Dr Sandra Pajić Šavija*

Dr Živorad Rašević**

Pregledni naučni članak

UDK: 342.565.2:347.956

doi: https://doi.org/10.46793/GP.1701.087PS

O ODNOSU USTAVNOG SUDA I REDOVNIH SUDOVA SA POSEBNIM OSVRTOM NA USTAVNU ŽALBU

Rad primljen: 07. 07. 2025.

Rad ispravljen: 09. 09. 2026.

Rad prihvaćen za objavljivanje: 25. 09. 2026.

 

U radu je analiziran položaj ustavnog suda u odnosu na druge nosioce državne vlasti, kao i njegovo mjesto u postojećem sistemu podjele vlasti, sa posebnim akcentom na odnos između ustavnosudske funkcije i redovne sudske vlasti. Ukazano je na funkcije ustavnog suda koje posredno i neposredno utiču na sudsku funkciju, pri čemu je posebna pažnja posvećena ustavnoj žalbi i njenom uticaju na očuvanje nezavisnosti sudske funkcije. Pored teorijskih rasprava u pogledu dometa ustavnosudskog ispitivanja odluka redovnih sudova, ukazano je i na osnovne razloge uvođenja ustavne žalbe i analizirana su postojeća ustavna rješenja u uporednom ustavnom pravu. Na kraju rada, dat je osvrt na specifičnosti ustavne žalbe u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine. Zaključak je da ustavna rješenja i praksa pokazuju da uvođenje ustavne žalbe, samo po sebi, ne predstavlja narušavanje nezavisnosti i autoriteta sudske vlasti, već doprinosi očuvanju i poštovanju ustava kao najvišeg pravnog akta. U tom smislu, i ustavni sud i redovni sudovi imaju zajednički cilj, koji se ogleda u zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i ostvarivanju vladavine prava. Ipak, neophodno je jasno razgraničiti ustavnosudsku od instancione kontrole. U tom smislu, sa stanovišta de lege ferenda, bilo bi opravdano insistirati na pretežno kasatornom karakteru odluka ustavnog suda donijetih povodom ustavne žalbe. To znači da je zadatak ustavnog suda, po pravilu, da utvrdi postojanje povrede ustavom zajemčenog prava, ukine akt kojim je povreda učinjena i predmet vrati nadležnom organu na ponovno odlučivanje, bez preuzimanja uloge suda najviše instance u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i konačne primjene prava.

Ključne riječi: ustavni sud, kontrola ustavnosti, ustavna žalba, nezavisnost sudske vlasti, osnovna prava i slobode, vladavina prava.

I UVOD

Ustavno sudstvo u odnosu na tradicionalne funkcije državne vlasti, spada u državne funkcije novijeg datuma. Izdvajanje ustavnosudske funkcije kao posebne funkcije državne vlasti vezuje se za uvođenje Ustavnog suda u Austriji 1920. godine. Međutim, ideja o potrebi uvođenja specijalnog suda, koji će štititi ustav, javila se krajem XVIII vijeka, i vezuje se za A. Sjejesa, koji se još 1790. godine zalagao za uvođenje ustavnog sudstva.[1] Prekretnicu u kontroli ustavnosti predstavlja presuda Vrhovnog suda SAD, Marbury v. Madison iz 1803. godine kojom je Vrhovni sud SAD ustanovio ovlaštenje redovnih sudova da vrše kontrolu ustavnosti zakona.

Danas, u ustavnopravnoj teoriji postoji saglasnost da je tradicionalna trijalistička podjela vlasti prevaziđena jer su se pojavile nove ustavne institucije, poput ustavnog sudstva, čija je osnovna funkcija upravo očuvanje ustavom uspostavljene podjele vlasti. Potreba za uvođenjem ustavnog suda kao nezavisnog čuvara ustava javila se iz razloga što je ustavna praksa pokazala da postojeće institucije i mehanizmi nisu dovoljni za očuvanje ustavnog poretka, a što se posebno pokazalo poslije Prvog svjetskog rata. Tako, Hans Kelezen ističe da „ako ustav propisuje izvestan postupak koji treba poštovati pri donošenju zakona i ako donosi izvesne odredbe u pogledu njegove sadržine, on mora predvideti i mogućnost da zakonodavac može neki put i da prekrši te odredbe. Tada ustav može odrediti organ koji ima da odluči da li su poštovane odredbe koje regulišu zakonodavnu funkciju.“[2] Trend širenja ustavnosudske kontrole se nastavio naročito poslije Drugog svjetskog rata, a zatim i devedesetih godina dvadesetog vijeka, kada je ustavno sudstvo uvedeno i u bivšim socijalističkim državama.

Ustavnosudska funkcija nikako se ne može posmatrati izvan ustavom uspostavljenog sistema podjele vlasti, jer je osnovni zadatak ustavnog suda upravo zaštita ustavom garantovanih principa, između ostalog i principa podjele vlasti. Zbog toga se, u ustavnoj teoriji, postavilo pitanje koje se tiče mjesta ustavnog suda u postojećem sistemu podjele vlasti, kao i njegovog odnosa prema postojećim organima vlasti. Upravo je osobenost ustavnosudske funkcije otvorila dilemu u pogledu prirode ustavnog suda, odnosno da li je ustavni sud oblik specifičnog zakonodavnog djelovanja, sudski organ ili državni organ sui generis. Prema prvom gledištu, ustavni sud posredno vrši zakonodavnu funkciju, odnosno on se pojavljuje u ulozi „negativnog zakonodavca“[3] jer je osnovni zadatak ustavnog suda kontrola ustavnosti zakona, što kao krajnju posljedicu može imati uklanjanje neustavnih zakona iz pravnog poretka. To znači da je, „ustavna kontrola od suštinskog značaja za obezbjeđivanje suprematije ustava i eliminisanje zakona koji su u suprotnosti sa ustavom.“[4] Ipak, ustavnosudska funkcija se ne može poistovjećivati sa zakonodavnom funkcijom, jer bi to značilo ograničavanje funkcija ustavnog suda isključivo na funkciju normativne kontrole, a treba imati u vidu da pored kontrole ustavnosti i zakonitosti, ustavni sud obavlja i druge poslove, koji nisu nužno povezani sa ispitivanjem ustavnosti zakona. Prema drugom gledištu, ističe se sudski aspekat ustavnosudske funkcije, odnosno ustavni sud se posmatra kao sudski organ,[5] a kao glavni argumenti u prilog tvrdnji da je ustavni sud sud, odnosno da je njegova funkcija tipičan sudski posao navode se postupak i metod odlučivanja ustavnog suda, kao i činjenica da se ustavni sud aktivira samo ukoliko postoji spor. „Funkcija ustavnog suda je suštastveno pravosudna ... ustavni sud se nalazi u sferi tumačenja i primene prava, a ne i stvaranja prava.“[6] Međutim, ustavni sud se ne može svesti na običan sud, prije svega zbog obima nadležnosti, koje su značajno šire od nadležnosti redovnih sudova, ali i zbog činjenice da se ustavni sud prilikom odlučivanja oslanja ne samo na pravna, nego i politička mjerila. Ustavni sud nikako ne može biti dio sudske vlasti jer predstavlja posebnu instituciju sa posebno definisanim nadležnostima.[7] Upravo zbog svoje specifične funkcije, ustavni sud predstavlja organ sui generis. Nesporno je da ustavni sud ima sličnosti kako sa zakonodavnom funkcijom, u pogledu pravnog dejstva njegovih odluka, tako i sa sudskom funkcijom, u pogledu postupka i načina odlučivanja. Međutim, ustavni sud kao takav predstavlja poseban ustavni organ koji vrši osobenu državnu funkciju.

