Miroslav Janjić*
Pregledni naučni članak
UDK: 347.9:340.66(497.6)
doi: 10.46793/GP.1502.87J
USTAVNOPRAVNI ASPEKT UJEDNAČENOSTI SUDSKE PRAKSE NA PRIMJERU SAOBRAĆAJNO-TEHNIČKOG VJEŠTAČENJA U SUDSKIM POSTUPCIMA
Rad primljen: 12. 09. 2024.
Rad ispravljen: 30. 10. 2024.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 30. 10. 2024.
Ovaj rad trebalo bi da pruži pozitivne rezultate u nekoliko pravaca, a koji se ogledaju u otkrivanju problema u pogledu jednakosti u primjeni prava i pronalaženju rješenja navedenih problema. Problemi se analiziraju u svjetlu znanja i edukacije nosilaca pravosudnih funkcija, kvaliteta zakona i podzakonskih akata i saradnje sudske i zakonodavne vlasti. Zaključci rada trebalo bi da pruže pozitivne efekte u pogledu normativnih promjena i praktičnih postupanja koji bi dali doprinos ujednačavanju sudske prakse, stepenu poštovanja ustavnih principa i kvalitetu rada nosilaca pravosudnih funkcija koji bi doveli do smanjenja broja ustavnih žalbi i sukoba između ustavnog i redovnog sudstva.
Ključne riječi: nezavisno sudovanje, sudska praksa, pravo na pravičan postupak, pravna sigurnost.
I UVOD
Podjela vlasti predstavlja neiscrpnu temu pravnih, politikoloških, filozofskih i drugih naučnih disciplina. Kroz vijekove svaka od ovih disciplina dala je veći broj teorija koje predstavljaju osnovu za podjelu vlasti, ali i podlogu za saradnju u tri najvažnije grane vlasti. Postavlja se pitanje šta je to što predstavlja najmanji zajednički sadržalac svakog društva i koji je to cilj kome većina pojedinaca teži. Odgovor na ovo pitanje može se pronaći putem više metoda i načina. Moguće je tražiti ga naučnim putem primjenom metodologije, tražiti ga u narodu u svakodnevnom životu, pa čak i analizom poezije. Svaki od ovih puteva doveo bi do jednog raskršća na kome bi pisalo da je vječita težnja pojedinca i zajednice jednakost koju je jedino moguće dostići jedninstvenom primjenom prava.
Jedinstvena primjena prava zvuči kao opšte poznata sintagma, nešto što je naizgled prilično jednostavno dosegnuti, reklo bi se prostim riječima, samo sudije treba da sude po zakonu. U ovoj jednakosti krije se sva složenost ovog problema. U rečenici sudija sudi po zakonu, koja izgleda prilično jednostavna, kriju se mnoga pitanja koja nadilaze pravnu nauku i zalaze u domen psihologije, filozofije, a moglo bi se reći u najvećoj mjeri u domen sociologije prava. Sudija je osoba čije postupanje zavisi od iskustva, ličnih stavova i u velikoj mjeri od procesa edukacije u fazi redovnog obrazovanja, kao i naknadnog stručnog usavršavanja.
Zakon je laički gledano jednostavan termin, a u suštini je mnogo kompleksniji i sadrži veći broj odrednica koje ga karakterišu i utiču na njegovu primjenu. Samo neki od njih, kao što su predvidivost i kvalitet pravne norme, predstavljaju osnovu za široka društvena razmišljanja gdje se to onda sreću sudija i zakon i koja ih to tačka najviše povezuje. Nesumnjivo je to primjena prava i kretanje sudske prakse. Ova tačka predstavlja mjesto susreta sudije i zakona, ali i mjesto susreta sudske i zakonodavne vlasti.
Osnovni cilj rada je pokušaj da se na primjeru u praksi uz analizu konkretne radnje dokazivanja prikažu neki od problema koji se javljaju na putu primjene ustavnog principa pravo na pravičan postupak na konkretnu pravnu situaciju. Pomenuti cilj se želi postići kroz prikaz koliko propust u odnosu na samo jedan pojam koji nastane u normativnom, praktičnom ili edukativnom segmentu može stvoriti problema u praksi u pogledu pravičnosti sudskih postupaka i ujednačenosti sudske prakse kao elementa pravičnosti. Navedenom zadatku će pomoći analiza radnje dokazivanja vještačenje saobraćajno-tehničke struke u sudskim postupcima u svjetlu principa vještačenja.
Ova radnja dokazivanja izabrana je zbog svoje zastupljenosti u svim vrstama sudskih postupaka, a naročito u krivičnim i građanskim sudskim postupcima. Pojam principi vještačenja izabran je kako bi se pokazalo da postoje pojmovi koji su potpuno zanemareni u edukativnom, normativnom i praktičnom aspektu, a koji su od velikog značaja za pravičnost sudskih postupaka. Naročito se želi oslikati uticaj takvih propusta na ujednačenost sudske prakse kao elementa pravičnosti sudskih odluka. Nakon prvog zadatka i praktičnog prikaza problema koji mogu nastati u pogledu primjene ustavnog principa pravo na pravičan postupak i ujednačenosti sudske prakse, u zaključcima se žele predstaviti neki konkretni prijedlozi kao potencijalna rješenja problema ili smjernice za dalja proučavanja.
II PRAVO NA PRAVIČAN POSTUPAK NA PRIMJERU VJEŠTAČENJA SAOBRAĆAJNO-TEHNIČKE STRUKE
Jedno od najučestalijih veštačenja koje se izvodi u sudskim postupcima jeste svakako saobraćajno-tehničko veštačenje. Saobraćajno tehnička veštačenja pružaju važnu pomoć u istraživanju mehanizma nastanka saobraćajne nezgode, budući da zaključci veštaka doprinose određivanju stvarnih uzroka, drugih okolnosti i faktora nastanka saobraćajne nezgode. S obzirom na to da je najučestalije, logično je da se kod ove vrste veštačenja javlja i najveći broj problema.
