Izvorni naučni članak
UDK: 326(37)
doi: https://doi.org/10.46793/GP.1602.003V
O IDEALU VERNOG ROBA**
Rad primljen: 10. 12. 2025.
Rad prihvaćen za objavljivanje: 25. 12. 2025.
U starom Rimu svi ljudi su bili ili slobodni ili robovi. U zavisnosti od načina privređivanja, osvajačkih pretenzija i političkih prilika, položaj robova je varirao tokom cele rimske istorije. Posle punskih ratova njihov položaj se pogoršao, što je izazivalo pobune i stvaralo nesigurnost kod vladajućih slojeva. Odraz ovakvih prilika su nova filozofska shvatanja, zakonodavne izmene i nova religijska učenja u pogledu robova. Među njima posebno se ističe ideal vernog roba, kao mere savršenstva, kojoj bi, iz ugla filozofa, zakonodavca i hrišćanskog učenja, svi robovi trebalo da teže.
Ključne reči: stari Rim, položaj robova, nova filozofska shvatanja, zakonodavne izmene, uticaj hrišćanstva, ideal vernog roba.
I POLOŽAJ ROBOVA
Okončanjem punskih ratova, daljim osvajanjima i propadanjem sitnih seljačkih imanja povećao se broj robova, ali, istovremeno se i pogoršao njihov položaj jer se proizvodilo za svetsko tržište kojim je gospodario moćni Rim. Želju za bogaćenjem mogla je da ugasi jedino bespoštedna eksploatacija robova koja je prekinula individualnu vezu između gospodara i roba, karakterističnu za patrijahalno ropstvo gde je položaj roba bio približan položaju slobodnih članova porodice koji su se nalazili pod vlašću paterfamilijasa.
U klasičnom ropstvu, rob je za gospodara bio isto što i stvar u prometu, odnosno objekt prava. Prema Akvilijevom zakonu o šteti (lex Aquilia de damno, iz 287. ili 286. godine p.n.e.), onaj koji, namerno ili iz nehata, ubije tuđeg roba ili četvoronožnu životinju, biće osuđen da naknadi vlasniku štetu u iznosu najviše cene te stvari u poslednjoj godini.[1] Rob nije imao pravnu sposobnost. Nije mogao imati ni imovinu, i sve što je stekao smatralo se da pripada gospodaru. Zakonit brak bio je rezervisan samo za slobodne, dok su robovi mogli živeti u faktičkoj zajednici sa robinjama (contubernium) i iz te zajednice mogla su se roditi jedino nezakonita deca.[2]
Svirepo postupanje – mučenje, ubijanje i seksualno zlostavljanje postalo je uobičajena stvar. Apulej (Apuleius) opisuje teško stanje robova u radionicama: „O dobri bogovi! Kakvih je tu jadnih ljudi bilo! Čelo im je bilo žigosano, glava na pola obrijana, leđa puna masnica, noge okovane, a lice izobličeno smrtnim bledilom“.[3] Opisijući Kvinta Haterija (Quintus Haterius), senatora i čuvenog govornika, Seneka (Seneca) kaže da je Haterije, braneći jednog oslobođenika koji je bio konkubina svom patronu izjavio da je nemoral (homoseksualizam) zločin za slobodno rođenog, nužnost za roba i dužnost za oslobođenika.[4] U Petronijevom Satirikonu (Petronius, Satyricon) čuveni Trimalhion se hvali svojim ljubavnim podvizima i kaže: „Al opet, što jes, jes, bio sam gazdin ljubavnik – četrnaes godina. Nema tu sramota kad gazda naredi. Al stizo sam ja i gazdaricu da namirim, znate već šta oću da kažem, al neću ništa da kažem, nisam ja od onih što se hvalu...