Iako je ustavni sud specifičan organ, nezavisan u odnosu na nosioce drugih državnih funkcija, on kroz svoju djelatnost neminovno utiče na druge organe vlasti. U radu se posebno razmatra odnos između ustavnog suda i redovnih sudova odnosno granice između kontrole ustavnosti i autonomije redovnih sudova u tumačenju prava. U vezi sa tim, ukazano je na institut ustavne žalbe i njen uticaj na očuvanje nezavisnosti sudske funkcije, s obzirom na to da je uvođenje ustavne žalbe, kao posebne nadležnosti ustavnih sudova, otvorilo dodatno pitanje razgraničenja nadležnosti između ustavnosudske i redovne sudske vlasti. Osnovna hipoteza rada jeste da uvođenje ustavne žalbe, samo po sebi ne narušava nezavisnost redovne sudske vlasti, pod uslovom da se ustavnosudska kontrola ograniči na ispitivanje povrede ustavom zajemčenih prava i sloboda.

Struktura rada obuhvata pitanja koja se prije svega tiču nadležnosti ustavnog suda i njihovog uticaja na sudsku vlast. Rad se dalje bavi razlozima uvođenja ustavne žalbe kao specifične nadležnosti ustavnog suda, uz analizu postojećih ustavnih rješenja u uporednom ustavnom pravu. Na kraju je ukazano na specifičnosti ustavne žalbe u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine. U radu je korišten prije svega teorijski metod, u smislu prethodnog znanja o predmetu, kao i pravno-dogmatski metod, ali i komparativni i istorijsko-pravni pristup.

II NADLEŽNOSTI USTAVNOG SUDA I NJIHOV UTICAJ NA SUDSKU VLAST

Osnovna uloga ustavnog suda, kao čuvara ustava, jeste zaštita ustava od protivustavnih akata i radnji drugih nosilaca državne vlasti. Da bi ustavni sud mogao uspješno da ostvaruje svoju funkciju, sam ustav mora osigurati nezavisan položaj ustavnog suda u odnosu na druge organe državne vlasti. Bez nezavisnosti i nepristrasnosti, kao i javnog uvjerenja u postojanje tih kvaliteta, ustavni sud ne može postati autoritet čija će se odluke uvažavati i koji će se smatrati stvarnim zastupnikom vladavine prava.[8] Međutim, iako sami ustavi sadrže jemstva nezavisnosti ustavnog sudstva, to ne znači da je ustavni sud nedodirljiv u odnosu na druge nosioce državne vlasti. S druge strane, ustavni sud svojim djelovanjem ne bi trebao da ugrožava ustavom zagarantovane nadležnosti drugih nosilaca državne vlasti, odnosno njihovu nezavisnost u vršenju sopstvenih ovlaštenja. U tom smislu, osnovna uloga ustavnog suda je isključivo da kontroliše da li drugi organi vlasti ostvaruju svoje nadležnosti u granicama ustava i zakona. Ipak, imajući u vidu prirodu ustavnosudske funkcije, uticaj ustavnosudske vlasti na nosioce drugih državnih funkcija je neizbiježan.

Kada je u pitanju odnos između ustavnog i redovnog sudstva, taj odnos se ne treba posmatrati kao odnos suda više i suda niže instance. Riječ je o funkcionalno različitim oblicima vršenja sudske funkcije, koji počivaju na različitim mjerilima odlučivanja. Redovni sudovi su prvenstveno pozvani da utvrđuju činjenično stanje i tumače i primjenjuju zakone u konkretnom sporu, dok je ustavni sud pozvan da ispituje saglasnost postupanja organa javne vlasti, uključujući i sudsku vlast, sa ustavom. Granica između ovih funkcija, međutim, nije apsolutna, jer ocjena postojanja povrede ustavnog prava često zahtijeva uvid u činjenični i pravni osnov odluke redovnog suda.

Odnos između ustavnosudske i sudske funkcije manifestuje se kroz više nadležnosti ustavnog suda. Za razliku od normativne kontrole, odnosno kontrole ustavnosti i zakonitosti, kojom se posredno utiče i na sudsku vlast, ustavom se definišu i nadležnosti ustavnog suda koje se neposredno odnose na sudsku vlast, poput nadležnosti rješavanja sporova o sukobu nadležnosti između sudova i drugih državnih organa, zatim odlučivanje povodom žalbi sudije zbog prestanka sudske funkcije, kao i odlučivanje o ustavnim žalbama građana.

Pitanje odnosa ustavnog suda i redovnih sudova postavlja se i u pogledu nadležnosti ustavnog suda da donosi tzv. interpretativne odluke, putem kojih ustavni sud daje svoje tumačenje zakona, koje bi eventualno trebalo da uvažava i redovno sudstvo. Upravo je takva praksa ustavnih sudija često izazivala otpor redovnih sudija jer je ovaj vid ustavnosudske aktivnosti smatran kao određeni vid miješanja ustavnosudske vlasti u posao redovnog suda. Praksa donošenja interpretativnih odluka naročito je bila karakteristična za države sa totalitarnom prošlošću, poput Njemačke i Italije, a kasnije i za tzv. postkomunističke demokratije. Posljedice višegodišnje totalitarne prošlosti nisu se mogle otkloniti preko noći. Zbog toga je uloga ustavnih sudova bila od naročitog značaja, jer je upravo ustavnosudska aktivnost bila usmjerena na uklanjanje ostataka ranijeg režima iz postojećeg pravnog poretka. „Interpretativne odluke su se, u tom pogledu, pokazale kao zgodan mehanizam: sporna odredba se uklanja iz pravnog života, ali se time, s obzirom da zakon ostaje na snazi, ne stvara pravna praznina.“[9] Ta praksa je naročito bila karakteristična za Italiju, zbog čega je Ustavni sud često označavan kao „treći dom“ parlamenta.

III USTAVNA ŽALBA – ARGUMENTI ZA I PROTIV

Pod ustavnom žalbom se podrazumijevaju različiti oblici neposredne ustavnosudske zaštite ljudskih prava i sloboda. U uporednom pravu za ovaj institut koriste se različiti nazivi, poput ustavne žalbe, ustavne tužbe i amparo. U svakom slučaju, zajedničko im je to što pojedincu omogućavaju neposredan pristup ustavnom sudu radi zaštite određenih ustavom zajemčenih prava i sloboda. U daljem tekstu, pojam ustavna žalba koristiće se kao generički pojam za različite oblike neposredne ustavnosudske zaštite ljudskih prava, dok će se za pravni mehanizam predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine koristiti termin apelacija.