Veštačenje saobraćajnih nezgoda se često zasniva na neadekvatno formulisanom zadatku veštačenja u naredbi suda ili tužilaštva što za posljedicu može imati različite metodološke pristupe vještačenju, a posebno izradi pisanog izvještaja o ekspertizi saobraćajne nezgode. U dijelu mišljenja i zaključka vještaka, izostaje element stručnog tumačenja uzročno posljedičnih veza toka nastajanja saobraćajne nezgode, a često se ulazi u sferu krivično-pravne uzročne veze nastajanja nezgode. Nije redak slučaj da se dobijaju različiti rezultati veštačenja na osnovu istih ulaznih podataka, kao i različito interpretiranje dobijenih podataka u pisanom izveštaju o ekspertizi saobraćajne nezgode, a javljaju se i drugi problemi suštinski vezani za nedovoljno razrađenu i nejedinstvenu metodologiju izrade saobraćajno-tehničkog veštačenja.
Takođe, s obzirom na to da se saobraćajno-tehničko veštačenje uglavnom vrši na osnovu dokumentacije u spisu, nedovoljno dobro odrađen uviđaj od strane policijskih službenika i loše obilježeni i prikupljeni tragovi na mestu saobraćajne nezgode mogu saobraćajno-tehničko vještačenje da odvedu u potpuno pogrešnom smeru, od čega dalje zavisi utvrđivanje odgovornosti i krivice okrivljenog.
Slobodno se može reći da je kod krivičnih dela iz oblasti ugrožavanja javnog saobraćaja možda i najizraženije da se odluke zasnivaju isključivo na nalazu i mišljenju veštaka. Ako je veštak u svom nalazu i mišljenju naveo da se odgovornost za prouzrokovanje određene saobraćajne nezgode nalazi na strani okrivljenog, on će gotovo uvek biti oglašen krivim čime se u konkretnom krivičnom postupku daje potpuni primat veštačenju u odnosu na druga dokazna sredstva.[1]
U nauci su zastupljena tri pristupa ocjeni nalaza i mišljenja vještaka. Prvi, koji se ogleda u potpunoj primjeni slobodne ocjene dokaza u kome je dominantno mišljenje suda, dok je nalaz i mišljenje vještaka samo pomoć. Drugi pristup je onaj u kome je sud u potpunosti vezan za mišljenje vještaka i treće, kompromisno rješenje u kome sudu dopušta neprihvatanje vještakovog mišljenja, ali mu zabranjuje zamjenu vještakovog mišljenja svojim mišljenjem.
Nalazi imišljenja vještaka saobraćajne struke u okviru vremensko prostorne analize koji ne sadrže sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu veoma često su sačinjeni suprotno principu opštedostupnosti rezultata vještačenja, principu potpunosti vještačenja i principu obaveznosti ekspertiznog ispitivanja, jer ne sadrže adekvatno obrazloženje postupka utvrđivanja brzine. Ovo dovodi do neadekvatne sudske odluke, jer brzina predstavlja najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda i sudska presuda koja prihvata takav nalaz i mišljenje kao vjerodostojan u sebi sadrži povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku. Iz toga proizilazi da odbrana u krivičnim predmetima koji se odnose na krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja nije adekvatna, s obzirom da se u svim fazama krivičnog postupka, počev od faze istrage do drugostepenog postupka i vanrednih pravnih lijekova, ne ističe neusklađenost nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke sa principima vještačenja, a što se jasno uočava kod ocjene nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na analizu koeficijenta trenja i stepena deformacije kao elemenata brzine.
Interdisciplinarnost vještačenja saobraćajnih nezgoda proizilazi iz činjenice da su osnovni uzroci sabraćajnih nezgoda čovjek, vozilo i put. Za čovjeka se vežu pravila psihijatrijskog vještačenja, za vozilo pravila saobraćajnog, mašinskog i elektrotehničkog vještačenja, dok se za put vežu pravila vještačenja građevinske struke. Iz toga proizilazi uvodno i centralno pitanje: da li su, s obzirom na činjenicu da se vještačenja sačinjavaju na osnovu nauke i struke, subjekti krivičnog postupka u mogućnosti da pravilno određuju i ocjenjuju radnju vještačenja bez interdisciplinarnih znanja o ovoj oblasti. Te je iz tog razloga u praksi, u cilju povećanja stepena poštovanja prava na pravično suđenje, potrebno u fazi donošenja presude ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke vršiti uz posebnu ocjenu usklađenosti nalaza i mišljenja vještaka sa principima vještačenja, s obzirom da je značaj principa vještačenja za poštovanje načela prava na pravično suđenje u krivičnom postupku mnogo veći od stepena u kome su oni sadržani u normativnim aktima i u kome se primjenjuju u pravnoj nauci i sudskoj praksi.
III ZNAČAJ SUDSKE PRAKSE KAO IZVOR PRAVA
Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Sastoji se od sentenci iz svih pravnih oblasti svih sudova sa daljom razgranatom strukturom na podgrupe i područja. Sudsku praksu sačinjava niz sudskih presuda kojima se pravna norma primjenjuje na isti način. Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje obvezujuća pravna norma. Sudska praksa nije izravan, nego neizravan izvor prava. Naime, rješavajući konkretan slučaj, sudac se ne može izravno pozvati niti na koju svoju raniju presudu, niti pak na presudu višeg suda kao na neki propis.