“.[5] O seksualnom iskorišćavanju piše i Horacije (Horatius) u Satirama (Satires): „Koju granicu priroda stavlja strasti?...Zar žedan tražiš zlatnu čašu?...Kad te obuzme strast, zar više voliš da trpiš ili da strast zadovoljiš sluškinjom ili mladim robom?“.[6] O robovima je vladalo opšte mišljenje da su prevrtljivi, podmukli i spremni na svakojaka zla prema gospodaru.[7] Osvajački ratovi i gusarenje bili su najznačajniji izvor ropstva, a trgovina robovima donosila je ogromnu zaradu. Mediteran se pretvorio u pravo „lovište robova”.[8] Najčuvenija pijaca robova nalazila se u istočnom Mediteranu, na ostrvu Delos (Delos), koja je mogla da primi i isporuči nekoliko desetina hiljada robova dnevno, pa je zato nastala poslovica: „Trgovče pristani s lađom, istovari, sve je prodato“.[9]
Ovako bedan položaj podsticao je robove na različite vidove borbe, kao što su sabotaže, bekstvo, oružane pobune (Spartakov ustanak 73. godine p.n.e.), naročito na isteku perioda republike. Mnogi Rimljani izgubili su život bilo zbog zasede svojih ukućana, bilo zato što su pobijeni upotrebom otvorene sile ili lukavstva, ali ništa manje nije bilo onih koje je bes robova lišio života.[10]
II NOVI FILOZOFSKI STAVOVI O POLOŽAJU ROBOVA I UTICAJ RELIGIJE
Pripadnici vladajuće klase bili su svesni da robovi, zbog teškog položaja, odvajkada drže stisnute pesnice i vrebaju svoju priliku.
Nenadmašnim osvajačima i majstorima masovne manipulacije bilo je jasno da su zabave, spektakli i praznici efikasan metod da se nezadovoljnim masama skrene pažnja sa svakodnevnih problema. Jedan od načina za održavanje mira među robovima bile su Saturnalije (Saturnalia) – drevni rimski festival u čast boga poljoprivrede – Saturna, koji je u početku obeležavan 17. decembra, a kasnije je trajao pet dana (od 15. do 19. decembra). Saturn je bio kralj Aboridžina,[11] prvih naseljenika Italije. Period njegove vladavine nazvan je „zlatno doba” jer je podučio stanovnike da gaje poljoprivredne kulture, ukinuo prinošenje ljudskih žrtava, doneo zakone i naučio narod da živi u besklasnoj zajednici u kojoj je sve bilo zajedničko i gde nije bilo robova, i zato je, nakon smrti, uzdignut u red božanstava.[12] Praznik je simbolično proticao u znaku vladavine Saturna, a njegovo glavno obeležje bilo je to što su robovi imali pet dana godišnje mogućnost da osete blagodeti položaja robovlasnika. Na zabavama hranu i piće bi im služili gospodari. Bilo im je dopušteno da nose bele kape od vune (pilleus), kao znak slobode, da sede zajedno sa svojim gospodarima, da ih grde i psuju i nose njihova odela[13]. Tokom godine nagomilano nezadovoljstvo robova, potiskivano je „uživanjem u decembarskoj slobodi”.[14]
Ali, nikakva praznovanja nisu više mogla da utišaju gnev robova. Stari trikovi nisu bili dovoljni. Otpor robova bio je jasan pokazatelj da je ceo sistem zahvatila kriza.