“Za razliku od ostalih nadležnosti ustavnog suda, gdje se ustavni sud pojavljuje prije svega u ulozi čuvara ustava, uvođenje ustavne žalbe otvorilo je pitanje odnosa ustavnog suda i redovne sudske vlasti, jer je ustavnom sudu dato ovlaštenje da preispituje odluke redovnih sudova. Osnovna funkcija ustavne žalbe jeste da osigura „zaštitu jednog od najznačajnijih elemenata vladavine prava-neposrednu ustavnu zaštitu ljudskih prava.“[10] Međutim, uvođenjem ustavne žalbe dovedeno je u pitanje ostvarivanje jednog od osnovnih principa sudske vlasti, a to je nezavisnost sudske funkcije, s obzirom na to da je ustavna žalba otvorila mogućnost preispitivanja odluka redovnog suda od strane ustavnog suda. Zbog toga se u konstitucionalnoj teoriji ističe da je uvođenje ustavne žalbe dovelo do toga da ustavnosudska funkcija „od zaštitnika ustava evoluira u vrhovnu instancu redovnog sudstva.“[11] To je razlog zbog kojeg se ustavna žalba često ističe i kao „kontroverzna funkcija ustavnog suda.“[12] Tako, B. Nenadić zapaža da „otkako su ljudska prava, čiji je čuvar ustavni sud, prodrla u celokupnu strukturu pravnog sistema, skoro je nemoguće održati čvrstu granicu između funkcije ustavnih sudova i funkcije redovnih sudova.“[13] Međutim, treba imati u vidu da se upravo kroz instituciju ustavne žalbe vidi glavni zadatak ustavnog suda, a to je „da obezbedi vezanost svih aktivnosti javne vlasti za ustav, uključujući institucije pravosudnog sistema.“[14]

Uvođenje ustavne žalbe je otvorilo i teorijske rasprave u pogledu dometa ustavnosudskog ispitivanja odluka redovnih sudova. U pravnoj teoriji postoje dva gledišta kada je u pitanju nadležnost ustavnog suda da preispituje odluke redovnih sudova u postupku po ustavnoj žalbi. Prema jednom gledištu, ustavni sud nema pravo da koriguje odluke redovnih sudova, jer bi se u tom slučaju pojavio kao „super sud“. U tom smislu, krajnji domet ustavnog suda u ispitivanju odluka redovnih sudova jeste konstatacija da je sudskom odlukom povrijeđeno ustavom zajemčeno ljudsko ili manjinsko pravo. Drugo gledište polazi od činjenice da je ustavni sud kao čuvar ustava pozvan da štiti ustavom zagarantovana ljudska prava i samim time da bi mogao uspješno obavljati svoju funkciju nije dovoljno ustavnosudsku funkciju ograničiti samo na konstatovanje povrede ljudskog prava, nego je neophodno i tu povredu otkloniti, a to se može jedino postići poništenjem ili izmjenom odluke koju je donijela redovna sudska vlast. Međutim, ovlaštenje ustavnog suda da poništava i mijenja odluke redovnih sudova znači uvođenje ustavnog suda na teren redovne sudske vlasti, a što vodi ugrožavanju nezavisnosti sudske funkcije. Zbog toga se mjera uticaja ustavnosudske funkcije na redovnu sudsku vlast postavlja kao ključno pitanje u odnosima između ustavnog suda i redovnih sudova.

U svakom slučaju, ispitivanje odluka redovnih sudova u postupku po ustavnoj žalbi treba da se kreće u granicama nadležnosti ustavnog suda, zbog koje je ustavni sud i uspostavljen, a to je kontrola ustavnosti, jer svako prevazilaženje tih granica znači pretvaranje ustavnog suda u sud najviše instance. Treba imati u vidu da ustavni sud nije „sud“ koji je iznad redovnih sudova jer je njihov zadatak isti, a to je zaštita ljudskih prava i sloboda. Jedina razlika je u tome što redovni sudovi tu zaštitu ostvaruju tumačenjem i primjenom zakona, dok ustavni sudovi zaštitu ostvaruju kroz tumačenje ustava. U postupku odlučivanja o ustavnoj žalbi, ustavni sud prvenstveno ispituje da li je učinjena povreda nekog ustavom zagarantovanog prava, ali to svakako nije moguće bez upuštanja u tumačenje određenih zakonskih odredbi, što opet nužno, ustavni sud uvodi na teren primjene prava, odnosno teren sudske vlasti. To posebno, iz razloga što je ostvarivanje većine ustavom zajemčenih prava regulisano zakonima. „Funkcija ustavne žalbe je dvojaka: ona štiti pojedinca, ali u konačnom štiti i objektivni pravni poredak i temeljne društvene vrijednosti.“[15]

Suština razgraničenja ustavnosudske i instancione kontrole nije u pitanju da li ustavni sud može ispitivati utvrđeno činjenično stanje i primjenu zakona od strane redovnog suda, već u svrsi i obimu takvog ispitivanja.Ustavni sud mora imati mogućnost da ispita relevantne činjenice i pravne zaključke redovnog suda u mjeri u kojoj su oni neophodni za utvrđivanje postojanja povrede ustavom zajemčenog prava. Međutim, takav uvid ne smije prerasti u samostalnu ocjenu pravilnosti činjeničnih i pravnih zaključaka redovnog suda, kakva je svojstvena instancionoj kontroli. Prema tome, nije svaka pogrešna primjena zakona istovremeno i povreda ustava. Ustavnopravna intervencija opravdana je onda kada pogrešna primjena ili tumačenje prava ima neposrednu ustavnopravnu dimenziju i dovodi do povrede konkretnog ustavom zajemčenog prava i slobode.

Pitanje odnosa redovnih sudova i ustavnog suda naročito je razmatrano u njemačkoj pravnoj teoriji, gdje je „bilo neizbježno da se njihove funkcije i funkcija Ustavnog suda u određenoj meri „preklope“ i da u njihovom vršenju dođe i do nesporazuma, pa i konflikata, tim pre što ni u tekstu Osnovnog zakona nema jasnih naznaka o razgraničenju funkcija i ovlaštenja Ustavnog suda i redovnih sudova.“[16] Ustavni sud Njemačke je, upravo zbog tih prigovora, razvio koncepciju razlikovanja „specifičnih ustavnih prava“, koja spadaju u domen ustavnosudske zaštite, i „običnih prava“, čiju zaštitu obezbjeđuje redovno sudstvo, primjenom tzv. Hekove i Šumanove formule prema kojoj „sudska odluka prelazi u kategoriju neustavnih kada se temelji na načelno pogrešnom shvaćanju sadržaja temeljnog prava ili kada tumačenje prava od strane sudova dovodi do rezultata kojeg zakonodavac ne bi bio ovlašten propisati.“[17] Ustavni sud se u pojedinim odlukama i sam izjašnjavao o granicama ispitivanja odluka redovnih sudova. Tako, u odluci Saveznog ustavnog suda BVerfGE 18, 85, stoji da sudovi pri tumačenju i primjeni običnog prava moraju voditi računa o vrijednostima koje su zaštićene ustavom. U suprotnom, smatraće se da je sud povrijedio norme osnovnih prava, na koje nije obratio pažnju, te njegova presuda mora biti ukinuta u postupku po ustavnoj tužbi. Međutim, dalje smatra Savezni ustavni sud, neće biti u skladu sa smislom ustavne tužbe, ako on, slično kao reviziona instanca, podvrgne neograničenoj provjeri odluke redovnih sudova.[18] U tom smislu, ustavni sud treba da se ograniči na ispitivanje da li je odlukom redovnog suda došlo do povrede ustavom zajemčenog prava, bez upuštanja u ispitivanje predmeta o kojem je sud donio odluku. U suprotnom, „ustavni sud bi bio transformisan u superapelacioni sud koji se ne bi zadržavao samo na kontroli ustavnosti.“[19]