Ni pravna shvaćanja usvojena na sjednicama sudskih odjela ili na opštim sjednicama Vrhovnog suda ne vezuju sudove odnosno odjele koji nisu sudjelovali u njihovu usvajanju. Sudska odluka nema karakter presedana. Sudskoj praksi ne može se dati ono značenje koje ona ima u zemljama gdje postoji precedentno pravo. Odluke viših sudova formalno ne obvezuju niže sudove, ali stvarno je neizbježno da niži sudovi o njima vode račune iz različitih razloga (psihološki, odgovornost se prenosi na više sudove, čije se stajalište poštuje i dr.). Odluka višeg suda djeluje na niži sud snagom svoje uvjerljivosti. Razumije se da sudac koji je uvjeren da je viši sud donio ispravnu presudu neće u konkretnom sličnom slučaju donositi drukčiju presudu, pa je utoliko i sudska praksa «neposredan izvor prava». Čak i u uslovima iscrpnog regulisanja pisanim pravilima, kreativnoj funkciji sudske prakse ostaje značajna uloga u interpretaciji pravnih pravila. Naročito kad se radi o tekstovima koji zbog svoje nepotpunosti, nedorečenosti, praznina ili nedosljednog tretiranja određenih pitanja nužno iziskuju stvaralački doprinos onih koji ih primjenjuju.[2]
Uprkos činjenici što sudska praksa, prema izloženome, ne predstavlja opšteevažeći izvor prava, odluke sudova u konkretnim predmetima izvor su prava za subjekte na koje se njihova pravosnažnost odnosi.Sudska odluka djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je u konkretnom slučaju donesena. Možemo zaključiti, iako sudska praksa nije de iure izvor prava, ona de facto može biti izvor prava. Poznavanje sudske prakse iznimno je važno jer omogućuje da se ona koristi kao (neformalan, ali vrijedan) izvor prava koji daje smjernice kako se neki propis tumači, tj. što fizičke i pravne osobe mogu očekivati u konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.
Striktno precedentno pravo, uz određenu evoluciju, bilo je dugo vremena tokom XIX i početkom XX veka u primeni u klasičnom mađarskom pravu, kao i van evropskog kontinenta, u anglosaksonskom pravu, sa važenjem i u današnje vreme. Suština precedenta je u tome da izvorište prava nije u parlamentarnoj delatnosti stvaranja prava, već u odlukama Vrhovnog suda, koje se analogno primenjuju u potonjim drugim sličnim slučajevima. Prednost precedentnog prava je fleksibilnost, ali nedostatak je u tome, što se teško pronalazi pravo, po nekada čak u nekim davno donetim odlukama.
Da li su tzv. načelna mišljenja u našem pravu pravi precedenti? Mislimo da nisu. Ona su uvedena po negdašnjem sovjetskom modelu u sve zemlje koje su bile pod uticajem tog modela. Polazilo se od toga da načelna mišljenja Vrhovnog suda služe tzv. ujednačavanju sudske prakse, ako se pokaže da je povodom primene jedno te istog pravnog instituta došlo do divergencije nižestepene sudske prakse, te je potrebno „ujednačenje“ putemnačelnih stavova, koji su u nekim reformskim zemljama sa snagom preporuke ili su obavezni. Ti stavovi se ne smatraju samostalnim izvorom prava, već samo kao „merodavno, ispravno tumačenje“ zakonske norme. Ipak, kroz tumačenje se dolazi do pravog značenja norme, te je takav načelni stav deo „dodatnog“ značenja norme. Kroz to, u neku ruku predstavljaju „precedent“.[3]
Do ujednačenih sudskih odluka u istim činjenično-pravnim situacijama dolazi se tako što će svaki sudija kao znalac pravilnom primenom prava i pravilnim tumačenjem prava dobiti isti rezultat kao i drugi sudija koji postupa u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Put za ovakvo ujednčavanje sudskih odluka mnogo je teži ali pouzdaniji od prepisivanja tzv. „pelcera“ ili već ranije donetih odluka, čiju argumentaciju sudija može koristiti kao proveru sopstvene primene prava.
Međutim, ujednačavanjem sudskih odluka ne može podrazumevati prosto kopiranje već donetih sudskih odluka u sličnim sudskim predmetima bez prethodne provere da li su te odluke donete ishitreno i uz valjanu pravnu argumentaciju odnosno pravilnu primenu propisa, jer je takav mehanizam ujednačavanja sudske prakse suprotan našem kontinentalnom pravnom sistemu.[4]
Posebno je važno imati u vidu da je na kraju samo sudija odgovoran za to da li će građanin dobiti obrazloženu sudsku odluku. Takva odluka nije dugačka, u njoj se ne prepisuju zapisnici niti se prepričavaju dokazi. Obrazložena odluka sadrži neprotivrečne razloge (koji su u skladu sa izrekom presude i sa izvedenim dokazima), jasne razloge, što znači takve da ne izazivaju sumnju u pogledu smisla i značenja i potpune razloge, a to znači razloge o bitnim činjenicama, koji naravno zavise od toga da li je sudija pravilnom primenom materijalnog prava izvršio pravnu kvalifikaciju konkretnog slučaja. Obrazložena odluka posebno mora da sadrži razloge o toku postupka, odnosno o oceni dokaza (zašto su određeni predloženi dokazi odbijeni, odnosno zašto nekim izvedenim dokazima sud nije poverovao), o činjenicama koje su utvrđene, i o tome pod koje zakonske norme su utvrđene činjenice podvedene, uključujući i tumačenje te norme u vezi sa okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na ogroman broj zakona koji se donose i još veći broj zakonskih izmena, na njihovu međusobnu i unutrašnju neusaglašenost i nejasnost, tumačenje od strane sudije, s obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, utoliko je neophodnije. A tumačenje, u skladu sa Ustavom, mora ići u smeru zaštite i očuvanja osnovnih prava koja su garantovana Ustavom i ratifikovanim ugovorima i međunarodnim standardima. Samo takva odluka potvrđuje da sudija savesno, odgovorno i stručno, a to znači i nepristrasno, vrši javnu funkciju koja mu je poverena. I samo takvim odlukama jača se poverenje građana u sudije i sudstvo.[5]