Užasi rimskih građanskih ratova predstavljali su najveće iskušenje za odnos gospodar – rob. Događaji iz ovih ratova bili su klica ideala vernog roba kao originalne tvorevine starih Rimljana. Zahvaljujući spiskovima političkih neprijatelja koje je svako mogao ubiti (proskripcije), kako u samom gradu, tako i van njega, nastala je grozničava hajka na ljude i sveopšti prevrat. Sve što je smatrano za pokvareno i nečasno, izbilo je na videlo. Neki su se više plašili svojih žena i sinova sa kojima su imali nesuglasice, nego od samih ubica. Poverioci su se plašili dužnika, a susedi suseda koji su želeli njihova imanja. Neki su strahovali da će ih sopstveni robovi potkazati političkim neprijateljima, pa su im se, kako Apijan (Appianus) navodi, kukajući bacali pod noge i nazivali ih spasiocima i gospodarima.[15] Toga je bilo na pretek. Seneka piše prijatelju Luciliju (Lucilius): „Pomisli na to da i razbojnik i neprijatelj mogu primaći mač tvom grlu: štaviše, svaki rob ima vlast nad tvojim životom i smrću“.[16]
Ali, bilo je i izuzetnih primera lojalnosti i herojskih dela robova učinjenih iz poštovanja i ljubavi prema gospodaru. Valerije Maksim (Valerius Maximus) u osmom poglavlju šeste knjige „Znamenita dela i izreke” (Facta et dicta memorabilia) govori o vernosti robova njihovim gospodarima i započinje ga sledećim rečima: „Ostaje nam da govorimo o vernosti robova njihovim gospodarima koja je vredna najveće pohvale jer se od njih najmanje očekivala“. Među mnogobrojnim primerima vernog roba[17] ističe se rob u svojini Urbinija Panapija (Urbinius Panapio) koji je bio vredan divljenja zbog svoje odanosti. Kad je saznao da su gospodara potkazali drugi robovi i da su politički neprijatelji u blizini seoske kuće, poslao je gospodara da pobegne kroz zadnja vrata, obukao njegovo odelo, legao u postelju i pustio da ga ubiju umesto Panapija.[18]
Primeri vernih robova mogu se naći i u Apijanovom delu „Građanski ratovi” (Bellum Civile).[19] Upečatljiv je slučaj roba koji je pripadao Anciju Restionu (Antius Restio). Restion je učinio mnogo dobrih dela za tog roba, ali ga je jednom prilikom žigosao zbog nevaljalstva. Kada je Restion proskribovan, rob ga je sakrio u pećinu, a kada su ubice posumnjale na skrovište, ubio je nekog starca, odsekao mu glavu, doneo pred vojnike i gnevno rekao: „Ubio sam svog gospodara Restiona koji me je žigosao. Vojnici su mu oduzeli glavu i uzalud požurili u grad da pokupe nagradu, a rob je otplovio sa gospodarom na Siciliju“.[20]
Upravo su ovi brojni primeri odanih robova iz rimskih građanskih ratova bili podloga Senekinih filozofskih stavova o robovima.[21]
Obraćajući se Luciliju Seneka piše: „Robovi su, ali su ipak ljudi. Robovi su, ali su i skromni prijatelji. Robovi su isto što i mi, ako pomisliš da sudbina sa njima postupa isto tako samovoljno kao sa nama...Pomisli da je onaj čovek koga ti zoveš svojim robom rođen iz istog semena...Ti isto tako lako u njemu možeš videti slobodnog čoveka, kao što on u tebi može videti roba“.[22]
