potpisali formular (certificate of request).[82] Od postavljenog zahtjeva pacijent je mogao da odustane u svakom momentu.[83] Konačno, ljekar je morao da organizuje eutanaziju, te joj prisustvovati sve do kraja pacijentovog života.[84] Nakon izvršene eutanazije, ljekar bi imao obavezu da prijavi smrt Komisiji za kontrolu, koja bi potom provjerila da li su bili ispunjeni svi uslovi za izvršenje eutanazije.[85]
Ubrzo nakon stupanja na snagu Zakona o eutanaziji došlo je i do njegove primjene u više slučajeva.[86] Međutim, 1997.[87] godine Zakon o eutanaziji Sjeverne Australije je ukinut zbog nesaglasnosti sa ustavom, što je potvrđeno i 2008. Godine.[88] Ipak, prema dostupnim statističkim podacima, 60% ljekara danas podržava eutanaziju, s tim što je 58% njih spremno da je izvrši, a broj stanovnika koji istu podržava varira između 50% i 60%.[89]
ZAKLjUČAK
Eutanazija, shvaćena kao lišenje života iz milosrđa, predstavlja kako istorijski tako i savremeni problem medicine, prava, etike i religije, te pitanje koje ima veliki broj kako pristalica tako i protivnika. Mnoštvo isprepletenih pravnih shvatanja u o ovom obliku lišenja života našlo je odraz u različitim pravilima koja su postavljena u krivičnopravnim zakonodavstvima širom svijeta, ali se mogu izdvojiti tri sistema njegovog regulisanja. Prema najstarijem shvatanju, lišenje života iz milosrđa ne razlikuje se od običnog ubistva, pa se izjednačava sa njim. Međutim, ovakvo rješenje sadržano je u manjem broju zakonodavstava. Dijametralno suprotno rješenje, kojim smo se bavili u ovom radu, jeste potpuno, ali pod zakonom propisanim uslovima, dekriminalizovati eutanaziju. Konačno, treća i najbrojnija grupa država lišenje života iz milosti tretira kao privilegovano ubistvo. Budući da je pitanje koje je usko vezano za eutanaziju pomaganje u samoubistvu, gdje se razlika pronalazi tek u aktu izvršenja lišenja života, ono se najčešće rješava zajedno sa pitanjem eutanazije, pa je u državama koje su je legalizovale dozvoljeno i potpomognuto samoubistvo, dok je u manjem broju država koje nisu dekriminalizovale lišenje života iz milosrđa dozvoljeno pod određenim uslovima pomaganje u samoubistvu.
Analizirajući zakonodavstva Holandije, Belgije i Luksemburga, primjećuje se da su ona mnogo liberalnije od pravnih sistema drugih država prišla pitanju lišenja života iz milosrđa, čvrsto slijedeći ideju čovjekove autonomije volje da odlučuje u svim životnim pitanjima, pa tako i pitanju momenta svoje smrti, zauzimajući se za stav da čovjek ima pored prava na život, kao svog fundamentalnog prava, i pravo na dostojanstvenu smrt. U zakonima Oregona, Vašingtona i Montane su usvojena manje liberalna rješenja, pa je zakonodavac legalizovao pomaganje u samoubistvu. Sudeći po statističkim podacima, procenat posredovanja u američkim državama je relativno konstantan iz godine u godinu, dok u evropskim državama raste procenat izvršenih eutanazija, s tim što se u oba slučaja radi o pacijentima starije životne dobi, oboljelim od kancera. Međutim, tendencije u uporednom pravu se kreću ka postepenoj legalizaciji eutanazije, što zavisi i od zrelosti konkretne države da prihvati ovakva rješenja.