IV NEUJEDNAČENA SUDSKA PRAKSA KAO KRŠENJE NAČELA PRAVIČNOG POSTUPKA: ZAHTJEV PRAVNE SIGURNOSTI
Pravo na pravični postupak uključuje pravo na pravnu sigurnost, a načelo pravne sigurnosti utkano je u EKLJP i predstavlja jedan od fundametalnih aspekata vladavine prava. Načelo pravne sigurnosti garantira određenu stabilnost pravnih situacija i pridonosi javnom povjerenju u sudove. Proturječna tumačenja koja proizilaze iz iste jurisdikcije, odnosno ustrajno donošenje suprotnih sudskih odluka, dovode do pravne nesigurnosti te potkopavaju povjerenje javnosti u pravosuđe, koje je jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava. Stoga je jedan od elemenata kojim se osigurava pravo na pravično suđenje pravna sigurnost jedinstvenom primjenom zakona, što se testira ujednačenom sudskom praksom. U nizu predmeta, uključujući i one protiv RH. ESLJP je utvrdio da neujednačena sudska praksa krši načelo pravne sigurnosti, što dovodi do povrede načela pravičnog postupka. Riječ je o raširenom problemu, osobito u postkomunističkim i postsocijalističkim članicama Vijeća Evrope.[6]
Jedinstvena primena prava i pravna sigurnost su od suštinskog značaja za načelo jednakosti pred zakonom. Određena odstupanja u tumačenju mogu se prihvatiti kao inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži sudova. Različiti sudovi stoga mogu doći do različitih, ali ipak racionalnih i obrazloženih zaključaka u vezi sa istim pravnim pitanjem koje nameću slične činjenične okolnosti. Razmatranja pravne sigurnosti i predvidljivosti su sastavni deo vladavine prava. U državi koja se rukovodi vladavinom prava, stranke u predmetu opravdano očekuju da budu tretirane kao druge i mogu se osloniti na prethodne odluke u sličnim predmetima, tako da mogu predvideti pravne posledice svojih radnji ili propusta. S druge strane, kada sud odluči da odstupi od prethodne sudske prakse, to treba jasno da navede u svojoj odluci.[7]
Za razliku od drugih elemenata pravičnog postupka, koji predstavljaju autonomna konvencijska prava, kao što su npr. pravo na neovisni i nepristrasni sud ili pravo na branitelja, ne postoji pravo pojedinca na ujednačenu sudsku praksu. ESLJP je izričito rekao da uvjeti pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse jer bi ono onemogućilo njezin razvoj. Stoga je ESLJP zaštitio vladavinu prava na pravnu sigurnost od neujednačenih sudskih odluka uspostavljajući posebna mjerila za utvrđenje povrede pravičnog postupka zbog neujednačene sudske prakse, koja uključuju ispunjenje pozitivnih obaveza države u pogledu organizacije sudstva i sudskih postupaka. U presudi Sahin i Sahin v. Turska ESLJP je postavio test s tri mjerila temeljem kojih utvrđuje dovodi li neujednačena sudska praksa do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Evropske konvencije: 1) Postoje li duboke i dugotrajne razlike u sudskoj praksi nacionalnih sudova? 2) Osigurava li domaće pravo mehanizam prevladavanja tih nedosljednosti? 3) Je li taj mehanizam primijenjen i je li djelotvoran?[8]
Sudske odluke se zasnivaju na Ustavu, zakonu, potvrđenom međunarodnom ugovoru i propisu donetom na osnovu zakona. Obavezne su za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole, a može ih preispitivati samo nadležni sud, u zakonom propisanom postupku. Zato bi odluke Ustavnog suda, u smislu člana 166 u vezi s članom 145 stav 3 i 4 Ustava, mogle biti samo osnov za izjavljivanje vanrednih pravnih lekova (zahteva za zaštitu zakonitosti u krivičnom postupku, odnosno ponavljanja pravosnažno okončanih parničnih postupaka, ako je odlukom Ustavnog suda utvrđena povreda Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava). Osim toga, prema članu 486 stav 2 Zakonika o krivičnom postupku o zahtevu za zaštitu zakonitosti koji je podnet zbog povrede zakona (član 485 stav 1 tačka 1) Vrhovni sud odlučuje samo ako smatra da je reč o pitanju od značaja za pravilnu i ujednačenu primenu prava.
Odluke Vrhovnog suda bitne za praksu sudova i pravna shvatanja utvrđena na sednicama odeljenja Vrhovnog kasacionog suda objavljuju se u posebnoj zbirci. Iako sudske odluke ne predstavljaju izvor prava, odluke Vrhovnog suda imaju veliku ulogu u ujednačavanju sudske prakse i deluju posebno snagom autoriteta najviše sudske instance. Vrhovni sud razmatra primenu zakona i drugih propisa i na Opštoj sednici, u smislu člana 44 stav 1 Zakona o uređenju sudova.[9]
Vrhovni sud u građanskoj materiji, polazeći od zakonskih ovlašćenja, ujednačava sudsku praksu:
1. Rešavanjem spornog pravnog pitanja, na zahtev prvostepenog suda.
2. Odlučivanjem o vanrednim pravnim lekovima u pojedinačnim predmetima.
3. Usvajanjem pravnih shvatanja radi popunjavanja pravnih praznina, jedinstvenog tumačenja prava ili radi preduzimanja opštih mera iz presuda Evropskog suda za ljudska prava donetih protiv Republike Srbije, u postupku njihovog izvršenja.
4. Održava sastanke s apelacionim sudovima i sudovima republičkog ranga radi razmatranja spornih pravnih pitanja iz opšte građanske materije i materije radnog prava.
5. Učestvuje u zajedničkim sednicama apelacionih sudova za opštu građansku materiju i materiju radnog prava, prema planu iz Sporazuma predsednika sudova radi realizacije obaveze iz člana 24 Zakona o uređenju sudova.