IV USTAVNA ŽALBA U UPOREDNOM PRAVU

Ustavna žalba, kao pravni institut, u većini ustavnih sistema uvedena je sa uspostavljanjem ustavnog suda. Međutim, ustavna žalba vuče korijene od instituta amparo koji je u srednjem vijeku uveden na prostoru današnje Španije i svakako predstavlja najstariji institut zaštite prava. Konstitucionalizacija ljudskih prava i sloboda je bila praćena i uvođenjem instituta njihove zaštite. Tako je Ustavom Švajcarske iz 1848. godine uvedena državnopravna žalba za zaštitu ustavom garantovanih prava i sloboda i o njoj je odlučivala skupština, dok se prema Ustavu iz 1874. godine, državnopravna žalba mogla izjaviti protiv kantonalnih akata, od strane subjekata koji smatraju da su tim aktima povrijeđena njihova prava. Ustavna žalba u početku nije bila opšteprihvaćen ustavni institut, tako da su je poznavali ustavni sistemi Austrije, SR Njemačke i Španije. Vremenom se povećavao broj država koje su uvele ustavnu žalbu kao jednu od nadležnosti ustavnih sudova. Danas, pak, većina ustavnih sistema poznaje institut ustavne žalbe, kako zemlje koje imaju dugu tradiciju ustavnosudske kontrole, tako i zemlje koje su ustavno sudstvo uvele tek krajem XX vijeka, nakon pada socijalizma. S obzirom na to da ustavna žalba dovodi u pitanje nezavisnost sudske funkcije, ovaj institut, koji predstavlja supsidijeran pravni lijek protiv kršenja ustavom zajemčenih prava, nije predviđen u svim ustavnim sistemima koji poznaju institut ustavnog suda. Primjera radi, ovaj institut ne poznaju ustavi Belgije, Bugarske, Danske, Finske, Francuske, Grčke, Italije, Letonije, Litvanije i Rumunije.[20] Takođe, i ustavna rješenja koja predviđaju ustavnu žalbu su različita. Tako, ustavni sistem Austrije, gdje je prvi put uveden institut ustavnog suda, dozvoljava ustavnu žalbu, ali je njeno izjavljivanje ograničeno na odluke organa uprave. Građani imaju mogućnost izjavljivanja ustavne žalbe ukoliko smatraju da je upravnim aktom ili radnjom organa uprave povrijeđeno ustavom garantovano pravo. Ustavna žalba pred Austrijskim ustavnim sudom ne može biti usmerena protiv sudske odluke, čak i ako se tvrdi da ta odluka krši osnovna prava.[21]

Međutim, u austrijskoj ustavnoj teoriji se ističe da bi i odluke sudske vlasti trebale biti obuhvaćene ustavnom žalbom u situacijama kada postoji sumnja da su sudskom odlukom povrijeđena osnovna prava zagarantovana Ustavom.

Činjenica da je Osnovni zakon SR Njemačke usvojen nakon Drugog svjetskog rata, koji su obilježila drastična kršenja ljudskih prava, uticala je i na uvođenje Ustavnog suda, kome su data široka ovlaštenja u cilju ostvarivanja njegove uloge čuvara ustava. Ta pozicija je dodatno osnažena naknadnim uvođenjem ustavne žalbe protiv akata javne vlasti kojim su povrijeđena ustavna prava. „Stavljajući nadustavno prirodno pravo kao više pravo i od ustava i poveravajući njihovu zaštitu i od samog ustavotvorca ustavnom sudu, nemačko pravo je htelo da izbegne mogućnost ponavljanja rđavog iskustva pod Hitlerovim režimom kad je ustav ovome omogućio da zakonskim putem ukine demokratiju.“[22] Za razliku od Austrije, ustavna žalba u SR Njemačkoj se može izjaviti protiv svih akata javne vlasti zbog povrede osnovnih prava.[23] Ustavna žalba je dopuštena kako protiv opštih akata, tako i protiv pojedinačnih akata, radnji i propuštanja javne vlasti. Osnov za izjavljivanje ustavne žalbe postoji i u situacijama propuštanja donošenja akta, pod uslovom da je to propuštanje dovelo do povrede osnovnih prava. U nastojanju da se izbjegne preklapanje ustavnosudske i redovne sudske funkcije, njemačka pravna teorija razvila je koncepciju razlikovanja „specifičnog ustavnog prava“, čiju zaštitu obezbjeđuje Ustavni sud, od „običnog prava“, čija je primjena i tumačenje u nadležnosti redovnih sudova. U pogledu ispitivanja akata sudske vlasti, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita tumačenje sudske vlasti o značenju osnovnog prava koje je eventualno povrijeđeno. Prema tome, Ustavni sud, u postupku po ustavnoj žalbi, u odnosu na redovni sud se ne pojavljuje kao „supersud“. To znači da Ustavni sud ne treba da vrši samostalnu i neograničenu reviziju činjeničnog stanja i primjene zakona i drugih pravnih akata na konkretan slučaj, već samo u mjeri u kojoj je to neophodno za ocjenu postojanja povrede konkretnog ustavnog prava. Ukoliko sud usvoji ustavnu žalbu koja je izjavljena protiv sudskog akta, to ima za posljedicu ukidanje te odluke, a ukoliko ustavni sud uvaži žalbu protiv odluke koja je donijeta na temelju zakona za koji se utvrdi da je protivan ustavu, to će imati za posljedicu ne samo ukidanje sudske odluke nego i poništavanje zakona.[24] Kako ustavna žalba može biti razlog sukoba između ustavnog suda i redovne sudske vlasti, praksa ustavnosudskog djelovanja ipak govori u prilog tome da Ustavni sud nije sklon poništavanju odluka redovnih sudova, nego se njegova funkcija najčešće ograničava na tumačenje specifičnih ustavnih prava i sloboda, a koje redovni sudovi obično prihvataju. Ustavni sud se više koristi tehnikom usmjeravanja redovnih sudova, dajući im upute na koji način treba tumačiti određeno specifično ustavno pravo, što opet ima pozitivne efekte, jer doprinosi ujednačavanju sudske prakse. Bez obzira na praksu Ustavnog suda, koju karakteriše restriktivni pristup kada je u pitanju ispitivanje odluka redovnog suda, ne izostaju i kritike na račun postupanja ustavnog suda povodom ustavnih žalbi, pa čak i otvoreni otpor redovnih sudova da se povinuju odlukama Ustavnog suda.