LITERATURA
1. O. Bamgbose, Euthanasia: Another Face of Murder, International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 2004
2. G. Bosshard, Assisted suicide and euthanasia (EAS) in Europe, with special regard to Switzerland, Briefing paper to the End of Life Assistance Bill Committee, maj 2010. godine
3. H. White, Over 30% of Euthanasia Cases in Belgian Region Did Not Give Consent: Study, dostupno na: http://www.lifesitenews.com/news/archive/ldn/2010/may/10051903, pristup: februar 2012. godine
4. D. Dimovski, Eutanazija, Socijalna misao broj 2/2010
5. M. Groenhuijsen, Euthanasia and the Criminal Justice System, Electronic Journal of Comparative Law, vol. 11.3, 2007
6. M. Dunsmuir, M. Smith, S. Alter, Euthanasia and assisted suicide, http://publications.gc.ca/Collection-R/LoPBdP/CIR/919-e.htm, pristup: septembar 2011. godine
7. D. Ilić, Eutanazija (pravo na smrt),
http://www.sirius.rs/clanci/dragan_ilic/eutanazija.html, pristup: avgust 2011. godine
8. V. Jerotić, Eutanazija i religija, Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, vol. 136, broj 5-6, 2008
9. A. Jušić, Eutanazija, Revija za socijalnu politiku, broj 3-4, Zagreb, 2002
10. J. Keown, Euthanasia, Ethics and Public Policy, Cambridge, 2004
11. I. Klajn, M. Šipka, Veliki rečnik stranih reči i izraza, Novi Sad, 2008
12. V. Klajn-Tatić, Eutanazija i lekareva pomoć u samoubistvu, u Zborniku: Pomeramo granice, Beograd, 2007
13. V. Klajn-Tatić, Odnos između aktivne direktne i aktivne indirektne eutanazije, Pravni život, broj 9/2005
14. R. Cohen-Almagor, Euthanasia Policy and Practice in Belgium: Critical Observations and Suggestions for Improvement, Issues in Law & Medicine, vol. 24, 2009
15. D. Kolarić, Krivično delo ubistva, Beograd, 2008
16. D. Kolarić, Rešenje problema eutanazije u uporednom i našem pravu, Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo, Beograd, 2000
17. H. Leenen, The development of euthanasia in the Netherlands, European Journal of Health Law, vol. 20, no.8, 2001
18. M. Marković, Upotreba eutanazije u zločinačke svrhe, Pravoslavlje, broj 227, 1976
19. D. Miedema, What can the Dutch experience with euthanasia teach Canada?, eReview, vol. 11, no. 19, 2011
20. H. Nys, Euthanasia in the Low Countries – A comparative analysis of the law regarding euthanasia in Belgium and Netherlands,
21. D. Poredoš, B. Pirija, Eutanazija – ubojstvo modernog doba, Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb HLZ-a, Zagreb
22. J. L. Pridgeon, Euthanasia Legislation in the European Union: is a Universal Law Possible?, Hanse Law Review, vol. 2, no. 1, 2006
23. C. Schwarzenegger, Criminal Law and Assisted Suicide in Switzerland, Hearing with the Select Committee on the Assisted Dying for the Terminally Ill Bill, House of Lords, Zurich, 2005
24. T. Sheldon, Dutch doctors complain about long wait for judgments in cases of euthanasia, BMJ od 12. septembra 2011. godine
25. U. Smartt, Euthanasia and the Law, Criminal Law & Justice Weekly, vol. 173, 2009
26. J. Sobel, Outline of the campaign to decriminalise active euthanasia in Switzerland, http://www.exit-geneve.ch/Exitldepangl.pdf, pristup: februar 2012. godine
27. K. Tucker, C. Salmi, Aid in Dying: Law, Geography and Standard of Care in Idaho, The Advocate, avgust 2010
28. Australian Euthanasia Laws Act 1997 no. 17 of 1997
29. Australian The Rights of the Terminally Ill Bill 2008
30. Belgian Act on Euthanasia of May 28th 2002
31. Dutch Termination on Life on Request and Assisted Suicide Act, Parliamentary year 2000/2001, 26 691, no. 137
32. Washington State Death with Dignity Act 2009
33. Washington State Department of Health 2010 Death with Dignity Act Report
34. Washington State Department of Health 2009 Death with Dignity Act Report