6. Održava sastanke s predstavnicima sudova radi ujednačene primene prava u predmetima u kojima se zahteva zaštita prava na suđenje u razumnom roku ili zahteva prinudno izvršenje i obezbeđenje.
7. Priprema materijale za tematska savetovanja u građanskoj materiji i materiji radnog prava i „Godišnje savetovanje sudija Republike Srbije – Sudijski dani”.[10]
Više je načina na koje Vrhovni sud obezbeđuje jedinstvenu primenu prava, odnosno ujednačava praksu sudova u Republici Srbiji u krivičnoj materiji.
Ovu svoju zakonsku obavezu sud vrši:
- kroz odluke koje donosi po zahtevima za zaštitu zakonitosti;
- usvajanjem sentenci iz odluka, te pravnih shvatanja, stavova i zaključaka;
- učešćem na sastancima predstavnika krivičnih odeljenja Apelacionih sudova;
- stručnim nadzorom i kontrolom rada apelacionih sudova;
- odgovorima na sporna pravna pitanja nižestepenih sudova;
- odgovarajućim publikovanjem svojih obrazloženih odluka i stavova; i
- organizacijom godišnjeg savetovanja svih sudova tzv. „Sudijski dan”.[11]
U pravosuđu Srbije već duže vreme se traga za pravim mehanizmom usaglašavanja sudskih odluka kako bi se postigla njihova ujednačenost. Umesto međusobnog „horizontalnog“ i „vertikalnog“ usaglašavanja sudskih odluka, kako se to pokušava, uz dodatno iscrpljivanje sudija koji postavljaju pitanja i onih koji na njih odgovaraju u neprekidnom nizu sastanaka i sednica, što može imati za posledicu i odustanak od sopstvenog razmišljanja i mišljenja, odluke treba zasnivati na Ustavu, Zakonu i drugim opštim aktima, uz pravilno tumačenje prava kada postoje pravne praznine, nejasne, neprecizne ili nesaglasne norme. I to, uz uvažavanje argumentacije izražene kroz druge sudske odluke, pri čemu treba imati u vidu da odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova ne mogu biti uvek iste, zbog toga što je napušten princip utvrđivanja materijalne istine i prešlo se na primenu pravila o teretu dokazivanja i to ne samo u parničnim, već i u krivičnim stvarima.[12]
U praksi se kao uzrok neujednačene sudske prakse navode i česte izmjene zakona koje rezultiraju nepreciznim i neusklađenim normama, pravne praznine u pojedinim odredbama zakona, veliki broj predmeta u radu, nedostatak stručnih suradnika koji bi pomagali u izradi sudskih odluka, faktični problem prostora i (ne)dostupnosti relevantne literature. Tako se ukazuje na korelaciju neusaglašene sudske prakse i neusaglašenost i posebno nepreciznost zakona, a to je po ocjeni Ustavnog suda, uzrok velikog prostora za proizvoljnost, što očigledno potvrđuje različita praksa sudova u istim slučajevima.[13]
Neujednačenost sudskih odluka iz istog ili sličnog činjeničnog utvrđenja posledica je, ne samo nesnalaženja i nejednakog postupanja sudija i sudova u primeni i tumačenju prava, već i niza drugih faktora, kao što je obaveznost primene pravila o teretu dokazivanja, nedoslednost, nepreciznost normi i nedorečeni propisi koji su izvor pravne nesigurnosti, ali i preteranog normiranja pojedinih oblasti uz mnogobrojne i česte izmene propisa, potreba brzog rešavanja starih predmeta i već dugotrajne stalno prisutne žurbe u srpskim sudovima da se reši što veći broj predmeta uz zanemarivanje kvaliteta odluka, ali i zanemarivanjem dosledne primene priznatih međunarodnih pravnih akata, Ustava, zakona i podzakonskih propisa uz tumačenje prava primenom naučnih standarda.
Ujednačenost sudskih odluka može se postići podizanjem kvaliteta u primeni i tumačenju prava uz primenu opštih načela, posebno pravičnosti i savesnosti, ravnomernim opterećenjem sudija, vrednovanjem rada sudija prema složenosti i težini predmeta. To bi bio podsticaj za podizanje kvaliteta odluka i drugačiju faktičku organizaciju odeljenja sudske prakse, tako da ne vrši nadzor nad sudskim odlukama kao viša sudska instanca u sudu istog ranga, već da formira bazu sudskih odluka Ustavnog, Vrhovnog kasacionog i svog suda, prati odluke drugih sudova i da se zajedno sa drugim sudijama stara o primerni propisa i pravilnom tumačenju prava kroz proceduru koja je kompatibilna odredbama Zakona o sudijama.[14]
U pogledu ujednačavanja sudske prakse, važno je da se razume da se sudska praksa ne nameće, pošto bi to ugrozilo unutrašnju sudijsku nezavisnost, već da se sudska praksa prihvata, kao i da je uspostavljanje ujednačene i dosledne sudske prakse proces za koji su odgovorne ne samo sudije, već i drugi društveni akteri. Zakonodavna i izvršna vlast i državni organi koji upravljaju sudskim sistemom (ministarstvo pravde, finansija, VSS, VST), svaki u okviru svojih nadležnosti, dužni su da obezbede rešenja koja su primerena i saglasna našem (evropsko-kontinentalnom) pravnom sistemu i tradiciji, kvalitetne i međusobno usaglašene zakone, stabilnost pravnog sistema i druge uslove u kojima sudije mogu da posvete dužnu pažnju sporu koji treba da reše. Posebno, značajno je da imaju odgovarajuće uslove za rad, što znači – lak pristup kompjuterima, internetu, bazi propisa i sudske prakse, pomoć sudijskih pomoćnika i drugog osoblja, da budu zadužene razumnim brojem predmeta, kao i da budu približno jednako opterećene. Sudije međutim, treba da ulažu stalni napor u razvoj svog znanja i veština i u razumevanje širih društvenih događanja, da jasno i potpuno argumentuju svoje odluke, da uvek brižljivo prave balans između potrebe za ujednačenom i doslednom sudskom praksom, sa jedne strane i za donošenjem odgovarajuće i pravične odluke, čak i ako ona odstupa od prakse, sa druge strane, da budu svesni da je njihovo znanje garant njihove nezavisnosti, kao i da budu svesni svoje dužnosti da uvek bude nepristrasni i pravični.[15]
Neophodan je oprez u olakom zaključivanju da uočena, nesporno postojeća neujednačenost sudskih odluka, može biti rešena naizgled jednostavnim zaokretom ka potpuno drugačijem pravnom sistemu (običajnom) ili ka nekom drugom naizgled lakom rešenju. Pogrešna i brzopleta rešenja prave štetu koju ne može da otkloni ni najbolje sudsko postupanje i koja se kasnije decenijama ispravlja. Navedena rešenja ne samo da su suprotna pravnom sistemu i pravnoj tradiciji Srbije, već bi ugrožavala unutrašnju nezavisnost sudija.