U delu „O dobročinstvima” (De beneficies) Seneka pokazuje da je rob sposoban da učini dobro delo svom gospodaru. „Sve dok sa ljubaznošću dobijamo ono što se generalno traži od roba, to je puko izvršavanje njegovih obaveza (ministerium), a sve ono što prevazilazi njegove dužnosti, što on čini po slobodnoj volji, a ne povinujući se naređenjima, to je dobročinstvo (beneficium)“, kaže Seneka.[23] Oni koji tvrde da rob nije sposoban za dobročinstvo prema gospodaru ne poznaju ljudsku prirodu, jer nije u pitanju položaj dobročinitelja, već njegove namere.[24] Nastavljajući dalje o odnosu gospodara i roba, on ističe da je „put vrline” svima otvoren bez obzira da li je reč o slobodno rođenom čoveku, robu, oslobođeniku, kralju ili progonjenom. „Put vrline” nije rezervisan samo za onog koji potiče iz ugledne porodice ili je bogat, već za onog ko je čovek. Ako vojnici mogu učiniti dobro delo svom vojskovođi i podanici svom kralju, onda su i robovi sposobni za dobročinstvo prema gospodaru, jer je istorija pokazala da su mnogi gospodari dugovali svoje živote njima. Zato rob može biti i pravedan, i hrabar, i velikodušan, zaključuje Seneka.[25]
Kasnije, i Makrobije (Macrobius) u Saturnalijama (Saturnalia), delu od značaja za tradiciju i običaje paganskog Rima, sledi Senekine stavove o robovima. Za njega su robovi ljudska biće jer se rađaju, žive i umiru isto kao i ljudi rođeni u slobodi. Svaki gospodar može doživeti da vidi svog roba kao slobodnog čoveka, kao što i rob može dočekati da vidi svog gospodara kao roba, kaže Makrobije, isto kao i Seneka.[26] Robovi mogu biti verni, dobronamerni, domišljati, obrazovani i inteligentni do te mere, da se mogu baviti i filozofijom, pa čak i sposobni da obavljaju najviše državne funkcije.[27]
Ovi hvalospevi Seneke i Makrobija o vernom robu, odnosno ideal vernog roba, promovisan od Seneke i Makrobija, koji svojim herojskim i domišljatim postupcima čini dobra dela svom gospodaru (beneficium) odraz je njihovog vremena, odnosno humanitarnih principa koji su važili među poslednjim rimskim paganima.[28] Ali, on je odraz i robovlasničke ideologije koja je u cilju sopstvenog opstanka isticala primere ideala vernog roba ne bi li se masa robova ugledala na njih.
Hrišćansko učenje je prihvatalo robove kao ljudska bića i doprinelo je humanijem postupanju sa njima. „Gospodari, pravdu i jednakost ukazujte robovima, znajući da i vi imate Gospodara na nebesima“, poručuje Pavle Kolašanima.[29] Ali, hrišćanstvo je vernog roba koji svojevoljno, junački i vispreno pruža dobročinstvo svom gospodaru, preobrazilo u vernog roba koji samo revnosno izvršava svoje dužnosti.[30] Ono priznaje ropstvo kao instituciju, i kao vrhunsku vrlinu ističe pokornost.[31] To je ono isto što je Seneka nazvao ministerium, samo počiva na drugačijim, hrišćanskim osnovama. Tako u poslanici Korinćanima Pavle poručuje: „Samo kako Bog svakome dodeli, svaki kako ga je Bog prizvao, onako neka živi. Svaki neka ostane u onome zvanju u kome je prizvan. Jesi li prizvan kao rob? Nemoj da brineš, nego ako i možeš postati slobodan, radije se strpi, jer koji je kao rob prizvan u Gospodu, slobodnjak je Gospodnji“.[32] U Poslanici Rimljanima poručuje da se vlast mora poštovati: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju, jer nema vlasti da nije od Boga, a vlasti što postoje od Boga su ustanovljene“.[33] Pošto je svaka vlast od Boga data, tako je i vlast nad robovima od Boga ustanovljena. Služeći gospodaru, verni rob služi i Bogu, ali istovremeno poštuje i prihvata jednu od opštih pretpostavki sistema rimske države - ropstvo.