I ustavni sistem Španije poznaje institut ustavne žalbe, tzv. amparo tužba, koju protiv pojedinačnih akata organa uprave i sudske vlasti Ustavnom sudu mogu podnijeti fizička i pravna lica, ukoliko smatraju da je njihovim aktima došlo do povrede osnovnih prava. Takođe, postupak mogu pokrenuti i javni tužilac i narodni branilac, u slučaju kršenja osnovnih prava i sloboda građana zajemčenih Ustavom Španije. Zaštitnik građana i javni tužilac imaju pravo da podnesu ustavnu žalbu zbog povreda prava i sloboda od strane izvršne vlasti, kao i zbog povreda koje su neposredna i direktna posljedica radnje ili propusta pravosudnog organa, i to na sopstvenu inicijativu ili na zahtjev zainteresovane strane. To znači da se organu koji nema lični interes u ishodu predmeta omogućava podnošenje žalbe Ustavnom sudu.[25] Ustavnosudska zaštita putem ustavne žalbe odnosi se isključivo na osnovna ustavna prava i slobode koje se razlikuju od građanskih prava i dužnosti. U tom smislu, slično kao i u Njemačkoj, pravi se razlika između osnovnih prava i sloboda koja štiti Ustavni sud putem instituta ustavne žalbe, i građanskih prava i dužnosti čiju zaštitu obezbjeđuju redovni sudovi. Kada je riječ o osnovnim pravima i slobodama, u pitanju su klasična ustavna prava i slobode kao što su: pravo na život, pravo na tjelesni i moralni integritet čovjeka, prava na ličnost, slobodu misli, slobodu okupljanja i udruživanja i druga ustavna prava. Ukoliko Ustavni sud utvrdi da je pojedinačni akt koji se osporava ustavnom žalbom neustavan, to posredno dovodi i do kontrole ustavnosti spornog zakona.

U konstitucionalnoj teoriji ustavna žalba se različito određuje. Nerijetko se ustavna žalba shvata i kao specifično pravo građana. Dakle, prema ovom shvatanju i sama ustavna žalba spada u korpus ustavom zagarantovanih prava i sloboda odnosno predstavlja subjektivno pravo. Ipak, većina konstitucionalista ustavnu žalbu određuje kao specifično pravno sredstvo, odnosno pravni institut kojim se štite ustavom zajemčena prava i slobode građana. Osnovni cilj uvođenja ustavne žalbe jeste da se obezbijedi efikasnija i djelotvornija zaštita ustavom zajemčenih prava i sloboda, jer ustavni sud kao čuvar ustava treba da osigura i zaštitu ustavom zagarantovanih prava i sloboda. Ovo iz razloga što postojeći mehanizmi zaštite pred sudovima i organima uprave, često nisu dovoljni. U tom smislu, ustavnosudska zaštita predstavlja poseban vid zaštite ustavnih prava i sloboda.

Kada je riječ o predmetu ustavne žalbe, ustavna rješenja su takođe različita. Tako neka ustavna rješenja, poput Ustava Republike Srbije, predviđaju da se ustavna žalba može izjaviti protiv svih pojedinačnih akata i radnji organa i organizacija koje vrše javna ovlaštenja. To znači, da izjavljivanje ustavne žalbe nije ograničeno samo na akte organa uprave, nego je ustavna žalba dopuštena i protiv sudskih akata. Pod pojedinačnim aktima podrazumijevaju se praktično svi akti vlasti kojima se rješava o pravu ili obavezi u nekom pojedinačnom slučaju. To znači da predmet ustavne žalbe nije ograničen samo na akte činjenja, nego su njome obuhvaćena i nečinjenja odnosno propuštanja organa vlasti da preduzme određene radnje, usljed čega je podnosilac ustavne žalbe onemogućen u ostvarivanju njegovog ustavom zagarantovanog prava ili slobode. Ipak, neka ustavna rješenja ustavnom žalbom ne obuhvataju nečinjenja javne vlasti, poput na primjer Austrije. Upravo zbog činjenice da upotreba ustavne žalbe protiv sudskih akata dovodi u pitanje ostvarivanje ustavnog principa nezavisnosti sudske vlasti, neka ustavna rješenja su izuzela sudske akte kada je u pitanju mogućnost izjavljivanja ustavne žalbe, kao na primjer u Austriji. Međutim, vremenom je i u Austriji predmet ustavne žalbe proširivan, tako da se prema Ustavnoj noveli iz 1975. godine ustavna žalba može izjaviti i protiv upravnih radnji i pojedinačnih mjera. S druge strane, u Njemačkoj je predmet ustavne žalbe određen mnogo šire, propisivanjem da se ustavna žalba može izjaviti protiv mjera javne vlasti. Štaviše, u Njemačkoj se ustavnom žalbom može pobijati i odluka ustavnog suda federalnih jedinica, dok su odluke samog Saveznog ustavnog suda izuzete od preispitivanja po ustavnoj žalbi. Takođe, u Njemačkoj se ustavna žalba može izjaviti i u situacijama kada je povreda osnovnih prava građana učinjena zakonom.

Prava koja uživaju ustavnosudsku zaštitu putem ustavne žalbe su prije svega ustavom zajemčena prava i slobode građana, pri čemu neka ustavna rješenja koriste opštu formulaciju, dok se s druge strane u nekim ustavima preciziraju ustavna prava i slobode čija je zaštita obuhvaćena ustavnom žalbom. U nekim ustavnim sistemima ustavna žalba se može izjaviti ukoliko je povrijeđeno neko od ustavom zajemčenih prava i sloboda, dok drugi ustavi ustavnu žalbu ograničavaju na određena, odnosno osnovna prava i slobode. Obim prava koja uživaju zaštitu kroz institut ustavne žalbe je „najbolji pokazatelj ... odnosa između državne vlasti i vladavine prava.“[26] Tako, Ustav Austrije propisuje da se ustavnom žalbom štite ustavom garantovana prava koja nisu ograničena isključivo na prava zagarantovana ustavom jer je prihvatanjem Evropske konvencije o ljudskim pravima i Protokola uz Evropsku konvenciju ustavnopravna zaštita proširena i na prava i slobode zagarantovane Evropskom konvencijom. S druge strane, Osnovni zakon SR Njemačke karakteriše restriktivniji pristup kada su u pitanju prava kojima je obezbijeđena ustavnosudska zaštita jer je Zakonom o ustavnom sudu propisano da se ustavna žalba može izjaviti ukoliko je došlo do povrede osnovnih prava ili prava iz članova Osnovnog zakona SR Njemačke, a koji su taksativno navedeni. To praktično znači da prava i slobode koja ne spadaju u osnovna, odnosno prava i slobode koja su zajemčena drugim članovima ustava ili pak međunarodnim aktima, ne uživaju ustavnosudsku zaštitu. I ustavno rješenje Španije ustavnom žalbom, amparo, obuhvata zaštitu samo određenih ustavom zajemčenih prava i sloboda, što znači da su od zaštite izuzeta sva druga prava i slobode.