U praksi su se već dešavale situacije da se pokrenu disciplinski postupci protiv sudija koje nisu želele da izmene svoju odluku, pošto se nisu slagale sa stavom ostalih sudija da to treba da učine. S tim u vezi bila je razvijena unutarsudska debata, a na tu pojavu, kao ugrožavajuću po sudijsku nezavisnost, ukazano je i u zvaničnim dokumentima (Komentari Radnog teksta amandmana na Ustav Republike Srbije sa obrazloženjima - referencama Venecijanske komisije, u delu koji se odnosi na sudstvo, Društvo sudija Srbije, Beograd, 8. mart 2018. godine Broj 13/18).
Valjalo bi naime, u budućem proučavanju naše sudske prakse poći od činjenice da su presude slojevite, odnosno da se njihov tekst sastoji od suštinski različitih delova. Zbog toga presude treba podvrgnuti pažljivoj analizi sadržaja. U okviru raščlanjavanja teksta presuda naših sudova reklo bi se da prvenstveni značaj ima izdvajanje i zasebno posmatranje onog dela presude koji se odnosi na razloge zbog kojih je sud doneo odluku onakvu kako glasi u izreci presude. Izlaganje o razlozima bi, kao što smo videli, trebalo pažljivo raščlaniti utvrđivanjem pojedinih slojeva i u okviru toga dela presude. Istinske razloge za izreku presude neophodno je odvojiti od prepričavanja zakonskog teksta, koje ih uobičajeno prati.[16]
U Srbiji postoji problem odstupanja od sudske prakse, i bilo je nekoliko presuda koje su donete u tom smislu, te je pomenut slučaj Şahin i Şahin. Dakle, ako ste suočeni sa sličnim problemom, konsultujte Şahin i srpske slučajeve, jer ih ima nekoliko, a ono što je Sud želeo da kaže jeste da nije svako odstupanje problematično, ali je neophodno da postoje mehanizmi koji dozvoljavaju prilagođavanje.[17]
V ZAKLJUČAK
Jedno od najvažnijih pitanja u radu svakog pojedinog nosioca pravosudne funkcije je tumačenje pravne norma u cilju primjene na konkretan događaj. U naučnim i stručnim radovima koji predstavljaju osnov za izradu ovog rada istaknuto je da je jedan od najvažnijih preduslova pravne sigurnosti i vladavine prava jednakost u primjeni prava koja se postiže ujednačavanjem sudske prakse. Ono što ovaj rad ima za rezultat je zaključak da ujednačavanje sudske prakse nije jedini mehanizam za postizanje jednakosti u primjeni prava, kao i činjenice da u nastavnim planovima i programima pravnih i srodnih fakulteta nije u adekvatnoj mjeri zastupljena nastavna materija koja se odnosi na ujednačavanje sudske prakse koja bi nosiocima pravosudnih funkcija dala odgovore na pitanja sa kojima se sreću u svakodnevnom radu, od kojih je najznačajnije da li su dužni da postupe u skladu sa sudskom praksom i kako da postupe kada smatraju da treba da odstupe od sudske prakse. To je pitanje odnosa jednakosti u primjeni prava i nezavisnosti nosilaca pravosudnih funkcija. Optimalno rješenje za postizanje balansa ova dva principa nalazi se u povećanju aktivističke pozicije Ustavnog suda, sistemu pilot presuda kao osnova za javnu raspravu u zakonodavnom postupku u cilju otklanjanja sistemskih problema.
U pogledu ljudskog faktora kao uzroka neujednačene primjene prava izdvajaju se sljedeći faktori: nedovoljna osposobljensot sudija za postupanje u složenim pravnim situacijama i nedostatak kvalitetno obučenih saradnika.
Činioci koji dovode do neujednačene primjene prava u odnosu na zakonodavni okvir su:
- Česta izmjena osnovnih zakonskih načela;
- Česte izmjene zakona;
- Neusaglašenost zakona;
- Isključenost struke prilikom izrade zakona;
- Nedostatak sistemske javne rasprave o zakonskim izmjenama.
Jednakost u primjeni prava i pravo na pravično suđenje u velikoj mjeri zavise od ujednačenosti sudske prakse Ustavnog suda. Postoji neujednačenost prakse ustavnog suda u pogledu kriterija kada odlučuje u meritumu, a kada ne. Jednakost u primjeni prava i prava na pravično suđenje uslovljeni su ujednačenošću sudske prakse Ustavnog suda i vrhovnih sudova. Potrebno je izgraditi mehanizme za jednakost i ravnopravnost u primjeni prava u svim pojedinačnim aktima državnih organa ili organizacija kojima je povjereno javno ovlašćenje.
Mehanizmi za postizanje jednakosti i ravnopravnosti u primjeni prava u svim pojedinačnim aktima državnih organa ili organizacija kojima je povjereno javno ovlašćenje mogu se postići saradnjom sudske i zakonodavne vlasti u pogledu sistematske analize odluka ustavnih sudova i redovnog sudstva koje bi za rezultata imale promjene u normativnom, praktičnom i edukativnom smislu.
