Dr Dimitrije Ćeranić^*

Izvorni naučni članak

UDK: 347.633:34(497.6)

doi: https://doi.org/10.46793/GP.1701.003C

NASLJEDNOPRAVNA DEJSTVA RASKIDA NEPOTPUNOG USVOJENJA U PRAVU REPUBLIKE SRPSKE**

Rad primljen: 26. 04. 2026.

Rad prihvaćen za objavljivanje: 25. 09. 2026.

 

Autor se u radu bavi nasljednopravnim dejstvima raskida nepotpunog usvojenja u pravu Republike Srpske, kao i u pravima država iz okruženja u kojima postoji oblik nepotpunog usvojenja ili je ranije postojao pa se na njega primjenjuju ranije važeći pravni propisi. U domaćoj pravnoj književnosti ne postoji saglasnost u vezi sa dejstvima raskida nepotpunog usvojenja na nasljedna prava nadživjelog građanskog srodnika za slučaj da je u toku postupka umro usvojilac ili usvojenik. Sporno je da li se postojeće pravne norme odnose samo na gubitak nasljednog prava usvojenika za slučaj smrti usvojioca u toku postupka, ili se analogno mogu primijeniti i na gubitak nasljednog prava usvojioca za slučaj smrti usvojenika tokom postupka. Osim toga, sporno je i to da li gubitak nasljednog prava zavisi i od toga ko je pokrenuo postupak, kao i ko može nastaviti započeti postupak. Autor ukazuje na razloge zbog kojih smatra da se postojeća zakonska rješenja odnose kako na gubitak nasljednog prava usvojenika, tako i na gubitak nasljednog prava usvojioca. Pritom, autor objašnjava svoje stavove u vezi sa materijalnopravnim i procesnopravnim pravilima, ukazujući na različite metode tumačenja. Kritički proučavajući postojeće teorijske stavove, autor ukazuje na pravno-političke osnove zbog kojih bi trebalo na odgovarajući način urediti ovu oblast de lege ferenda. U radu je korišćen istorijskopravni, uporednopravni i normativni metod.

Ključne riječi: raskid; nepotpuno usvojenje; nasljednopravna dejstva; pravo Republike Srpske.

I UVODNE NAPOMENE

Porodičnim zakonom Republike Srpske predviđena su dva oblika usvojenja – potpuno i nepotpuno usvojenje.^[1] Usvojenje se zasniva rješenjem nadležnog organa starateljstva donesenim u posebnom upravnom postupku. Pretpostavke za zasnivanje potpunog i nepotpunog usvojenja djelimično su slične. Osnovne razlike tiču se porodičnog statusa i uzrasta djeteta koje može biti usvojeno, bračnog odnosno vanbračnog statusa usvojilaca, te davanja pristanka na usvojenje. Pravna dejstva potpunog i nepotpunog usvojenja takođe se razlikuju, a razlike postoje i u pogledu prestanka usvojenja.^[2]

Zasnivanjem potpunog usvojenja uspostavlja se građansko srodstvo i potpuna pravna veza između usvojioca i njegovih srodnika, s jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, s druge strane, kao da je u pitanju krvno srodstvo. Istovremeno, zasnivanjem potpunog usvojenja prestaju sva prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.^[3] Ipak, nastankom potpunog usvojenja krvno srodstvo ne prestaje.^[4] Iz njega više ne proishode prava i dužnosti, ali ono i dalje proizvodi negativna dejstva u vidu smetnji i zabrana. Na primjer, usvojenik i dalje ne može stupiti u brak sa svojim bliskim krvnim srodnicima. Potpuno usvojenje se ne može raskinuti. Međutim, ono može prestati poništenjem ili ukidanjem rješenja o zasnivanju usvojenja u upravnom postupku po vanrednim pravnim lijekovima.^[5] S obzirom na to da usvojenje nastaje u formi upravnog akta, a da Porodičnim zakonom nisu predviđena posebna pravila u vezi sa vanrednim pravnim sredstvima, u pogledu ovakvog načina prestanka usvojenja supsidijarno se primjenjuju opšta pravila upravnog postupka.^[6]

Kod nepotpunog usvojenja, pravna dejstva i mogućnost prestanka drugačije su uređeni. Nepotpunim usvojenjem se između usvojioca, s jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, s druge strane, zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djeteta, ako zakonom nije drugačije određeno. Pritom, nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i ostalim krvnim srodnicima.^[7] Nepotpuno usvojenje, kao i potpuno, može prestati poništenjem ili ukidanjem rješenja o zasnivanju usvojenja u upravnom postupku po vanrednim pravnim sredstvima. Međutim, nepotpuno usvojenje može se raskinuti, a može prestati i zaključenjem braka između usvojenika i usvojioca.^[8]

Prestankom potpunog i nepotpunog usvojenja na neki od pomenutih načina prestaju i pravna dejstva usvojenja. U ovom radu pozabavićemo se nasljednopravnim dejstvima raskida nepotpunog usvojenja u pravu Republike Srpske. S obzirom na to da u još nekim pravima u okruženju postoji oblik nepotpunog usvojenja, istražićemo nasljednopravna dejstva raskida i u tim zakonodavstvima. Međutim, pošto je nepotpuno usvojenje do unazad koju deceniju bilo predviđeno u još nekim pravima poput prava Srbije,^[9] te da se na tako zasnovana usvojenja i dalje primjenjuju raniji propisi, proučićemo nasljednopravna dejstva raskida nepotpunog usvojenja i u tim zakonodavstvima.