III ZAKONODAVNE AKTIVNOSTI U PRAVCU POBOLJŠANJA POLOŽAJA ROBOVA
Usled velikih osvajanja, masa robova iz najrazličitijih krajeva slila se u Rim i sa sobom donela lokalne navike, običaje, religiju i mentalitet. Među robovlasnike se uvukao strah. Gaj Kasije Longin (Gaius Casisus Longinus), čuveni besednik i pravnik, posle ubistva prefekta grada Pedanija Sekunda (Lucius Pedanius Secundus) od strane njegovog roba, postavlja pitanje senatu: „Koliko robova bi trebalo imati da bi čovek bio bezbedan i kome će robovi ubuduće priteći u pomoć ako se ni sada, pod pritiskom straha, ne brinu da li smo mi u opasnosti?”.[34]
Paralelno sa novim filozofskim stavovima, vladajuća klasa krenula je putem ublažavanja položaja robova i zabranjivala gospodarima da nad svojim robovima bezrazložno besne.[35] Tako je lex Petronia (najverovatnije iz vremena vladavine Tiberija) zabranjivala korišćenje robova za borbu sa divljim zverima bez pribavljenog odobrenja magistrata.[36] Klaudije (Claudius) je odredio da, ako gospodar, radi izbegavanja troškova lečenja, izloži bolesnog i iznemoglog roba na Eskulapovom ostrvu, ovaj, ukoliko se oporavi, postaje slobodan čovek sa statusom Latina.[37] Domicijan (Domitianus) je zabranio kastriranje robova i snizio cenu kastrata koji su se nalazili kod trgovaca robljem.[38] Hadrijan (Hadrianus) je ograničio torturu nad robovima i ukinuo privatne zatvore.[39] Prema konstituciji Antonina Pija (Antoninus Pius), onaj koji bi bez razloga ubio svog roba odgovarao je kao da je ubio tuđeg, a suviše surovo postupanje ili primoravanje na pederastiju i nemoralno obeščašćenje dovodilo je do obavezne prodaje drugom licu, i to tako da se rob nikad ne vrati prvobitnom gospodaru.[40]
Sa druge strane, krajem perioda republike, nove privredne prilike uticale su na povećanje broja oslobađanja robova (manumissio). Održavanje i uvećavanje ogromnih zemljišnih poseda i kapitala pojedinaca zahtevalo je vreme i ljudske kapacitete, te porodične starešine sve više oslobađaju spretne i sposobne robove kako bi im pomogli u obavljanju poslova. Neki robovi su dobili slobodu zahvaljujući vernoj službi i odanosti gospodaru, a neki otkupom, vršenjem krivičnih dela ili jednostavno naivnošću gospodara jer je oslobađanje postalo „moda”. Pored starih, stvoreni su novi, neformalni oblici oslobađanja robova, kao što su oslobađanje pred prijateljima (manumissio inter amicos), oslobađanje pismom (manumissio per epistulam), pozivanjem roba za gospodarev sto (manumissio per mensam), a kasnije, u vreme Konstantina, i u crkvi (manumissio in ecclessia).[41]
Tokom principata manumisije su toliko uhvatile maha da su postale pretnja robovlasničkom sistemu i čistoći italske rase, pa je u vreme Avgusta (Augustus) doneto nekoliko zakona[42] kojima se određuje broj, položaj i razlika među onima koji se mogu osloboditi.[43] Međutim, društveno - ekonomski ambijent je bio takav da ovi zakoni nisu imali mnogo efekta. Osvajanja je bilo sve manje, tako da je preovlađivao broj odgajenih robova. Robovlasnički sistem je prošao svoj zenit.