Jednakost u primjeni prava i stepen poštovanja prava na pravično suđenje kod radnje dokazivanja vještačenje saobraćajno–tehničke struke sa aspekta ujednačavanja sudske prakse, poštovanja principa jednakosti strana u postupku, prava na obrazloženu sudsku odluku, prava na odbranu, zavisi od primjene principa vještačenja u radu subjekata krivičnog postpuka za čije je unaprjeđenje potrebno edukaciji subjekata krivičnog postupka pristupiti na interdiciplinaran način. Ovo iz razloga što je vještačenje saobraćajno tehničke struke radnja dokazivanja koja u sebi sadrži elemente više naučnih disciplina i primjenjuje se u više grana prava, čijim provođenjem subjekti krivičnog postupka postaju učesnici i građanskog postupka, izvršiti normativne promjene u krivičnom zakonodavstvu, te unaprijediti kvalitet rada subjekata krivičnog postupka u praksi.
Obrazloženje presude u kome se kao vjerodostojno ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koje ne sadrži analizu sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu i razmatranje razloga vezanih za izbor vremenskog ili prostornog kriterija u okviru vremensko – prostorne analize saobraćajne nezgode u sebi sadrži povredu prava na pravično suđenje. I to, povredom prava na obrazloženu sudsku odluku zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, kao i razloge za žalbu i to bitnu povredu odredaba krivičnog postupka - razlozi o odlučnim činjenicama, pogrešno i nepotpuno činjenično stanje i odluka o krivičnim sankcijama i drugim odlukama. Ovo stoga što sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu predstavljaju odlučne činjenice u krivičnom postupku, zbog čega je analiza propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu i to: propusta vezanih za doprinos nastanku nezgode i propusta vezanih za mogućnost izbjegavanja nezgode, preduslov za utvrđivanje oblika krivične odgovornosti. Njihov nedostatak u obrazloženju presude dovodi do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz čega proizilazi razlog za žalbu odluka o krivičnim sankcijama i drugim odlukama.
Elementi prava na obrazloženu presudu su pravo na poznavanje činjenica na temelju kojih je donesena presuda, pravo na poznavanje razloga za donesenu odluku, pravo na obrazložena stajališta suda o krivičnom djelu, krivici i kazni, pravo na dostatno vrijeme za upoznavanje sa tim razlozima i stajalištima, pravo na valjanu informacijsku osnovicu za ocjenu osnovanosti osude i pravo na omogućavanje dodatne odbrane pred višim sudom.
Nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji ne sadrži analizu izbora vremenske ili prostorne analize, kao i svih propusta vezanih za nastanak saobraćajne nezgode i to: propust vezan za nastanak nezgode, propust vezan za doprinos nastanka nezgode ili propusti vezani za mogućnost izbjegavanja nezgode, sačinjen je suprotno principima vještačenja opšte dostupnosti rezultata istraživanja, potpunosti vještačenja, obaveznosti ekspertiznog istraživanja.
Presuda u kojoj sud propusti izvršiti ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke u pogledu izbora vremenske ili prostorne analize kao i sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu sadrži povredu prava na obrazloženu sudsku odluku. U takvoj presudi postoji proizvoljnost u uvrđivanju činjenica. Naročito je značajno naglasiti da u sudskoj praksi Ustavnog suda BiH nikada nije dostavljena apelacija zbog ovog oblika proizvoljnosti. Takođe, postoji proizvoljnost u odmjeravanju kazne iz razloga što nisu analizirani propusti vezani za doprinos nastanku nezgode ili propusti vezani za mogućnost izbjegavanja nezgode.
Sudska praksa ne sadrži odluku u kojoj je utvrđena povreda prava na obrazloženu sudsku odluku ili proizvoljnost u utvrđivanju činjenica zbog prihvatanja vjerodostojnim nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje ne sadrži analizu sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu, kao i odluke u kojima je utvrđena bitna povreda odredaba krivičnog postupka – razlozi o odlučnim činjenicama, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o krivičnoj sankciji i druge odluke zbog prihvatanja vjerodostojnim nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje ne sadrži analizu sve tri grupe propusta vezanih za saobraćajnu nezgodu. Iz toga proizilazi da funkcija ustavnih sudova kao negativnog zakonodavca nije u potpunosti ispunjena u postupanjima po apelacijama koje se odnose na krivična djela iz oblasti bezbjednosti javnog saobraćaja i postoje negativne karakteristike postupanja tužilaca u krivičnom postupku, kao i veliki broj neadekvatnih krivičnih odbrana iz razloga propusta da se ukaže na ove značajne propuste u krivičnom postupku.
Pilot presude utvrdit će sistemske nedostatke u pogledu jednakosti u primjeni prava koji se odnose na: ujednačenost sudske prakse, kvalitet sudskih odluka, kvalitet pravnih normi, kvalitet rada učesnika u sudskim postupcima, kvalitet sistema odgovornosti i nedostataka u edukativnom procesu.
Analiza vještačenja saobraćajno tehničke struke u svjetlu prava na pravičan postupak pokazala je koliko jedan nedostatak u normativnom, edukativnom ili praktičnom smislu dovodi do pravne nejednakosti i neujednačenosti sudske prakse.
Pilot presude predstavljaju odgovor na veliki broj nerješenih predmeta koji utvrđuju povrede konvencijskih prava u istovrsnim slučajevima uzrokovanih sistemskim problemima. Pilot presude su instrument Evropskog suda za ljudska prava u kojima Evropski sud daje uputstvo vladi odgovorne države o načinu na koji bi trebalo riješiti strukturalni problem. Pilot presude u praksi domaćih sudova trebale bi davati uputstva tijelima zakonodavne i izvršne vlasti o sistemskim problemima, kao i predstavljati osnov za sveobuhvatnu javnu raspravu u zakonodavnom postupku. Povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima veoma često ne proizilaze iz neusklađenosti zakona sa konvencijom, nego od sudske prakse i načina na koji sudovi tumače domaće pravo i konvenciju.