II NADLEŽNOST I POSTUPAK ZA RASKID NEPOTPUNOG USVOJENJA

U pravu Republike Srpske, nepotpuno usvojenje može prestati na istovjetan način kao što i nastaje – rješenjem mjesno nadležnog organa starateljstva donesenim u posebnom upravnom postupku. Raskid usvojenja može zahtijevati usvojilac ili usvojenik, a zahtjev mogu podnijeti i zajednički. Usvojenik može podnijeti zahtjev za raskid usvojenja i dok je maloljetan. U tom slučaju, organ starateljstva imenuje posebnog staraoca usvojeniku.^[10] Organ starateljstva može i po službenoj dužnosti donijeti odluku o raskidu dok je usvojenik maloljetan, s tim da svako ima pravo da podnese inicijativu za pokretanje postupka za raskid. Kod odlučivanja o raskidu, organ starateljstva rukovodi se najboljim interesom usvojenika.^[11]

Organ starateljstva odluku o raskidu donosi u obliku rješenja. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja. Usvojenje prestaje danom pravnosnažnosti rješenja o raskidu usvojenja. Organ starateljstva dužan je da rješenje o raskidu usvojenja dostavi nadležnom matičaru u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti radi upisa u matičnu knjigu rođenih.^[12]

U zakonodavstvima iz okruženja u kojima postoji oblik nepotpunog usvojenja, na istovjetan način uređen je način raskida ovog oblika usvojenja. Pritom, u nekima je izričito predviđeno da dok je usvojenik maloljetan usvojenje može prestati samo na zahtjev usvojioca ili odlukom organa starateljstva po službenoj dužnosti, a nakon punoljetstva usvojenika, i na njegov zahtjev.^[13]

U nekim državama u kojima je do unazad deceniju-dvije postojao oblik nepotpunog usvojenja, bila su predviđena slična zakonska rješenja u vezi sa raskidom ovog oblika usvojenja. Primjera radi, tako je bilo u ranije važećim pravima Srbije i Crne Gore.^[14] Pošto je u prelaznim i završnim odredbama Porodičnog zakona Srbije navedeno da se na već zasnovana usvojenja primjenjuju ranije važeći pravni propisi, zaključujemo da je u pravu Srbije i dalje moguć raskid ranije zasnovanog nepotpunog usvojenja.^[15] Za razliku od prava Srbije, u pravu Crne Gore nije precizirano da li se na već zasnovana nepotpuna usvojenja mogu primjenjivati pravila koja su ranije važila. U prelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Porodičnog zakona iz 2016. godine, s tim u vezi ništa nije predviđeno.^[16]

III PRAVNA DEJSTVA RASKIDA NEPOTPUNOG USVOJENJA

Porodičnim zakonom Republike Srpske predviđeno je da nepotpuno usvojenje prestaje pravnosnažnošću rješenja o raskidu usvojenja. Od trenutka raskida usvojenja prestaje i građansko srodstvo,^[17] kao i sva prava i dužnosti koja proizlaze iz nepotpunog usvojenja.^[18] Ukoliko je u trenutku raskida usvojenja usvojenik bio maloljetan, prestaje i roditeljsko pravo usvojioca. Po pravnosnažnosti rješenja o prestanku usvojenja, usvojenik može uzeti lično ime koje je imao prije usvojenja. Pod određenim uslovima, organ starateljstva može odlučiti o obavezi izdržavanja između usvojioca i usvojenika nakon raskida usvojenja. Izdržavanje se može odrediti najduže do godinu dana. U rješenju o raskidu usvojenja^[19] organ starateljstva mora odlučiti i o staranju nad maloljetnim djetetom.^[20] Slično je predviđeno i u ostalim pravima u kojima postoji oblik nepotpunog usvojenja, a koja su predmet proučavanja u ovom radu.^[21]

Odluka o raskidu usvojenja djeluje za ubuduće jer je izričito predviđeno da usvojenje prestaje danom pravnosnažnosti rješenja o raskidu usvojenja.^[22] Pošto je usvojenje do raskida ipak postojalo, ono je proizvodilo sva pravna dejstva koja su zakonom predviđena. Primjera radi, usvojilac je do prestanka usvojenja imao roditeljsko pravo nad maloljetnim usvojenikom, bio je dužan da daje izdržavanje maloljetnom usvojeniku, odgovarao je za štetu koju je prouzrokovao usvojenik mlađi od sedam odnosno 14 godina i sl. Nakon raskida, usvojilac nema pravo na vraćanje datog jer je u trenutku davanja bio obavezan da to čini. Između usvojioca i usvojenika postojalo je građansko srodstvo, usvojilac je imao roditeljsko pravo i dužnosti, i sve ostvarene činidbe imale su pravni osnov.