35. Euthanasia and physician-assisted suicide: recent developments and ethical analysis, A four-monthly report prepared for the Society for the Protection of Unborn Children by the Southern Cross Bioethics Institute, April 2001
36. Euthanasia and Assisted suicide – urgent questions, Catholic organisation for life and family,
http://www.colf.ca/mamboshop/index.php?option=com_content&task=view&id=88&Itemid=89, pristup: septembar 2011. godine
37. Euthanasia in Switzerland – Today`s situation,
www.eurochaplains.org/tartu08_inauen.pdf, pristup: januar 2012. godine
38. Legislation reglementant les soins palliatifs ainsi que l`euthanasie et l`assistance au suicide, Memorial Journal Officiel de Grand-Duche de Luxembourg, Recueil de legislation, 16 mars 2009
39. Montana`s Rights of Terminally Ill Act
40. Oregon Death with Dignity Act 1994
41. Reporting Requirements of the Oregon Death with Dignity Act, 333-009-0010(1)(a)
42. Swiss Penal Code, SR 311.0, 21. December 1942
43. The Rights of the Terminally Ill Bill 1995, Northern Territory of Australia, Act no. 12 of 199
Veljko Turanjanin, BA*
SUMARRY
MERCY KILLING AND ASSISTED SUICIDE – INSIGHT ON THE SOLUTIONS IN LAW IN COUNTRIES WHICH DECRIMINALIZED THEM
The author in this work deals with solutions of questions about mercy killing and assisted suicide in criminal law of countries which are decriminalized theirs performance in the specific circumstances and under prepositions of fulfillment of statutory requirements. Globally, the issue of regulating euthanasia is basically solved in three ways, ranging from her completely prohibiting and equalizing with an ordinary murder, through its privileging as separate crime with lesser punishment, to the complete decriminalization of euthanasia. The author explains the recent legal solutions of the last, a few groups of lands, notably the Netherlands, Belgium and Luxembourg, as the first countries where is legalized deprivation of life and assisted suicide, and then the Switzerland, Oregon, Washington and Montana, which is not punishable assisted suicide, assuming fulfilled of the conditions set by law. On the end of work the author gives special attention to the legislation of Northern Australia, where it once appeared the first law that legalized euthanasia, but which was abolished after only few years from the beginning of his use.
KEY WORDS: euthanasia, mercy killing, assisted suicide, euthanasia laws, decriminalization, statistics
* Saradnik u nastavi na krivičnopravnom smjeru na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu.
[1] D. Kolarić, Rešenje problema eutanazije u uporednom i našem pravu, Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo, Beograd, 2000, 182
[2] I. Klajn, M. Šipka, Veliki rečnik stranih reči i izraza, Novi Sad, 2008, 469
[3] D. Ilić, Eutanazija (pravo na smrt), http://www.sirius.rs/clanci/dragan_ilic/eutanazija.html, pristup: avgust 2011. godine
[4] V. Klajn-Tatić, Eutanazija i lekareva pomoć u samoubistvu, u Zborniku: Pomeramo granice, Beograd, 2007, 12
[5] Pogledati npr. M. Marković, Upotreba eutanazije u zločinačke svrhe, Pravoslavlje, broj 227, 1976, 10-11 i Euthanasia and Assisted suicide – urgent questions, Catholic organisation for life and family, http://www.colf.ca/mamboshop/index.php?option=com_content&task=view&id=88&Itemid=89, pristup: septembar 2011. godine
[6] V. Jerotić, Eutanazija i religija, Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, vol. 136, broj 5-6, 2008, 333
[7] Tekst Hipokratove zakletve koji se neposredno odnosi na pitanje eutanazije i potpomognutog samoubistva glasi: „Neću dati smrtonosnu drogu bilo kome ko mi to traži, niti ću bilo kome predložiti da to učini“.