Robovi su oslobađani i iz humanih razloga. Kroz zakonodavstvo je zauzdavana prekomerna surovost gospodara koja je bila usmerena ne samo na ugrožavanje zdravlja i života robova, već i na elementarno ljudsko dostojanstvo. Tako je bivši gospodar robinje, koji je proda pod uslovom da se ne bavi prostitucijom, imao pravo da traži njeno oslobađanje ako se ona počela baviti ovim najstarijim zanatom.[44] Za vreme Konstantina (Constantinus) namerno ubistvo roba proglašeno je zločinom,[45] a Klaudijev propis da će rob kojeg gospodar napusti zbog bolesti biti slobodan sa statusom Latina, Justinijan (Iustinianus) je proširio, te je takav rob dobijao status rimskog građanina.[46]
Na osnovu zakona, robovi su, kao nagradu, dobijali slobodu i od države ako su učestvovali i pomagali u sprovođenju pravde prema izvršiocima teških krivičnih dela. Konstitucijom Dioklecijana (Diocletianus) i Maksimijana (Maximianus) naznačeno je da bi autoritet zakona trebalo koristiti i u cilju podsticanja vernosti robova.[47] Tako su slobodu dobijali robovi koji otkriju ubice svog gospodara.[48] Zatim oni koji potkažu lica koja se bave „gnusnim falsifikovanjem novca”.[49] Slobodom su nagrađivani i robovi koji uhvate dezertera i predaju ga vlastima ili daju informacije o njemu.[50] Oslobađani su i robovi koji vlastima prijave silovatelje devica, bez obzira da li su verene ili ne.[51] Ovo je kasnije prošireno i na udovice i monahinje.[52] Ako se utvrdi da je žena imala tajne seksualne odnose sa svojim robom osuđivana je na smrt, a raskalašni rob je spaljivan,[53] međutim, istom tom robu data je mogućnost da delo prijavi, a zauzvrat nagrađivan je slobodom ako je njegova informacija tačna.[54]
Iako je bilo nužno da se vlast gospodara prema robovima sačuva i da se njihova prava prema njima ne okrnje, ipak, bilo je interesu samih gospodara da se pruži pomoć onim robovima koji je opravdano traže zbog surovosti, gladi, nesnosnih nepravdi i poniženja,[55] ali i da se nagrade oni koji iskažu vernost.
Ropstvo je tada već zapalo u ozbiljnu krizu, a za držanje u pokornosti velikog broja robova nije bila dovoljna gola sila. To bi samo vodilo u nove pobune. Zakonodavnim aktivnostima trebalo je kod njih učvrstiti uverenje da država brine o njima i da će svoj individualni položaj zadržati ili možda popraviti samo oni koji se pokoravaju gospodaru, veruju u osnovne vrednosti tadašnje društvene zajednice i spremni su da ih štite.
IV ZAKLJUČAK
Loš položaj robova i izuzetni primeri njihove lojalnosti i herojskih dela učinjenih iz poštovanja i ljubavi prema gospodaru tokom građanskih ratova, uslovili su nove filozofske stavove o robovima. Na njih se počinje gledati kao na ljudska bića koja, ne samo da ljubazno izvršavaju svoje dužnosti, već su i, prema slobodnoj volji, spremna na mnoga dobročinstva prema gospodarima. Na taj način od strane filozofa i pisaca kreiran je ideal vernog roba – roba koji je odan svom gospodaru, pravedan, hrabar, velikodušan i vispren.
Hrišćanstvo, takođe, posmatra roba kao ljudsko biće, ali i ono prihvata ropstvo kao instituciju, i ističe pokornost kao najveću vrlinu. Prema hrišćanskom učenju sve vlasti su date od Boga, pa tako i vlast gospodara nad robovima. Pokoravajući se gospodaru, robovi istovremeno služe Gospodu, od koga će za to dobiti nagradu.
Osim u delima pisaca i hrišćanskog učenja, ideal vernog roba našao se i u zakonodavstvu rimskih paganskih i hrišćanskih careva. Preduzet je niz zakonodavnih mera usmerenih na nepotrebno zlostavljanje robova. Takođe, kao nagrada, dodeljivana im je sloboda za otkrivanje počinioca teških zločina. Ove mere su preduzete, kako se navodi u Diklecijanovoj i Maksimijanovoj konstituciji, u cilju podsticanja vernosti robova, odnosno odanosti i revnosnog ispunjavanja dužnosti prema gospodaru, poštovanja zakona i vrednosti koje oni promovišu i spremnosti da ih štite.