Većina ustavnih sistema predviđa supsidijernost ustavne žalbe, što znači da se ustavna žalba može izjaviti pod uslovima da su iskorištena sva druga raspoloživa pravna sredstva, ukoliko nisu predviđena pravna sredstva zaštite ili ukoliko se korišćenjem raspoloživih pravnih sredstava ne obezbjeđuje efikasna zaštita prava i sloboda. Korištenje ustavne žalbe najčešće podrazumijeva iscrpljivanje raspoloživih redovnih pravnih sredstava. Izuzetno, neki ustavni sistemi predviđaju mogućnost da se ustavna žalba izjavi i kada nisu iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva, kao na primer ustavno rješenje Njemačke, koje izjavljivanje ustavne žalbe ne uslovljava iscrpljivanjem redovnih pravnih sredstava u situacijama kada to zahtijeva zaštita opšteg interesa ili ukoliko bi ulaganje ostalih pravnih sredstava prouzrokovalo neotklonjivu štetu žaliocu. U Španiji je supsidijernost ustavne žalbe isključena protiv akata i radnji zakonodavne vlasti.

I u pogledu rokova za izjavljivanje ustavne žalbe ustavna rješenja su takođe različita. Tako se u Njemačkoj rok za izjavljivanje ustavne žalbe određuje različito, u zavisnosti od predmeta ustavne žalbe. Ukoliko se ustavna žalba izjavljuje protiv pojedinačnih akata, rok je mjesec dana od dostavljanja pojedinačnog akta koji je donijet u instancionom postupku. Rok za izjavljivanje ustavne žalbe protiv akata zakonodavne vlasti iznosi godinu dana od njegovog stupanja na snagu.[27] U Austriji rok za izjavljivanje ustavne žalbe protiv akata ili radnji upravne vlasti jeste šest nedjelja od dostavljanja odluke donijete u instancionom postupku.[28] U Republici Srbiji rok za izjavljivanje ustavne žalbe je 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta odnosno ukoliko je povreda učinjena radnjom ili propuštanjem, rok počinje teći od dana saznanja za radnju odnosno propuštanje koje je uzrokovalo povredu ustavom zajemčenog prava. Ukoliko stranka kojoj je povrijeđeno ili uskraćeno pravo propusti da izjavi ustavnu žalbu u roku od 30 dana iz opravdanih razloga, Ustavni sud će dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje pod uslovom da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnijet u roku od 15 dana od dana prestanka razloga propuštanja, a uz prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje se istovremeno podnosi i ustavna žalba.

Većina ustavnih rješenja propisuje prethodni postupak povodom podnesene ustavne žalbe, u kojem ustavni sud najprije ispituje da li su ispunjene formalne pretpostavke za podnošenje ustavne žalbe, te ukoliko ocijeni da nisu, odbaciće ustavnu žalbu. Samo podnošenje ustavne žalbe može imati suspenzivno dejstvo u smislu da može odložiti izvršenje odluke protiv koje je ustavna žalba izjavljena. U ustavnim sistemima u kojima ustavna žalba nije dopuštena protiv opštih akata, ustavna žalba može dovesti do eventualnog pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti zakona na temelju kojeg je donijet pojedinačni pravni akt koji se pobija ustavnom žalbom. Ukoliko povodom ustavne žalbe ustavni sud donese meritornu odluku, to ima za posljedicu ukidanje pojedinačnog akta odnosno sudske presude. Većina ustavnih rješenja predviđa da je organ čija je odluka ukinuta dužan donijeti novi akt vodeći računa o pravnom shvatanju suda. Iako odluke ustavnih sudova djeluju erga omnes, s druge strane, specifičnost ustavnog spora povodom izjavljene ustavne žalbe, u situacijama kada je predmet ustavne žalbe sudska odluka ili drugi pojedinačni akt, zahtijeva dejstvo inter partes.

V MOGUĆNOST IZJAVLJIVANJA USTAVNE ŽALBE PRED USTAVNIM SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE

Ustavne promjene koje su devedesetih godina XX vijeka zahvatile bivše socijalističke zemlje nisu zaobišle ni Bosnu i Hercegovinu. Većina bivših socijalističkih država je nastojala da obezbijedi veći stepen zaštite ljudskih prava i sloboda kroz uvođenje ustavnog sudstva. Tako je, pored klasičnih i uobičajenih nadležnosti ustavnog suda, koje su usmjerene na zaštitu cjelokupnog ustavno-pravnog poretka, u većini država uvedena i ustavna žalba kao specifičan vid zaštite ustavom zajemčenih prava i sloboda.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je regulisan odredbom člana VI Ustava Bosne i Hercegovine kojim se uređuju pitanja organizacije, nadležnosti, postupka odlučivanja i pravnog dejstva odluka Ustavnog suda. Ustav Bosne i Hercegovine međutim ne predviđa klasičnu ustavnu žalbu, nego apelacionu nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a koja podrazumijeva mogućnost preispitivanja pravnih akata u situacijama kada podnosilac, odnosno apelant, smatra da su tim aktom povrijeđena ustavom zagarantovana prava i slobode. Apelaciona nadležnost Ustavnog suda je propisana članom VI/3. tačka b) Ustava Bosne i Hercegovine za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presuda bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Uslov za podnošenje apelacije jeste da je zaštita putem redovnih pravnih sredstava bila neuspiješna. To znači da apelacija prema Ustavu Bosne i Hercegovine predstavlja supsidijerno pravno sredstvo. Apelacija se podnosi u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Izuzetno, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko se apelacijom ukazuje na ozbiljno kršenje prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni akti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

Apelacija u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine predstavlja specifično sredstvo koje se razlikuje od uobičajene ustavne žalbe kakvu poznaje većina savremenih ustavnih sistema jer se u postupku povodom podnijete apelacije Ustavni sud pojavljuje kao apelacioni ili vrhovni sud, odnosno posljednja instanca zaštite Ustavom zajemčenih prava i sloboda. Apelaciona nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja funkcionalni ekvivalent ustavne žalbe, ali sa specifičnostima koje proizlaze iz ustavne strukture Bosne i Hercegovine. Pravilima Ustavnog suda je propisana obavezna sadržina apelacije. U apelaciji je obavezno navesti odluku suda koja se osporava, zatim odredbe Ustava ili međunarodnih akata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a za koje apelant smatra da su povrijeđene, kao i činjenice i dokaze na kojima se zasniva apelacija. Apelacija obavezno mora biti potpisana od strane apelanta. Ukoliko se pak apelacija podnosi u situacijama kada nije donijeta sudska odluka, u apelaciji se obavezno moraju navesti razlozi za podnošenje apelacije, a koji ukazuju na ozbiljno kršenje prava i sloboda zajemčenih Ustavom ili međunarodnim aktima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

Pored toga, za podnošenje apelacije je potrebno da budu ispunjene i određene formalne pretpostavke koje se odnose na aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka u postupku. Krug subjekata kojima Ustavni sud priznaje aktivnu legitimaciju postavljen je veoma široko, tako da pravo na podnošenje apelacije pored fizičkim i pravnim licima, Ustavni sud priznaje i administrativno-teritorijalnim jedinicama, javnim ustanovama, pa čak i samoj državi, odnosno organima. Činjenica da ustavni sud priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje apelacije i državi i njenim organima, dovodi u pitanje sam smisao ustavnosudske zaštite prava i sloboda putem apelacije ukoliko se ima u vidu da je osnovni cilj ustavne žalbe zaštita ustavom zajemčenih prava i sloboda ukoliko su ona prekršena od strane države tj. njenih organa i institucija. U tom smislu, praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kada je riječ o subjektima kojima je priznata aktivna legitimacija za podnošenje apelacije, odstupa od uobičajenih ustavnih rješenja koja državu prepoznaju kao pasivnu stranu, odnosno subjekta protiv čijih akata se ustavna žalba izjavljuje.