[8] G. Bosshard, Assisted suicide and euthanasia (EAS) in Europe, with special regard to Switzerland, Briefing paper to the End of Life Assistance Bill Committee, maj 2010. godine
[9] D. Kolarić, Krivično delo ubistva, Beograd, 2008, 307
[10] V. Klajn-Tatić, Odnos između aktivne direktne i aktivne indirektne eutanazije, Pravni život, broj 9/2005, 451
[11] D. Kolarić, Krivično delo ubistva, 307
[12] Tokom 1990. godine u Holandiji je 20.776 lica usmrćeno eutanazijom, koja cifra predstavlja 16% od ukupno preminulih osoba u ovoj zemlji, dok je 1995. godine broj lica koja su izabrala eutanazija kao način okončanja života iznosio 25.656, što predstavlja 19% od ukupnog broja umrlih lica. Za više o ovom pogledati: D. Poredoš, B. Pirija, Eutanazija – ubojstvo modernog doba, Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb HLZ-a, Zagreb, 5
[13] Prema dostupnim podacima već 1966. godine postotak stanovništva koje je odobravalo eutanaziju iznosio je 40%, da bi 1990. godine isti prešao brojku od 70%. Za više o ovome vidjeti u: J. L. Pridgeon, Euthanasia Legislation in the European Union: is a Universal Law Possible?, Hanse Law Review, vol. 2, no. 1, 2006, 51
[14] Termination on Life on Request and Assisted Suicide Act, Parliamentary year 2000/2001, 26 691, no. 137
[15] O. Bamgbose, Euthanasia: Another Face of Murder, International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 2004, 114
[16] Tokom 1984. godine Holandsko kraljevsko udruženje ljekara je donijelo Smjernice za vršenje direktne eutanazije, koje je koristio Vrhovni sud Holandije svega par mjeseci nakon njihovog donošenja u jednom sudskom procesu, zaključujući da se ljekar može uspješno odbraniti na sudu za izvršenje krivičnog djela ubistva na zahtjev izvršenog pod odgovarajućim okolnostima. Sjernice su kasnije razvijane kroz praksu sudova. O ovom pitanju pogledati u: J. Keown, Euthanasia, Ethics and Public Policy, Cambridge, 2004, 83-84 i M. Dunsmuir, M. Smith, S. Alter, Euthanasia and assisted suicide, http://publications.gc.ca/Collection-R/LoPBdP/CIR/919-e.htm, pristup: septembar 2011. godine, 11
[17] H. Nys, Euthanasia in the Low Countries – A comparative analysis of the law regarding euthanasia in Belgium and Netherlands, 1
[18] M. Groenhuijsen, Euthanasia and the Criminal Justice System, Electronic Journal of Comparative Law, vol. 11.3, 2007, 5
[19] Član 2. stav 1. Zakona o okončanju života. O ovim uslovima pogledati opširnije u: J. Keown, op. cit, 85
[20] H. Leenen, The development of euthanasia in the Netherlands, European Journal of Health Law, vol. 20, no.8, 2001, 125
[21] T. Sheldon, Dutch doctors complain about long wait for judgments in cases of euthanasia, BMJ od 12. septembra 2011. godine
[22] Član 21A, stav 2. Zakona o okončanju života
[23] Komiteti za ocjenu pitanja da li su ispoštovana pravila procedure za lišenje života iz milosrđa sastoje se od neparnog broja članova, koji su po specijalnosti: ekspert iz pravnih nauka (koji istovremeno predsjedava Komitetom), ljekar i ekspert iz etičkih ili filosofskih nauka, a za svakog od njih bira se i određen broj zamjenika. Inače, postoji pet ovakvih regionalnih Komiteta, a imena članova odlikuje tajnost. Vidjeti član 2. stav 2. Zakona o okončanju života