A. Dejstva raskida nepotpunog usvojenja na zakonsko nasljedno pravo de lege lata

Pravo zakonskog nasljeđivanja između usvojioca i usvojenika iz nepotpunog usvojenja prestaje danom pravnosnažnosti rješenja o raskidu usvojenja jer u tom trenutku prestaje i građansko srodstvo među ovim licima koje je osnov pozivanja na nasljeđe.^[23] Bez obzira na to da li su prilikom zasnivanja nepotpunog usvojenja bila isključena ili ograničena nasljedna prava usvojenika prema usvojiocu,^[24] zakonska nasljednopravna veza među ovim licima prestaje danom pravnosnažnosti rješenja o raskidu usvojenja. Prestankom usvojenja, prestao je osnov pozivanja na nasljeđe, tj. prestala je pravnobitna činjenica na osnovu koje je postojala zakonska nasljednopravna veza. Međutim, postavlja se pitanje da li raskid nepotpunog usvojenja u određenim slučajevima ipak može da djeluje retroaktivno.

Opšte je pravilo da raskid djeluje za ubuduće, te da ostvarena prava i dužnosti ostaju na snazi jer je u trenutku njihovog ostvarivanja postojalo građansko srodstvo, odnosno postojalo je roditeljsko pravo. Ipak, u Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske predviđeno je odstupanje od ovog opšteg pravila. Izričito je naglašeno da usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojioca ako je usvojilac podnio zahtjev za raskid usvojenja, a poslije njegove smrti se utvrdi da je zahtjev bio osnovan.^[25] I u većini ostalih proučavanih zakonodavstava postoji istovjetno zakonsko rješenje.^[26] Ova odredba prvobitno je bila propisana u Saveznom zakonu o nasleđivanju,^[27] odakle je preuzeta u nasljednopravne propise republika članica SFRJ,^[28] a potom i u zakone o nasljeđivanju novonastalih država.

Za razliku od ostalih proučavanih zakonodavstava, u Zakonu o nasljeđivanju Sjeverne Makedonije predviđeno je da međusobna nasljedna prava između usvojioca i usvojenika prestaju ukoliko je neko od njih podnio zahtjev za raskid nepotpunog usvojenja, a po smrti pokretača postupka utvrdi se osnovanost zahtjeva.^[29] U Porodičnom zakonu Sjeverne Makedonije izričito se propisuje mogućnost nastavljanja postupka za raskid usvojenja od strane zakonskih nasljednika usvojioca odnosno usvojenika, za slučaj da neko od njih umre u toku postupka za raskid nepotpunog usvojenja.^[30]

Povodom odredbe o gubitku zakonskog nasljednog prava usvojenika u slučaju kada je usvojilac bio podnio zahtjev za raskid nepotpunog usvojenja pa je u toku postupka umro, bilo je dosta rasprave u našoj pravnoj književnosti. U vezi sa ovim pravilom još uvijek nije postignuta saglasnost među pravnim teoretičarima. Stavovi su do te mjere suprotstavljeni da ne postoje dva istovjetna mišljenja o ovom pitanju. Zanimljivo je da do sada niko od autora nije predložio promjenu zakonskih rješenja niti način kako bi to trebalo učiniti. Pokušaćemo ukratko prikazati dosadašnja teorijska istraživanja na ovu temu, kritički ih proučiti, dati svoje tumačenje važećih pravnih normi, ocijeniti njihovu valjanost, ali i utvrditi njihov pravno-politički osnov, te predložiti rješenja de lege ferenda.

Neki pravni pisci naglašavaju da se u vezi sa gubitkom nasljednog prava usvojenika iz nepotpunog usvojenja moraju ispuniti dva uslova. Zahtjev za raskid usvojenja mora podnijeti usvojilac, i organ starateljstva mora nakon usvojiočeve smrti donijeti odluku kojom utvrđuje da je zahtjev bio osnovan. Ako je zahtjev za raskid usvojenja podnijelo neko drugo ovlašćeno lice („ako je postupak za prestanak usvojenja bio iniciran od strane usvojenika ili nekog drugog ovlašćenog subjekta“, kako to ističu ovi autori),^[31] ili je nakon usvojiočeve smrti utvrđeno da je zahtjev bio neosnovan, usvojenik neće izgubiti zakonska nasljedna prava prema usvojiocu.^[32] U vezi sa ovim pravilom, pomenuti teoretičari naglašavaju njegovu manjkavost jer se ono, po njihovom mišljenju, ne može proširiti na slučaj smrti usvojenika koji je prethodno podnio zahtjev za raskid usvojenja, a u toku postupka je umro. Primjena putem analogije nije moguća jer pravilo o gubitku nasljednih prava nadživjelog srodnika po usvojenju predstavlja izuzetak koji se mora usko tumačiti.^[33]