Dela pisaca, hrišćanska učenja i zakonodavne aktivnosti careva sigurno su, svaka na svoj način, doprinele boljem položaju robova. Ali, zajednički imenitelj im je priznanje ropstva kao institucije i korišćenje ideala vernog roba kao mere savršenstva kojoj bi svaki rob trebalo da teži, u svrhu očuvanja postojeće društveno-ekonomske formacije. U tome se i na kraju uspelo – Justinijan je u Institucijama i dalje delio ljude na slobodne i robove.[56]
Srđan Vladetić LL.D.*
ON THE IDEAL OF FAITHFUL SLAVE
Summary
In Ancient Rome, people were either free or slaves. Depending on the economic system, the claims of conquest, and political circumstances, the status of slaves has been different throughout Roman history. After the Punic Wars, their position got worse, which caused rebellions and created uncertainty among the ruling classes. Reflection of those circumstances could be found in the new philosophical understandings, legislative changes and changed religious doctrines regarding the position of slaves. Among those ideal of faithful slave stands out as an example of perfection to which, according to philosophers, legislators and Christian doctrine, all of the slaves should strive.
Key words: Ancient Rome, status, slaves, new philosophical understandings, legislative changes, the influence of Christianity, the ideal of the faithful slave.
* Redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu, svladetic@jura.kg.ac.rs
** Rad je rezultat naučnoistraživačkog rada autora u okviru Programa istraživanja Pravnog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu za 2025. godinu, koji se finansira iz sredstava Ministarstva nauke, tehnološkog razvoja i inovacija Republike Srbije.
[1] Gai Inst., I, 53 i III, 210-211.
[2] E. Stanković, S. Vladetić, Rimsko pravo, Kragujevac, 2020, 120-121.
[3] Apuleius, Metamorphoses (Asinus Aureus), 9, 12.
[4] Seneca, Controversiae, IV praef. 10.
[5] Petronius, Satyricon, 75.
[6] Horatius, Satires, I, 2, 112-119. M. I. Finley, Ancient Slavery and Modern Ideology, New York: Viking Press, 1980, 96; O. Stanojević, Rimsko pravo, Službeni list SFRJ, Beograd, 1989, 107.
[7] J. Vogt, Ancient Slavery and the Ideal of Man, Oxford: B. Blackwell, 1974, 129.
[8] E. Stanković, S. Vladetić, op. cit., 121.
[9] Strabo, Geographica, XIV, 5, 2, 5.
[10] Seneca, Episstulae morales ad Lucilium, 1, 4, 8.
[11] Koren reči je latinski, ab origine – od početka, stanovnici koji od davnina žive na određenom području, starosedeoci. Otuda, mnogo kasnije, starosedeoci Australije nazvani su Aboridžini.
[12] S. Osvalt, Grčka i rimska mitologija (preveo A. Vilhar), Vuk Karadžić-Larousse, Beograd, 1980, 302.
[13] Justinus, Epitome of Pompeius Trogus, Historiae Philippiciae, 43, 3-4; Dion Cassius, Historia Romana, 60, 19; Macrobius, Saturnalia, I, 7; Dionisius Halicarnassus, Antiquitates Romanae, IV, 24. Atenej Naukratski, (Athenaeus Naucratita), starogrčki retoričar i gramatičar iz 2. i 3. veka, u svom delu Deipnosphistae („Filozofi za večerom”), kaže da su Saturnalije grčki običaj. Na Kritu se još davno održavao festival posvećen bogu Hermesu, zaštitniku putnika i donosiocu sreće, na kome, dok robovi igraju kockice sa građanima, gospodari im priređuju gozbe. Vidi Athenaeus, Deipnosphistae, 14, 44.
[14] Horatius, Satires, II, 7, 5.
[15] Appianus, Bellum Civile, IV, 13.
[16] Seneca, Episstulae morales ad Lucilium, 1, 4, 8.
[17] Valerius Maximus, Facta et dicta memorabilia, VI, 8, 1-7.
[18] Ibid., VI, 8, 6.
