Vojislav Bačanin*
DOI: 10.46793/GP.1601.113B
Dejan Popović, Zoran Mirković: ISTORIJA PRAVNOG FAKULTETA U BEOGRADU: 1945.-1971., Beograd, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Službeni glasnik, 2024.
Rad primljen: 21. 09. 2025.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 23. 09. 2025.
Poznati američki romanopisac, Tomas Klejton Vulf, jednom prilikom je zabeležio da je za čoveka neophodno da prelista bar pola biblioteke da bi napisao jednu jedinu knjigu. Za pisanje ovog, bez preterivanja bi se moglo reći, monumentalnog dela, istraživanje je prirodno moralo ići i dalje, slikovito rečeno – sve do skidanja najsitnije arhivske prašine, i to, ne toliko očekivano, i van arhive Pravnog fakulteta u Beogradu. Autori su se, za potrebe ovog višegodišnjeg napora vrednog divljenja, koristili i građom Državnog arhiva Srbije, Arhiva Jugoslavije, Arhiva SANU i Istorijskog arhiva Beograda. Stoga ne bi trebalo da začudi što se na oko hiljadu i po stranica ove dvotomne knjige nudi pregršt detalja koji bi mogli pobuditi interesovanje i zadovoljiti znatiželju ne samo čitaoca raspoloženih da nešto saznaju o istoriji jedne akademske institucije.
Uz predgovor i zaključna razmatranja, delo je podeljeno na dvadeset tri odvojene celine. U prvom tomu, minuciozno su prikazani kadrovski razvoj i biografije nastavnika i saradnika. Drugi tom knjige, pak, pruža osvrte na ostala značajna pitanja ove zajednice universitas magistrorum et scholarium na: studente i pravila studiranja, njihovo organizovanje, materijalni položaj i nagrade, nastavne planove, programe i udžbenike, magistarske i doktorske studije, fakultetske organe, katedre i institute, biblioteku, fakultetski časopis i njegov sekretarijat, finansijska i prostorna pitanja, međunarodnu i interfakultetsku saradnju i osnivanje drugih fakulteta u bivšoj Jugoslaviji kojima je ova institucija bila alma mater. Struktura ove knjige postavljena je, tako, samo unekoliko slično strukturama knjiga koje su analizirale istoriju beogradske pravne škole tokom ranijih perioda.[1]
Stil pisanja ove knjige jasan je, pedantan i pitak. Ona je napisana koncizno i odgovorno, bez kitnjastih opisa u pohvalama ili suvišnog moralisanja u neophodnim osudama. Vrednovanje potvrđenih i dokazanih činjenica najčešće se samo prepušta duhovnom kapacitetu čitaoca, uz sporadične, pažljivo i domišljato unete, autorske komentare. Veoma su retka i svedočenja jednog od pisaca o razgovorima sa pojedinim profesorima, i, kao takva, nenametljivo izneta u fusnotama. Autorska skrupuloznost, jasna kritička distanca i prilično uspela pretenzija da se trezveno izbegne iskušenje unošenja ličnog i privatnog upravo je ono što dodatno čini knjigu kapitalnom i hvale vrednom i što zasigurno sprečava moguće predrasude da se pred čitaocima nalazi samo još jedna publikacija o „anatomiji čistke“ u „žutoj kući“.[2]
Preporuke za čitanje ovog štiva mogu se uputiti i namerniku koji nikada nije ni prošetao pored Pravnog fakulteta u Beogradu, ali je zainteresovan za produbljenije i slojevitije poznavanje političke istorije tadašnje Jugoslavije, budući da se među njenim koricama mogu pročitati i učitati značajni problemi sa kojima se suočavalo to socijalističko društvo. Nepočinstva koja su bila plod političkih progona i čistki, a koja su ovde dosledno i verodostojno prikazana, samo su jedan deo tog mozaika. Sa druge strane, izneti segmenti zapisnika sa fakultetskih sednica kao i brojne kontroverzne „partijske karakteristike“ nastavnika, najčešće pisane od strane njihovih tadašnjih i/ili budućih kolega, mogu pobuditi pažnju i pasioniranim ljubiteljima, kasnije, samo kuloarskih anegdota.[3]
Premda ovo delo od prve do poslednje stranice odiše duhom tzv. „fakultetskog patriotizma“, opet, pažljivom čitaocu takođe čini vidljivim i onu tišu i mračniju stranu akademske zajednice koja, svedoci smo, naročito može postati čujna i belodana u gorkim „vunenim vremenima“. Srž i kostur ove knjige, kao uostalom i svake, ne samo akademske zajednice, čine priče o njenim ljudima. Ljudima ovde oslikanim, kako je već zgodno primetio jedan od recenzenata, „brojnim tonalitetima sive – od one koja se približava snežnobeloj, do one koja teži crnoj noći bez mesečine i zvezda na vidiku“[4].
Naposletku, nameće se neodoljiv utisak da smo izvesno dobili knjigu kojoj će stariji, iskusniji profesori moći da se prepuste kao svojevrsnoj lepoj književnosti sa zaista postojećim akterima; dok će oni mlađi, na početku svoje akademske karijere, na njenim stranicama moći da pronađu brojne skrivene poruke, pouke i naravoučenija. Jer, poslužićemo se rečima autora, „razlike u ljudskim karakterima nisu nestale nego su se, na neki način, u sledećim generacijama reprodukovale, a od toga kako se društvo bude razvijalo zavisiće ko će odneti prevagu i u akademskom životu.“[5]
* Asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu, vbacanin@jura.kg.ac.rs.
[1] Vid. LJ. Kandić, J. Danilović, Istorija Pravnog fakulteta : 1808-1905. Knj. 1, Beograd, 1997; LJ. Kandić, Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu : 1905-1941. Knj. 2, t. 1, Beograd, 2002; LJ. Kandić, Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu : 1905-1941. Knj. 2, t. 2, Beograd, 2002; LJ. Kandić, Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu : 1941-1945. Knj. 3, Beograd, 2005.
[2] Vid. M. Mladenović, Žuta kuća, Beograd, 1985; K. Čavoški, Anatomija jedne čistke : izgon sa Pravnog fakulteta u Beogradu 1973-1975, Beograd, 2013.
[3] „Čitalac (..) saznaje, iz pedantno zapisanih i u arhivu sačuvanih izlaganja mnogih profesora, ko je koga napadao, kako i kojom argumentacijom, kako se ko branio, prkosno ili povlađujući napadaču, ko se s kim i na koji način solidarisao, a ko je bio indiferentan – ko je, ne toliko prefinjenim rečnikom iskazano, gledao svoja posla“ (B. Begović, Dejan Popović, Zoran Mirković, Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu 1945-1971, Beograd, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Službeni glasnik, 2024, 1419 : prikaz, Istorija 20. veka, br. 1, 2025, 258). Iz navedenih partijskih karakteristika može se, ilustracije radi, saznati – ko je od profesora, prema mišljenju tvoraca tih i takvih „karakteristika“, bio „detinjast, tašt i razmetljiv“, ko „nepopravljivi neprijatelj“, ko „tipičan beogradski dendi“, ko je „mnogo pio pa ga je to ometalo u bilo kakvom ozbiljnijem radu“, a ko je promenio svoje stavove „usled ženidbe sa naprednom studentkinjom“.
[4] Ibid.
[5] D. Popović, Z. Mirković, Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu 1945-1971 : prvi tom, Beograd, 2024, 568.