Pojedini autori ističu da će usvojenik izgubiti zakonsko nasljedno pravo ukoliko je usvojilac koji je podnio zahtjev za raskid usvojenja u toku postupka umro, pa su njegovi nasljednici nastavili započeti postupak i dokazali osnovanost zahtjeva. Međutim, do gubitka nasljednih prava usvojenika doći će i ako je bio podnesen zajednički zahtjev, pa su postupak pred organom starateljstva nastavili usvojiočevi nasljednici dokazavši opravdanost zahtjeva. Pritom, ovi pravni pisci ne govore šta će biti sa nasljednim pravima usvojenika kada je organ starateljstva po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za raskid.^[34]

Neki teoretičari navode da u slučaju kada je organ starateljstva po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za raskid usvojenja, pa u toku postupka umre usvojilac, treba postupak obustaviti i dozvoliti usvojeniku da naslijedi usvojioca. Ovakav stav, ovi pisci obrazlažu činjenicom da je to u interesu usvojenika, a organ starateljstva može postupak za raskid pokrenuti samo ako je to u usvojenikovom interesu.^[35] Pri tome, ovi autori se ne izjašnjavaju šta će se desiti kod zajedničkog zahtjeva usvojioca i usvojenika.

Pojedini pravni mislioci u vezi sa pravilom o gubitku zakonskog nasljednog prava usvojenika kod nepotpunog usvojenja zastupaju nešto drugačije mišljenje. Po njima, usvojenik gubi pravo zakonskog nasljeđivanja usvojioca i ako je postupak za raskid pokrenut ne samo od strane usvojioca, nego i ako je bio podnesen zajednički zahtjev usvojenika i usvojioca,^[36] ili je postupak pokrenuo organ starateljstva po službenoj dužnosti, a dokazana je osnovanost zahtjeva za raskidom nepotpunog usvojenja.^[37]

U pogledu pravila o gubitku nasljednih prava građanskih srodnika u slučaju raskida nepotpunog usvojenja, u našoj pravnoj književnosti postoji i mišljenje po kome i u slučaju kada je usvojenik podnio zahtjev za raskid usvojenja, pa on umre u toku postupka, dolazi do prestanka nasljednopravne veze između usvojioca i usvojenika, ako se naknadno utvrdi osnovanost takvog zahtjeva. Ovakav stav, ovi teoretičari posebno ne obrazlažu, napominjući da u nasljednopravnim propisima nema izričitih normi u tom smislu.^[38] Ipak, neki od autora koji zagovaraju ovakav stav naglašavaju kako nema nikakvog razloga da se „ugovarači kod raskida ugovora o usvojenju dovode u neravnopravan položaj“.^[39]

Smatramo da se u pogledu pravila o gubitku nasljednih prava građanskih srodnika kod raskida nepotpunog usvojenja, kao najispravniji nameće zaključak da nadživjeli usvojenik može izgubiti zakonsko nasljedno pravo u slučaju kada je zahtjev za raskid usvojenja podnio sam usvojilac ili kada su ga usvojilac i usvojenik podnijeli zajednički.^[40] U tom slučaju, organ starateljstva će pozvati nasljednike usvojioca da se izjasne da li žele da nastave postupak za raskid.^[41] Ukoliko nasljednici usvojioca nastave postupak i on se okonča donošenjem rješenja kojim se utvrđuje osnovanost zahtjeva za raskid, nadživjeli usvojenik gubi pravo nasljeđivanja.^[42]

U slučaju da je organ starateljstva pokrenuo postupak za raskid po službenoj dužnosti, ili je zahtjev samostalno podnio usvojenik, nadživjeli usvojenik zadržava pravo da naslijedi umrlog usvojioca. Postupak za raskid usvojenja biće obustavljen zaključkom po pravilima opšteg upravnog postupka jer Porodičnim zakonom nisu predviđena posebna pravila.^[43] Na ovakav zaključak upućuju kako izričite pravne norme u kojima se pominje samo podnošenje zahtjeva od strane usvojioca, tako i pravilo o uskom tumačenju izuzetaka. I pravnologički razlozi (usvojenik nema nikakav interes da sam sebi uskrati sticanje prava) ukazuju na ovakvo zaključivanje.

U vezi sa gubitkom zakonskog nasljednog prava nadživjelog usvojenika, u pravnoj književnosti skretana je pažnja i na slučajeve u kojima su se kao usvojioci pojavljivali supružnici, a samo jedan od njih je bio podnio zahtjev za raskid usvojenja. Mislimo da se za slučaj kada supružnik koji je zahtijevao raskid umre u toku postupka, a naknadno se utvrdi osnovanost zahtjeva, gubitak zakonskog nasljednog prava usvojenika tiče samo umrlog usvojioca, a ne i drugog usvojioca, bračnog druga umrloga, jer ne prestaje usvojenje između nadživjelog supružnika-usvojioca i usvojenika.^[44] Kod zajedničkog zahtjeva usvojenika i samo jednog usvojioca (umrlog), takođe prestaje nasljedno pravo usvojenika prema ostaviocu ako se utvrdi osnovanost zahtjeva za raskidom.^[45] Naravno, pošto ne prestaje usvojenje, ne prestaje ni nasljednopravna veza sa drugim supružnikom, nadživjelim usvojiocem.