[19] Appian, Bellum Civile, IV, 26, 43-44.
[20] Ibid., IV, 43.
[21] J. Vogt, op. cit., 136.
[22] Seneca, Episstulae morales ad Lucilium, 4, 47, 1-10.
[23] Seneca, De beneficis, 3, 21.
[24] Ibid., 3, 18.
[25] Ibid.
[26] Macrobius, Saturnalia, I, 11, 7.
[27] Ibid., I, 11, 23, 24, 28 i 41.
[28] J. Vogt, op. cit., 141.
[29] Pavlova Poslanica Kolašanima, 4, 1.
[30] Verni rob je u Jevanđelju po Mateju (12, 1-9; 13, 24-30; 25, 21; 21, 33-41; 22, 1-13) preveden na evropske jezike kao verni sluga, ali rečnik tog Jevanđelja nedvosmisleno upućuje da je reč o robu. Vidi o ovome Vogt, J., op. cit., 142-143. Grčka reč douloi označava robove.
[31] M. I. Finley, op. cit., 104.
[32] Pavlova Poslanica Korinćanima, 7, 17 i 20-22.
[33] Pavlova Poslanica Rimljanima, 13, 1. Vidi V. Djurant, Cezar i Hrist, (preveo LJ. Veličkov), Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 1996, 673.
[34] Tacitus, Annales, 14, 43. Na osnovu senatskog mišljenja iz 10. godine (senatus consultum Silanianum), u slučaju ubistva gospodara, zatečeni robovi su mogli biti mučeni, a ako se ne pronađe ubica, bili bi ubijeni. Tako je u slučaju ubistva ovog prefekta stradalo svih 400 robova, za šta se i zalagao Gaj Kasije u svom obraćanju senatu (Tacitus, Annales, 14, 43).
[35] Gai Inst., I, 53.
[36] D. 48, 8, 11, 2.
[37] Svetonius, De Vita Caesarum, Claudius, 25; D. 40, 8, 2; C. 7, 6, 1, 3.
[38] Svetonius, De Vita Caesarum, Domitianus, 7.
[39] Collatio legum Mosaicarum et Romanarum, 3, 3, 4; D. 1, 6, 2.
[40] D. 1, 6, 2; Gai Inst., I, 53; I. 1, 8, 2. Vidi i E. Stanković, S. Vladetić, op. cit., 122-123.
[41] Gai. Inst., I, 44; Plinius, Epistulae, VII, 16; I. 1, 5, 1; G. Ep., 1, 1, 2; C. 1, 13, 1. 2. Vidi S. Vladetić, Puštanje robova na slobodu od strane gospodara (manumissio), u: Usklađivanje pravnog sistema Srbije sa standardima evropske unije, (ur. J. Vučković), knj. 13, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Institut za pravne i društvene nauke, 2025, 61-63.
[42] Lex Fufia Caninia (2. godine p.n.e.), Lex Aelia Sentia (4. godine n.e.) i lex Iunia Norbana (19. godine n.e.).
[43] Svetonius, De Vit. Caes., Augustus, 40; Cassius Dio, Historia Romana, 55, 13.
[44] D. 40, 8, 5-7.
[45] Cod. Theod., 9, 12, 1, 2.
[46] C. 7, 6, 1, 3.
[47] C. 7, 13, 1.
[48] D. 38, 2, 4; D. 40, 8, 5.
[49] C. 7, 13, 2.
[50] C. 7, 13, 4; Cod. Theod., 7, 18, 4, 1.
[51] C. 7, 13, 3; E. Stanković, S. Vladetić, op. cit., 125.
[52] C. 9, 13, 1.
[53] Cod. Theod., 9, 9, 1.
[54] C. 9, 11, 1; Cod. Theod., 9, 9, 1.
[55] I. 1, 8, 2.
[56] I. 1, 3, pr.
* Full-time Professor, Faculty of Law, University of Kragujevac.