[24] Član 10. stav 2. Zakona o okončanju života
[25] Član 8. stav 1-3. Zakona o okončanju života
[26] H. Nys, op. cit, 5
[27] Član 2. stav 3. Zakona o okončanju života
[28] Član 2. stav 4. Zakona o okončanju života
[29] Član 2. stav 2. Zakona o okončanju života
[30] M. Dunsmuir et al., op. cit, 11
[31] H. Nys, op. cit, 8
[32] D. Dimovski, Eutanazija, Socijalna misao broj 2/2010, 191
[33] Euthanasia and physician-assisted suicide: recent developments and ethical analysis, A four-monthly report prepared for the Society for the Protection of Unborn Children by the Southern Cross Bioethics Institute, April 2001, 6
[34] D. Miedema, What can the Dutch experience with euthanasia teach Canada?, eReview, vol. 11, no. 19, 2011, 1
[35] Euthanasia and physician-assisted suicide: recent developments and ethical analysis, 7
[36] To su Association belge pour le droit de mourir dans la dignite i Vereniging voor het recht op waardig sterven. Za više o ovom pitanju vidjeti: R. Cohen-Almagor, Euthanasia Policy and Practice in Belgium: Critical Observations and Suggestions for Improvement, Issues in Law & Medicine, vol. 24, 2009, 188
[37] Act on euthanasia of May 28th 2002
[38] H. Nys, op. cit, 1
[39] Ibidem, 2
[40] Paragrafi 1. i 2. Odjeljka 3. Zakona o eutanaziji.
[41] Paragraf 1. Odjeljka 3. i paragraf 2. Odjeljka 4. Zakona o eutanaziji. Međutim, postavlja se opravdano pitanje koje krivično djelo čini ljekar kada ne ispoštuje pravila procedure. Budući da lišenje života na zahtjev ne predstavlja posebno krivično djelo u belgijskom krivičnom zakonodavstvu, nejasno je da li će ljekar biti izvršilac krivičnog djela ubistva, nehatnog lišenja života ili trovanja. O ovom pitanju opširnije vidjeti u: H. Nys, op. cit, 4
[42] H. Nys, op. cit, 5
[43] R. Cohen-Almagor, op. cit, 192
[44] Paragraf 4. Odjeljka 3. Zakona o eutanaziji
[45] Paragraf 1. Odjeljka 4. Zakona o eutanaziji
[46] Za razliku od Holandije, u Belgiji postoji samo jedna, Federalna komisija, koja se sastoji od 16 članova, a koji se biraju s obzirom na svoje znanje i iskustvo, i to osam članova iz reda doktora, četiri iz redova advokata ili univerzitetskih profesora, a četiri iz oblasti koje se bave problemima patnji bolesnika. Članstvo u Komisiji je nekompatibilno sa članstvom u bilo kom zakonodavnom tijelu, kao i u opštinskim, regionalnim i državnoj vladi. Da bi Komisija mogla da odlučuje neophodno je prisustvo dvije trećine članova. Vidjeti paragraf 1-3 Odjeljka 6. Zakona o eutanaziji
[47] Odjeljak 8. Zakona o eutanaziji
[48] R. Cohen-Almagor, op. cit, 192
[49] H. Nys, op. cit, 8
[50] R. Cohen-Almagor, op. cit, 211-212
[51] H. White, Over 30% of Euthanasia Cases in Belgian Region Did Not Give Consent: Study, dostupno na: http://www.lifesitenews.com/news/archive/ldn/2010/may/10051903, pristup: februar 2012. godine
[52] Ibidem
[53] Legislation reglementant les soins palliatifs ainsi que l`euthanasie et l`assistance au suicide, Memorial Journal Officiel de Grand-Duche de Luxembourg, Recueil de legislation, 16 mars 2009
[54] Član 2. Zakona o eutanaziji Luksemburga
[55] Swiss Penal Code, SR 311.0, 21. December 1942.