Što se tiče gubitka nasljednih prava usvojioca prema usvojeniku, bilo da je zahtjev za raskid usvojenja podnio usvojilac, usvojenik, oba zajednički, ili je organ starateljstva pokrenuo postupak po službenoj dužnosti, čini nam se da je do odgovora još teže doći. Jezički metod tumačenja ukazuje na zaključak da do gubitka nasljednih prava između građanskih srodnika dolazi samo za slučaj smrti usvojioca jer zakonodavac uopšte nije predvidio mogućnost gubitka nasljednih prava usvojioca prema usvojeniku. Stoga neki pravni pisci zaključuju da „usvojenikovi naslednici ne mogu da nastave postupak radi utvrđenja osnovanosti usvojenikovog zahteva kako bi ishodovali gubitak zakonskog naslednog prava usvojioca“.^[46]

Nismo sigurni da se u ovom slučaju možemo koristiti samo jezičkim metodom tumačenja jer „u pravu (i u životu) nema detalja, nema nebitnih sitnih pojedinosti. Detalj u životu, ponekad ili uvek, simbolizuje istinu. (…) Ako je u životu detalj simbol istine, detalj je u pravu moguće presudna činjenica“.^[47] Stoga, riječ-dvije da kažemo o (ne)bitnim detaljima u vezi sa normiranjem gubitka nasljednih prava građanskih srodnika kod raskida nepotpunog usvojenja. Odgovor na ovo pitanje treba tražiti kroz istorijsko, ciljno i sistemsko tumačenje važećih pravnih normi. Zbog isključivog korišćenja jezičkog metoda tumačenja mislimo da su i nastali svi teorijski sporovi u vezi sa otkrivanjem pravog značenja važećih zakonskih normi. Svi teoretičari čije smo stavove o ovom pitanju navodili, čini nam se da su previdjeli vrijeme nastanka zakonskog rješenja i ratio legis zbog koga je sprva propisano ovo pravilo.

Pravilo o gubitku zakonskog nasljednog prava usvojenika postoji u našem pravu još od saveznog Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine. Jedina razlika između sada važećeg rješenja u pravu Republike Srpske i ranije važećeg zakonskog rješenja tiče se nekadašnjeg pominjanja „zahtjeva za prestanak“, a ne „zahtjeva za raskid“ usvojenja. Ova razlika, po svemu sudeći, nastala je kao posljedica izričitog regulisanja „prestanka“ usvojenja u Osnovnom zakonu o usvojenju, pri čemu se pod „prestankom“ podrazumijevao „raskid“, ali ne i poništenje, koje nije bilo regulisano zakonom.^[48] Da je tako, ukazuje i to što se u nekim zakonodavstvima poput nasljednog prava Srbije i dalje pominje „prestanak“, a ne „raskid“ nepotpunog usvojenja. U svim ovim pravima nije u potpunosti sproveden prelazak sa sistema ugovora na sistem dekreta kod zasnivanja usvojenja, otuda i jezičke i pravne nedosljednosti.^[49]

Ako ostavimo po strani ovo terminološko razlikovanje, uočićemo jednu mnogo bitniju razliku između važećih zakonskih rješenja i rješenja po Zakonu o nasljeđivanju iz 1955. godine. Po saveznom Zakonu o nasljeđivanju usvojilac i njegovi srodnici nisu bili zakonski nasljednici usvojenika.^[50] Samim tim, nije ni bilo potrebe da se reguliše gubitak zakonskog nasljednog prava usvojioca prema usvojeniku za slučaj kada je usvojenik bio podnio zahtjev za prestanak usvojenja, a u toku postupka je umro. Bilo da je podnesen ili nije uopšte bio podnesen zahtjev za prestanak usvojenja od strane bilo kog od ovlašćenih lica, usvojilac nije imao nasljedna prava prema usvojeniku, pa nije ni trebalo da se reguliše gubitak nasljednih prava usvojioca.^[51]

Međutim, nakon usvajanja novih nasljednopravnih propisa po kojima je usvojilac stekao zakonsko nasljedno pravo prema usvojeniku pod određenim uslovima,^[52] javila se potreba za uređenjem gubitka nasljednog prava usvojioca prema usvojeniku. Ali taj slučaj do dana današnjeg nije regulisan. Nismo sigurni da je ovo bila posljedica jasnog stava zakonodavca da usvojilac treba da naslijedi usvojenika i za slučaj da je usvojenik bio podnio zahtjev za raskidom usvojenja, a nakon čega je u toku postupka umro. Čini nam se, da je ovo ipak bila posljedica pukog previda činjenice da je promijenjen nasljednopravni položaj usvojioca prema usvojeniku, te odgovarajuća pravna norma nije dopunjena u tom smislu.^[53]