Pravilima suda je propisano da ukoliko sud utvrdi da je apelacija osnovana, može ukinuti presudu i naložiti sudu koji je donio presudu da u ponovnom postupku odluči poštujući stav i mišljenje Ustavnog suda iznijeto u presudi. To znači da je sud čija je presuda ukinuta dužan po hitnom postupku donijeti novu presudu, pri čemu je vezan pravnim shvatanjem Ustavnog suda o povredi Ustavom zajemčenih prava i sloboda apelanta. Ako bi sud u ponovnom postupku donio novu presudu, bez uvažavanja i poštovanja pravnog shvatanja i mišljenja Ustavnog suda, Ustavni sud može sam meritorno odlučiti u konkretnom slučaju, ukoliko postoji odluka organa koja ne krši ustavom zajemčena prava, tako što će tu odluku ostaviti na snazi. Iako je zadatak Ustavnog suda da povodom podnijete apelacije ispita da li je odlukom suda povrijeđeno Ustavom zajemčeno pravo i sloboda ili pak pravo i sloboda zajemčeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja se direktno primjenjuje, Ustavni sud se nerijetko upušta i utvrđivanje činjeničnog stanja čime ustavnosudska funkcija poprima obilježja sudske vlasti, a Ustavni sud preuzima ulogu koja po svojoj suštini podsjeća na ulogu vrhovnog, odnosno apelacionog suda. Ipak, ustavni sud je i sam često isticao da njegov zadatak nije preispitivanje činjeničnog stanja nego ispitivanje postojanja eventualne povrede ustavnih prava i ukazivanje na diskriminaciju.

Međutim, praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u određenim slučajevima otvara pitanje granice između ustavnopravne i instancione kontrole, naročito onda kada ocjena postojanja povrede ustavom zajemčenog prava zahtijeva detaljniju analizu načina na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ipak, činjenica da Ustavni sud predstavlja posljednju instancu zaštite ustavnih prava ne znači da on predstavlja sud najviše instance u sistemu redovnog sudstva. I sam Ustavni sud Bosne i Hercegovine svoju apelacionu nadležnost opisuje kao posljednju instancu supsidijarne zaštite prava i sloboda ustanovljenih Ustavom, ali istovremeno naglašava da se radi o ustavnopravnoj, a ne klasičnoj instancionoj kontroli.

Ukoliko utvrdi povredu ustava odnosno ustavom zajemčenog prava, Ustavni sud može samo konstatovati protivustavno postupanje suda ili drugog državnog organa čija je odluka predmet apelacije, ali može dati i smjernice i upute za postupanje ubuduće. U vezi sa tim, postavlja se pitanje obaveznosti odluka Ustavnog suda za buduće postupanje u istovjetnim situacijama u kojima nije pokrenut postupak pred Ustavnim sudom, odnosno kada apelacija nije ni izjavljena. Obaveznost odluka Ustavnog suda proističe iz njegove specifične funkcije, a to je kontrola ustavnosti. Međutim, s druge strane, treba imati u vidu da sudska praksa ne može biti izvor prava, te bi obaveznost odluke Ustavnog suda donijete povodom konkretne apelacije i u drugim spornim situacijama bilo u suprotnosti sa osnovama evropsko-kontinentalnog pravnog sistema, posebno ukoliko se ima u vidu da u takvim situacijama odluka ustavnog suda nije donijeta povodom apstraktnog spora o ustavnosti. Naravno, nije isključena mogućnost da praksa ustavnog suda u određenim situacijama posredno ima uticaj na zakonodavnu vlast, u smislu da dovede do izmjene određenih zakonskih rješenja. Međutim, u praksi redovni sudovi su ipak skloni da se rukovode stavovima i mišljenjima ustavnog suda koji su iznijeti u odlukama koje ustavni sud donosi povodom konkretne apelacije.

Praksa redovne sudske vlasti ipak pokazuje da redovni sudovi često temelje svoje odluke na stavovima i mišljenjima Ustavnog suda koji su iznijeti u konkretnim presudama, što takođe narušava načelo zakonitosti. Tako je Ustavni sud u postupku preispitivanja presude okružnog suda povodom uložene apelacije u presudi broj: AP-1117/22 od 19. 09. 2024. godine ukinuo presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 005151 21 U od 31. januara 2022. godine jer je utvrdio postojanje prekršaja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II//3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U navedenoj presudi Ustavni sud je zaključio da su okružni sud i organi uprave primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona Republike Srpske o dosljednom izjednačavanju vanbračne sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, zbog čega je po mišljenju suda odbijanjem apelantovog zahtjeva da joj se prizna pravo na porodičnu penziju kao članu porodice umrlog osiguranika, koji je bio njen vanbračni supružnik, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II//3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je apelacija podnijeta povodom presude okružnog suda, Ustavni sud je naložio okružnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja. Okružni sud je povodom konkretne odluke Ustavnog suda donio novu presudu uvažavajući stav i mišljenje Ustavnog suda.

Takođe, dalja praksa okružnih sudova pokazuje da su redovni sudovi spremni da i u drugim, sličnim, situacijama postupaju na isti način rukovodeći se stavovima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tako je Okružni sud u Prijedoru presudom broj: 16 0 U 002599 25 U od 29. 05. 2025. godine, tužbu uvažio i poništio osporeni akt Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, navodeći da je tuženi pogrešno tumačio odredbe Zakona o penzijskom i ivalidskom osiguranju Republike Srpeke i odredbe Porodičnog zakona Republike Srpske, pozivajući se pri tome na stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je iznijet u odluci broj: AP-1117/22 od 19. 09. 2024. godine i u odluci broj: AP-3805/22 od 14. 11. 2024. godine. I Okružni sud u Doboju u presudi broj: 13 0 U 008667 25 U od 24. 04. 2025. godine svoju odluku da osporeni akt poništi temelji isključivo na stavu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iznijetog u presudama broj: AP-1117/22 od 19. 09. 2024. godine i broj: AP-3805/22 od 14. 11. 2024. godine. To znači da praksa pokazuje da Ustavni sud ipak uživa autoritet i da se njegove odluke izvršavaju i poštuju, iako se Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine često prigovara da je politički. Međutim, ovakva praksa sudske vlasti otvara pitanje dometa dejstva pravnih shvatanja Ustavnog suda iznesenih u odlukama povodom konkretnih apelacija. Posebno je značajno pitanje u kojoj mjeri takva shvatanja treba da usmjeravaju odlučivanje redovnih sudova u budućim predmetima koji nisu bili predmet ustavnosudskog postupka. U tom smislu je potrebno razlikovati obaveznost pravnog shvatanja Ustavnog suda u konkretnom predmetu, koja proizlazi iz prirode odluke Ustavnog suda, od šireg autoriteta njegove prakse u budućim, činjenično i pravno različitim predmetima.