[56] Član 114. Krivičnog zakona Švajcarske
[57] Član 115. Krivičnog zakonika
[58] G. Bosshard, op. cit, 5
[59] Članovi 16. i 18. Građanskog zakonika Švajcarske. O ovom pitanju pogledati i: C. Schwarzenegger, Criminal Law and Assisted Suicide in Switzerland, Hearing with the Select Committee on the Assisted Dying for the
Terminally Ill Bill, House of Lords, Zurich, 2005, 1-6
[60] Euthanasia in Switzerland – Today`s situation, www.eurochaplains.org/tartu08_inauen.pdf, pristup: januar 2012. godine. O ovim organizacijama pogledati i u: U. Smartt, Euthanasia and the Law, Criminal Law & Justice Weekly, vol. 173, 2009, 103
[61] O ovom pitanju pogledati opširnije u: J. Sobel, Outline of the campaign to decriminalise active euthanasia in Switzerland, http://www.exit-geneve.ch/Exitldepangl.pdf, pristup: februar 2012. godine
[62] G. Bosshard, op. cit, 4 i 6
[63] M. Dunsmuir et al., Euthanasia and assisted suicide, 10
[64] Oregon Death with Dignity Act 1994. Tekst zakona možete pronaći na adresi
http://public.health.oregon.gov/ProviderPartnerResources/EvaluationResearch/DeathwithDignityAct/Pages/index.aspx, pristup: februar 2012. godine
[65] Paragraf 2.01. Zakona o smrti sa dostojanstvom
[66] Svi obrasci koji se upotrebljavaju u ovom postupku mogu se pogledati na adresi: http://public.health.oregon.gov/ProviderPartnerResources/EvaluationResearch/DeathwithDignityAct/Pages/pasforms.aspx, pristup: februar 2012. godine
[67] Paragraf 2.02. Zakona o smrti sa dostojanstvom
[68] Paragraf 3.01. i paragraf 3.06 Zakona o smrti sa dostojanstvom
[69] Paragraf 3.02. Zakona o smrti sa dostojanstvom
[70] Paragraf 3.01. Zakona o smrti sa dostojanstvom
[71] Reporting Requirements of the Oregon Death with Dignity Act, 333-009-0010(1)(a)
[72] Statistički podaci o broju pacijenata koji su zatražii pomoć u samoubistvu, iz mjeseca januara 2011. godine, http://public.health.oregon.gov/ProviderPartnerResources/EvaluationResearch/DeathwithDignityAct/Documents/yr13-tbl-1.pdf, pristup: februar 2012. godine
[73] Washington State Death with Dignity Act 2009
[74] Washington State Department of Health 2010 Death with Dignity Act Report, Washington State Department of Health 2009 Death with Dignity Act Report
[75] Baxter v. State of Montana, 2009 MT 449
[76] Montana`s Rights of Terminally Ill Act. Budući da ovim zakonom nije regulisano samo potpomognuto samoubistvo, očekuje se donošenje zakona sličnom oregonskom i vašingtonskom,, kojim će biti regulisana isključivo ljekareva pomoć u okončanju pacijentovog života.
[77] O ovom pitanju pogledati: K. Tucker, C. Salmi, Aid in Dying: Law, Geography and Standard of Care in Idaho, The Advocate, avgust 2010, 43-44
[78] Ova pitanja reglisana su u IX i X poglavlju Zakona o pravima smrtonosno oboljelih pacijenata.
[79] The Rights of the Terminally Ill Bill 1995, Northern Territory of Australia, Act no. 12 of 1995
[80] Član 3. Zakona o eutanaziji
[81] Član 4. Zakona o eutanaziji
[82] Član 7. Zakona o eutanaziji
[83] Član 10. Zakona o eutanaziji
[84] Član 7. Zakona o eutanaziji
[85] Član 12. Zakona o eutanaziji
[86] O prvim slučajevima primjene Zakona o eutanaziji Australije pogledati u: J. Keown, op. cit, 162-165
[87] Euthanasia Laws Act 1997 no. 17 of 1997
[88] The Rights of the Terminally Ill Bill 2008
[89] O. Bamgbose, op. cit, 115 i A. Jušić, Eutanazija, Revija za socijalnu politiku, broj 3-4, Zagreb, 2002, 303