Na ovakav zaključak ukazuje namjera zakonodavca da i dalje zadrži određene uslove u pogledu prava usvojioca da naslijedi usvojenika. Iako je ovo pravo načelno priznato, prilično je uslovljeno u pravu Republike Srpske, ali i u još nekim proučavanim zakonodavstvima.^[54] Stoga, ne vidimo, ili bolje rečeno mislimo da uopšte ne postoji ratio legis zbog koga bi usvojilac bio u povoljnijem nasljednopravnom položaju u odnosu na usvojenika. Cilj usvojenja nije pogodovanje usvojiocu nego prevashodno pogodovanje usvojeniku. Zašto bi usvojenik mogao izgubiti nasljedno pravo a usvojilac ne bi, kad je ionako nasljednopravni položaj usvojenika načelno bolji u odnosu na usvojioca.

Pravilo o uskom tumačenju izuzetaka ima smisla kod raspravljanja o pitanju da li usvojenik gubi nasljedno pravo u slučaju kada je on podnio zahtjev za raskid, ili je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a usvojilac je umro u toku postupka. Međutim, ovdje ne može biti govora o uskom tumačenju izuzetka jer ovo i nije izuzetak u tom smislu.^[55] Ovdje je prilikom zakonodavnih izmjena jednostavno došlo do previda, i nešto rjeđa životna prilika nije izričito uređena. Cilj propisivanja pravila o gubitku zakonskog nasljednog prava usvojenika za slučaj smrti usvojioca u toku postupka za raskid, upućuje na zaključak da se zbog istog cilja treba regulisati i slučaj gubitka nasljednog prava usvojioca. Zbog toga, mislimo da se putem analogije pravilo o gubitku nasljednog prava ipak treba primijeniti i na usvojioca, a ne samo da se odnosi na usvojenika.

Ako u toku postupka za raskid usvojenja umre usvojenik koji je prethodno sam pokrenuo postupak, ili je to učinio zajedno sa usvojiocem, organ starateljstva će biti dužan da pozove nasljednike usvojenika da se izjasne da li žele da nastave započeti postupak. Ukoliko ova lica nastave postupak, i dokažu osnovanost zahtjeva za raskid usvojenja, usvojilac će izgubiti zakonsko nasljedno pravo prema usvojeniku. U slučaju da je postupak za raskid bio pokrenut na zahtjev usvojioca, ili je to po službenoj dužnosti učinio organ starateljstva, a u toku postupka je umro usvojenik, usvojilac neće izgubiti zakonska nasljedna prava iz istih razloga koje smo ranije pominjali kod usvojenika.

B. Dejstva raskida nepotpunog usvojenja na zakonsko nasljedno pravo de lege ferenda

Imajući u vidu da među teoretičarima nasljednog prava postoje potpuno oprečna shvatanja u vezi sa gubitkom zakonskog nasljednog prava među građanskim srodnicima za slučaj raskida nepotpunog usvojenja, mislimo da prilikom budućih zakonodavnih izmjena ovu oblast treba izričito urediti. Trebalo bi regulisati gubitak nasljednih prava kako kod smrti usvojioca, tako i kod smrti usvojenika u toku postupka za raskid usvojenja. Pritom, smatramo da ne bi bilo loše kada bi se izričito propisalo na čiji sve zahtjev mora biti pokrenut postupak pa da dođe do gubitka nasljednog prava nadživjelog građanskog srodnika. Ujedno, porodičnopravnim propisima trebalo bi urediti pravilo o tome ko ima pravo da nastavi započeti postupak.

Moglo bi se predvidjeti da u slučaju smrti usvojioca u toku postupka za raskid nepotpunog usvojenja, do prestanka zakonskih nasljednih prava usvojenika dolazi kada su zahtjev podnijeli usvojilac i usvojenik zajednički, i naravno samostalno usvojilac. Za slučaj kada je organ starateljstva po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za raskid mislimo da ne bi trebalo uskraćivati nasljedno pravo usvojenika prema usvojiocu. Zakonsko ograničenje pokretanja ovog postupka samo na period dok je usvojenik maloljetan, nepostojanje interesa na strani usvojenika za nastavak tog postupka, ali i osnovna svrha usvojenja ukazuju na ovakav zaključak. Kod suprotnog zakonskog rješenja, moglo bi se postaviti i pitanje ko bi imao pravo da nastavi započeti postupak s obzirom na to da je pokrenut po službenoj dužnosti.

Za slučaj smrti usvojenika u toku postupka za raskid, gubitak zakonskih nasljednih prava nadživjelog usvojioca mogao bi se usloviti zahtjevom podnesenim od strane usvojenika, kao i zajedničkim zahtjevom usvojenika i usvojioca. Čini nam se da bi bilo neopravdano kada bi nadživjeli usvojilac gubio nasljedna prava prema usvojeniku i kada je organ starateljstva pokrenuo postupak za raskid po službenoj dužnosti. Uzajamnost u (ne)nasljeđivanju treba da postoji i u ovom vidu, a i procesnopravni izgledi ovakvog zakonskog rješenja bili bi sporni.