VI ZAKLJUČAK

Jedan od osnovnih zahtjeva savremenih demokratskih poredaka ogleda se u poštovanju ustava kao najvišeg pravnog akta i osnovnog zakona svake zemlje. Taj zahtjev upućen je svim akterima u pravnom i političkom životu uključujući i sudsku vlast, čiji je zadatak da sudi po ustavu i zakonu. Takođe, treba imati u vidu da je osnovni zadatak ustavnog suda da štiti ustav, te da sankcioniše povrede ustava, bez obzira od koga povrede dolaze. U tom smislu, ni sudska vlast ne može ostati imuna na odluke ustavnih sudova kojima se eventualno utvrđuje povreda ustava učinjena od strane sudske vlasti.

Odnos ustavnog suda i redovnih sudova predstavlja jedno od složenijih pitanja savremenog ustavnog prava, posebno u pravnim sistemima u kojima je ustavnom sudu povjerena neposredna zaštita ustavom zajemčenih prava i sloboda putem ustavne žalbe. Osnovna dilema koja se u tom kontekstu postavlja jeste, kako obezbijediti djelotvornu ustavnosudsku zaštitu prava i sloboda, a istovremeno očuvati nezavisnost redovne sudske vlasti i njenu nadležnost za konačno tumačenje i primjenu zakona. Ustavna praksa pokazuje da uvođenje ustavne žalbe, samo po sebi, ne dovodi u pitanje nezavisnost sudske vlasti. Naprotiv, njena osnovna svrha jeste obezbjeđivanje dodatnog stepena zaštite ustavom zajemčenih prava u situacijama u kojima njihova zaštita nije obezbijeđena u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud i redovni sudovi, iako vrše različite funkcije, imaju zajednički cilj koji se ogleda u zaštiti prava i sloboda i ostvarivanju vladavine prava.

Specifičnost ustavnosudske funkcije, međutim, zahtijeva da se njena intervencija u odluke redovnih sudova zasniva isključivo na ustavnopravnim razlozima. U tom smislu, ključno pitanje ustavne žalbe nije postojanje mogućnosti kontrole sudske odluke od strane ustavnog suda, već određivanje granice između ustavnosudske kontrole i instancionog preispitivanja sudske odluke. Ukoliko bi ustavni sud bio ovlašćen da bez ograničenja preispituje činjenično stanje, tumačenje zakona i njegovu primjenu u konkretnom slučaju, ustavna žalba bi izgubila svoju specifičnu ustavnopravnu prirodu i pretvorila bi se u vanredni pravni lijek koji omogućava preispitivanje pravnosnažnih sudskih odluka pred sudom koji faktički ima položaj suda najviše instance. Zbog toga granicu između ustavnosudske i instancione kontrole treba tražiti u prirodi povrede koja se ispituje. To znači da Ustavni sud nije pozvan da utvrđuje da li je redovni sud pravilno primijenio zakon, već da ispita da li je načinom tumačenja i primjene zakona došlo do povrede konkretnog ustavom zajemčenog prava. Ustavnopravna intervencija opravdana je tek onda kada nepravilnost u postupanju redovnog suda dostigne stepen koji predstavlja povredu ustavom zaštićenog prava i sloboda, odnosno kada se radi o pitanju koje ima neposrednu ustavnopravnu dimenziju. Upravo se na ovom kriterijumu zasniva i pristup razvijen u njemačkoj ustavnosudskoj praksi, prema kojem su utvrđivanje činjenica, tumačenje običnog prava i njegova primjena u konkretnom slučaju, po pravilu, u nadležnosti redovnih sudova, dok ustavni sud interveniše kada je povrijeđeno specifično ustavno pravo. Takav pristup omogućava da ustavni sud ostvari svoju osnovnu funkciju zaštite Ustava, a da istovremeno ne preuzme ulogu suda najviše instance.

S tim u vezi, kasatorno dejstvo odluke ustavnog suda predstavlja prikladan mehanizam za očuvanje granice između ustavnosudske i sudske funkcije. Kada utvrdi povredu ustavom zajemčenog prava, ustavni sud treba da ukine akt kojim je povreda učinjena i predmet vrati nadležnom redovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz obavezu da se otkloni utvrđena povreda. Na taj način, ustavni sud ostvaruje svoju funkciju čuvara Ustava, dok redovnom sudu ostavlja prostor da, u okviru svojih nadležnosti, utvrdi činjenično stanje i primijeni relevantno zakonodavstvo. Zato je za očuvanje nezavisnosti redovnog sudstva od presudnog značaja da se ustavnosudska kontrola zadrži u granicama kontrole ustavnosti, bez pretvaranja u samu kontrolu pravilnosti sudske odluke.

 

 

 

Sandra Pajić Šavija, LLD *

Živorad Rašević, LLD **

ON THE RELATIONSHIP BETWEEN THE CONSTITUTIONAL COURT AND REGULAR COURTS WITH SPECIAL REFERENCE TO THE CONSTITUTIONAL APPEAL

Summary

The paper analyzes the position of the constitutional court in relation to other holders of state power, as well as its place within the existing system of separation of powers, with particular emphasis on the relationship between the constitutional adjudicative function and the ordinary judicial branch. It examines the functions of the constitutional court that directly and indirectly affect the judicial function, with particular attention paid to the constitutional complaint and its impact on safeguarding the independence of the judiciary. In addition to theoretical debates concerning the scope of constitutional review of decisions rendered by ordinary courts, the paper considers the main reasons for introducing the constitutional complaint and analyzes existing constitutional solutions in comparative constitutional law. Finally, it examines the specific features of the constitutional complaint within the constitutional system of Bosnia and Herzegovina. The paper concludes that constitutional arrangements and practice demonstrate that the introduction of a constitutional complaint, in itself, does not undermine the independence and authority of the judiciary, but rather contributes to preserving and upholding the Constitution as the supreme legal act. In this respect, both the constitutional court and ordinary courts share a common objective: the protection of fundamental human rights and freedoms and the realization of the rule of law. Nevertheless, it is necessary to clearly distinguish constitutional review from appellate review. From a de lege ferenda perspective, it would therefore be justified to emphasize the predominantly cassatory character of constitutional court decisions rendered upon a constitutional complaint. This means that, as a rule, the task of the constitutional court should be to establish whether a constitutionally guaranteed right has been violated, to quash the act by which the violation was committed, and to remit the case to the competent authority for reconsideration, without assuming the role of a court of final instance with regard to establishing the facts and the final application of the law.

Key words: constitutional court, constitutional review, constitutional appeal, independence of the judiciary, fundamental rights and freedoms, rule of law.