Nadležnost ustavnog suda da prati stanje ustavnosti i zakonitosti i o tome obavještava parlament dala bi doprinos kvalitetu saradnje sudske i zakonodavne vlasti, kao i smanjenju kvazizakonodavne funkcije sudske vlasti. Obaveza ustavnog suda da prati stanje ustavnosti i zakonitosti i o tome izvještava parlament doprinosi aktivističkoj poziciji ustavnog suda i onemogućava prebacivanje polja odgovornosti na samo jednu granu vlasti.
Prilikom zakonodavne aktivnosti potrebno je organizovati sistemska zakonodavna javna saslušanja u kojima će se uključiti stavovi struke i javnosti u pogledu sistemskih problema izraženih u izvještajima ustavnog suda o stanju ustavnosti i zakonitosti dostavljenih parlamentu i pilot presudama.
Profesor na Harvardu, Kristofer Kolumbus Lanadel, bio je pobornik proučavanja prava na pravnim precedentima i ovaj metod je nazvan Lanadelov metod. Na drugoj strani je metoda američkog pravnog realiste Džeroma Frenka zasnovana na pravnim klinikama. Napisano je mnogo radova o američkom pravnom realizmu u kojima su obrađene podjele u okviru ovog pravnog pravca, kao i stavovi najistaknutijih predstavnika ove pravne škole. Osnovna postavka ovog pravca je da primjena prava ne zavisi samo od primjene norme nego od ličnih osobina sudije. Ako postavimo tezu da edukacija predstavlja dio ličnosti i ovaj rad predstavlja jednu skromnu potvrdu stavova američkih pravnih realista.
Pokazali smo da jednakost u primjeni prava i kvalitet sudskih odluka zavisi kako od kvaliteta pravne norme, tako i od ličnih osobina sudije u koje spada i nivo i kvalitet eduakcije, a sve na osnovu analize radnje dokazivanja vještačenja saobraćajno – tehničke struke. Naime, nejednakost u primjeni prava u pogledu kvaliteta pravne norme proizilazi od odredaba zakona koje se odnose na pravo osumnjičenog da angažuje vještaka u fazi izvođenja radnje dokazivanja – uviđaj, dok nejednakost u primjeni prava u pogledu ličnih osobina sudije proističe iz mogućnosti sudije da izvrši ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajno - tehničke struke shodno stepenu njegovih znanja iz ove oblasti proisteklih iz prethodne edukacije.
Miroslav Janjić*
CONSTITUTIONAL LEGAL ASPECT OF THE UNIFORMITY OF COURT PRACTICE ON THE EXAMPLE OF TRAFFIC TECHNICAL EXPERTISE IN COURT PROCEEDINGS
Summary
This work should provide positive results in several directions, which are reflected in the discovery of problems with regard to equality in the application of law and finding solutions to the aforementioned problems. The problems are analyzed in the light of the knowledge and education of the holders of judicial functions, the quality of laws and by-laws, and the cooperation of the judicial and legislative authorities. The conclusions of the work should provide positive effects in terms of normative changes and practical actions that would contribute to the standardization of judicial practice, the degree of respect for constitutional principles and the quality of work of judicial functionaries, which would lead to a reduction in the number of constitutional appeals and conflicts between the constitutional and regular judiciary.
Key words: independent trial, judicial practice, right to a fair procedure, legal certainty.
[1] N. Macanović, Odnos djece i roditelja koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, Beogradska defektološka škola, 24 (3), Beograd, 2018, 53-69.
[2] J. Čizmić, Mogući načini izjednačavanja prakse u parničnom postupku, u: Zbornik radova Aktuelnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse br. 20, Mostar, 2022/2023, 36-65.
[3] M. Salma, Postupak za rešavanje spornog pravnog pitanja, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 2012, 292.
[4] N. Vidić, Tumačenje i primena propisa od strane sudije – Uzroci neujednačene primene prava Društvo sudija Srbije, Beograd, 2016, 36.
[5] S. Beljanski, Sudska vlast i organizacija sudova, u zborniku: Vojvodina i budući Ustav Srbije, Fondacija Konrad Adenauer, Beograd, 2003, 10-11.
[6] Z. Đurđević, Bitne povrede odredaba kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, 2002, 77-116.
[7] I. Roagna, Priručnik za primjenu člana 6 (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima Savjet Evrope 2023, 12.
[9] D. Milojević, S. Andrejević, Sudska vlast: ujednačavanje sudske prakse i zakonodavni okvir, Ujednačavanje sudske prakse – izazovi i moguća rešenja, Godišnje savetovanje sudija Republike Srbije – Sudijski dani, Beograd, 2021, 14-15.
[10] D. Milojević, S. Andrejević, op. cit., 29-30.
[11] Ibid., 41.
[12] N. Vidić, op. cit., 12-13.
[13] J. Čizmić, op. cit., 36-65.
[14] N. Vidić, op. cit., 47.
[15] D. Boljević, Problemi u sudstvu Srbije i kvalitet sudskih odluka, Kvalitet sudskih odluka u funkciji kvaliteta sudske zaštite u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Društvo sudija Srbije, 2021, 10.
[16] D. Popović, Obrazloženje presude, Kvalitet sudskih odluka u funkciji kvaliteta sudske zaštite u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Društvo sudija Srbije 2021, Beograd, 49.
[17] A. V. Vospernik, Značaj dobrog obrazloženja sudskih odluka u sudskoj praksi ESLJP -Kvalitet sudskih odluka u funkciji kvaliteta sudske zaštite u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Društvo sudija Srbije, Beograd, 2021, 39.