IV GUBITAK PRAVA NASLJEĐIVANJA ODNOSNO GUBITAK KORISTI PO OSNOVU ZAVJEŠTANJA USLJED RASKIDA NEPOTPUNOG USVOJENJA

Nakon što smo obrazložili institut gubitka zakonskog nasljednog prava građanskih srodnika kod raskida usvojenja, moramo reći nekoliko riječi o mogućem gubitku prava nasljeđivanja po osnovu zavještanja, a u vezi sa raskidom usvojenja. U pogledu zavještajnog raspolaganja, važe nešto drugačija pravila u odnosu na zakonsko nasljeđivanje.

Ako je zavještanje u kome je neki od građanskih srodnika označen kao univerzalni (ili singularni sukcesor) sačinjeno nakon raskida usvojenja, to raspolaganje će proizvoditi pravna dejstva. Ranije postojanje usvojenja ni na koji način ne utiče na zavještajno nasljeđivanje odnosno na sticanje neke koristi po zavještanju. Međutim, nedoumice mogu nastati ukoliko je zavještanje sačinjeno prije raskida usvojenja, a od tada pa do smrti zavještaoca zavještanje nije opozvano.^[56] U ovom slučaju, postavlja se pitanje da li zavještajna raspolaganja i dalje važe, ili su izgubila pravni značaj zbog prestanka usvojenja. Čini nam se, da odgovore na ovo pitanje treba tražiti u istraživanju prave namjere zavještaoca.^[57] S obzirom na to da sličan problem postoji kod prestanka braka i dejstava ranije sačinjenog zavještanja, teorijski stavovi o ovom pitanju kao i sudska praksa, mogu nam pomoći u razrješenju ove nedoumice.^[58]

Ukoliko je zavještalac građanskom srodniku nešto zavještao samo iz razloga što je bio u građanskom srodstvu sa njim, s obzirom na to da je osnov otpao – usvojenje je prestalo, takvo zavještanje neće proizvoditi pravne posljedice.^[59] Ako je pak raspolaganje učinjeno nekim drugim povodom, a ne u vezi sa građanskim srodstvom, raspolaganje će biti punovažno. U svakom slučaju, prilikom tumačenja zavještanja sud je dužan da otkrije pravu namjeru zavještaoca, s obzirom na to da je u našem pravu prihvaćen subjektivni metod tumačenja.^[60] U skladu sa istražnim načelom koje vlada u ostavinskom postupku, sud se može služiti svim raspoloživim dokazima (primjera radi, može saslušati svjedoke o prilikama koje su vladale prilikom sačinjavanja zavještanja i nakon raskida usvojenja).

Ako i nakon sprovedenog dokaznog postupka ostane sumnja da li je zavještalac raspolagao u korist građanskog srodnika zato što je on u trenutku sačinjavanja zavještanja bio u srodstvu s njim, ili je to učinio iz nekog drugog razloga pa nije želio da opozove zavještanje ni nakon raskida usvojenja, mislimo da bi trebalo primijeniti posebno pravilo tumačenja. Budući da je u Zakonu o nasljeđivanju predviđeno da u slučaju sumnje odredbe zavještanja treba tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lice kome je zavještanjem naložena neka obaveza,^[61] smatramo da građanski srodnik ne može dobiti ništa po osnovu takvog zavještanja.^[62]

Čini nam se da bi bilo dobro kada bi se prilikom budućih zakonodavnih izmjena izričito predvidjelo da u slučaju naknadnog prestanka usvojenja, zavještanje kojim je raspolagano u korist građanskog srodnika u pravilu nema dejstva. Ipak, treba napomenuti, a što čine još neki pravni pisci, ukoliko u zavještanju postoji jasno izražena namjera zavještaoca o opstanku zavještajnih raspolaganja u korist građanskih srodnika i u slučaju naknadnog prestanka usvojenja, takva zavještanja će proizvoditi pravna dejstva.^[63]

V ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

U pravu Republike Srpske, kao i u još nekim zakonodavstvima iz okruženja, normiran je oblik nepotpunog usvojenja. Međutim, u još nekim državama doskora je postojao ovaj oblik, a na već zasnovana nepotpuna usvojenja i dalje se primjenjuju ranije važeći pravni propisi. Za razliku od potpunog usvojenja, nepotpuno usvojenje može se raskinuti u posebnom upravnom postupku na zahtjev usvojioca, usvojenika, na njihov zajednički zahtjev, ili organ starateljstva može po službenoj dužnosti odlučiti da raskine usvojenje dok je usvojenik maloljetan. Zakonima o nasljeđivanju većine država u okruženju predviđeno je da će u slučaju podnošenja zahtjeva za raskid nepotpunog usvojenja od strane usvojioca, i njegove smrti prije donošenja odluke, nadživjeli usvojenik izgubiti zakonsko nasljedno pravo ako usvojiočevi nasljednici nastave započeti postupak i dokažu osnovanost zahtjeva.

U vezi sa pravilima o gubitku zakonskog nasljednog prava građanskih srodnika kod raskida nepotpunog usvojenja ne postoji saglasje među pravnim poslenicima. Sporno je ko može nastaviti započeti postupak, da li na nastavljanje postupka utiče i to ko je pokrenuo postupak, te da li nasljedno pravo može izgubiti samo usvojenik ili i usvojilac.

Nama se čini da bi postojeće pravne norme trebalo tumačiti tako da nadživjeli usvojenik može izgubiti zakonsko nasljedno pravo u slučaju kada su zahtjev za raskid usvojenja podnijeli usvojilac, odnosno usvojilac i usvojenik zajednički, a usvojiočevi nasljednici su nastavili postupak i dokazali osnovanost zahtjeva. Međutim, ukoliko je organ starateljstva po službenoj dužnosti bio pokrenuo postupak za raskid, ili je zahtjev podnio usvojenik, nadživjeli usvojenik zadržava pravo nasljeđivanja umrlog usvojioca. Pritom, dejstva raskida mogu biti ograničena samo na jednog usvojioca ako su bračni supružnici zajednički nepotpuno usvojili dijete ali nisu zajednički podnijeli zahtjev za raskid usvojenja.

Kada je riječ o gubitku nasljednog prava usvojioca, čini nam se da bi se na ovaj slučaj putem analogije mogle primijeniti norme o gubitku nasljednog prava usvojenika. To znači da u slučaju smrti usvojenika u toku postupka za raskid usvojenja koji je samostalno pokrenuo, ili je to učinio zajednički sa usvojiocem, nadživjeli usvojilac će izgubiti nasljedno pravo ako usvojenikovi nasljednici nastave postupak i dokažu osnovanost zahtjeva. Međutim, ako je postupak bio pokrenuo usvojilac, ili je to po službenoj dužnosti učinio organ starateljstva, a u toku postupka je umro usvojenik, usvojilac neće izgubiti zakonska nasljedna prava.

Da bi se otklonile sve nedoumice u pogledu gubitka zakonskih nasljednih prava nadživjelog građanskog srodnika za slučaj smrti usvojenika ili usvojioca u toku postupka za raskid nepotpunog usvojenja, ovu oblast trebalo bi precizno urediti. Imajući u vidu prirodu pravnih odnosa između usvojioca i usvojenika kod nepotpunog usvojenja, cilj ove ustanove i pravno-politički osnov ovih normi, kao i načelo uzajamnosti u nasljeđivanju, čini nam se da bi trebalo predvidjeti izričita pravila koja bi odgovarala tumačenju postojećih pravnih normi koje zagovaramo. Dok se ova oblast precizno ne uredi, mislimo da se korišćenjem istorijskog, ciljnog i sistemskog metoda tumačenja, kao i uz primjenu analogije mogu izvesti zaključci koje smo pomenuli.

U vezi sa dejstvom raskida nepotpunog usvojenja na koristi koje je neki od građanskih srodnika ostavio drugome po osnovu zavještanja, važe pravila o tumačenju zavještanja. Ostavinski sud treba da otkrije pravu namjeru zavještaoca. U slučaju sumnje odredbe zavještanja treba tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lice kome je zavještanjem naložena neka obaveza.

 

 

 

Dimitrije Ćeranić, LLD ^*

INHERITANCE LAW EFFECTS OF THE DISSOLUTION OF INCOMPLETE ADOPTION IN THE LAW OF THE REPUBLIC OF SRPSKA

Summary

The author examines the inheritance-law effects of the dissolution of incomplete adoption in the law of the Republic of Srpska, as well as in the laws of neighboring countries where a form of incomplete adoption exists or previously existed and is therefore governed by earlier applicable legal regulations. In domestic legal scholarship, there is no consensus regarding the effects of the dissolution of incomplete adoption on the inheritance rights of the surviving civil relative in cases where the adopter or the adoptee dies during the proceedings. It is disputed whether the existing legal provisions apply only to the loss of the adoptee’s inheritance rights in the event of the adopter’s death during the proceedings, or whether they may also be applied by analogy to the loss of the adopter’s inheritance rights in the event of the adoptee’s death during the proceedings. In addition, it is also disputed whether the loss of inheritance rights depends on who initiated the proceedings, as well as who may continue the initiated proceedings. The author points to the reasons why he considers that the existing legal solutions apply both to the loss of the adoptee’s inheritance rights and to the loss of the adopter’s inheritance rights. In doing so, the author explains his views regarding substantive and procedural legal rules, referring to different methods of interpretation. By critically examining existing theoretical positions, the author highlights the legal-policy grounds for why this area should be regulated appropriately de lege ferenda. The paper employs historical-legal, comparative-law, and normative methods.

Key words: Dissolution; Incomplete Adoption; Inheritance-Law Effects; Law of the Republic of Srpska.